Vatikanske milijarde (1)
Dvije tisuće godina zgrtanja blaga
"Jer gdje je vaše blago, ondje je i vaše srce” (Matej 6.21)
AVRO MANHATTAN
SADRŽAJ
1. Poglavlje
POVIJESNI POSTANAK CRKVENOG ZGRTANJA BLAGA
2. Poglavlje PORIJEKLO CRKVENOG SVJETOVNOG BLAGA
3. Poglavlje
CRKVA KAO NASLJEDNIK BIVŠEG RIMSKOG CARSTVA
4. Poglavlje
CRKVA ZAHTJEVA VLASNIŠTVO NAD ZAPADNIM SVIJETOM
5. Poglavlje CRKVA TRAŽI VLASNIŠTVO NAD SVIM JOŠ NEOTKRIVENIM OTOCIMA I KOPNOM
6. Poglavlje SMAK SVIJETA GODINE GOSPODNJE 1000-te
7. Poglavlje PLATI DA BUDEŠ KRŠĆANIN – ŽIV ILI MRTAV
8. Poglavlje SVETI MASOVNI TURIZAM ZA SVE NARAŠTAJE
9. Poglavlje ČUDA NA PRODAJU
10. Poglavlje BURZA OPROSTA
11. Poglavlje CRKVA ZAHTJEVA AMERIKE
12. Poglavlje EKONOMSKI FAKTOR IZA REFORMACIJE
13. Poglavlje KATOLIČKA CRKVA I BASNOSLOVNO BLAGO ŠPANJOLSKIH KOLONIJA
14. Poglavlje REVOLUCIJE I CRKVENI PRIHODI
15. Poglavlje KATOLIČKA BOGATSTVA
16. Poglavlje KATOLIČKA CRKVA POZDRAVLJA NASTANAK BOLJŠEVIZMA
17. Poglavlje PRVI TEMELJI FINANCIJSKOG CARSTVA KATOLIČKE CRKVE U 20. STOLJEĆU
18. Poglavlje TOTALNO BOGATSTVO SVJETSKOG RATA
19. Poglavlje VATIKAN INVESTIRA MILIJUNE U RATNU INDUSTRIJU
20. Poglavlje ZASTO JE KATOLIČKA CRKVA NAJBOGATIJA CRKVA U AMERICI
21. Poglavlje ČLAN KLUBA MILIJARDERA
22. Poglavlje KARDINALI BURZOVNI MEŠETARI
23. Poglavlje
KATOLIČKO URBANO ŠIRENJE U U.S.A. CRKVE PRIJE I ZA VRIJEME 2. RATA CRKVA LIŠENA NAJVEĆEG DIJELA SVOG VLASNIŠTVA
24. Poglavlje NAJBOGATIJA DIVOVSKA TEOKRACIJA
25. Poglavlje TIP LEDENOG BRIJEGA
26. Poglavlje KATOLIČKA CRKVA 20.STOLJEĆA
27. Poglavlje NEDOKUČIVE MILIJARDE KATOLIČKE CRKVE
28. Poglavlje ARBITER ZAPADNOG SVIJETA KAO NAJVEĆA FINANCIJSKA SILA
NAPOMENA HRVATSKOM ČITATELJSTVU:
Knjiga
Vatikanske Milijarde –The Vatican Billions- nije nikada prevedena na
hrvatski jezik, koliko je meni poznato. Zbog toga sam odlucila svoj
prijevod knjige staviti na Internet i tako omoguciti i hrvatskim
citateljima da ju citaju. Autor knjige (napisane 1983.) je Avro
Manhattan (1914-1990) poznati svjetski strucnjak za
Vatikan i njegovo djelovanje u proslosti. Knjiga je izvrsna, zanimljiva
i informativna, pisana u blago ironicnom stilu, tako da vjerujem da ce i
citateljima biti zanimljiva. Poglavlja ce ici u nastavcima zbog vrlo
specificne situacije prevoditelja. (Jasna A.V. / studeni 2009.)
PREDGOVOR
Krist
je bio rodjen, zivio je i umro u siromastvu. "Njegova crkva” je
multi-multi-multi-milijarder. Kako je doslo do toga, da iako prividno
zaokupljena nebeskim blagom, ona bude najveci sakupljac i gomilatelj
ovozemaljskog blaga? Kada je sve to pocelo? Gdje? Kako? Sto je bilo
ekonomsko carstvo Crkve u proslosti? Tisucu, petsto ili sto godina
unatrag? Koliko je veliko danas? Da li je moguce i istinito, da je ona
najmocnija financijska tvorevina i utvrda svih vremena? Ako jeste,
kolike tisuce mi-lijuna ona drzi? Koliko nekretnina? Koliko dionica,
zaloga, obveznica, vrijednosnih papira? Koliko dionica u industrijama
nafte, motora, u kemijskoj, zrakoplovnoj, u elektronici i inzenjeringu, u
turizmu i hotelijerstvu, pa cak i u svemirskim istrazivanjima? Da li je
istina, da Katolicka Crkva ima goleme depozite zlata u svicarskim i
americkim bankama? Da ima vise dolarske imovine nego najmocnije
korporacije u USA zajedno, i vece monetarne rezerve nego Fra-ncuska,
Belgija, Italija i V. Britanija zajedno? I da ce krajem 20. stoljeca
kontrolirati najmanje trecinu totalnog bogatstva Evrope i Amerike? Sto
su i koji su njeni vidljivi i nevidljivi fondovi u vodecim i najjacim
zemljama svijeta? Na sva ta pitanja dosada jos nitko nije odgovorio. Ova
knjiga sada na njih odgovara. Kroz povijest, od ranih mracnih vijekova
do Renesanse, Reformacije i Protureformacije, od Francuske Revolucije u
18.stoljecu, preko Industrijske revolucije u 19.-tom, do 1. svjetskog
rata, boljsevizma u Rusiji i 2. svjetskog ra-ta. I od tada pa do
sadasnje svemirske ere. Gotovo 2000 godina zapanjujuceg sakupljanja i
zgrtanja dobara i blaga, kroz osobnu pohlepu i javnu filantropiju,
svetacka zrtvovanja, kolektivna otimanja, zle podlosti, darezljivost
pojedinaca, lihvarstvo, a koje su provodili pape, kraljevi, prelati,
pobunjene crkve, gorljivi reformatori, sveti ljudi i nitkovi; kroz
revolucije i diktature, politicke stranke, internacionalne banke,
interkontinentalne korporacije i globalizam u nase doba. Sve je
potkrijepljeno imenima, datumima, brojkama i cinjenicama. Ova knjiga je
jedinstveno razotkrivenje najveceg financijskog imperija koji je svijet
ikada vidio, a koji je jos uvijek u punom pogonu. Idemo! Sad!
Avro Manhattan London
********************************
1,2 i 3 poglavlje
********************************
1. Poglavlje
POVIJESNI POSTANAK CRKVENOG ZGRTANJA BLAGA
Isus
Krist, osnivac krscanstva bio je najsiromasniji medju siromasnima.
Njegova crkva je najbogatija medju bogatima. Zapravo, najbogatija
institucija na Zemlji. Isus je rekao: "Ne sakupljajte sebi blago na
Zemlji gdje ga moljci i rdja kvare i gdje lupezi otimaju i kradu, nego
si skupljajte blago na Nebu gdje ni moljac ni hrdja ne izgriza i gdje
lopovi ne kradu. Jer, gdje je vase blago ondje je i vase srce”. (Matej
6.19-21) Kako je doslo do toga, da jedna takva institucija vladajuci i
ime istog onog skromnog Ucitelja postane tako bogata, da ni sama ne zna
koliko joj je bogatstvo? I da moze posramiti kombiniranu moc vecine
financijskih trustova, industrijskih superdivova i globalnih korporacija
svijeta! Silno bogatstvo Crkve u direktnoj je suprotnosti sa ucenjem
Krista o siromastvu, a njeno postupanje totalno suprotno Kristovim
uputstvima. Kako je do toga doslo i zasto je to tako? To su pitanja koja
odzvanjaju vijekovima. Suprotnost je tako uocljiva i bezocna, a da bi
bila tolerirana i ignorirana cak i od najravnodusnijih vjernika. U
proslosti doduse, oni najubojitiji gromovi protiv takovog mamutskog
nagomilavanja bogatstva, dolazili su od osoba ciji je vjerski interes i
cilj bio gotovo zanemariv. Njihove optuzbe o bogatstvu, pompi, luksuzu i
svjetovnim navikama biskupa, kardinala i papa
jos uvijek grme sa sarenih stranica anala zapadne povijesti. Bilo je to
casno i pohvalno, jer su ti ljudi imali postenja i hrabrosti optuziti
Crkvu kojoj su pripadali, ali se nisu slagali s njezinom praksom. Crkva
se pak ponasala bahato, oglusujuci se i omalovazavajuci glasove ljutnje
svojih sinova koji su vjerovali, da Crkva kao "nevjesta Kristova” treba
biti cista i siromasna kao i njezin Ucitelj. Ako ih nije usutkavala,
Crkva ih je jednostavno ignorirala sve dok su njezini prihodi bili
sigurni i neugrozeni. Kadgod bi se pak dogodilo da su oni bili u
opasnosti ili ugrozeni, Crkva nije oklijevala da usutka svakoga tko bi
mogao pokrenuti sile koje bi ju lisile njenog bogatstva. Supresivne
mjere kretale su se od onih duhovnih (anateme, izopcenja isl.), pa sve
do fizickih, a sto je ovisilo o stupnju i ozbiljnosti prijetnje.
Rezultat je bio taj, da je religiozni rad Crkve postao tako isprepleten s
njenim novcanim interesima, da su biskupi i pape vrlo cesto prijetili,
grmili anateme i ekskomunikacije, ne samo protiv pojedinaca, nego
cijelih cehova, sela i gradova. Ni princevi, ni kraljevi nisu bivali
postedjeni. I tako naizgled braneci i stiteci svoje duhovne prerogative,
Crkva je ustvari branila i stitila svoje financijske i teritorijalne
interese. Politika nije bila glavna preokupacija Crkve samo u nekim
kritickim ili neuobicajenim periodima crkvene povijesti. Ona je postala
njezina stalna i neprekidna aktivnost kroz cijelu njenu povijest. Jedna
njena znacajka, koja je stalno zalostila njene najodanije sljedbenike i u
isto vrijeme postala izvor bezbrojnih rasprava i sukoba u kraljevstvima
ovoga svijeta koja je ona izazivala trazenjem i zahtijevanjem sve vise i
vise njihovih davanja i
njihovih
dobara. Crkva i bogatstvo, moc i politika – kategorije koje nikako nisu
isle zajedno te su bile u stalnom sukobu. Podjela monolitnog krscanstva
na tri dijela – Rimska crkva na Zapadu, ortodoksna na istoku i
protestantizam na sjeveru Evrope, rezultat je razlicitih ekonomskih
interesa koji su lezali skriveni iza zestokih teoloskih rasprava i
neslaganja. Vladari su podrzavali crkvene razdore i podjele, jer su one
slabile Crkvu koja im je bila vjeciti takmac i protivnik zbog neugasive
zedji papinstva za
univerzalnom vlascu i podvrgavanjem svjetovnih vladara sebi. Prema
tome, vrlo je upitno, bi li svjetovni mocnici podrzavali podjele i
pobune protiv Crkve da je ona ostala apostolski siromasna i skromna.
*Dinasticke stvari engleskog kralja Henrika VIII. nisu bile toliko
presudne za raskid
s Rimom, koliko je to bila ekonomska motivacija i faktor.* Plemstvo je
podrzavalo njegovu politiku spram Rima gledajuci mogucu ekonom-sku
korist i nove povlastice u preraspodjeli crkvenog bogatstva. U
Njemac-koj je udruzivanje njemackih knezova s luteranizmom bilo
potaknuto istim ekonomskim faktorom. Iako je on bio prividno
drugorazredan, upravo je ekonomski faktor ucinio Reformaciju mogucom.
Upravo to crkveno uporno ignoriranje temeljne zapovijedi njenog Osnivaca
u odnosu na blago ovoga svijeta, prouzrokovalo je nepopravljivu stetu
duhovnim interesima cjelokupnog krscanstva; i jos gore od toga,
uzrokova-lo je revolte, pobune, revolucije i destruktivne ratove koji su
ranjavali zapadni svijet kroz mnoga stoljeca, pa sve do nasih dana.
Veliki apostol Pavao je rekao: "Srebroljublje (pohlepa za
novcem) je korijen svih zala”. (1.Poslanica Timoteju 6.10) Ali nije
uvijek tako bilo. Bilo je nekada davno i takvo vrijeme, kada je Crkva
djelovala po uputstvima svoga Ucitelja stavljajuci na prvo mjesto
nebesko blago. No, ono prvo sitno sjeme koje je netko posijao, sjeme
crkvenog svjetovnog blaga izraslo je u monstruozno divovsko drvo
gorusice koje je zamracivalo svijetlo nad Evropom vise od tisucu godina.
Prvi krscani slijedili su primjer apostola i prve i druge generacije
Kristovih ucenika. Nakon krstenja prikljucili su se zajednici donijevsi
sa sobom i svoja dobra. Tako je zajednica dijelila sva dobra za
kolektivnu dobrobit. Posebna briga posvecivala se siromasnima,
udovicama, bolesnima i neslobodnima. Tijekom 1. i 2.stoljeca rani
krscani djelujuci i radeci na takav nacin sacuvali su cistom apostolsku
tradiciju. Jos i u 3. stoljecu Crkva je radila u skladu s Kristovim
nalogom o siromastvu. Medjutim, krscani naravno vise ne prodaju svoja
dobra nakon krstenja i pristupanja Crkvi. Oni su uskladili svoje
posjedovanje svjetovnih dobara i bogatstva s Kristovim ucenjem,
jednostavno zanemarujuci i preskacuci one dijelove Evandjelja koji
govore o tome. Tako oni zapravo slijede primjer same Crkve. I tako je
apostolska tradicija siromastva i zajednistva napustena. Argument je
bio, da krscani mogu posjedovati zemaljsko blago doklegod je ono u
sluzbi religije. I taj argument je izgledao sasvim opravdan i nimalo
protu-rijecan. Kada je u 4. stoljecu krscanstvo postalo drzavna i
respektirana reli-gija Crkva je postupno postala glavni cuvar blaga, ali
i njegov upravljac i raspodjeljitelj. Tada se jos nije moglo naslutiti
kuda to
vodi. Vidljivi nagov-jestaj buducih deformacija u Crkvi bio je povijesni dogadjaj od najvece vaz-nosti, napose za
Evropu. Car Konstantin Veliki (309-337) odlucio je iskoristiti rastuce
sile krscanstva u svoju korist. Pobozna legenda kaze, da je on sanjao
kriz kao znak u kojem ce pobijediti. Kada je zaista i pobijedio u
jed-noj bitci, on je priznao i proglasio krscanstvo drzavnom religijom u
Rimskom Carstvu (313 g.) Tako je zapocela nova faza u razvoju Crkve.
Drzava i vladar postali su njezini zastitnici, a sa time je dosla moc i
bogatstvo. Crkva je dobila novi status, pa je i njezino bogacenje
postalo vidljivi dokaz njenog ugleda i rastuce moci. To se odrazavalo u
podizanju veleljepnih crkava, raskosnoj odjeci njenih svecenika i
bljestavoj liturgiji. Usporedo s time rastao je i neobuzdani svjetovni
ponos i tastina, kao i sve veca pohlepa za
zemaljskim blagom i uzicima. Tastina i pohlepa gotovo uvijek idu
zajedno i tako skupa guse milosrdje i sazaljenje. U Crkvi se to ubrzo
pretvorilo u otvorenu netoleranciju spram drugih. Novac
kvari ljude, a od toga nisu imuni ni crkvenjaci. Poganski hramovi su
pretvoreni u crkvena svetista i njihovo bogatstvo je postalo crkvena
bastina. Blago drugih religija bilo je oduzeto, a njihovo svecenstvo
ukinuto ili protjerano. Novi drustveni status, ali i politicki, omogucio
je Crkvi da postane dobitnik i triumfator. Istodobno sa ubrzanim rastom
ugleda, moci i bogatstva Crkve, na sceni se pojavljuje novi "fenomen” –
redovnicke zajednice. Pocetci ovih ostaju nam tajnom, ali je malo
vjerojatno da su postojale u vrijeme dok je krscanstvo bila proganjana
religija. Sada je polozaj Crkve bio izuzetno povoljan za
umnozavanje njezine hijerarhije. Redovnicke zajednice postajale su sve
brojnije, a tvorili su ih pobozni pojedinci koji su se odvajali od ovoga
svijeta napustajuci njegova zadovoljstva i tako zeljeli osigurati sebi
ona nebeska blaga. Ali, za
razliku od svojih prethodnika anonimnih pustinjaka, ovi njihovi
imitatori zakljucili su da je izuzetno tesko slijediti tako stroga
pravila pustinjackog zivota, pa su krenuli svojim laksim stazama.
Nasljedstva poboznih ljudi, darovana zamljista i imanja, pokloni
novoobracenih imucnih pogana, darovi zahvalnosti pokajanih grijesnika,
sve to doprinjelo je da su redovnicke zajednice u Evropi postajale
cuvari i pristavi zamaljskih dobara. Prema tome, Crkva je vrlo brzo
"pronasla sebe” u cvrstom zagrljaju s mocnicima ovoga svijeta
izjednacujuci se s njima u mnogocemu. Medju ostalim postajuci njihov
glavni takmac i suparnik u sabiranju blaga ovoga svijeta. Apostolska
tradicija siromastva i jednostavnosti postala je cista apstrakcija i tek
povremeni tekst za
neku poboznu propovijed. I dok su hrabri po-jedinci govorili o tome i
upozoravali, Crkva zdruzena s glavarima ovoga svijeta drsko je
ignorirala i oglusivala se o te prigovore. I konacno, potpuno
zaokupljena financijskim stvarima ona je bestidno "zacepila usi”
napustajuci oboje – i apostolsku teoriju i apostolsku praksu.
*****
2. Poglavlje
POVIJEST CRKVENOG SVJETOVNOG BLAGA
U
razvoju krscanstva tijekom prvog tisucljeca bilo je vise odlucujucih
faktora, a medju njima jedan od najvaznijih bio je – uvodjenje kultova i
hodocasca.
Vrlo rano, jakom i upornom propagandom i promocijom legendi o svecima i
mucenicima te cudima povezanim s njima, izazvana je prava najezda
poboznih hodocasnika mjestima gdje su sveci zivjeli, bili muceni i bili
pokopani. Crkve i samostani, svi oni su imali po nekog svojeg sveca i
njegove relikvije kojima su privlacili pobozne vjernike. Ovi su tamo,
osim raz-nih zavjeta ostavljali dakako i raznovrsne darove i prinose. I
sto popularniji svetac i svetiste, to bogatija kolekcija u njemu
ostavljenih darova u zlatu i srebru. Bez sumnje, najmocniji i
najbasnoslovniji kult kojeg je Crkva proizvela, bio je kult Svetog Petra
– Nebeskog Kljucara. Taj kult je zahtijevao putovanje u Rim gdje se
navodno nalazi njegov grob. Prema legendi i crkvenoj predaji Petar je
ondje bio razapet i pokopan, sto dakako nikada nije moglo biti i
dokazano usprkos svim iskapanjima, nadjenim kostima i racunanjima o
njihovoj starosti i pripadnosti. Proces identifikacije fragmenata
ljudskih kostiju zapoceo je papa
Pio XII, a dovrsio ga Pavao VI. koji je sluzbeno objavio da su
"nekoliko dijelova ljudskih kostiju nadjenih ispod bazilike Sv.Petra
autenticni apostolovi ostaci”! Pa sad, tko zeli vjerovati… Kako je ta
"identifikacija” obavljena u situaciji kada su stotine i tisuce tijela
tokom stoljeca bile tamo pokapane, nije naravno objasnjeno. Kao uostalom
ni cinjenica, da ne postoji ni povijesni, a niti biblijski izvjestaj i
dokaz da je apostol Petar ikada bio u Rimu. Usprkos tomu, rimski biskupi
njegovali su upravo taj kult s najvecom revnoscu i ne bez razloga.
Naime, upravo taj kult pribavio im je najveci autoritet, a s njim i
fantasticne prihode i dobitke. Vjerovanje da je Petrov grob u Vjecnom
gradu privuklo je prave rijeke hodocasnika u Rim iz svih krajeva Evrope.
Danas to zovemo prozaicnim imenom "masovni vjerski turizam”. Petrovi
Nasljednici su imali posebne "programe posjeta” za
najbogatije i najmocnije persone doticnog vremena, a to su bili oni
koji su im darovali skupocjene darove, zemljista i povlastice. Nikakova
cijena nije bila previsoka za dobijanje otpusta grijeha od samog Svetog Petra! Tako je primjerice papa
Grgur I. (590-604) obecao kraljici Brunhildi oprost svih grijeha i
potpuno ociscenje u ime Sv.Petra sve dotle, dok ga ona bude darivala
onime sto on od nje trazi. A to je prvenstveno bilo zlato, srebro,
imanja i nekretnine. Taj Grgur je isao i dalje u svojim trazenjima i
lucidnim idejama – jednom je ugledniku poslao kriz i nekoliko "karika s
lanca kojim je sv.Petar bio okovan dok jos nije bio Sveti”. Porucio mu
je da kriz nosi na svom grlu, jer to je "kao da nosi okove samog
Sv.Petra sto ce ga zauvijek osloboditi od svih grijeha”. Poklon svakako
nije bio besplatan i imao je svoju zlatnu cijenu. Inace taj isti Grgur
je bio vrlo dosjetljiv covjek, pa je poceo prakticirati slanje kopija
"kljuceva sv.Petra” bogatim i uglednim osobama, a koji su takodjer
osiguravali otpust svih grijeha. I ovaj je poklon podrazumijevao svoj
protupoklon, u gotovini ili naturi. Moderni pape to rade na mnogo
sup-tilniji nacin, nego njihovi davni kolege. A onda nova "bomba”.
Proculo se naime, da relikvije sv.Petra u kombinaciji s duhovnom silom
njegovih nasljednika, jos bolje ciste od grijeha, pa su krscani diljem
Evrope poceli silno ceznuti za
odlaskom u Rim. I odlazili su! To je bila nova vrsta hodocasca
prozvanog "oprost sv.Petra ili Petrov oprost”. Najvise su ga
prakticirali Anglo-Saksonci koji ce nekoliko stoljeca kasnije potpuno
raskinuti s Rimom i papama. I tako, ovo novo vjerovanje je kazivalo
ovako; dolaskom u Rim hodocasnici se mogu direktno obratiti sv.Petru!
Nije ni cudo da su ovi jednostavno nagrnuli u Vjecni grad. U djelu "De
gloria martyrum” nalazimo detaljan opis ceremonije koja je trebala biti
izvedena, a da bi se moglo govoriti osobno sa sv.Petrom. Evo kratkog
opisa: hodocasnik kleci nad Petrovim grobom
koji
je prekriven sa jednim vratima, podize malo vrata i gura svoju glavu u
otvor te glasno govori o svrsi svoje posjete grobu i svecu, a nakon toga
ostavlja svoje darove ispod vrata. Posto je to obavio odlazi odati
svoje postovanje i pokloniti se Pet-rovom nasljedniku papi. Rezultati
ove prakse, koja je bila niska i nepostena prijevara lakovjernih i
uplasenih ljudi, bili su fantasticno profitabilni za
papinstvo. i svjetovni vladari nagrnuli su u Rim. Dva anglosaksonska
princa odrekli su se svojih kruna i svega i otisavsi u Rim sa
skupocijenim poklonima sproveli ostatak svog zivota u blizini Petrovog
groba. Kralj Canute takodjer nije mogao odoljeti Petrovom pozivu. Jednom
u Rimu, odlucio je obavijestiti svoje velmoze i podanike da ostaje u
Petrovu gradu sve dok ne izmoli oprostenje za
sve svoje grijehe od samog Apostola, posto on ima kljuceve kraljevstva
nebes-koga. Tako je ovaj dobro iskalkuliran, mocan i djelotvoran kult
donio neizmjernu dobit rimskim papama i funkcirao je kao "perpetuum
mobile” za
proizvodnju novca. Ali, ubrzo je postao i mocan instrument podvrgavanja
ljudi i njihove pokornosti papama. I on savrseno funkcionira do
dandanas. Sakupljanje ovozemaljskog blaga postala je stalna znacajka i
obiljezje Katolicke Crkve kroz sva stoljeca. A to je stvarno i zapocelo
od vremena Konstantina Velikog (4.stoljece) kad je taj car izdao Zakon o
pravu Crkve na zemlju 321.g. To pravo na zemljiste omogucilo je Crkvi
stvaranje ogromne bastine, koju posjeduju, kontroliraju i njome
upravljaju rimski biskupi. Posjedovanje imovine (sto je suprotno
Kristovu nalogu svojoj Crkvi) donjelo je sa sobom neizbjezno kvarenje i
korupciju svecenstva i same Crkve. Svecenici su poceli traziti novac i druge vrijednosti za svoje usluge i pronalazili razne nacine zarade i izvan Crkve. Vidjevsi zedj crkvenjaka za
stvarima ovoga svijeta mnogi su poceli slijediti njihov primjer. Pod
pontifikatom Grgura I. svecenici su uzimali protuvrijednosti kao naknadu
za grobno mjesto,
ali je on to zabranio. Cesto su klerikalci prodavali skupocjene crkvene
sudove i pribor, pa je Grgur odredio da svaka crkvena zajednica mora
napraviti tocan popis svojine koju posjeduje (crkveni pribor, zemljiste i
nekretnine). Po prvi puta je napravljena jedna takova evidencija
crkvenog vlasnistva i sam Grgur je bio vrlo iznenadjen saznavsi koliko
mnogo njegova Crkva posjeduje. Crkveno vlasnistvo je obuhvacalo ne samo
zemljiste i crkvene zgrade, nego i citava naselja i utvrde u juznoj
Italiji, Siciliji, Spanjolskoj, na Balkanu i u sjevernoj Africi. Sve je
to tada prozvano "Bastina ili Nasljedstvo Sv.Petra”. Taj Grgur je inace
zivio vrlo skromno i bio je strogi vjernik koji se pridrzavao
evandjeoskih pravila o siromastvu. On je bio prvi papa
koji je sebe nazvao "sluga slugu Bozjih” – Servus Servorum Dei -!
Vladao je Crkvom mudro i obilno davao siromasnima i nevoljnima. Crkva ga
naziva Grgur Veliki. Ali, plima korupcije i gomilanja svjetovnog blaga
nesmetano je rasla. Tako je samo 300 godina nakon cara Konstantina,
Crkva postala jedan od najvecih zemljoposjednika na Zapadu, a u vremenu
koje je dolazilo Bastina sv.Petra stalno se povecavala, da bi do naseg
vremena dosegla nezamislive razmjere. Doduse, uvijek je bilo onih
pojedinaca (cak i u samoj Crkvi) koji su vjerovali u potrebu
evandjeovskog siromastva Crkve. Takvi su upucivali prigovore i povratak
apostolskom nauku i tradiciji. No, Crkva ih je jednostavno ignorirala, a
one opasnije usutkala. nastavljela je praksu akumulacije bogatstva i
sto je vise imala – to je vise zeljela imati. Mudra izreka kaze:
"Bogatstvo i moc su slicni morskoj vodi – sto vise pijes, to si
zedniji!” I tako, u jednom stadiju procesa akumulacije blaga, neki
crkveni lideri su pokazali toliku drskost, da su jednom kralju predocili
pismo koje je "sam Sv.Petar napisao s Neba”. To je tzv. NEBESKO PISMO –
jedna bezocna kri-
votvorina, koja je imala dalekosezne posljedice za
povijest Evrope. Ali jao! Kralj je nasjeo tom pismu. No, prije opisa
spomenutog Pisma osvrnut cemo se malo na dodadjaje koji su mu prethodili
i omogucili mu uspjesan ishod. Nakon smrti pape Grgura Velikog crkveno
bogatstvo se stalno povecavalo u narednih stotinjak godina. A onda, na
uzas papa doslo je
do preokreta. U 8.stoljecu pojavili su se neprijatelji- poluobraceni
Slaveni i oni su poceli ugrozavati Petrovu Bastinu na Balkanu. Ali jos
gore, novi pljackasi pojavili su se s juga – Arapi, koji su pljackali
sv.Petra u ime boga kojeg su oni zvali Alah. Oni su imali gadan obicaj,
tako sto su svojim bodezima-krivosijama boli papine podanike i oduzimali
im imovinu govoreci, da radije promijene svoju idolatrijsku vjeru, a
sto je vecina brzo i ucinila. Na taj nacin papinstvo je izgubilo mnoge
kolonije, ukljucujuci Spanjolsku, juznu Francusku, sjevernu Afriku,
Istru i Dalmaciju. Nasljednici Konstantina "najkrscanskijeg cara”
pogorsali su stvari i oduzeli Petrovim nasljednicima Siciliju,
Sardiniju, Korziku i Kalabriju. U nekoliko desetljeca sv.Petar je
orobljen, tako da mu je ostala samo centralna Italija okolo Rima. I
papinske kase slabo su se punile. Ali, ni to nije bilo sve zlo. Najgori
djavoli od svih, Lombardi iz sjeverne Italije, opasno su ugrozavali
ostatke Petrove Bastine. Zato je trebalo brzo nesto uciniti. Tadasnji papa
Stjepan II. (752-757 odlucio je pozvati u pomoc nikoga drugoga, do
samog – Apostola Petra! Originalna ideja. Da li samo njegova, ili i
njegovih kompanjona, nije dakako poznato. Bilo kako, Stjepan je zatrazio
od Petra da mobilizira najmocnijeg vladara tog vremena, franackog
kralja Pipina Malog (751-768). Iste godine kad je Pipin postao kralj,
Lombardi su zauzeli Ravenski Egzarhat i zaprijetili papi u Rimu. Zato je
Stjepan odmah na pocetku svog pontifikata, a suocen s takvom opasnoscu,
morao poduzeti hitne korake. Kaze papa –"Pipin mora obraniti i zastititi crkvene posjede sto bi bilo za
neiskazanu duhovnu dobrobit kraljevu. Kao i darivanja Crkvi Petrovoj,
osobito od nekih kraljevih posjeda”. Papina molba Princu Apostola je
bila cuta i sv.Petar je udovoljio! Kako? Jednostavno napisavsi pismo.
Direktno s Neba. Pipinu Malom! Nebesko Pismo je naravno najprije stiglo
papi Stjepanu, koji ga je onda po posebnom izaslaniku poslao Pipinu.
Pismo napisano cistim zlatom na najfinijoj pergameni. Cita se kako
slijedi: "Petar izabrani Apostol od Isusa Krista Sina Bozjega….Ja Petar
primivsi apostolat od Krista primio sam takodjer misiju prosvijetljenja
cijelog svijeta….. Pipin je pobozno klecao pred papinim poklisarom koji
je citao Petrovu poruku. "Svi koji su culi moju propovijed i ravnaju se
po njoj moraju apsolutno vjerovati da su po Bozjoj odredbi njihovi
grijesi ocisceni i da ce uci u vjecni zivot…. Dodjite u pomoc rimskom
narodu koji je meni Bog povjerio i Ja Petar u Dan Suda pripremam divno
mjesto za vas u kraljevstvu Bozjem. Potpisani Petar Princ Apostola.
Papin
izaslanik pokazivao je pismo cijelom dvoru svecano se pozivajuci na
Petrov originalni potpis. Tako je sv.Petar napisavsi ovo Pismo ucinio
nesto, sto nije ucinio nikad prije i nikad poslije. A u svojoj velikoj
skrbi za svoju
zemaljsku bastinu. – "Kako je Pismo stiglo na Zemlju? – pitao je Pipin. –
"Sveti Petar je osobno sisao s Neba i dao pismo svom nasljedniku”,
objasnio je papin izaslanik. Zatim je pokazao kralju kako je sv.Petar
adresirao svoje pismo: Petar izabrani Apostol Kristov nasem najdrazem
sinu kralju Pipinu, njegovoj junackoj vojsci, biskupima i kleru i svem
narodu. Pipin kao pobozan covjek nije imao izbora doli udovoljiti
zeljama samog sv.Petra. Kako bi uopce mogao odbiti hitnu molbu "nebeskog
kljucara”? Pismo je postiglo zeljeni cilj. Uskoro je Pipin Mali porazio
Lombarde i poklonio papi mnoge posjede, sela, gradove i utvrde,
Ravenski Egzarhat i Pentapolis. Zauzvrat, papa
je proglasio Pipina i njegove nasljednike zastitnicima Petrove Stolice i
udijelio im titule rimskih patricija. To je tzv. Pakt Prijatelj-stva
izmedju pape i dinastije franackih kraljeva. Pipinova Darovnica udarila
je temelj Papinskim Zemljama ili Papinskoj Drzavi i od tada ona pocinje
stvarno postojati. Pipinov nasljednik Karlo Veliki (Charlemagne)
potvrdio je Darovnicu 774.g. Tako je Crkva pomocu kul-ta Sv.Petra
pribavila sebi ogromne teritorije, a s njima i njihova bogatstva i tako
postala najjacom feudalnom ekonomskom silom. U Papinskim Zemlja-ma pape
su vladale kao apsolutni vladari, sve do 1870.g. Tada je talijanska
vojska zauzela Rim i sve papinske teritorije proglasivsi Vjecni grad
prijes-tolnicom novo formiranog Ujedinjenog Kraljevstva Italije. Tako je
papinska teritorijalna drzava nestala zauvijek s karte Evrope. Papama
je ostao samo Vatikan. Pobozni i beskompromisni Fleury u svojoj poznatoj
velikoj Povijesti Crkve nije mogao suzdrzati svoje gnusanje nad
"Petrovim nebeskim pismom” otvoreno ga proglasivsi jednom besprimjernom
prijevarom. Ali koja je naza-lost imala dalekosezne i tragicne
posljedice za
povijest citave Evrope. Treba napomenuti, da je uspjeh Nebeskog Pisma
potaknuo njegove autore na nove korake. Uskoro je "rimska radionica”
proizvela prijestolje –"stolicu sv.Petra”. Na toj stolici sjedio je sam
Petar kad je bio u Rimu – govorili su pape. Ovo je bio novi poticaj
Pipinu i njegovim nasljednicima za
nova darivanja papama, jer propaganda je isla ovako i bila je vrlo
djelotvorna – ako kralj bude okrunjen na toj stolici, bit ce najmocniji
od svih vladara! Bilo kako, ali Pipin je umro prije nego je mogao sjesti
na tu stolicu, a njegov sin Karlo Veliki iako okrunjen za
cara u Rimu 800-te godine, takodjer nije sjedio na njoj. "Petrova
stolica” je postala jedna od najskupocjenijih relikvija Crkve i predmet
stovanja kroz naredna stoljeca. O njezinoj autenticnosti raspravljali su
neki katolicki autoriteti u 60-tim godinama 20.stoljeca. Posebna
komisija ispitala je starost Petrove stolice – prijestolja i ustanovila
da ona potjece iz 9. a ne iz 1.stoljeca. Papi Pavlu VI. dopalo je da
odluci sto ce s njom i gdje ju smjestiti nakon tisucugodisnjeg stovanja.
*****
3. Poglavlje
CRKVA KAO NASLJEDNIK BIVSEG RIMSKOG CARSTVA
Stvaranje
Papinskih Zemalja pribavilo je Crkvi teritorijalnu i pravnu osnovu od
nezamislivog znacaja i vaznosti. Otada pa nadalje to joj je omogucavalo
da sprovodi politiku neprekidnog stjecanja zemlje i drugog blaga, sto
joj je pak povecavalo ugled i moc koji idu uz to. Najdublja teznja
rimskih papa bila
je obnova bivseg Rimskog Carstva sa Rimom kao prijestolnicom u kojem bi
pape stolovale kao njihovi prethodnici – rimski cezari. Uspjesan pocetak
ostvarenja tih teznji bila su darivanja teritorija Crkvi od strane
Pipina Malog cime je stvorena jezgra buducih ogromnih Papinskih Zemalja
ili Drzave. Car Karlo Veliki je priznao Pipinovu Darovnicu i nije
okrenuo ledja rimskim papama. Medjutim, njima se darovani teritorij
cinio premalim za "Petrove nasljednike”. Osim toga, apetit raste s jelom! I tada godine Gospodnje 774. tadasnji papa
Hadrijan I. predocuje Karlu nesto posve novo, a to je – kopija tzv.
Konstantonove Darovnice. Nova krivotvorina papinske kancelarije. Tako se
na sceni iznenada "sluzbeno” pojavila cuvena KONSTANTINOVA DAROVNICA –
najspektakularnija od svih krivotvotina u analima krscanstva. Pojavila
se niotkuda. A koju je navodno sam Konstantin (306337) napisao papi
Silvestru I. (314-335) cetiri stoljeca ranije. I kao sto je "Nebesko
Pis-mo” bila krivotvorina pape Stjepana II. podmetnuta Pipinu Malom,
tako je Konstantinova Darovnica krivotvorina podmetnuta njegovom sinu
Karlu Velikom (768-814) od pape Hadrijana I. (772-795). Darovnici su
prethodila i slijedila ju razlicita krivotvorena dokumenta, kojima je
glavni cilj bio dati i osigurati moc, teritorije i bogatstvo rimskim
papama. Ovaj dokument je jednim majstorskim udarcem stavio pape iznad
careva, kraljeva i naroda, te ih ucinio legalnim nasljednicima bivseg
Rimskog Carstva, odnosno njegova teritorija darovanog Petrovim
nasljednicima. Ovaj dokument za
razliku od drugih izrazavao je precizno i nedvos-misleno, sto zeli
Petrov nasljednik, a to je – duhovna i politicka nadmoc, odnosno v r h o
v n a v l a s t. S njime je papinstvo napravilo najdrskiji pokusaj u
ostvarenju svojih teznji za
svjetskom dominacijom. I uspjelo u tome! Ovom krivotvorinom pape su
sebe postavile iznad svih civilnih autori-teta uzurpirajuci vrhovnu
vlast i arbitrazu u cijelom krscanskom svijetu. Znacenje i posljedice
toga bili su zlokobni za
citav zapadni svijet, jer je pa-pinska dominacija u Evropi oblikovala i
socijalnu strukturu i politicke prilike u narednih tisucu godina. Zbog
njezinog dubokog odraza na cjelokupan zivot i prilike u Evropi, ali i
sire, zanimljivo i korisno bi bilo pogledati glavne tocke ove famozne
krivotvorine: 1.- Konstantin zeli uzdici "Petrovu stolicu” vise od
Carstva i udjeljuje joj carsku moc i cast. 2.- Petrova stolica ce imati
crkvama u svijetu. v r h o v n i a u t o r i t e t nad svim
3.-
Ona ce biti sudac u svemu sto se odnosi na sluzbu Bozju i krscansku
vjeru. 4.- Umjesto dijademe koju je car zelio staviti na papinu glavu,
ali on je odbio, Konstantin mu daruje TIARU i Lorum, kao raskosno ruho i
drugo znakovlje carskog dostojanstva.
5.-
Rimsko svecenstvo ce uzivati visoke privilegije od carskog Senata
slicne privilegijama najviseg plemstva i ima pravo odijevati se i
uresavati se poput carskog plemstva. 6.- Rimska hijerarhija ima pravo na
poslugu i tjelesnu gardu. 7.- Rimsko svecenstvo ce jahati konje
pokrivene bijelim pokrivacem i nosit ce bijele sandale kao i senatori.
8.- Ako clan Senata zeli cin/orden a papa
se slozi, nitko to ne moze onemoguciti. 9.- Konstantin daje papi
Silvestru I. i njegovim nasljednicima suverenitet nad Rimom,
provincijama, gradovima i naseljima cijele Italije i svih Zapadnih
Regiona. ***** Sa 1. clankom papa postaje suvladarom Konstantina, njegov nasljednik i prema tome nasljednik i Rimskog Carstva. Sa 2. clankom papa je postavljen za jedinog poglavara cjelokupnog krscanstva i svih crkava. Trecim clankom papa
postaje jedinim sucem krscanske vjere. Prema tome, ako se netko
(pojedinac ili zajednica) ne slaze s njim i njegovim ucenjem postaje
heretik i kao takav mora snositi sve posljedice toga. Ovim clankom je
udaren temelj izopcenju (ekskomunikacija), prokletstvu (anatema) i
najstrasnijim kaznama – Inkviziciji. Cetvrtim clankom papa
ima pravo da se kiti i okruzuje raskosi i simbolima carskog
dostojanstva kao vanjskog odraza i znakova njegova uzvisenog statusa.
Petim clankom je rimski kler postavljen na isti nivo sa senatorima i
patricijima Carstva. Njemu takodjer pripadaju najvise titule i cast,
koji su bile darivani samo pojedinim istaknutim clanovima plemstva i
vojske. Sesti i sedmi clanak iako naoko sporedni i gotovo nevazni, ipak
su bili veoma vazni, jer isticu izjednacenost visokog klera sa
plemstvom. Napr. jahanje konja prekrivenog bijelim pokrivacem i nosenje
bijelih sandala bile su specijalne privilegije u 8. stoljecu. Osmi
clanak naprosto podvrgava Senat volji pape. Deveti clanak je najvazniji
zbog dalekoseznih i nesagladivih posljedica na povijest Zapada. On je
ucinio papu teritorijalnim vladarem i gospodarom zapadnog dijela Rimskog
Carstva. Tako je uz pomoc Konstantinove Darovnice RIMSKO CARSTVO
cudesno uskrsnulo i postalo nasljedstvo Rimske Crkve. Kraljevi i carevi
su postali vazali papa, a njihove zemlje feudalna lena Crkve. Stoljetni san rimskih papa
postao je stvarnost. Pipin Mali i Karlo Veliki nacinili su pape
vladarima d e f a c t o, a Konstantinova Darovnica d e j u r e. Ovo
dvoje odigralo je najvecu ulogu u buducnosti u svim trazenjima i
zahtjevima Rimske Crkve za
posjedima i blagom, kao i njenim tvrdnjama o njenom pravu na poseban
polozaj i status u krscanstvu, to jest – iznad svih! Iako nema dokaza da
je dokument "proizvod” samog pape, stil je bez sumnje onaj iz Papinske
Kancelarije sredinom 8. stoljeca. Tim vise, sto se
dokument prvo pojavio u Opatovini St. Denis gdje je papa
Stjepan sproveo zimu 774. A to je dodatni dokaz, da je on osobno
sudjelovao u njegovom izmisljanju. Svoj prvi konkretan ucinak Darovnica
je postigla, kad je Karlo Veliki porazio grabezljive Lombarde i darovao
nove teritorije Papinskoj Drzavi. Godine Gospodnje 800. stigao je u Rim,
gdje ga je papa
Leon III.(795-816) svecano okrunio kao prvog cara Svetog Rimskog
Carstva. Medjutim, podjarmljivanje carske krune nije bilo papama
dovoljno. Problem su bile udaljene provincije, koje nisu slijedile
carski primjer. Najbolji nacin da ih se podvrgne pokornosti bila je
kontrola civilne vlasti – administracije i uprave. Kao sto je papa nacinio cara svojim vazalom, tako su i biskupi trebali uciniti s lokalnim autoritetima. Tako bi papa
uz pomoc slijepo poslusne hijerarhijske masinerije mogao kontrolirati
prakticki cijelo Carstvo. Oko pola stoljeca kasnije (850.g) pojavila se
nova krivotvorina tzv. Pseudo-Izidorske Dekretalije bolje poznate kao
Lazne Dekretalije, opet niotkuda. Ta serija raznih papinskih
krivotvorina silno je ojacala papinstvo ucinivsi ga vrhovnim autoritetom
i potpuno neovisnim od svih svjetovnih autoriteta. Rezultat je bio taj,
da je Crkva medju ostalim privilegijama pribavila sebi i i m u n i t e t
pred civilnim sudstvom i zakonom, sto ju je stavilo izvan dodira i
nadleznosti svih sudova. Na taj nacin kler je stekao neku vrstu neobicne
"svetosti”, koja ga je uzdigla iznad obicnih ljudi. Tako je svecenstvo
imalo osobnu nepovredivost, a ona mu je davala ogromne prednosti u svem
njegovom djelovanju i eventualnim sporovima sa civilnim vlastima. Tako
je papinstvo majstorskim udarcima jednostavno uzurpiralo vrhovnu vlast i
sve povlastice koje uz to idu. Uzdigavsi sebe iznad svih autoriteta
postalo je prakticki – svemocno! Jedna religiozno-politicka tvorevina
ogromne moci i bogatstva. I takova je ostala do dandanas. Op.prev. /O
pobijanju vjerodostojnosti Konstantinove Darovnice bit ce rijeci u 5.
poglavlju.
***** Kompletan prijevod (svih 12 poglavlja) se može skinuti sa http://www.scribd.com/doc/51408839/Vatikanske-milijarde
|