Prolazeći kroz ekonomske kategorije Starog i Novog zaveta, mogli smo se uveriti
da Sveto Pismo jasno naučava da je Bog vlasnik svega, a da su ljudska bića poverioci
(pristavi) Njegovih dobara. Iz toga proizlazi da je Gospod vlasnik ukupne radne
snage sveta. (v. 5 Moj. 8, 18) On je vlasnik svih oblika posedovanja, i u Bibliji
se navode sledeća: vlasništvo nad sitnom i krupnom stokom, vlasništvo nad zemljom,
i vlasništvo nad novcem, a kako se navode i zanati i druga zanimanja, to se
svakako podrazumeva da je Tvorac vlasnik i sredstava za rad. (v. Ps. 50, 10;
Agej 1, 9-12; 8, 2; Del. 17, 25; 18,3; 1 Sol. 2, 9)
Želeo bih sada da iskomentarišem pojavu takmičenja u privređivanju, koje je
u svetu veoma prisutno. Ima jedan stih u Bibliji koji bi se mogao dovesti u
vezu sa tim , a tako isto i sa sportskim aktivnosti, pa iz njega izvući stavove
o tome šta Biblija uči o navedenoj pojavi. Tekst se nalazi u 1 Kor. 9, 24-27.
Analizom navedenog stiha zaključujem da Sveto Pismo trazi da se postignu najbolji
rezultati, ali ne zato da se bude bolji od drugoga, nego da bi se postiglo savršenstvo.
Čovečanstvo bi trebalo da menja samu prirodu motivacije u sveri privređivanja.
Tada bi rivalstvo bilo isključeno, jer je ono veliko zlo. Konkurencija koja
sada hara u kapitalističkom društvenom poretku igrajući ulogu egzekutora ne
bi donosila propast slabijim privrednim subjektima, posto bi bila zamenjena
hrišćanskom solidarnošću. A što se tiče sporta kao rekreacije, mislim da su
za Bibliju prihvatljive takve aktivnosti. Njoj smeta takmičarskim duh i stvaranje
od sporta privredne grane, jer nagrada za postizanje sportskog rezultata je
''propadljiv venac'', ma koliko privlačni iznosi bili u pitanju, jer to je otrgnuti
novac od trudbenika, koji su sofisticiranim postupcima opljačkani, i čiji je
novac preusmeren u nešto što nema pred sobom sveti cilj. Ovakva negativno kretanje
u ljudskom društvu su posledica slabo razvijene svesti na polju poznanja nauke
Svetoga Pisma, i zato ne obećavaju održivi razvoj. Onaj ko ljubi Gospoda neće
trošiti svoje novce npr. na ono što nije istinska umetnost, neće imati idole
među pevačicama koje su operacijama predimenzionirale svoje ženske atribute,
sa ciljem da bi što više CD-a prodale i time zaradile ogroman novac, niti će
imati idole među sportistima koji se bave aktivnostima , ako se ne vrše u rekreativne
svrhe, nekorisnim za opšte blagostanje društva, a da ne govorim o mnogim sportovima
koji su štetni i opasni po ljudsko zdravlje, i pogubni po duhovni razvoj omladine,
jer su stadioni u stvari paganska svetilišta modernog doba. Nazalost, ovakvo
stanje je posledica gotovo sveopšteg prihvatanja demonizma, tako da se slobodno
može reći da je htenje da se drugima nanese zlo, osnovna pokretačka snaga ovoga
sveta!
Sada bih pokušao da izložim kako treba pravilno razumeti Hristov prvi odgovor
u pustinji kušanja sa ekonomske tačke gledišta. Mi ljudi na ovome svetu, sve
što preduzimamo u svojim životima činimom to u želji da sebe osiguramo od nevolje,
gladi, siromaštva, bolesti itd. U tu svrhu gomilamo novac, nastojimo da zadobijemo
vlast, plaćamo penziono i zdravstveno osiguranje, a sebe i svoju imovinu osiguravamo
kod osiguravajućih društava. Međutim jedina pravo osiguranje su Božije reči.
(v. Mat. 4, 4) Ako sve ono pobrojano ostvarimo vlastitim snagama, a nedostaje
nam Božija podrška, desiće nam se da budemo siti, ali ipak nesrećni, i onda
nam sve pada u vodu i sve nam je u zalud. Trebalo bi da se u mnogo većoj meri
oslonimo na Isusova obećanja, a u mnogo manjoj meri na zemaljske zaštitne sisteme,
jer ih ljudi nisu uspostavili motivisani međusobnom ljubavlju, nego iz sebičnosti
misleći isključivo na svoju ličnu sigurnost, a kako je njihovu primenu nemoguće
ograničiti samo na sebe, gunđaju kada drugi ispunjenjem određenih uslova koriste
dotične fondove u većoj meri nego oni.
Na kraju bih nešto rekao o ljudskom upravljanju, poverenim im, Božijim vlasništvom.
Jasno je da se privatna imovina predpostavlja u Svetom Pismu. Međutim, Jahve
očekuje da oni kojima je On poverio svoja dobra, verno upravljaju njima. Zbog
toga su proroci ustajali protiv svakog iskorišćavanja. (Amos 2, 6-8; 8, 4-8;
Isa. 5, 8; Mih. 2, 2; Jezek. 45, 9) Eksploatacija radničke klase je prema tome
nedopustiva sa biblijske tačke gledišta. Ona je prouzrokovala mnoge revolucije,
a naročito oktobarsku u Rusiji 1917. Nastaju zbog društvene nepravde, i zato
svaka država ukoliko želi da njen narod bude srećan treba, koliko je god moguće
sa njene strane da svede izrabljivanje neposrednih proizvođača na podnošljivu
meru. Potpuno uklanjanje eksploatacije kao i ukidanje klasa biće ostvareno u
Božijem kraljevstvu, ali to ne znači da ljudski rod ne treba već sada da teži
ka tom užvišenom cilju, i da preduzima mere koje idu u pravcu njegovog ostvarenja.
Način na koji bi se krenulo u besklasno društvo nije ni uvođenje komunizma ni
njegove među faze socijalizma, nego primena biblijskih načela u vođenju javnog
života i privređivanja. Uvođenje takvih principa sprečilo bi prekomernu akumulaciju
kapitala u rukama pojedinaca, antagonizmi ne bi bili mogući, i čovečanstvo bi
zaplovilo ka ostvarenju Carstva slobode.
Sa zahvalnošću i ljubavlju prema Bogu završavam ovaj spis, nadajući se da će
poslužiti na dobro onima koji ga budu čitali.
Neka je blagosloven Stvoritelj i Vlasnik univerzuma, koji je izvor svakog dobrog
nadahnuća i koji je sam ljubav.