Tuesday
2024-03-19
5:41 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Naučno gledište na štetne efekte filozofije

Liberalizam devetnaestog veka je pokrenuo pitanje negativnog efekta grčke filozofije na prvobitnu veru. Proslavljeni Adolf Harnack ja smatrao da su Jevanđelja iskrivljena akutnom helenizacijom iz koje su proistekle tradicionalne formulacije o Hristu. Želja za odvajanjem Isusa i njegovog učenja od tekovina grčke filozofije je dalo zdravu slobodu za istraživanje novih ideja. Nažalost, liberalizam je proizveo sopstvene pretpostavke. Možemo posumnjati da je teologija ponekad bila više pokušaj samoubeđivanja da njena verovanja oslikavaju učenje Isusa, nego uspešan povratak apostolskoj veri. Izgleda da je hebrejsko razmišljanje iz Biblije ostalo nepopularno.

Duh istine i duh tolerancije ne treba uvek izjednačavati. Ali kada tolerancija obezbeđuje slobodno preispitivanje i odbacivanje tradicionalnih pretpostavki, verovatno je da će istina izaći na videlo. "Liberalne" tendencije su stvorile atmosferu u kojoj je bilo moguće dovesti u pitanje tradicionalne doktrine. Proces preispitivanja svakog aspekta vere je podstakao razmišljanje o načinu na koji je postbiblijska grčka metafizika dovela do gubitka biblijskog Hrista. Popuštanje stiska tradicionalne dogme se pokazalo kao pozitivan rezultat teologije nastale posle prosvećenja. Konstantno se pojavljivalo nezadovoljstvo nikejsko/kalcedonijskim definicijama Hrista. Potraga za istorijskim Isusom se nastavila i do našeg vremena. Dobila je novi zamah posle izdavanja knjige Myth of God Incarnate 1977. godine.[17]

Harnack je bio u pravu kada je ukazao na problematičnu helenizaciju prvobitne, hebrejski orijentisane, vere.  Nemogućnost razlikovanja šta je zaista Sveto Pismo, a šta tradicija je navelo mnoge savremene "jevanđeliste" da izjednače protivljenje dogmi Hristovog večnog božanstva sa napadom na samo Sveto Pismo. "Jevanđelisti", iako se služe geslom sola scriptura, ponekad nisu u stanju da razlikuju Sveto Pismo od tradicionalnih interpretacija Svetog Pisma. Lindbeck podiže uzbunu kada ističe da se "većina biblijskih protestanata pridržava post-biblijskoe doktrine Trojstva, ali se ponašaju kao da su ta učenja u potpunosti biblijska".[18] Pronicljiva primedba F. F. Bruce-a zaslužuje najveću pažnju:  "Ljudi koji se pridržavaju samo verovanja u Bibliju (kako oni veruju) se često zapravo pridžavaju tradicionalne škole interpretacije solascriptura. Evangelistički protestanti mogu biti i sluge rimokatoličke ili grčke pravoslavne tradicije, samo što oni ne shvataju da je to tradicija".[19]

Za Miguela Serveta i holandske anabaptiste koje je predvodio Adam Pastor, kao i za celu zajednicu poljskih anabaptista, Trojstvo je odstupanje od biblijskog monoteizma, neuspeo pokušaj da se prevede apostolsko verovanje u jednog Boga, Oca[20] na jezik grčke metafizike. Što je još gore, učenja i sabori u Nikeji i Kalcedoniji su upotrebljeni u cilju prinude i destrukcije kako bi se u ove dogme utisnulo verovanje. To je još žalosnije budući da je terminologija diskusije o hristologiji sama puna nejasnih termina - nasuprot biblijskog jednostavnog unitarnog učenja.

Sloboda istraživanja van "tiranije dogme" (koju predstavlja na primer Atanasijansko učenje koje preti smrću svakome ko odstupi od ortodoksne doktrine Trojstva) je dovela do ponovnog otkrivanja često zaboravljenog elementa u crkvenom predstavljanju Isusa - njegove čovečnosti. Široko je prihvaćeno da je tradicionalno shvatanje Isusa često patilo od latentnog "dokentizma" (verovanja da je Isus samo izgledao kao čovek), koje je za Apostola Jovana odavalo samog "antihrista" (1. Jovanova 4:2; 2. Jovanova 7). Štaviše, tradicionalne formulacije o Hristu izgleda da pokazuju naklonjenost jednoj posebnoj interpretaciji Jovana 1:1, uz isključivanje veoma ljudskih portreta iz jevanđelja po Mateji, Marku, Luki i Dela apostolskih. Zapravo je Jevanđelju po Jovanu dat neproporcionalno veliki uticaj prilikom formiranja hristologije. Da li je to bio slučaj zbog stila Jovanovog pisanja koji je, iako je zapravo vrlo hebrejski, odgovarao spekulativnom grčkom umu, pa su ga mnogobošci mogli lako pogrešno razumeti i iskriviti.

Smatramo da je tendencija da se pomrači ljudskost Hrista proizašla uprkos centralnoj i suštinski jednostavnoj novozavetnoj afirmaciji Isusa kao Mesije, drugog Adama, bezgrešno začetog, ali koji je nastao u utrobi svoje majke. Ovaj pogled na poreklo Isusa kao i Raymond Brown možemo prigodno nazvati "hristologija začeća."[21] Brown insistira da Matej i Luka nisu znali ništa o bukvalnoj preegzistenciji Mesije.[22] Oni, stoga, nisu mogli biti zagovornici Trojstva u tradicionalnom smislu.  Za njih je Isus nastao svojim začećem. Povod za nastanak kasnije teologije Trojstva treba tražiti van Jevanđelja. Da li treba biti pripisan Jovanu i Pavlu? Ili iskrivljenju njihovih dela izazvanog spekulativnim tendencijama grčke filozofije? Ovaj uticaj je već bio aktivan kada je Jovan, pišući na kraju prvog veka, naglašava ljudskost Isusa, uprkos gnostičkom doketizmu u nastajanju (1. Jovanova 4:2; 2. Jovanova 7). On je došao en sarki, "kao ljudska osoba", a ne "u ljudsko telo" što se veoma razlikuje. Izgleda da Jovan u svojoj prvoj poslanici ispravlja nastajući nesporazum u vezi njegove doktrine "logosa" u jevanđelju (Jovan 1: 1-3). Pre rođenja Isusa je postojao bezličan "život večni" koji "beše u Oca" (1. Jovanova 1:2). Drugim rečima, Jovan je hteo da razumemo da kada je Reč postala telo (Jovan 1:14), ta tranzicija nije označavala božansko biće koja postaje ljudsko biće, već bezlične personifikacije (vidi mudrost u  Priče 8:22,30) - Reči Božje - koja se otelotvorila kao ljudsko biće.

Razvoj Trojstvenog razmišljanja koji je usledio je bio ohrabren pogrešnim razumevanjem hebrejskog značenja "reči" od strane Justina  Mučenika.  Za Jovana ,"logos" nije označavao drugu osobu u Bogu, već samoekspresivno delovanje Boga. Justin, koji je kao platonista navikao da o "logosu" razmišlja kao o posredniku između Boga i čoveka, prirodno stavlja Isusa u "logos" i o njemu razmišlja kao o večnom Sinu, osobi koja je numerički različita od Boga i podređena njemu. Justin zatim počinje da traži Isusa u Starom Zavetu, čak ga identifikujući i sa anđelom Gospoda, pre njegove inkarnacije. Ipak, čak je i Justin daleko od krajnje formulacije učenja na Kalcedonijskom saboru. Važna činjenica je da se razvoj koncepta Trojstva ne može pratiti sve do Novog Zaveta, kroz najranije crkvene oce. Ti oci su uvek mislili da je Hrist podređen Jednom Bogu. Neki su verovali da je Sin imao početak.

Mesto na kome je grčka filozofija mogla da se umeša u biblijsko učenje je bilo Jevanđelje po Jovanu, a posebno njegov uvod. Pogrešno razumevanje Jevanđelja po Jovanu je dovelo do projekcije Isusa u večni "logos". Na taj način je iskrivljena jednostavna mesijanska hristologija, a takođe i Jevanđelje Jovanovo (pod uslovom da se ne čita iz spekulativne grčke perspektive). Zadatak teologa na Kembridžu, autora Myth of God Incarnate, je bio da postave pitanje da li je "priču o Isusovoj preegzistenciji treba u većini, ili čak u svim slučajevima, razumetipo analogiji preegzistencije Tore, kako bi se pokazalo dase kroz njega sprovodi večna božanska volja (1. Petrova 1:20),  pre nego kao preegzistencija u potpuno ličnom smislu".[23]

Ukoliko je ovo tačno tumačenje, onda je viđenje Johna Robinsona o tumačenju Jovana od strane crkvenih otaca tačna:

Patristička teologija bilo koje škole je zloupotrebila ove (Jovanovske) tekstove izbacujući ih iz konteksta i dajući im značenje koje nikada nije bilo Jovanova namera.  Funkcionalni jezik o Sinu i Duhu koji je Otac poslao u svet je pretvoren u onaj o večnom i unurašnjem odnosu između osoba u Bogu i reči kao što su "stvaranje" i "procesija" su postale tehnički izrazi koji se jednostavno ne mogu potkrepiti upotrebom u Novom Zavetu.[24]

Primedbe o zloupotrebi Jovanovog koncepta "reči" su često grubo gurane u mrak. Vreme je da se čuju značajni glasovi. 1907. godine, profesor Sistematske teologije u Jeni u Nemačkoj je izdao svoje delo System der Christlichen Lehre, kulminaciju životnog posmatranja prirode hrišćanske vere. Zajedno sa mnogim kasnijim istaknutim komentatorima, profesor je ukazao na problem Trojstva koji se pojavljuje kada se "Reč" iz Jovana 1. poglavlje tretira kao preegzistentna druga osoba ili biće umesto kao sinonim za mudrost i stvoriteljsku nameru Jednog Boga. U Jovanovom prologu ne postoji naznaka Trojstva ukoliko se "Reč" napiše malim početnim slovom i o njoj se razmišlja kao o načinu opisivanja Božje namere ili plana, a ne (u tom trenutku) Sina Božjeg.

Hans Wendt iz Jene problem podlaže dubokoj analizi. On pokazuje da se "reč" tumači u hebrejskom smislu kao stvoriteljska aktivnost Boga - na bazi njene stalne pojave u tom značenju u Starom Zavetu - ne postoji nikakva potvrda za pretpostavku da je Jovan nameravao da kaže: "Na početku je postojao večni Sin Božji i Sin je bio sa Ocem i Sin je Bog." Ovakva interpretacija samo remeti veliki centralni princip da je Bog jedna osoba. Ukoliko Reč označava Sina u svom preljudskom stanju, onda i Otac i Sin podjednako imaju pravo da se o njima ramišlja kao o vrhovnim božanstvima. Ovaj razvoj je, međutim, zadao smrtonosan udarac monoteizmu iz hebrejske Biblije, monoteizmu koji je Isus javno potvrdio (Marko 12:28,29) u prisustvu oba teologa istraživača i sopstvenog kruga sledbenika. Ukoliko "reč" iz Jovana 1 znači "reč Božja", jasno je da Jovan na umu ima stvoriteljsku reč iz 1. knj. Mojsijeve 1:1-3, Psalma 33:6, 9; 119:103-105. Fatalni korak je, po profesoru Wendt-u, načinjen kada je "reč" iz Jovanovig prologa protumačena, ne u smislu hebrejske pozadine, već u aleksandrijanskom i filonskom smislu, kao posrednik između Boga i čoveka.

Uvodne rečenice Jevanđelja po Jovanu, koje mogu zvučati kao Philova filozofija, obrazovani Jevrejin ili hrišćanin može razumeti bez bilo kakvog povezivanja sa Philom. Stoga, ne bismo trebali da zbog Philovog stanovišta o značenju "reči" kao hipostaze smatramo da kod Jovana "reč" takođe znači večnu ličnost.U ostatku Jevanđelja i 1. sab. posl. sv. ap. Jovana, "reč" se nikada ne upotreljava za označavanje ličnosti... Ona znači "otkrovenje" Boga koje je ranije dato Izraelu (10:35), koje je došlo do Jevreja u Svetom Pismu (5:38) i koje je povereno Isusu koji ga je preneo na svoje sledbenike (8:55; 12:48; 17:6, 8, 14, 17; 1 Jovan 1:1) i koje oni sada treba da sačuvaju (1. sab. posl. sv. ap. Jovana 1:10; 2:5,14). Donekle personifikovan način na koji je reč izgovorena kada je došla na svet (1:9-14) je tipičan za personifikacioni stil prikazivanja reči u Starom Zavetu (Isa.  55:11; Ps. 107:20; 147:15; 2. posl. Sol. 3:1). Ne može se dokazati da je autor u prologu smatrao reč stvarnom osobom. Samo se za istorijskog Isusa, a ne za prvobitnu reč govori da je Sin (Jovan 1:14, 18). Ali u tom Sinu je postojalo i delovalo večno otkrovenje Boga.[25]

Profesor Wendt dalje ističe da se Jovanova očigledna povezanost sa Filon Aleksandrijskim ne može objasniti njegovim usvajanjem Filovih filozofskih ideja o svetu. Činjenica je da se Apostol trudi da odbaci upliv Filove filozofije predstavnika aleksandrijanske škole koji su se vrlo rano odvojili od istine sa svojim spekulacijama (Dela 18:24-28). Jovan je ovaj prolog namenio njima. Ironija istorije je da je ortodoksija sama podlegla istoj filozofskoj spekulaciji, pretpostavci o "drugom Bogu", i iskoristila Jovana da potkrepi ovo odstupanje od monoteizma. Savremeni prevodi prologa sa velikim slovom u Reči i upotrebom zamenica u muškom rodu za logos su trajno svedočanstvo grčke filonske filozofije koja je izmenila hebrejsku veru Novog Zaveta. Jovan je izvrnut i pogrešno shvaćen, a žrtva je unitarni monoteizam Isusa i njegovih sledbenika (Jovan 5:44; 17:3).

Perceptivna analiza profesora Wendt-a zaslužuje da bude saslušana:

Od vremena Justin-a, hristologija logosa je postala dominantna u hrišćanskoj teologiji... Ovo učenje logosa je stvorilo vezu i slaganje sa kasnoantičkom filozofijom. Glavni problem za ovo drugo je kako odrediti odnos nižeg, materijalnog, sveta sa transcendentalnim svetom Boga i duha. Kako bi se rešio ovaj problem uvedeno je postojanje "srednjih bića". Ova bića su emanacije božanstva i predstavljaju sredstvo posredovanja koje omogućava premošćavanje jaza između Boga i čoveka. Hrišćanska spekulacija o logosu kao posredniku u stvaranju je u direktnoj vezi sa ovom helenističkom, filozofskom spekulacijom, budući da nudi slično rešenje za isti kosmološki problem... Ali kombinovanje kosmoloških, filozofskih sa religijskim i soteriološkim interesima sadrži unutrašnju protivrečnost. Ukoliko učenje o logosu treba da pruži adekvatno rešenje kosmološkog problema, logos treba da bude predstavljen kao stvarna osoba, posrednik, koja zaista potiče od Boga, ali je niža od Boga, da bi kao prenosilac logos mogao da poveže Boga sa čovekom. Ukoliko, sa druge strane, posrednik treba da donese spasenje, onda to biće mora biti iste vrednosti kao i spasenje koje donosi čovečanstvu...  O njemu se mora razmišljati "kao o Bogu" (2. Klement 1:1). Kako su kosmološki ili soteriološki pogled preovlađivali, tako je, u skladu sa tim, naglašavana udaljenost logosa od boga, ili njegova sličnost sa njim.[26]

Kontradikcije u spakulacijama o logosu su predstavljene suprotstavljenim argumentima sledbenika Ariusa i Atanasiusa. Oba tabora veruju da je logos večna osoba. Ali, kako profesor Wendt primećuje, ova koncepcija logosa kao ličnosti dovodi do uznemirujućih posledica. "Kada se osim lične, rajske preegzistencije, Sinu pripiše večno, ko-esencijalno postojanje sa Ocem, ideja o jedinstvu Boga se gubi. Ovo je bila veoma važna primedba za sve monarhijance (zagovornike strogog jedinstva Boga)."[27]

Wendt u ovom poglavlju zaključuje o "Teškoćama sa ranim hristološkim digmama": "Monoteizam, koji za hrišćanski pogled  na Boga nije mala stvar, već ima fundamentalni značaj, je ugrožen. Ukoliko je logos koji pripada večnom Bogu osoba koja, kao takva, može da se odvoji od osobe Ocatada se neizbežno pojavljuje množina u Bogu i čisti monoteizam je uništen."[28] Ovo je problem koji sa sobom nosi ortodoksni koncept Trojstva.

Tesno povezivanje Isusa sa Jednim Bogom Izraela ne vodi ka hristološkim zaključcima o učenju. Razvoj događaja koji je kulminirao u Nikeji i Kalcedoniji se može podeliti na tri glavna stadijuma. Prvo su aleksandrijanski teolozi identifikovali "logos" iz grčke filozofije sa preegzistentnim Hristom. Drugo, Origen je uspostavio nebiblijsku doktrinu večnog stvaranja Sina. Treće, takozvano atanasijansko učenje, koje zastupa Augustinov koncept Trojstva, je ukinulo svaku podređenost Sina Ocu i umanjilo razlike u Bogu sve do mere u kojoj je nemoguće opisati "Trojicu".

Izgleda da su kompleksne post-biblijske kontraverze o definisanju Sina u odnosu na Oca mogle biti izbegnute da je zadržana hebrejska terminologija iz Biblije. Geoffrey Lampe, u svojoj analizi patrističke hristologije, primećuje da:

Hristološki koncept preegzistentnog Sina svodi pravu, društveno i kulturno uslovljenu, ličnost Hrista na metafizičku apstrakciju "ljudske prirode". Sin je dobio i načinio sopstvenu univerzalnu ljudskost... Ali univerzalna ljudskost je apstraktni pojam... Po hristologiji, večni Sin prima bezvremenu ljudsku prirodu ili je čini bezvremenom uzimajuči je; upravo ljudska priroda ne duguje ništa suštinsko geografskim okolnostima; ona ne odgovara ničemu u stvarnom svetu. Zar Isus Hrist nije "došao u telu".[29]

Mosheim je primetio da su "kontraverze koje se odnose na Trojstvo nastale u drugom veku zbog uvođenja grčke filozofije u crkvu.![30] Istraživanje biblijske teologije je na svetlo dana iznelo dokaze koji nas navode da ozbiljno uzmemo u obzir ovo iskrivljenje vere koje se dogodilo kada je grčka filozofija dodata jednostavnijem hebrejskom okviru Biblije.  Završićemo sa tri citata.  Oni nas pozivaju da obnovimo naše istraživanje istorije doktrine u potrazi za istinom koja još traje. Canon H. Constable je 1893. godine napisao:

Hrišćani se sada pitaju da li prihvaćeni pogledi na ljudsku prirodu i buduću kaznu potiču iz filozofije ili tradicije, ili iz Svetog Pisma. Oni počinju da sumnjaju da veliki deo današnje teologije potiče iz ljudske filozofije. Za figure na polju religijskog mišljenja, za koje su mislili da se figure Hrista, njegovih proroka i njegovih Apostola, počinju da sumnjaju da su figure zlih duhova, figure Platona i raznih oca koji su svoju teologiju u velikoj meri stvorili iz njega.[31]

Alfred Vaucher nas poziva da se vratimo biblijskoj veri:

Na stranama Starog i Novog Zaveta bistre vode otkrivene istine teku kao veličanstvena reka. Bog jedini ima besmrtnost, koju nudi ljudima i obaveštava ljude o svom uzvišenom večnom životu. Ali paralelno sa ovom strujom teku mutne vode paganske filozofije, ljudske duše, božanske suštine, koja je večna i koja postoji pre tela i nadživljava ga. Posle smrti Apostola, dve struje su se sjedinile i napravile jedinstvo nemirnih voda. Malo po malo, spekulacije ljudske filozofije su se izmešale sa božanskim učenjima. Sada je zadatak evangelističke teologije da razdvoji dva nekompatibilna elementa, da eliminiše paganski element koji je uzurpator u središtu tradicionalne teologije; da obnovi vrednost biblijskog elementa, koji je jedini istinit, i koji jedini odgovara prirodi Boga i čoveka, Njegovog stvorenja.[32]

Iz te rane konfuzije o prirodi Boga i čoveka će se pojaviti prvobitni biblijski monoteizam proroka, Isusa i Apostola. Bog će opet biti viđen kao jedna osoba, Otac Isusa, Njegovog jedinstveno začetog sina, Mesije. Potpuna Isusova ljudskost, pomračena spekulativnom i apstraktnom teologijom crkvenih otaca, se mora ponovo postaviti kao osnova učenja Novog Zaveta da je Isus Mesija.[33] glasnik dolazećeg Božjeg Carstva na zemlji.

Naučnici iz različitih sredina su ujedinjeni u njihovom svedočenju o iskrivljenju hrišćanske vere od drugog veka na ovamo. Mesijanske nade su postepeno zaboravljene. Pomisao o Božjem Carstvu na zamlji je nestala. Besmrtnost i smrt su zamenili vaskrsenje.

Kao i svi koncepti, značenje religijskih izraza se menjalo sa promenama u iskustvu i pogledima na svet. Kada je uneseno u grčki svet, neizbežno je bilo da se hrišćansko učenje prilagodi - zapravo transformiše. Pitanja koja nikada nisu bila postavljana su došla do izražaja i jevrejske pretpostavke su polako nestajale. Posebno su mesijanske nade zaboravljene ili prenesene u transcedentalne sfere posle smrti. Kada je carstvo postalo hrišćansko u četvrtom veku, pojam Hristovog Carstva na zemlji koji je predstavljen uz mnogo truda je skoro nestao, zadržao se samo kao vera neprimetnih grupa. Besmrtnost - filozofska koncepcija - je zamenila vaskrsenje tela. Bez obzira na to, ovo drugo nastavlja da postoji zbog svog prisustva u primarnim izvorima, ali nije više odlučujući faktor, budući da je pretpostavka - mesijanskog Carstva na zemlji - istisnuta. Kako se okolina menjala iz jevrejske u grčku, tako su se menjali i fundamentalni religijski koncepti... Stoga imamo neobičnu kombinaciju - religijske doktrine iz Biblije uzimaju oblik strane filozofije.[34]

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz