Sunday
2018-11-18
4:09 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Zabrana mesa i alkohola (Adventisti imaju odgovor) »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 37

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Zabrana mesa i alkohola (Adventisti imaju odgovor)

Posebno su neobične katoličke tvrdnje što se tiče zdravlja. Ja iz svih ovih katoličkih tvrdnji mogu zaključiti da katoličkom kleru nije uopće stalo do zdravlja ljudi, odnosilo se to duhovno zdravlje ili na zdravlje tijela. No ipak ću svaku tvrdnju katoličke crkve ovdje prikazati, ali u svjetlu Biblijske istine, a ne izvlačenja iz konteksta što je jako uobičajeno za katoličku (sektašku) retoriku. 

Prva tvrdnja koju iznose katolici glasi: „Adventisti ne jedu svinjetinu smatrajući to Božjom zapovijeđu. Neki ogranci adventizma su pak čisti vegetarijanci. Ne samo da ne jedu svinjetinu (poput Židova ili muslimana), nego se protive svakom ubijanju i konzumiranju životinja. Tvrde uporno i neznalački da je to volja samoga Boga. A dovoljno je prolistati Bibliju "uzduž i poprijeko" i pronaći mnoštvo mjesta gdje Bog dopušta pa čak i naređuje jesti meso.“ 

Ako Adventisti ne jedu uopće meso, meni je nejasno zašto onda pisac ovoga teksta toliko od sve hrane izdvaja baš svinjetinu? Bit će da je i on postao rob hrane, te da se na njega mogu upotrijebiti riječi apostola Pavla kada kaže: „bog im je trbuh“ (Fil 3,19). Ali da bih vam objasnio stajalište Adventista sedmog dana po pitanju ishrane, moram vas upoznati sa prvo sa našim stajalištem uopćenito prema zdravlju. A izvor svih naših vjerovanja je prvenstveno Biblije, i kao šta je i po mnogim pitanjima bilo, moderna znanost je kasnila za Biblijom, ali danas nam je dokazala da je Biblija i po pitanjima zdravlja, kao i drugim, bila u pravu. 

Govoreći o tijelu kao o Božjem boravištu apostol Pavao se u stvari poziva na starozavjetno učenje i pokazuje da je briga o tijelu pitanje za koje je Bog veoma zainteresovan. To je u stvari moralno pitanje: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Ceremonijalni jezik i spominjanje žrtava u ovom stihu nagoveštavaju da Pavao ima na umu fizičko tijelo, ali i nešto više. Za apostola Pavla vjernik tada postaje božansko boravište. 

On se neposredno poziva na Božje zavjetno obećanje Izraelu: „Među vama ću hoditi i bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod.“(Lev 26,12). Govoreći o temi koja se često ponavlja, Bog obećava da će boraviti usred svog naroda (Izl 25,8; Br 35,34; 1 Kr 6,13; Jl 4,17). Kao i žrtva, cijelo biće treba da bude odvojeno, posvećeno jedino Bogu. On piše Korinćanima: „Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“ (1 Kor 6,19-20). Nekoliko redova prije toga napisao je: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“ (1 Kor 3,16-17). 

Pavlov vrlo ozbiljan jezik svjedoči da je ovo za njega vrlo važna istina. U ova tri teksta tijelo se izričito spominje četiri puta, te su njihove dvije osnovne teme jasne: a) stvaranjem i otkupljenjem tijelo je postalo Božja svojina i zato je važno, b) kršćanin je odgovoran da svoje tijelo sačuva čisto da bi se Sveti Duh mogao nastaniti u njemu. Briga o tijelu ima jake moralne komponente i predstavlja, ukoliko se ne zanemari, važan dio kršćanskog života. 

Kršćani tada sprovode u život dobre zdravstvene navike da bi sačuvali upravno središte svog tijela – hrama – um – prebivalište Kristovog Duha. Stoga su adventisti sedmoga dana tijekom proteklih stotinu godina isticali važnost pravilnih zdravstvenih navika. Ovakvo se isticanje isplatilo: Najnovija istraživanja otkrivaju da se adventisti manje od ostale populacije razbolijevaju od gotovo svake glavne bolesti. Naslovna priča u broju „National Geographica“ iz studenog 2005. godine, koji je izašao i u hrvatskom izdanju, govori o dugovječnosti i predstavlja Adventiste, Okinavljane i Sardinijce kao najdugovječnije ljude svijeta. 

U tom članku je napisano kako Adventisti u prosjeku žive 4-10 godina duže od kalifornijskog prosjeka. Kao razlog tome, autor članka Dan Buettner navodi uravnoteženu vegetarijansku prehranu, pijenje najmanje 5 čaša vode dnevno, aktivnu obiteljsku i društvenu povezanost, a uz vjeru pridodaje i svetkovanje subote koje djeluje antistresno. Zajedničko svim skupinama je izostanak konzumacije sredstava ovisnosti. Pošto se Adventisti zalažu za što zdraviju prehranu, vrlo su aktivni na tom području. Jedan od adventističkih pionira, John Harvey Kellogg, osmislio je „Corn Flakes“ koji se i dan-danas u gotovo svakom domu može naći, te je njegova tvrtka „Kellog's Cereal“ postala jedna od najuspješnijih svjetskih prehrambenih kompanija. 

Druga takva, također vrlo uspješna tvrtka, jest australski „Sanitarium“ koji je u vlasništvu Adventističke crkve. Adventisti u svijetu vode veliki broj bolnica i drugih zdravstvenih institucija. Najznačajnije adventističko učilište medicine je Loma Linda (Kalifornija, SAD). Kao kršćani mi vodimo brigu i o duhovnoj i o tjelesnoj strani ljudskog života. Isus, naš uzor, „ozdravljao je svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu“ (Mt 4,23). 

Božji zakoni, koji obuhvaćaju i zakone o zdravlju, nisu tiranski, zato što ih je Stvoritelj odredio kako bi nam omogućili da na najbolji način proživimo život. Sotona, naš neprijatelj, želi nam preoteti zdravlje, radost, duševni mir i na kraju nas uništiti („Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“, Iv 10,10).

Ostvarivanje ovakvog zdravlja ovisi o sprovođenju u život nekih prilično jednostavnih, ali djelotvornih načela što ih je Bog dao. Neka od njih su očita i ugodna većini ljudi. Druga, kao što je pravilna prehrana, mnogo su teža za prihvaćanje, jer obuhvaćaju osnovna opredjeljenja i navike u našem načinu života. Božja zainteresovanost za ljudsku ishranu dolazi do izražaja već od prvog poglavlja Postanka. U tom poglavlju Bog propisuje čovjeku čime će se hraniti. Zaista iznenađuje koliko puta se ta zainteresovanost ponovo pokazuje u Bibliji, i zbog ljudskog zdravlja i zbog njegove pravilne službe Bogu. Prvobitna ishrana je bila vegetarijanska, određena do najmanjih pojedinosti. „I doda Bog: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!“ (Post 1,29) 

Posebno je spomenuto mnoštvo drveća u Edemu, uključujući i drvo života, kojima je prvi ljudski par imao pristup; jedini izuzetak među biljkama sjemenjačama bilo je drvo poznanja dobra i zla, koje je Bog zabranio („I dade Gospod Bog, te niče iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla.“, Post 2,9). O tome im je rekao: „Samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti.“ (Post 2,17). 

Njihovo kršenje ove zabrane predstavljalo je prvi grijeh. Tako je došla do izražaja veza između ishrane i moralnih pitanja. Poslije pojave grijeha prvobitna ishrana je bila proširena i u nju su uključene travnate biljke, ali i voće i koštunjavi plodovi („Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem.“, Post 3,18); ali je i dalje je ostala vegetarijanska. Savremena naučna istraživanja i dalje dokazuju i pravilnost ove ishrane i jedinstvene zdravstvene prednosti koje se stiču uravnoteženom vegetarijanskom ishranom. 

Zdravstveni problemi današnjice koncentriraju se oko degenerativnih tipova bolesti neposredno povezanih s prehranom i načinom života. Prehrana koju je Bog planirao, sastavljena od žitarica, voća, orašastih plodova i povrća, davala je prave hranjive sastojke koji su omogućavali najbolje zdravlje. Biblija ne osuđuje jedenje mesa čistih životinja. Međutim, Božja prvotna prehrana za čovjeka nije obuhvaćala mesnu hranu, zato što On nije zamislio oduzimanje života nijednoj životinji i zato što je uravnotežena vegetarijanska prehrana najbolja za zdravlje – činjenica za koju znanost nudi sve više dokaza. 

Ljudi koji troše proizvode životinjskog podrijetla koji sadrže bakterije ili viruse što izazivaju bolesti, mogu oštetiti svoje zdravlje. Izračunato je da samo u Sjedinjenim Državama milijuni pate od trovanja hranom peradi budući da inspekcija nije uspjela otkriti zaganenost salmonelom i drugim mikroorganizmima. Neki stručnjaci smatraju da „bakterijska kontaminacija nosi u sebi daleko veći rizik nego kemijski aditivi i prezervativi u hrani i očekuju da se poveća pojava oboljenja izazivanih ovim bakterijama“. 

Dalje, studije obavljene posljednjih godina upućuju na to da povećana potrošnja mesa može izazvati povećanje ateroskleroze, raka, bubrežnih poremećaja, osteoporozu i trihinozu i smanjiti očekivani životni vijek. Jedino kada je Potop umanjio proizvodne mogućnosti zemljine površine da ljudima osigura dovoljno biljnih proizvoda, dozvoljeno je dodavanje životinjskog mesa ishrani ljudi, s ograničenjem da se ne smije upotrebljavati krv („Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.“, Post 9,3-4), a nešto kasnije i salo („Ova zapovijed ima vječnu valjanost za sva plemena vaša u svim prebivalištima vašim: nipošto ne smijete blagovati sala i krvi.“, Lev 3,17). 

Već od početka je bila poznata razlika između takozvanih čistih i nečistih životinja, koju je uveo sam Bog („Od svih životinja čistih uzmi k sebi po sedmero, muško i žensko, a od životinja nečistih po dvoje, muško i žensko.“, Post 7,2; „Tada Noa podiže Gospodu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu.“, 8,20). Kao što izveštaji o patrijarsima govore, ljudi su lako prihvatili upotrebu mesa u svojoj ishrani, običaj koji je posebno odgovarao nomadskom načinu života i suhoj klimi. Knjiga proroka Danijela, napisana u Mezopotamiji, izvještava o sukobu oko hrane u vrijeme dolaska Danijela i njegovih drugova na dvor babilonskog cara Nabukodonozora II (605.-562. godine pr. Kr.). 

Njihova odluka da izaberu jednostavnu vegetarijansku ishranu nasuprot carevoj stimulativnoj kuhinji povezana je s njihovom povećanom bistrinom uma i poslužila je kao proba Danijelove odanosti Bogu u stranom okruženju (Dn 1,8-16). Uzimajući u obzir ograničene izvore hrane, dostupne običnim ljudima u stara vremena, vraćanje na edemsku vegetarijansku ishranu nije u Bibliji predstavljeno kao značajno pitanje, ali ostaje ideal, i kao što je već rečeno, dobija sve snažniju podršku najnovijih naučnih istraživanja.  

Hrana koju je Bog utvrdio u edenskom vrtu – vegetarijanska prehrana – idealna je, ali katkad ipak ne možemo dosegnuti ideal. U ovakvim okolnostima, u svakoj prilici ili na svakom prostoru, oni koji žele ostati u najboljem zdravlju jest će najbolju hranu do koje mogu doći.

Kao što sam već i ranije rekao, tek poslije potopa Bog je uveo meso kao hranu. Budući da je sva vegetacija bila uništena, Bog je Noi i njegovoj obitelji odobrio da jedu mesnu hranu postavljajući uvjet da ne smiju jesti meso s krvlju (Post 9,3-5). Drugi uvjet koji Sveto pismo ističe jest taj što je Bog zapovjedio Noi da on i njegova obitelj smiju jesti samo ono meso koje potječe od životinja što ih je Bog označio kao čiste životinje. Budući da su Noi i njegovoj obitelji bile potrebne čiste životinje za jelo, a i za žrtve (Post 8,20), 

Bog je Noi dao uputu da sa sobom u kovčeg uzme po sedam parova od svake vrste čistih životinja, nasuprot samo jednom paru od svake vrste nečistih životinja. (Post 7,2-3). Točne karakteristike po kojima su se razlikovale čiste od nečistih životinja nisu navedene u izveštaju o Potopu (Post 7-9), ali ih zato nalazimo u Levitskom zakoniku 11. i Ponovljenom zakonu 14. Jasno se kaže da čiste životinje preživaju i da imaju rastavljene papke. 

Ostale su nečiste. Čiste životinje u morima i rijekama su se raspoznavale po ljuskama i perajima (Lev 11,2-23). Općenito govoreći, ptice grabljivice i lešinari su označene kao nečiste. Po svojoj prirodi nečiste životinje ne predstavljaju najbolju hranu. Među njih ubrajamo štakore, pse, mačke, svinje, zmije, ali i školjke koje prebivaju na morskom dnu. 

Zbog njihovih navika, oni su opasni prenosioci bolesti. Ispitivanja su pokazala da „osim postojećih količina kolesterola koje se nalaze i u svinjetini i u školjkama, ove namirnice sadrže i izvjestan broj otrova i kontaminanata koji su povezani s trovanjem ljudi“. 

Da li je ova razlika zamišljena kao ritualna ili zdravstvena? Posebno u Ponovljenom zakonu  nabrajanje je  uže povezano sa ishranom, nego li sa ritualima prinošenja žrtava (Pnz 14,3-21). Da li je ovo razlikovanje privremeno? Da li je ukinuto u Novom zavetu? Razlikovanje među životinjama se može pratiti unatrag sve do Noe, koji je postao patrijarh cijelog ljudskog roda, ali je izričito definirano na Sinaju i nastavlja se u toku cijele biblijske povijesti. 

Hošea Izaija, i Ezekiel ističu razliku između čistih i nečistih životinja („Oni koji se posvećuju i čiste u vrtovima iza onog jednog u sredini, koji jedu svinjetinu, nečisto i miševe - svi će zajedno izginuti, riječ je Jahvina.“, Iz 66,17; „Oni neće moći ostati u zemlji Gospodovoj: Efraim vratit će se u Egipat, a u Asiriji oni će jesti jednu hranu nečistu.“, Hoš 9,3; „Svećenici njezini prestupaju zakon moj i skvrne, što mi je sveto. Ne razlikuju sveto od prostote; ne uče razliku nečistoga i čistoga. Zatvaraju oči od subota mojih, i bivam oskvrnjen među njima.“, Ez 22,26 i „Neka pouče narod moj o razlici između svetoga i nesvetoga i neka ga upute o razlici između čistoga i nečistoga.“, 44,23). 

Kao Židovi, Isus i apostoli su je svakako poštovali, tako da ni njihovi neprijatelji nisu pokretali to pitanje. Da li Novi zavjet ukida ovo razlikovanje? Iako je Isus odbacivao tradicionalna ceremonijalna razlikovanja (Marko 7,15-23), nijedan novozavjetni tekst ne ukida ovo osnovno razlikovanje. Nema razloga da je ono ukinuto na križu, jer Jeruzalemski sabor (Djela apostolska 15) propisuje određena pravila ishrane i kršćanima.

Petar se sam držao pravila o odbacivanju nečiste hrane (Dj 10,14). Rasprave o hrani posvećenoj idolima (1 Kor 8 i Rim 14) bave se drugom tematikom, a ne razlikovanjem između čistih i nečistih životinja. Iako se bavi drugim moralnim pitanjima, pisac Otkrivenja se služi poznatim starozavjetnim jezikom kada kaže da u Novi Jeruzalem „neće ući ništa nečisto“ (Otk 21,27; Iz 35,8). 

Ima i drugih dokaza koji pokazuju da razlikovanje između čistih i nečistih životinja nema kultno obilježje. Kultna nečistota se mogla ukloniti čišćenjem; nečiste životinje su trajno nečiste, nije bilo rituala kojim bi se razlika mogla ukloniti. Osim toga, Izraelci su mogli doći u dodir s nečistim životinjama i nisu zato postajali kultno nečisti. Primena ovog propisa je bila sveopća, odnosila se i na strance koji su živjeli u Izraelu (Lev 17,12-15). Uzimajući u obzir navedene dokaze, možemo kazati da biblijski tekstovi podupiru razlikovanje između čistih i nečistih životinja, bar u razdoblju između patrijarha Noe i našeg vremena. Ovaj zakon o hrani uz zdravstvena načela, nosi u sebi i obvezu koju treba sprovesti.

Njihove sljedeće tvrdnje su u vezi alkohola: „Svatko tko poznaje židovske običaje, znade da su Židovi pili vino (u kojem dakako ima i alkohola). Budući da je bilo žestoko, miješalo se s vodom. Isus pije vino na Posljednjoj večeri, pretvara vodu u vino u Kani Galilejskoj... Nigdje Bog ne zabranjuje alkohol osim u slučaju njegove zloupotrebe (pijanstva) što osuđuje i Stari i Novi zavjet. Dakle, ne zabrana alkohola, nego pretjerivanja u alkoholu!“. 

Sa obzirom i na njegove prethodne izjave o hrani, ja bih rekao da pisac ovoga teksta ima problema sa „neumjerenošću u jelu i piću“. Ali, i bez obzira na to, ja ću obrazložiti stav Adventista o alkoholu. Sveto pismo sadrži mnoga upozorenja vezana uz konzumiranje alkohola (Lev 10,9; Br 6,3; Pnz 14,26; 29,6; Suci 13,4-7; 13,14; 1 Sam 1,15; Izr 20,1; 31,4-6; Iz 5,11; 5,22; 24,9; 28,7; 29,9; 56,12; Mih 2,11; Lk 1,15). 

Međutim, Pismo nužno ne zabranjuje kršćaninu konzumiranje piva, vina ili drugog pića koje sadrži alkohol. Zapravo, neki odlomci u Pismu o alkoholu govore u pozitivnom smislu. Propovjednik 9,7 poučava nas: „vesela srca pij svoje vino“. Psalam 104,14-15 kaže da Bog daje „vino što razvedruje srce čovječje“. Amos 9,14 govori o konzumiranju vina iz vlastita vinograda kao znak Božjeg blagoslova. Izaija 55,1 ohrabruje „kupite vina i mlijeka“. 

Po pitanju alkohola, Bog kršćanima zapovijeda da izbjegavaju pijanstvo („I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego - punite se Duhom!“, Ef 5,18). Biblija osuđuje pijanstvo i njegove posljedice (Izreke 23,29-35). Također im zapovijeda da ne dopuštaju da išta „vlada“ njihovim tijelima („Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali neću da me što zarobi.“, 1 Kor 6,12; „Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada.“, 2 Pt 2,19). 

Konzumiranje alkohola u prekomjernim količinama stvara ovisnost. Pismo također zabranjuje kršćanima da čine išta što bi uvrijedilo ili poticalo druge kršćane na grijeh protiv vlastite savjesti (1 Kor 8,9-13). U svjetlu ovih načela, bilo kojem kršćaninu bilo bi jako teško reći da pije alkohol na slavu Božju („Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“, 1 Kor 10,31). 

Isus je pretvorio vodu u vino. Izgleda čak da je Isus pio vino u određenim prilikama (Ivan 2,1-11, Matej 26,29). U vrijeme Novoga zavjeta voda nije bila baš čista. Bez moderne sanitarne tehnologije voda je bila puna bakterija, virusa i ostalih zagađivača. Danas je takva situacija u zemljama Trećeg svijeta. Zbog toga su ljudi često pili vino (ili grožđani sok) jer se ono puno teže moglo zagaditi. U 1 Timoteju 5,23 Pavao je uputio Timoteja da prestane piti vodu (koja je vjerojatno uzrokovala želučane probleme) te da umjesto nje pije vino. 

Grčka riječ za vino u Bibliji danas je osnovna, svakodnevna riječ vino. U one dane vino se fermentiralo, ali ne do istog stupnja kao danas. Pogrešno je reći da je to bio grožđani sok, ali je također pogrešno reći da je to bilo isto što danas nazivamo vinom. Ponovo, Pismo ne zabranjuje nužno kršćaninu konzumiranje piva, vina ili drugog pića koje sadrži alkohol. Alkohol nije sam po sebi iskvaren grijehom. Pijanstvo i ovisnost o alkoholu, međutim, jesu i stoga ih kršćanin nužno treba izbjegavati (Ef 5,18; 1 Kor 6,12). 

Kada se pije u manjim količinama, alkohol nije štetan i ne stvara ovisnost. Zapravo, neki liječnici zagovaraju pijenje manje količine crnoga vina zbog njegove zdravstvene koristi. Ali ipak ostaje i činjenica da je alkohol je jedna od najrasprostranjenijih droga na planetu Zemlji. On je uništio milijune ljudi. On ne šteti samo onima koji ga upotrebljuju već svoj danak uzima od cjelokupnog društva – u razorenim domovima, smrti, u nesrećama i siromaštvu. 

Budući da Bog komunicira s nama jedino preko našeg uma, dobro je ne zaboraviti da alkohol štetno djeluje na sve njegove funkcije. Kako se razina alkohola u tijelu povećava, tako onaj koji pije postupno srlja u gubitak koordinacije, zbunjenost, dezorijentaciju, bezvoljnost, komu, i na kraju smrt. Pijenje alkoholnih pića izaziva gubitak memorije, zdravog rasuđivanja i sposobnosti za učenje. Konzumacija manje količine alkohola pitanje je kršćanske slobode. Pijanstvo i ovisnost su grijeh. Međutim, zbog biblijske zabrinutosti vezane uz alkohol i njegove posljedice, zbog lakog podlijeganja iskušenju prevelikog ispijanja alkohola te zbog postojanja mogućnosti da druge sablaznimo i/ili uzrokujemo da posrnu – obično je najbolje da kršćanin u potpunosti uzdržava od pijenja alkohola.
(Podvučeno je moje)
Calendar
«  November 2018  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2018
    Free website builderuCoz