Tuesday
2024-03-19
2:20 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Biblijska godina

Gregorijanski kalendar. Većina sveta

danas koristi solarni kalendar koji ima svoje po -

reklo u rimskom kalendaru uspostavljenom za

195

vre me Julija Cezara 45. godine pre Hrista (pre na -

še ere). Poznat kao Julijanski kalendar, on ima

365 dana u godini, a svaka četvrta godina je

prestupna. Za vreme prestupne godine dodaje se

još jedan dan u mesecu februaru.

Tokom vremena, uočeno je da je solarna go -

di na kraća za oko 11 minuta od 365,25 dana (365

i 1/4). I bilo je potrebno podešavanje da bi se

kompenzovalo ovo neslaganje između solarne go -

dine i civilnog kalendara. Godine 1582, papa Gre -

gorije izdao je dekret koji proklamuje da je prva

go dina na početku veka (1600, 1700, itd.) takođe

prestupna, ali samo ako je u isto vreme deljiva sa

400 (1600, 2000, itd.). Ovaj revidirani Julijanski

kalendar nazvan je Gregorijanski kalendar i predstavlja

kalendar koji se danas koristi od strane

najvećeg dela sveta.

Biblijski kalendar. Biblijski kalendar se na -

lazi između lunarnog i solarnog računanja vremena.

Biblijski meseci su zasnovani na mesečevim

fa zama, sa prosečnom dužinom od 29,5 dana.

Obična biblijska godina ima 12 meseci ili, drugim

rečima, oko 354 dana u godini.

Biblija zapoveda da se različiti praznici pros -

lavljaju u njihovo određeno vreme. Pasha, na pri -

mer, bila je određena da se proslavlja na proleće.

Godišnja doba su, međutim, određena Zemljinom

rotacijom oko Sunca, a ne oko Meseca. Ako bi

bib lijski kalendar koristio samo lunarnu godinu

(354 dana), nastao bi nerešiv problem. Razlika od

oko 11 dana između lunarne godine (354 dana) i

solarne godine (365,25 dana) uskoro bi uzrokovala

da se Pasha praznuje van određenog vremena,

a ne kako je to propisano u Bibliji.

Da bi se otklonila ova razlika, rabini su nap -

ravili kalendar je zasnovan na ciklusu od 19 godi -

na, u kojem 3., 6., 8., 11., 14., 17. i 19. godina su

prestupne godine. Tokom prestupne godine,

jedan dan se dodaje mesecu Adaru, a 13. mesec

(koji ima 29 dana), poznat kao Adar šeni (Drugi

Adar ili Ve-Adar), dodaje se u kalendar. Za razliku

od rabinskog kalendara, biblijski kalendar nije

mo guće tačno matematički podesiti za budućnost

jer zavisi od vremena uočavanja Mladog Meseca,

kao i od vremena kad zri ječam, što nije moguće

unapred tačno predvideti (jer u krajnjoj liniji od

Boga zavise). Ipak, biblijski kalendar dodaje 13.

mesec godini kada je potrebno da prvi mesec u

godini bude onda kada zri ječam.

Dakle, biblijski kalendar je lunarno-solarni ka -

lendar - lu narni kalendar podešen sa solarnom

go dinom.

Sve do 359. godine naše ere, Sinedrion je

pred sedavao u Jerusalimu kao vrhovni zakono -

dav ni autoritet za sve stvari vezane za Jevreje.

On je kontrolisao način za određivanje Mladine i

objavljivao početak svakog meseca nakon izjave

dva svedoka. Ali promene političkih prilika u re -

gionu često su sprečavale vremensko utvrđivanje

početka praznika. To je posebno imalo odražaja

kod onih koji su živeli u dijaspori (Jevreji koji su

živeli van Izraela) u određivanju početaka praznika.

Godine 360. naše ere, Hilel II, prvosveštenik,

objavio je Sinedrionov precizan način računanja

vremena, fiksirajući tako današnji jevrejski kalendar

i eliminišući potrebu za svedocima. Ovo je uk -

lonilo kontrolu Sinedriona nad životom Jevreja i

eventualno skretanje sa pravog puta.

Zbog razlika između Gregorijanskog i biblij -

skog kalendara, biblijski praznici padaju u različite

dane po Gregorijanskom kalendaru svake godine.

Na primer, Pasha nekada pada u martu, a nekada

u aprilu.

Dva kalendara. Nekoliko događaja je dominantno

u istoriji Jevreja, a među njima najviše iz -

lazak iz Egipta. Prilikom izvođenja Njegovog naro -

da iz Egipta, Božja aktivnost je bila tako snažna i

vidljiva da je religiozni život Izrailja bio zauvek iz -

menjen. Sedam svetih praznika bilo je dato Izra -

ilju od strane Gospoda (3. Mojsijeva 23. poglav -

lje). Kao dodatak, Izrailju je bio dat novi kalendar

koji je započinjao sa svojom religijskom Novom

Go dinom u mesecu Nisanu (mart-april), u mesecu

kada je Bog oslobodio Izrailj iz Egipta. Bog je

zapovedio: "Ovaj mesec da vam je početak me -

se cima, da vam je prvi mesec u godini” (2. Moj -

sijeva 12,2).

Do izlaska iz Egipta, Izrailj je obeležavao Novi

godinu prema poljoprivrednom ili civilnom kalendaru

koja je počinjala nakon žetve. Vreme žetve

je ukazivalo na poljoprivrednu godinu. Nakon pe -

rioda žetve, ciklus oranja, sejanja, košenja ponovo

je započinjao. Izrailj, kao poljoprivredno društvo,

prirodno je započinjao Novu Godinu nakon

žet ve (2. Mojsijeva 23,16; 34,22).

Nakon izlaska iz Egipta, Izrailj je očigledno

imao dve Nove Godine - poljoprivrednu i religij -

sku. Prema religijskom kalendaru, Nova godina

za počinje mesecom Nisanom (mart-april) i koristi

se za sva određivanja vremena u Bibliji. Međutim,

mnogo starija, poljoprivredna ili civilna Nova go -

di na (septembar-oktobar, u vreme Praznika Tru -

ba), nastavljena je tradicionalno da postoji u Iz -

ra elu.

Jubilarna godina je bila poljoprivredna godina

koja je bila posvećena, i bila je obeležavana svake

50. godine. Tokom Jubilarne godine, zemlja u c -

elom Izrailju je ostajala neobrađivana tokom cele

sezone (3. Mojsijeva 25,11). Kao takva, Jubilarna

godina je započinjala u sedmom mesecu (3. Moj -

sijeva 25,9), po religijskom kalendaru, ukazujući

na poljoprivrednu Novu godinu koja je započi -

njala na jesen.

Razorenjem Hrama 70. godine naše ere i ra -

se janjem Izrailja, obeležavanje Praznika Truba

(ko je je bilo u 7. mesecu) je splasnulo. Kao rezul-

196

tat toga, Praznik Truba je počeo da se jednostav -

no proslavlja kao Roš hašana ("Početak godine”)

pošto je ukazivao na civilnu Novu godinu. Kao i

savremena Nova godina, Roš hašana je ostala u

jevrejskoj tradiciji kao Nova godina po civilnom

kalendaru.

Izrailjsko korišćenje dva kalendara, jednog u

civilne, a drugog u religijske svrhe, potvrđeno je

od strane istoričara. Jevrejski istoričar iz prvog

ve ka, Josif Flavije, objašnjava da su Jevreji, dok

su bili u Egiptu, započinjali svoj kalendar mese -

com Tišrijem, ali je "Mojsije uspostavio da Ni -

san... bude prvi mesec za njihove praznike, zato

što ih je izveo iz Egipta tokom tog meseca: tako

tog meseca započinju sve svečanosti koje se od -

vijaju u slavu Bogu, mada je on zadržao prvobitni

redosled meseci prilikom kojih se nekada prodavalo

i kupovalo, i prilikom kojih su se odvijali

ostali uobičajeni poslovi” (Antiquites of the Jews

1. 3.3.). Stari rabinska objava, pre vremena Hris -

ta, sadržavala je zapovest: "Mesec koji smo u sta -

ra vremena nazivali prvim mesecom... sada se

na ziva sedmim mesecom.”

Biblijski meseci. U Bibliji se spominju imena

za samo nekoliko meseca. Prvi mesec se zvao

Aviv (2. Mojsijeva 13,4; 23,15; 34,18; 4. Mojsi -

jeva 16,1); drugi mesec Zif (1. Carevima 6,1.37);

sedmi mesec Etanim (1. Carevima 8,2); a osmi

mesec Vul (1. Carevima 6,38). U Bibliji se meseci,

kao i dani, nazivaju rednim brojevima ("prvi

mesec”, "drugi mesec”, itd). Nakon vavilonskog

ropstva (586. godine pre naše ere), Jevreji su prihvatili

vavilonska imena za mesece i sve do danas

ih koriste.

Sistem računanja. Većina sveta koristi sistem

računanja koji broji godine pre rođenja Isusa

(B.C., "Before Christ” ili "pre Hrista”) i nakon Nje -

govog rođenja (A.D, Anno Domini, latinski "u go -

dini našeg Gospoda”). Isti periodi vremena se

označavaju i kao "pre zajedničke ere” (B.C.E,

"Before Common Era”) i "zajednička era” (C.E,

"Common Era”).

Savremeni jevrejski sistem računanja vremena

koji se danas ko risti započinje sa brojanjem

godina od godine stvaranja sveta. (Prema rabinskoj

tradiciji, to se desilo u jesen 3761. pre naše

ere). Dakle, današnja jevrejska godina se može

izračunati dodavanjem 3760 ili 3761 godine gregorijanskoj

godini (pošto jevrejska Nova Godina

započinje u septembru/oktobru, a gregorijanska

Nova Godina u januaru). Na primer, 2000. godina

+ 3760/3761 = 5760/5761.

Biblijski praznici. Biblijski praznici su ne -

brojeno puta značajniji od mnoštva drugih "kulturnih

događaja”. Ti praznici su uspostavljeni od

strane Gospoda i oni su Gospodnja svojina. On ih

naziva moji praznici (3. Mojsijeva 23,2).

Praznici iz 3. Knjige Mojsijeve 23. poglavlja su

više nego praznici u smislu posebnih jela i praz -

ničkih događaja. Mnogi od njih ne uključuju hra -

nu, a neki su veoma mračni po svom tonu. Jev -

rejska reč moed poseduje više od značenja "sve -

čano određeno vreme”. Ovi "praznici” su u stvari

"susreti” ili "provedeno vreme” sa Gospodom.

Neg de su u pitanju dani, a negde sedmice. Svi

zajedno, "praznici” Gospodnji formiraju božanski

kalendar okupljanja, sa Jerusalimom kao mestom

sastanka (Isaija 33,20).

Primena

Mnogi ljudi pogrešno izjednačavaju svetkova -

nje posvećenih dana sa pravednošću pred Bo -

gom. Neki dolaze u sinagogu na Dan očišćenja, a

drugi u crkvu za Božić ili Uskrs. Oni veruju da su

pravedni u Božjim očima jer obavljaju svoje religiozne

"dužnosti”.

Bog je ukorio Izrailjce za držanje spoljnih zah -

teva Zakona, dok su zanemarili smisao pove -

zanosti sa Njim: "A o Mladinama i Šabatima i o

sazivanju skupštine ne mogu podnositi bezakonje

i svetkovine. Na Mladine vaše i na praznike vaše

mrzi duša moja, dosadiše mi, dodija mi podnositi”

(Isaija 1,13-14; Amos 5,21).

Zašto je Bog mrzeo praznične dane kada je

On bio taj koji ih je uspostavio? Očigledno, On

nije mrzeo same praznične dane, već licemeran

na čin na koji su oni svetkovani. Narod je pog -

rešno razumevao i izvrtao Božji zakon. Oni su se

odrekli lične zajednice sa Bogom. Umesto toga,

oni su tražili da budu samopravedni kroz držanje

zahteva zakona.

Spoljno držanje Zakona bilo je bez značaja

bez unutrašnje veze sa živim Bogom. To je razlog

zbog kojeg je Bog zapovedio Izrailju: "Čuj Iz -

railju: Gospod je Bog naš jedini Gospod. Zato

ljubi Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega

i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje. I neka ove

reči koje ti ja zapovedam danas budu u srcu

tvom” (5. Mojsijeva 6,4-6). Toliko je velika važ -

nost ovih reči da one počinju sa Šema, najsvetijom

molitvom unutar judazima. One su takođe

zapisane na dovratcima većine religioznih Jevreja

i na tefilinu (svitku Biblije) kojeg neki nose na

čelu i ruci tokom molitve.

Mesija je takođe istakao ovu istinu: "Ljubi

Gos poda Boga svojega svim srcem svojim, i svom

dušom svojom, i svom misli svojom. Ovo je prva

i najveća zapovest” (Matej 22,37-38). Prvo i najvažnije,

Bog želi istinsku vezu sa ljudima.

Mnogi u vreme proroka Isaije verovali su da

su pravedni pred Bogom zato što su religiozni -

oni su držali micvot (zapovesti), oni su se molili,

oni su svetkovali svete dane. Danas, većina čo -

večanstva, bilo Jevreja ili ne-Jevreja, nalazi se u

197

identičnoj situaciji. Oni pogrešno veruju da će im

držanje serije religioznih obreda ili praznika do -

neti prihvatanje u Božjim očima.

Biblija upoređuje praznične dane sa senkama

koje proročki ukazuju na ličnost i rad istorijski

najveće osobe - Mesije Izrailja (Kološanima 2,16-

17). Ovi praznici zajedno prikazuju aktivnost Me -

sije od Golgote do Njegovog carstva. On sam je

izvor bogatstva, dok su sveti dani samo senke

Njegovog neizbrisivog traga u istoriji.

Ovo se može ilustrovati sa mužem koji se

vraća kući nakon dugog puta. Njegovo srce može

brže otkucavati u naslućivanju, videći obris senke

svoje žene kako izlazi na glavna vrata, ali on ne

može zagrliti njenu senku. Tu ne bi bilo zadovoljstva.

Umesto toga, on ulazi kroz vrata i grli je

lično, a ne njenu senku.

Isus izjavljuje: "Ja sam put, istina i život. Niko

neće doći k Ocu do kroza me” (Jovan 14,6). Da li

ćemo ići za senkama ili ćemo u potpunosti zagr li ti

Mesiju? Samo nam On može dati ono što je pot -

rebno.

PASHA

Pasha je stari praznik koji se proteže nekih 35

vekova u ljudskoj istoriji. Ovaj praznik je us pos -

tav ljen u vreme velikih egipatskih piramida. Iz -

veštaj o Pashi je ispunjen upečtvljivim scenama:

odlukom o ubijanju jevrejskih novorođenčadi, za -

tim o be bi koja je ostavljena u reci, ropstvu Jev -

reja, grmom koji gori, egipatskim vračarima, periodima

suprostavljanja od strane faraona, Božjim

nepogodama, armijom koja je u pokretu, razdvajanjem

mora i rođenjem posebnog naroda uz od -

jeke grmljavina sa planine.

Pasha sadrži važnu poruku za današnje vre -

me. Ovaj praznik daje osnovu za razumevanje

do gađaja u Gornjoj Sobi, simbola za Gospodnjim

stolom i značenje Mesijine smrti.

Biblijski stav

Značenje Pashe. Tokom više od 400 godina,

jevrejski narod je živeo u Egiptu (2. Mojsijeva

12,40). A tada je došlo vreme da ih Bog uvede u

zem lju koju im je obećao (1. Mojsijeva 46,3-4;

50,24). U 2. Knjizi Mojsijevoj 11. poglavlju, Bog

ob javljuje, preko svog sluge Mojsija, deseto i ko -

načno zlo koje će pogoditi Egipćane i njihove laž -

ne bogove. U ponoć, Gospod je prošao kroz Egi -

pat i ubio prvence u svakoj porodici i među sto -

kom. Sa ovim poslednjim, najvećim zlom, Bog je

na dramatičan način oslobodio svoj narod iz egipatskog

ropstva.

U 2. Knjizi Mojsijevoj 12. poglavlju, Bog jasno

ukazuje šta treba da učine oni koji mu veruju i ta -

ko, suprotno od faraona i Egipćana, ne budu zahvaćeni

poslednjim zlom. Oni su trebali da odvoje

muško jagnje od godinu dana. Ono je moralo da

bude savršeno, bez ikakve mane ili nedostatka.

Ono je trebalo da bude uzeto iz stada 10. dana

biblijskog meseca Nisana i da se čuva do 14. dana

istog meseca. To je bilo vreme tokom koga je

sva ka porodica trebala da pripremi jagnje i uveri

se da je sa njim sve u redu. To je takođe bilo

vreme da porodica postane bliska sa svojim jagnjetom,

tako da ono nije bilo samo jagnje (2.

Moj sijeva 12,3), već njihovo jagnje (2. Mojsijeva

12,5). To je duboko uticalo na njih, ukazujući na

visoku cenu žrtve. Neko ko je nevin umirao je

mesto njih.

Uveče 14. dana, nakon zalaska sunca, jag -

njad su bila javno zaklana od strane "celog zbo -

ra”. Svi ljudi su bili odgovorni za smrt jagnjadi.

Ipak, sa druge strane, svaka porodica pojedina -

čno uzimala je krv od svog jagnjeta i poprskala

njime dovratke na svojim vratima kao vidljivi znak

svoje vere u Gospoda (2. Mojsijeva 12,13). U tom

trenutku, nevino jagnje je postalo njihova zamena,

čineći mogućim da ih "zaobiđe” Božji sud. Ta -

ko je Gospod uspostavio Pashu kao "noć koja se

svetkuje Gospodu, u koju ih izvede iz Misira” (2.

Moj sijeva 12,42).

Vreme Pashe. Prema Bibliji, Pasha je jedno -

dnevni praznik koji je odmah praćen sedmodnev -

nim Praznikom Beskvasnih hlebova. Oba praznika

se danas obično spajaju zajedno kao jedan, i jednostavno

se zovu "Pasha”.

Bog je uredio da se Pasha proslavlja svake

godine 14. dana biblijskog meseca Nisana (mart-april),

na dan kada je Bog izbavio svoj narod iz

Egipta (2. Mojsijeva 12,6; 3. Mojsijeva 23,5; 4.

Moj sijeva 9,3; 28,16). Njegovo izbavljenje je bilo

tako moćno i upečatljivo da je jevrejski religiozni

kalendar bio zauvek izmenjen. Kao uspomena na

to čudesno izbavljenje, mesec Nisan (poznat kao

Aviv pre vavilonskog ropstva - 2. Mojsijeva 13,4;

34,18) postao je od tada prvi mesec jevrejske re -

ligiozne godine (2. Mojsijeva 12,2; 4. Mojsijeva

9,5; 28,16).

Izveštaj o Pashi. Prema biblijskom izveštaju,

jagnje je bilo centralni deo službe za Pashu (2.

Mojsijeva 12; 34,25; 5. Mojsijeva 16,1-7). Ono je

bilo centralna stvar svega što se radilo. Da nije

bilo jagnjeta, ne bi bilo ni izbavljenja. Pošto je

jagnje bilo u središtu Pashalne služne, termin

"Pasha” se koristio i za jagnje i za praznik (2. Moj -

sijeva 12,21; 5. Mojsijeva 16,2.6; Luka 22,7; 1.

Korinaćanima 5,7). Jedno nije moglo da postoji

bez drugog. Jagnje je bilo oličenje praznika, i bez

njega, praznik bi bio beznačajan.

U svemu tome, Bog je zahtevao da se tri simbola,

u vidu hrane, konzumiraju u noći Pashe -

jagnje, maca (beskvasni hleb) i gorko zelje (2.

Mojsijeva 12,8). Žrtva je bila mlado jagnje, koje

je opisivalo nevinost. Ono je bilo ispečeno na vatri

198

prikazujući sud koji je pao na njega umesto na

prvenca. Maca (beskvasni hleb) je bio konzumiran

simbolizujući čistoću žrtve, jer je kvasac, sa

svojim nadimajućim karakteristikama, često bio

simbol greha (1. Korinćanima 5,6-8). Gorko zelje

je konzumirano kao opomena na patnju jagnjeta.

Važnost Pashe. Može se izvući nekoliko važ -

nih činjenica iz Praznika Pashe. Postojala je samo

jedna Pasha kada je Bog prohodio zemlju kojoj je

sudio. Svako vreme Pashe, od tada, predstavlja

uspomenu na taj događaj (2. Mojsijeva 13,3).

Pasha se veoma razlikuje od drugih religi -

oznih praznika u svetu. Pasha je najstariji konti -

nualno proslavljan praznik koji danas postoji, i ko -

ji se praktikuje nekih 3.500 godina. Pasha je pros -

lavljana u Sinajskoj pustinji godinu dana nakon

izlaska Izrailjaca iz Egipta (4. Mojsijeva 9,1-14);

bila je proslavljana kada je jevrejski narod ušao u

zemlju Izrailj (Isus Navin 5,10-12); bila je pros -

lavljana u danima cara Jezekije (2. Dnevnika 30)

i cara Josije (2. Carevima 23,21-23; 2. Dnevnika

35,1-19), bila je proslavljana nakon izlaska iz va -

vi lonskog ropstva (Jezdra 6,19-20), i bila je uveliko

praznovana u danima Isusa (Jovan 11,55).

Čak i danas, većina Jevreja proslavlja Pashu više

nego ijedan drugi jevrejski sveti dan. To je snažna,

koheziona sila unutar jevrejske kulture i zaje -

dnice.

Obeležavanje Pashe je bilo tako važno da je

Bog dao dodatni dan za one koji nisu bili u stanju

da obeleže Pashu 14. Nisana. Oni koji su se os -

kvrnuli dodirivanjem mrtvog tela ili su bili na du -

gom putovanju, mogli su proslavljati Pashu 30

dana kasnije, 14. dana 2. meseca (4. Mojsijeva

9,1-14; 2. Dnevnika 30,2.15). Nijedan od drugih

božanski uspostavljenih praznika nije imao ovu

mogućnost.

Služba na Pashu. Bog je zapovedio da se

Pasha obeležava, kao uspomena, zauvek (2. Moj -

sijeva 12,14). On je takođe kazao da je potrebno

da se odvija služba (2. Mojsijeva 12,25). Ova

služ ba je uključivala jagnje, maca (beskvasni

hleb) i gorko zelje, tako da se u umovima ljudi

stal no ponavljala priča o Izlasku, iz generacije u

generaciju (2. Mojsijeva 12,26.27). Gospod, me -

đutim, nije dao detalje vezane za redosled službe,

već samo da se ona treba obavljati.

Nekoliko vekova pre Hrista, bila je uspostav -

ljena neka vrsta tradicionalne pashalne službe.

Ova ritualna služba na Pashu je nazvana Seder,

od jevrejske reči koja znači "red”. Ona uključuje

tradicionalno čitanje Biblije, molitve, simboličku

hranu i pesme tokom Pashalne službe. Osnovni

način pashalnog Sedera zadržao je dosta onoga

od pre 2.000 godina, iako je služba nastavila da

se ulepšava sa više pesama i običaja u srednjem

veku.

Ispunjenje

Pasha nagoveštava jevrejskog Mesiju kao pra -

vo Pashalno Jagnje. Jevrejski prorok Isaija govori

o Mesiji u terminima pashalnog jagnjeta i o ve -

likom otkupu koji će On učiniti (Isaija 53). On će

biti nevino, čisto Jagnje, na koga će se izliti Božji

sud umesto na ljude. On će biti Onaj koji će, uz

veliku patnju i smrt, proliti svoju krv da bi obez -

bedio veliko izbavljenje od greha.

Nema sumnje da je Isus Hristos Pashalno

Jag nje. Biblija to beleži. Istorijom to odzvanja.

Ipak, jedno pashalno pitanje ostaje, i ono je najvažnije

od svih: "Da li je On moje Pashalno Jag -

nje?” Kao što su Izrailjci nekada trebali pojedinačno

da poprskaju vrata krvlju, tako i danas ljudi

pojedinačno trebaju doneti odluku u pogledu Jag -

njeta Božjeg. Još uvek nema oslobođenja bez

jag njeta.

PRAZNIK BESKVASNIH HLEBOVA

Drugi biblijski praznik dobio je ime po hlebu

koji je trebao da se jede tokom praznika. Jev -

rejski tekst Biblije naziva taj praznik Hag hamacot.

Maca i množina macot su jevrejske reči za

"beskvasni hleb”. Dakle, ovaj praznik je poznat

kao Praznik Beskvasnih hlebova. Razumevanje

praktičnih istina na koje ukazuje ovaj važni praz -

nik, veoma je važno za religijski život danas.

Biblijski stav

Značenje praznika. Praznik Beskvasnih hle -

bova je uspomena na Božje čudesno izbavljenje

iz egipatskog ropstva, kada su Izrailjci usred noći

napustili Egipat, dok još nije bilo vremena da se

hlebno testo uzdigne. Tako da je Gospod zapovedio:

"Sedam dana jedi s njom (Pashom - jagnjetom)

presan hleb, hleb nevoljnički, jer si hiteći

izašao iz zemlje Misirske, pa da se opominješ da -

na kada si izašao iz Misira, dok si god živ” (5. Moj -

sijeva 16,3; 2. Mojsijeva 12,39).

Vreme praznika. Praznik Beskvasnih hlebova

se praznuje u rano proleće (mart - april). On

počinje 15. dana biblijskog meseca Nisana i traje

7 dana. Pošto Praznik Beskvasnih hlebova (sedmodnevni

praznik) počinje dan nakon Pashe (jed -

nodnevni praznik), često se ova dva praznika spajaju

u jedan i zajedno nazivaju "osam dana Pas -

he”. Za vreme Drugog Hrama (u Isusovo vreme),

bilo je takođe uobičajeno da se svih osam dana

nazivaju Praznikom Beskvasnih hlebova (Luka 22,

1.7). Važnost praznika. Praznik Beskvasnih hlebova

bio je istaknuti biblijski praznik. Suprotno od

drugih praznika koji su bili uspostavljeni u 3.

Knjizi Mojsijevoj 23. poglavlju, zapovest koja je

uspostavila ovaj praznik bila je data pre izlaska iz

Egipta (2. Mojsijeva 12,14-20). Pasha i Praznik

199

Beskvasnih hlebova su prvi uspostavljeni. Detalji

o ostalim praznicima su dati kasnije. Praznik Bes -

kvasnih hlebova takođe je prvi od tri godišnja

hodočasna praznika. Za vreme tri od sedam go -

dišnjih praznika (Praznik Beskvasnih hlebova,

Praz nik Sedmica i Praznik Senica), svi jevrejski

muš karci su trebali da stanu pred Gospoda u Hra -

mu (2. Mojsijeva 23,14-17; 34,18-23; 5. Moj si je -

va 16,16; 2. Dnevnika 8,13).

Da bi ispoštovao tu zapovest, Mesija je putovao

u Jerusalim tokom svakog hodočasnog praz -

nika. Nakon jednog takvog hodočašća za Praznik

Beskvasnih hlebova, kada je imao 12 godina, Me -

sija je imao interesantan susret. To je zabe -

leženo: "I kad mu bi dvanaest godina, dođoše oni

u Jerusalim prema običaju praznika. I kad dane

provedoše i oni se vratiše, osta dete Isus u Je -

rusalimu... I posle tri dana nađoše ga u crkvi gde

sedi među učiteljima, i sluša ih, i pita ih. I svi koji

ga slušahu divljahu se Njegovu razumu i odgovorima”

(Luka 2,42-43,46-47). Mesija je potpuno

zadivio najbolje poznavaoce Tore (Zakona, ili Moj -

sijevih knjiga) u Izrailju. On je bio neugledni Ga -

li lejac, nije imao univerzitetsko obrazovanje, i

imao je samo 12 godina, nije imao čak ni Bar

micva (nije bio Sin Zakona, što se postajalo sa 13

godina). Ipak, Njegovo razumevanje i shva tanje

Biblije bilo je zapanjujuće. Nikada ranije oni nisu

susreli nekoga kao što je bio On.

Zapis o prazniku. Biblijski izveštaj daje sa -

mo tri instrukcije za Praznik Beskvasnih hlebova.

Posebne žrtve bile su prinošene u Hramu to -

kom svakog dana praznika (3. Mojsijeva 23,8; 4.

Mojsijeva 28,19-24). Prvi i sedmi dan praznika bili

su neradni dani sa uzdržavanjem od svih poslova

(2. Mojsijeva 12,16; 3. Mojsijeva 23,7-8; 4. Moj -

si jeva 28,25; 5. Mojsijeva 16,8) i kvasac je bio

stro go zabranjen. Ne manje nego 6 tekstova nag -

lašava zabranu korišćenja kvasca tokom ovog

praz nika (2. Mojsijeva 12,14-20; 13,6-8; 23,15;

34,18; 3. Mojsijeva 23,6; 5. Mojsijeva 16,3.8).

U jevrejskom jeziku, kvasac je poznat kao

hamec, koji doslovno znači "kiseo”. Kvasac

(obično gljivice ili prašak za pecivo) je korišćen za

stvaranja vrenja, naročito u hlebnom testu. Kada

kvasac ukiseli testo, nastaju mali vazdušni me -

hurovi koji uzrokuju da testo poraste.

Ne samo da je konzumiranje hrane sa

kvascem (kao što su hleb i kifla) bilo zabranjeno

tokom praznika, već je čak i prisustvo kvasca u

bilo kojoj kući bilo nedozvoljeno. Gospod je za -

povedio Mojsiju: "Sedam dana jedite hlebove

pres ne, i prvoga dana uklonite kvasac iz kuća

svo jih, jer ko bi god jeo što sa kvascem od prvoga

dana do sedmoga, istrebiće se ona duša iz Iz -

railja” (2. Mojsijeva 12,15). Nepoštovanje bo žan -

ske zapovesti povlačilo je zaista oštre konsek -

vence. I ponovo je bilo zapoveđeno: "Hlebovi

pres ni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u

tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac

u celom kraju tvom” (2. Mojsijeva 13,7). Pro ši -

renje ograničenja bilo je dalje naglašeno: "I da se

ne vidi u tebe kvasac za sedam dana nigde među

granicama tvojim” (5. Mojsijeva 16,4).

Jasnoća Božje zapovesti ne ostavlja mesta za

raspravu. Svaki kvasac, nije bitno koliko mali iz -

nos ili koliko neznatno prisutan, nije bio dozvoljen

tokom Praznika Beskvasnih hlebova. Nije bilo do -

voljno jednostavno uzdržavati se od jedenja kvasca,

ili od dodirivanja kvasca, ili čak od gledanja u

kvasac stavljajući ga na skriveno mesto. Sav kva -

sac je morao biti uništen. Propuštanje da se tako

ura di predstavljalo je ozbiljno kršenje biblijskog

za kona.

Ispunjenje

Greh je u Bibliji često puta prikazivan kvas -

cem (Matej 16,6.11; Marko 8,15; Luka 12,1; Ga -

la tima 5,9). Stari rabini takođe su verovali da

"kvasac predstavlja zle otkucaje srca”. Kvasac le -

po prikazuje sliku greha pošto se on brzo širi kroz

testo, obuzima ga, ukiseljava ga, izaziva vrenje u

njemu, i povećava više puta njegovu prvobitnu

veličinu bez promene njegove težine. U stvari,

ovaj proces kiseljenja (prvi stadijum raspadanja)

veoma je efikasan, kao i proces smrti koji je Bog

dopustio nakon Adamovog greha.

Dok kvasac oslikava greh, jedino je beskvasni

hleb (maca ) bio korišten u Hramu (3. Mojsijeva

2,11; 6,16-17; 10,12). Prilozi su morali biti čisti i

sve što je bilo sa kvascem smatralo se nečistim i

neadekvatnim.

Kao i kod ostalih praznika Gospodnjih za pi -

sanih u 3. Mojsijevoj 23. poglavlju, proročko zna -

čenje Praznika Beskvasnih hlebova se otkriva u

životu Mesije. Pasha prikazuje otkupljujuću smrt

Mesije kao Pashalnog Jagnjeta, Praznik Bes kvas -

nih hlebova prikazuje čistotu i sahranjivanje Me -

si je, a Praznik Prvina prikazuje vaskrsenje Mesije.

Jevrejski proroci su predskazali dan kada će

Mesija biti žrtvovan za greh. Prorok kaže u vezi

Mesije: "A On bolesti naše nosi i nemoći naše uze

na se... i Gospod pusti na Njega bezakonje sviju

nas... kad položi dušu svoju u prinos za greh”

(Isaija 53,4.6.10).

Ali jevrejski proroci takođe govore o Mesijinoj

čudesnoj sahrani. Isaija je prorekao: "Odrediše

mu grob sa zločincima, ali na smrt bi s bogatim,

jer ne učini nepravde, niti se nađe prevara u ustima

Njegovim” (Isaija 53,9).

Obično onaj ko umire kao zločinac zaslužuje i

sahranu kao zločinac. Ali to nije slučaj sa Me si -

jom. Mesija je ubijen kao da je bio zločinac, ali

Bog nije dopustio da se Njegovo telo izbaci van

grada na đubre. Mesija je zaslužio adekvatnu

200

sah ranu zato što je bio čista, bezgrešna (bez

kvasca) žrtva. On nije umro zbog svojih prestupa

(bio je nevin), već zbog naših (mi smo krivci).

Dakle, Bog je odredio da se Mesija sahrani u

grobu bogatog čoveka. Mesija je bio sahranjen u

grobu Josifa iz Arimateje (Matej 27,57-60), člana

Sinedriona. To je bio Božji stav prema nevinosti

Mesije.

Ali, postoji dublji značaj u vezi sahranjivanja

Mesije, u tome što se Njegovo telo nije pretvorilo

u prah. Car David je prorekao za Mesiju: "Jer ne -

ćeš ostaviti dušu moju u grobu, niti ćeš dati da

svetac Tvoj vidi truljenje” (Psalam 16,10). Oči -

gled no, car David nije ovo prorokovao za sebe.

Nje gov grob je duboko poštovano mesto u Jeru -

salimu tokom skoro 3.000 godina. Davidovo telo

se raspalo (kao što je to slučaj sa telom svakoga

koji je umro u istoriji), ali Mesijino nije. Adamovi

sinovi su grešnici pod Božjom osudom: "U prah

ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 3,19). Kao čista, bezgrešna

žrtva, Mesija nije bio pod osudom vraća -

nja u prah. Dakle, Mesija je ustao iz groba trećeg

dana, nakon što je platio za naše grehe (Psalam

103,12; Jevrejima 9,26).

Mesija je učinio ispunjenje Praznika Bes kvas -

nih hlebova u tome da je bio čista, bezgrešna

(bez kvasca) žrtva. Bog je to potvrdio Mesijinom

sahranom u grobu bogatog čoveka. Dakle, nije

bilo dopušteno da telo Mesije istrune u grobu

(kao što se testo ukiseli od kvasca), već je izašao

iz njega jer nije bio grešnik pod osudom smrti i

ras pada.

Primena

Interesantno je da je apostol Pavle koristio

ceremoniju očišćenja od kvasca da bi preneo du -

hovne istine religioznim ljudima u Korintu: "Očis -

tite dakle stari kvasac, da budete novo testo, kao

što ste presni, jer i Pasha naša zakla se za nas,

Hris tos. Zato da praznujemo ne u starome kvascu,

ni u kvascu pakosti i lukavstva, nego u presnome

hlebu čistote i istine” (1. Korinćanima 5,7-

8).

Pavlova poruka je jednostavna i direktna. Za

ljude koji su verom prihvatili žrtvu Pashalnog Jag -

njeta na Golgoti, Pasha je prošlost. Oslobođenje

koje je izvršio Mesija, kao pravo Pashalno Jagnje,

već je doživljeno u njihovim životima. Oni sada

žive u Prazniku Beskvasnih hlebova gde se zahteva

čistoća i odvajanje od kvasca.

Ali Pavle izražava razočarenje i zabrinutost jer

su ljudi u Korintu još uvek zadržavali svoje stare

grehe. Nije dovoljno samo jednostavno odbaciti

veliku parčad hleba sa stola, a ostaviti male

komadiće kvasca razbacane po podu. Malo kvasca

će ukiseliti sve ostalo. "Ne znate li da malo

kvasca sve testo ukiseli?” (1. Korinćanima 5,6).

On im zapoveda da ga očiste - i to potpuno. Dru -

gim rečima, on kaže: "Kako možete ući u Praznik

Beskvasnih hlebova dok još jedete hlebove sa

kvascem? To nije ispravno. Tome ovde nema

mes ta. To dvoje ne ide zajedno. To je sramota!

Oslobodite se toga!”

Pavle je jednostavno govorio ono što je ranije

zapisao u Rimljanima poslanici 6,1-18. Čovek

neće dugo biti pod silom (dominacijom) greha -

ona će ga slomiti. Čovek nije dugo vremena bes -

po moćni rob greha, već radije onaj koji žudi za

njim (Jakov 1,14-15). Tragedija je da je samo

ma lo ljudi realizovalo u svom životu ovu istinu

vezanu za očišćenje od greha. Većinu nastavlja

da zavodi njihovo telo misleći i radeći da ako je

greh još uvek poslodavac zla onda su oni oba -

vezni da mu se pokoravaju.

U Božjim očima mi smo sada beskvasni (op -

ravdani i čisti) i pozvani da živimo svetim životom.

Adekvatnu poruku nalazimo u Pavlovom upozo -

renju. Kao što se to čini u ceremoniji očišćenja,

ta ko je potrebno da i mi temeljno očistimo naše

živote. Nije dovoljno jednostavno baciti krupnu

parčad hleba sa stola i sakriti omiljeni kolač u kredenac

ili dopustiti da neprimećene mrve ostanu

pod šporetom. Mi treba da uzmemo svetiljku Bož -

je Reči i da analiziramo naš život. Svaki ćošak,

sva ku pukotinu i svaki prozorski prag potrebno je

preg ledati sa tim svetlom. Cilj nije postignut sve

dok svaka mrlja kvasca nije očišćena. Zašto? Pav -

le daje odgovor i snažan podsticaj: "Jer i Pasha

na ša zakla se za nas, Hristos” (1. Korinćanima

5,7).

PRAZNIK PRVINA

Jedan deo sistematske teologije ili glavni deo

biblijske doktrine, poznat je kao "eshatologija” ili

doslovno, proučavanje poslednjih događaja. Ovo

vitalno područje biblijske doktrine analizira bu du -

će proročke događaje u Bibliji, kao što su izbav -

ljenje Crkve, Dan Gospodnji, povratak Mesije, ob -

navljanje Izrailja i Mesijino Carstvo. Dakle, njeno

celokupno proučavanje posvećeno je poslednjim

događajima.

Mada ne kao glavna stvar, niti kao ona koja se

često proučava, pitanje vezano za prve stvari je

jedno o kome Biblija ima dosta toga da kaže. Ma -

lo nejasan i u suštini neproučavan tokom skoro

dve hiljade godina, izrailjski Praznih Prvina bio je

stari sveti dan potpuno posvećen prvim stvarima.

Njegova snažna poruka i neiscrpne istine predstavljaju

predmet opsežnih studija danas od

strane Božjeg naroda.

Biblijski stav

Značenje prvina. Prvine označavaju početak

žetve žitarica u Izrailju. Ječam je bila prva

201

žitarica koja je sazrevala od onih koje su bile po -

sejane u zimskim mesecima. Na Praznik Prvina,

snop ječma je bio požnjeven i donet u Hram kao

zahvalnost koja se izražavala Bogu za žetvu. Ovaj

snop je predstavljao žetvu ječma kao celinu i slu -

žio je kao obećanje ili garancija da će ostatak

žetve biti obavljen u danima koji slede.

Vreme praznika prvina. Praznik Prvina bio

je rani prolećni praznik, treći u biblijskom praz -

ničkom ciklusu. Prema biblijskom kalendaru, on

se odvijao tokom Nisana, prvog biblijskog meseca

(mart ili april), ubrzo nakon početka Pashe.

Biblija ne precizira kalendarski datum Praz -

nika Prvina, već samo opisuje njegovo vreme

svet kovanja kao "sutradan nakon Šabata” (3.

Moj sijeva 23,11). To je navelo na razliite interpre -

tacije i rasprave po pitanju koji Šabat je u pita -

nju.

Neki teolozi smatraju da se to odnosi na prvi

sedmični Šabat koji se pojavljuje u sedmici Pashe.

Međutim, reč Šabat takođe opisuje svaki sveti

dan tokom koga se ne radi, bez obzira o kom se

danu u sedmici radi (3. Mojsijeva 23,24.32.39).

Mnogi smatraju da Šabat koji je bio u pitanju je

bio 15. Nisan, prvi dan Praznika Beskvasnih hlebova.

Taj dan je bio "sabor sveti” (3. Mojsijeva

23,7) kada se ništa nije radilo. Isti opis je bio dat

za sedmični Šabat (3. Mojsijeva 23,3) i svete Ša -

bate drugim danima u sedmici (3. Mojsijeva 23,

24-25.28.32.36.39).

Međutim, biblijski tekst koji odmah sledi daje

odgovor na pitanje kada treba obeležavati Praznik

Prvina: "Potom, od prvoga dana po Šabatu, od

dana kad prinesete snop za žrtvu obrtanu, brojte

sedam sedmica punih. Do prvoga dana po sedmoj

sedmica izbrojte pedeset dana, onda prinesite

nov dar Gospodu”" (3. Mojsijeva 23,16.17).

Biblijski tekst kaže da je od Praznika Prvina

pot rebno brojati "sedam sedmica punih” da bi se

došlo do sledećeg prolećnog praznika - Praznika

Sedmica. Pošto je poznato da Bog računa vreme

u celinama po "sedam”, kao što su "sedam dana”

(za Šabat), "sedam godina” (za Šabatnu godinu),

"sedam puta sedam godina” (za Jubilarnu godina)

"sedamdeset godina” (za ropstvo, videti: Je -

remija 25,11.12), itd, jasno je da u ovom tekstu

Bog zapoveda da se od Praznika prvina do

Praznika Sedmica izbroji "sedam sedmica pu -

nih”", što podrazumeva sedmice od prvog dana

sedmice, do Šabata, kao sedmog dana (prvi dan

sedmice danas većina ljudi naziva "nedelja”, a u

Izraelu su taj dan zove prema Bibliji - "prvi dan”).

To znači da Praznik Prvina mora da bude u

prvi dan sedmice, nakon sedmičnog Šabata, da bi

od tog praznika moglo da se izbroji sedam punih

sedmica do sledećeg praznika.

Tako, hronologija Pashalnih praznika jeste:

Pas ha (14. Nisan), Praznik Beskvasnih hlebova (7

dana, 15.-21. Nisan), i Praznik Prvina (prvi dan

posle sedmičnog Šabata). U godini kada se Isus

žrtvovao, Pasha se obeležavala u četvrtak (14.

Nisan), prvi dan Beskvasnih hlebova bio je u pe -

tak (15. Nisan), a Prvine su bile u nedelju (17. Ni -

san). Zapis o Prazniku Prvina. Odredba vezana

za Praznik Prvina data je od strane Gospoda u 3.

Mojsijevoj 23,9-14. Snop (jevrejski omer, što zna -

či "mera”) bio je unet od strane sveštenika u

Hram, koji ga je obrtao pred Gospodom sa ciljem

prihvatanja. Postojala je takođe žrtva i prinos koje

su išle sa tim: zdravo muško jagnje od godinu da -

na, belo brašno pomešano sa uljem i naliv od vi -

na.

Narodu je bilo zabranjeno da uzme bilo koji

deo žetve na bilo koji način pre nego što se prvi -

ne prinesu Gospodu (3. Mojsijeva 23,14). Prema

Bibliji, zanemarivanje prinošenja prvina bilo je

smat rano zakidanjem Boga (Malahija 3,8).

Ritual za vreme Praznika Prvina je bio de talj -

no opisan u 5. Mojsijevoj 26,1-10. Postupci prili -

kom ovog praznika, čak i reči molitve zahvalnosti

Bogu, detaljno su zapisani u tom tekstu.

Važnost Praznika Prvina. Praznik Prvina

bio je naročito posmatran kao vremenski znak.

On je označavao početak žetve u Izrailju, i što je

još važnije, on je označavao početak odbrojava -

nja Praznika Sedmica, četvrtog biblijskog godiš -

njeg praznika. Počinjući sa Praznikom Prvina, bilo

je brojano 49 dana (ili sedam sedmica), i pedesetog

dana, bio je proslavljan Praznik Sedmica.

Gos pod je zapovedio: "Potom od prvoga dana po

Šabatu, od dana kad prinesete snop za žrtvu obrtanu,

brojte sedam sedmica punih. Do prvoga da -

na po sedmoj sedmici izbrojte pedeset dana” (3.

Mojsijeva 23,15-16).

Kao rezultat, taj period vremena je bio, i još

je, poznat kao Sefirat ha-omer (jevrejski "broja -

nje od omera”) jer je brojanje dana išlo od omera

(jevrejski "snop, mera”) do Praznika Sedmica.

Služba na Praznik prvina

Za narod. U danima dok je postojao Hram,

14. Nisana je brižljivo pripremanje za pashalne

praz nike bilo kompletirano: jagnjad su bila iza -

brana za Pashalnu žrtvu, kuće su bile očišćene od

svog kvasca u pripremi za Praznik Beskvasnih hlebova,

a ječmeni snopovi su bili označeni na poljima

za Praznik Prvina.

Prolaskom svake sedmice, vreme u Izrailju je

bilo sve toplije. Zimske kiše su prestale, a oblačni

dani su brzo nastupali. Gledajući na istok od Hra -

ma, mogla se videti veličanstvena panorama Mas -

linske Gore i doline potoka Kedrona koji su odsjajavali

na prolećnom suncu. Preko potoka Kedrona

u području zvanom Dolina Jasena, malo, otvo -

202

reno polje ječma stajalo je nasuprot pozadine

trav natih, zelenih brežuljaka i maglovitih sivih

mas linovih drveća. Zrele žitarice, koje su se lagalo

njihale na slabom povetarcu, stvarale su relaksirajuću

i uspavljujuću pojavu. Na jednom kraju

po lja, nekoliko snopova ječma bilo je upadljivo is -

taknuto i spojeno zajedno, još neposečeno, u

oče kivanju dolaska Praznika Prvina.

Ovo ječmeno polje bilo je specijalno polje,

ob rađivano isključivo za nacionalni Praznik Prvina,

koje je držano striktno u skladu sa rabinskom tra -

dicijom. Ono se oralo na jesen i sejalo ječmom

ne kih 70 dana kasnije tokom zimskih meseci.

Stal no posmatranje bilo je potvrda da je usev rastao

prirodno, bez veštačkog zalivanja ili đubrenja.

U danima koji su prethodili Pashi, nekoliko snopova

bilo je označeno i vezano od strane predstav -

nika Sinedriona, vladajućeg religioznog tela u Iz -

railju. Sa tim, priprema za Praznik Prvina bila je

kompletirana.

Nekoliko dana kasnije, završetkom Šabata, na

zalazak sunca (početak novog biblijskog dana),

grupa od tri čoveka iz Sinedriona pojavila su se iz

područja Hrama, zajedno sa mnoštvom uzbu đe -

nih pratioca. Povorka je imala svoj put prema ječmenom

polju da bi se obavila ceremonija žetve.

Sa srpovima u rukama i korpama pod rukom, tri

izabrana žeteoca bila su spremno poređana is -

pred određenih snopova ječma. Kada su bili pri -

premljeni, svečana tišina zavladala je mnoštvom

za trenutak. Moglo se čuti samo se tiho njihanje

žitarica. Iznenada, jednoglasni povici žeteoca

pre kinuli su tišinu jutra serijom pitanja upućenih

gledaocima: "Jel' sunce izašlo?” "Sa ovim sr -

pom?” "U ovu korpu?” "Da žanjem (sada)?” Dobi -

janjem potvrdnih odgovora, sveštenici su ponovili

ovaj konačni verifikacioni proces dva puta za

svaki slučaj. Označeni snopovi su onda bili pož -

njeveni dok se jedna efa (oko 20 litara) nije pri -

kupila.

U prostoru Hrama odvijalo se vršenje žitarica

sa prutevima, a ne volovskim kolima da se zrna

ječma ne bi oštetila. Ono je zatim bilo osušeno na

otvorenoj vatri i provejano na vetru da bi se uklo -

nila pleva. Konačno, ječam je bio samleven i pro -

pušten kroz intenzivni proces sejanja.

U jutro prvog dana sedmice, prvine od žetve

bile su iznešene pred Gospoda. Jedan omer (oko

2,5 litre) ječmenog brašna bilo je pomešano sa

oko 3 decilitra (0,3 litra) maslinovog ulja, i mala

količina tamjana je bila ubačena u to. To je postalo

žrtva od Prvina. Sveštenik ju je obrtao pred

Gos podom u skladu sa 3. Mojsijevom 23,11-13 i

zapalio malu količinu na oltaru. Ostatak je bio dat

Levitima.

Za porodicu. Praznik Prvina bio je svetkovi -

na naroda u celini, ali je i svaka porodica donosila

svoje posebne prvine u Hram. Početkom sva -

kog proleća, poljoprivrednici u Izrailju su se pri -

premali za ritual, odvajajući svoje prvine od osta -

lih klasova u polju. U celoj zemlji, ovaj ritual bio

je ponavljan. Poljoprivrednici, praćeni mnoštvom

dece, ulazili su u polja da bi označili svoje najbo -

lje klasove. Kanap ili vrpca bili su pažljivo ob mo -

tani oko odabranih prvina da ih ne oštete. Oni su

bili odvojeni za Gospoda kada je svaki poljo pri -

vrednik izjavio: "Vidite, ovo su prvine.” Uzbuđenje

je dostizalo vrhunac kada su prvine sazrele i bile

konačno požnjevene za Pashalno hodočašće u Je -

rusalim.

U jutro prvog dana sedmice, vijugave ulice

Jerusalima su oživljavale uz miris beskvasnih hlebova,

zvuke smejanja dece, uzbuđenih povika

žena, plačom beba, udaljenim lajanjem pasa,

nervoznim blejanjem ovaca i nežnim zvucima grlica.

Jerusalim je očekivao Praznik Prvina.

Jutro ranog proleća bilo je hladno, a vazduh

još uvek miran. Mala sumaglica bila je prisutna u

vazduhu, i polako se razilazila u svetlosti jutar -

njeg sunca. Uzdignuti Hram, sa svojim belim mermernim

stubovima i zlatnim ukrasima, stajao je

kao blistavi dragulj na Brdu Sion. Izvan njegovih

vrata, predivna muzika flauta dodirivala je srca

onih koji su dolazili, podsećajući na tradicionalni

radosni pozdrav: "Hvalite Boga u svetinji Nje go -

voj” (Psalam 150,1). Unutar vrata Hrama, horovi

levita pevali su uz muziku 30. psalam: "Uzvi ša -

vaću te, Gospode, jer si me oteo, i nisi dao neprijateljima

mojim da mi se svete.” Ova scena se

nastavljala tokom dana kako se jevrejski narod

skupljao u Božji hram.

Gledajući u Odeljenje za sveštenike (c) (vidi

sliku Hrama na str. 223), neki su mogli videti cr -

vene plamenove sa žrtvenog oltara (e) koji su se

dizali do neba kao stub od pare i plavog dima

pomerajući se polako prema istoku. Mnoštvo

sveš tenika bilo je tu prisutno: neki su održavali

vatru, neki su klali žrtve, neki su izlivali prinose od

pića, a neki su obrtali prvine pred Gospodom.

U Odeljenju za Izrailjce (d), stalni priliv ljudi

mogao se videti na 15. stepenici kod Nikanorskih

vrata (i), koji su svečano pokazivali sveštenicima

203

svoje prinose pod njenim impresivnim lukom.

Mno gi su vodili male bele jaganjce na užadima.

Neki od ljudi su bili očigledno siromašni, što se

videlo po njihovom jednostavnom oblačenju. Je -

dan od takvih, Jehuda ben Saba, mladi, snažni

ratar, istupio je napred i rekao u velikom zanosu:

"Dajmo svi zahvalnost Gospodu.” Kada je to

rekao, uručio je grubi drveni kavez prisutnom

sveš teniku. Dve grlice su bile vezane unutra kao

alternativne žrtve paljenice za one koji su bili siromašni

da prinesu jagnje (3. Mojsijeva 5,7; 12,8;

14,22). Kada je sveštenik primio grlice, mladi ra -

tar se u molitvi obratio Bogu i tražio oproštaj za

grehe.

Jehuda je pažljivo posmatrao pripremanje

njegove žrtve u skladu sa Mojsijevim zakonom (3.

Mojsijeva 1,14-17). Svaki korak bio je učinjen

tačno, brzo, i uz očiglednu ažurnost sveštenika.

Jehuda je video da sveštenik pažljivo proliva krv

na oltar. On je video pokidano perje sa vrata kako

pada na zemlju i leži na pepelu pored oltara, če -

kajući da se ukloni na mesto van grada. Konačno,

zapazio je da je sveštenik raspolovio svaku pticu

preko grudne kosti i stavio ih na žrtvenu vatru.

Kako je gledao u nastali beli stub dima, Je -

huda se u svojim mislima vratio vekovima unazad

do svog oca Avrama. On se pitao da li možda njegova

žrtva paljenica sada leži na istom mestu gde

je Bog milostivo obezbedio ovna kao zamenu za

Isaka.

Pokret prisutnog sveštenika zaokupio je njegovu

pažnju i prekinuo njegovo trenutno razmiš -

ljanje. Stajući licem k licu prema svešteniku, Je -

hu da je ponovio porodičnu molitvu za Praznik Pr -

vina. Jasnim jevrejskim jezikom on je kazao sveš -

teniku: "Priznajem danas pred Gospodom Bogom

tvojim da sam ušao u zemlju za koju se Gospod

zakleo ocima našim da će nam je dati” (5. Moj -

sijeva 26,3).

Onda je Jehuda skinuo korpu sa svog ramena

i predao je svešteniku. Jednostavna korpa od vr -

binih kora sadržala je meru (omer) ječma za njegov

prinos na Praznik Prvina. Sveštenik je stavio

svoje ruke nad korpom i polako ih pokretao pred

Gospodom, dok je Jehuda nastavio svoju ceremonijalnu

molitvu: "Otac moj bijaše siromah Sirin

i siđe u Misir s malo čeljadi, i bi onde došljak, pa

posta narod velik i silan i obilan po broju. I do -

vede nas na ovo mesto, i dade nam zemlju ovu,

zemlju u kojoj teče mleko i med. Zato sad evo

donesoh prvine od roda ove zemlje koju si mi

dao, Gospode” (5. Mojsijeva 26,5.9-10).

Kada je molitva zahvalnosti bila završena,

sveštenik je stavljao korpu ispred oltara i bacio

šaku zrnevlja na vatru. Jehuda se poklonio pred

Gospodom, a onda okrenuo u spoljne odeljenje

da pozdravi svoju porodicu. Ugledavši oca, njegova

deca su pritrčala i uhvatila ga za kolena. Za -

po vesti ovog svetog dana bile su ispunjene. Je -

huda i njegova uzbuđena porodica su otišli, ra du -

jući se novoj žetvi od Gospoda. I to iskustvo se

ponav ljalo stotinama i stotinama puta tokom starih

da na Praznika Prvina.

Primena

Prve stvari generalno. Prve stvari su važna

i često ponavljana tema u Bibliji. Bog je kazao,

uopšte, da prvine od svih poljoprivrednih proizvoda

pripadaju Njemu - od žitarica, do grožđanog

soka, ulja i vune (2. Mojsijeva 22,29; 23,19; 34,

26; 5. Mojsijeva 18,4; 26,2). To je uključivalo se -

dam glavnih useva zemlje Izrailja: ječam, pše -

nicu, grožđe, smokve, nar, masline i urme. Prvine

od hlebnog testa takođe se pripadale Njemu, kao

"prinos od gumna” (4. Mojsijeva 15,20.21). Ta ko -

đe još, muški prvenci od svih životinja (2. Mojsi -

jeva 22,30; 3. Mojsijeva 27,26), i konačno, svaki

prvenac od samih Izrailjaca pripadao je Njemu (2.

Mojsijeva 13,2.12-15; 34,19-20; 4. Mojsijeva 3,

13; 18,15-16).

Prema Mojsijevom Zakonu, svaki muški

prvenac bio je donešen kod sveštenika kada je

imao mesec dana (4. Mojsijeva 18,16). U svojoj

mi losti, Bog je omogućio da se prvenac može ot -

kupiti i tako osloboditi od zvanične službe Gos -

podu tokom celog života. U toj ceremoniji pos -

većenja, zvanoj Pidion haben (jevrejski "Otkup za

sina”), bilo je moguće otkupiti sina od službe ce -

log života plaćanjem pet sikala (srebrni novac)

svešteniku (4. Mojsijeva 18,16). "Pidion haben” je

važio za sve, osim za Levite. Oni su bili određeni

da služe u Hramu, i tako, nisu mogli biti izuzeti.

Kada je bio mesec dana star, Isus je bio

donešen u Hram za svoj Pidion haben. Marija i

Josif su ga doneli pred Gospoda: "Kao što je na -

pisano u zakonu Gospodnjem: 'Da se svako dete

muško koje najpre otvori matericu posveti Gos -

podu'” (Luka 2,23).

Značajno je da je tom prilikom Isus bio prvi

put imenovan Mesijom. Pobožni Simeon je uzeo

Dete u ruke i zahvalio se Gospodu: "Jer videše oči

moje spasenje Tvoje” (Luka 2,30). Kao drugi svedok,

Ana proročica objavila je Njegovo mesijanstvo

"svima koji čekahu spasenje u Jerusalimu”

(Lu ka 2,38).

Značenje ceremonije Pidion habena dato je

od strane Gospoda: "Jer je moj svaki prvenac, od

onoga dana kad pobih sve prvence u zemlji Mi -

sirskoj, posvetih sebi svakoga prvenca u Izrailju,

od čoveka do živinčeta, moji će biti, ja sam Gos -

pod” (4. Mojsijeva 3,13).

Kada je Bog otkupio Izrailjce iz egipatskog

ropstva, On je to učinio kroz krv Pashalnog jag -

njeta. Svi prvenci bili su pod prokletstvom smrti i

suda. Izbavljenje je bilo moguće jedino izraža-

204

vanjem vere u Boga kroz krv nevinog Pashalnog

jagnjeta (2. Mojsijeva 12,12-13).

Isto tako, u duhovnom smislu, svi ljudi su

prvenci. Svi su sagrešili kao i Adam, i dakle, pod

prokletstvom su smrti i potrebuju otkupljenje

(Rim ljanima 5,17.19; 1. Korinćanima 15,22). Spa -

senje je moguće jedino izražavanjem vere u Boga

kroz otkupljujuću krv Mesije, pravog pashalnog

jagnjeta žrtvovanog kao naša zamena (1. Ko -

rinćanima 5,7).

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz