Tuesday
2024-03-19
7:42 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
O Q Evandjelju »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form


Od Aramejskog Protoevanđelja do Grčkog Tetraevanđelja




Kao što je Bog jedan, kao što je Hrist Božiji jedan, kao što je Hristovo Evanđelje jedno, tako se nameće zaključak da od Boga inspirisana i data hagiografija o Hristu Božijem može biti samo jedna. Međutim, danas imamo više desetina evanđeolskih tekstova o Isusovom životu, Njegovim izrekama i besedama. Neposredno ili posredno ishodište svih tih kanonskih i apokrifnih sastava je svakako ‘Evanđelje po svetoj Dvanaestorici’, jedan kapitalan i podroban izveštaj o Isusovoj nauci i životu, nastao verovatno još pre 40 g. n. e. U stručnim bibličko-eksegetskim krugovima ovaj (za njih hipotetični) pratekst, ovo Protoevanđelje, označeno je slovom »Q« (od nemačke reči Quelle = 'izvor'). Q-evanđelje je od Primusa, Sekundusa, Tercijara i Kvartusa obilato kopistički i eklektičarski korišćeno, uz mnogobrojne redaktorske dodatke i bitna izostavljanja.  Još se filosof Benedikt (Baruh) Spinoza u svom 'Teološko-političkom traktatu' (objavljenom 1670. g.) pronicljivo pita, ko može istinski poverovati da je Bog hteo četiri puta da priča o Hristovom životu, i to da ljudima objavi pismeno (pogl. 12)?

Do redakcija i konjektura 'Evanđelja po svetoj Dvanaestorici' dolazili su i vodeći crkveni mislioci. Tako Origen u svom tumačenju prvog verza 'Evanđelja po Luki' ukazuje na postojanje 'Evanđelja po Egipćanima' i 'Evanđelja po Dvanaestorici'. I Ambrosije, u svom osvrtu na drugi verz prvog poglavlja kod Tercijara slično iznosi za 'krivovernike': »Imaju i druge /sastave/ nazvane evanđeljima, jer kažu njih su napisala Dvanaestorica.«

Iako su se, i pored progona, pojedini Hristovi učenici (iz redova Sedamdesetdvojice) dugo održali u zemaljskom životu, to redaktorima i falsifikatorima nije predstavljalo pretnju i prepreku da izmisle razne evanđeolske tekstove. U jedinom sačuvanom pasusu Kodratove 'Apologije' (125. g.), ukazuje se na živu prisutnost nekih Hristovih učenika: »Ne samo dok je Spasitelj bio prisutan, nego i kada je otišao /sa zemlje/ bili su duže vremena, tako da neki od njih dostigoše i do naših vremena.« (Citirano kod Eusebija: 'Historija Crkve', IV, 3, 1-2) Jedan od ključnih faktora koji je stvorio plodno tlo za falsifikatorsko-intervenističke uplive u 'Protoevanđelje' svakako je bio sedmogodišnji jevrejski rat sa Rimom, koji su, pokrenuti satanskim duhom započeli i razgoreli okoreli jevrejski nacionalisti, zeloti i bodežari, koje i sam Flavije, delimično učesnik tih dešavanja osuđuje u svom 'Judejskom ratu'. Ratni požari su oduvek bili pogubni za literalnu baštinu. U 'Prvoj knjizi o Makabejcima' izveštava se na primer za Epifanovo pustošiteljstvo: »... U koga nađoše knjige 'Zakona', razderaše ih i baciše u vatru.« (1:56) Satanska sila je tako i u Prvom jevrejskom ustanku htela da preko ratnog požara i meteže zatre svaku istinsku Hristovu reč i istinsku reč o Hristu Spasitelju. Stoga su i u jevrejsko-rimskom ratu mnogi prepisi 'Protoevanđelja' uništeni. Jasno je da hrišćani nisu hteli uzeti učešća u jevrejskom ustanku protiv Rima, pored ostalog zato što su i od Sinagoge bili uveliko proganjani (cp.: Tertulijan: Scorpiace, 10), i samo deo njih je dočekao opsadu, dok se većina njih 66. godine odselila i sklonila iz Judeje preko Jordana, u grad Pella, i Pereju; neki su, svakako, bili i proterani zbog svog antirevolucionarnog stava. Posle razaranja Jerusalima, tek manje skupine hrišćana su se vratile. Tako su na tom podneblju razni falsifikatori mogli 'komotno' da haraju i proturaju svoje sumnjive literalne produkte. Inače, predstojatelji Crkve u Jerusalimu koje su živele posle razaranja Jerusalima nosile su i dalje ime episkopa tog grada, bez obzira što su živeli u Peli, jer im je pastva bila ponajpre iz Jerusalima.

'Apostolske ustanove' ukazuju da su veliki falsifikatori svetih reči u tom kovitlavom vremenu bili samarijski ombanjivač Simon Gatar i njegovi sledbenici; oni su uveliko uspeli da podstaknu bujanje pseudognostičkih spekulacija: »... Nama je poznato da su Simon i Kleobije, i njihovi sledbenici, sačinivši otrovne knjige pod imenom Hrista i Njegovih učenika, posvuda su ih nosili da obmanu vas koji volite Hrista i nas, njegove služitelje. « (VI, 16).

Evanđelja koja stoje pod imenom Mateja, Marka i Luke verovatno su nastala pre rušenja Jerusalima, a tek u toku i posle Rata su doživela svoje redakcije; izveštaj koji stoji pod imenom Luke izgleda da je još u toku samog jevrejsko-rimskog rata doživeo prve ozbiljne redaktorske zahvate, jer pravi jasne aluzije na vojni sukob sa Rimom (19:43-44, 21:24). Na osnovu čega se to da zaključiti? – U svima njima mešaju se znaci Slavnog Hristovog Dolaska i proročki ukazi o rušenju Hrama i Grada. Tzv. sinoptičari su bili ubeđenja da rušenje Svetoga Grada i Svetoga Hrama neminovno mora da znači i kraj sveta, odnosno da ga prati Hristov Slavni Dolazak. I zato su oni narativno spojili to. Da su Evanđelja pisana posle Rata, posle 70. godine, oni bi svakako znali da razdvoje ta dva događaja, ... No, oni su živeli u ubeđenju da Hristov Dolazak predstoji neposredno, da će ga njihova generacija doživeti.

U Crkvi su tada, posle rušenja Hrama i Jerusalima, uz autentični evanđeoski tekst  kapitalno 'Evanđelje' po svetoj Dvanaestorici', kružile i brojne prerade ovog svetog teksta i brojni izvodi iz njega. To priznaje i na to ukazuje i Luka, koji je i sam napravio jedan takav izvod za nekog uglednika Teofila: »Pošto su mnogi preuzeli da opišu događaje koji su se ispunili među nama,  onako kako nam predadoše oni /= Apostoli/ koji su od početka bili očevici i služitelji reči,  naumih i ja pošto sam sve tačno ispitao od početka  da ti napišem po redu, ugledni Teofile, da uvidiš istinitost onoga u čemu si poučen.« ('Luka', 1:1-4)

Prvi koji pominje novozavetna Evanđelja, kasnije kanonizirana, je apostolski učenik, Papije, episkop u Hierapolu u Frigiji (Mala Azija). Tako historik Eusebije u svojoj 'Crkvenoj historiji' prenosi Papijeve reči koje je ovaj čuo od Presbitera Jovana, reči izložene u njegovom izgubljenom spisu 'Objašnjenja reči Gospodnjih': »'I ovo je Presbiter govorio: Marko je bio zapisivač Petrov; koliko je zapamtio tačno je zapisao, no ne po redu, ono što je Hrist ili rekao ili učinio. Jer nije /lično/ čuo Gospoda, niti je išao za Njim, a kasnije je, kao što rekoh, /išao/ za Petrom, koji je prema okolnostima govorio učenja, a ne kao da je izlagao sistem Gospodnjih reči, tako da Marko ništa nije pogrešio što je tako delimično zapisao kako je zapamtio. Jer samo je o jednome promišljao: da ništa od onoga što je čuo ne izostavi ili da nešto slaže u tome. Ovo dakle kazuje Papije o Marku. A o Mateju ovo kaže: »Matej pak jevrejskim jezikom napisao je reči /Gospodnje/, a izložio ih je kako je mogao svaki /od Apostola/.' A upotrebljava on /Papije/ svedočanstvo od prethodne /= Prve/ Poslanice Jovanove i od Petrove takođe. Izložio je pak i drugo kazivanje o ženi optuženoj Gospodu za mnoge grehe, koje sadrži 'Evanđelje po Jevrejima’.« (III, 39) Vidimo da navodno Papije tvrdi da je Matej samo zapisao ono što su izlagala Dvanaestorica, odnosno ono što im je Duh davao da govore. 'Evanđelje po Mateju' u svom izvornom, neprekrojenom obliku, napisano na aramejskom jeziku, je zapravo 'Evanđelje po svetoj Dvanaestorici', koje se u blažoj modifikaciji pojavljuje i pod nazivom 'Evanđelje po Jevrejima', takođe dosta korišćeno u poapostolskoj Crkvi. 'Evanđelje po Marku', koje je verovatno u Rimu, pre rušenja Jerusalima nastalo, pominje se i u 'Antimarkionskom prilogu' (oko 160.-180. godine), te kod heresiologa Irineja Lionskog (kraj II stoleća) i Origena. I –'Klement Aleksandrijski' u svom 'Pismu Teodoru', čija autentičnost je problematična, govori o nastanku 'Evanđelja po Marku': »... On /– Marko/ je za vreme Petrovog boravka u Rimu napisao /prikaz/ Gospodnjih dela, međutim, nije pomenuo sva dela, niti je nagovestio /ona/ tajna, već je izabrao samo ona koje je smatrao najkorisnijim za povećanje vere onih koji su bili poučavani. Ali kad je Petar umro kao mučenik, Marko je došao u Aleksandriju, noseći sa sobom i svoje i Petrove zabeleške, iz kojih je u svoju pomenutu knjigu prebacio ono što je odgovaralo napredovanju prema znanju. /Stoga/ je on sastavio duhovnije Evanđelje za potrebe onih koji su se usavršavali ...« Ako je neko ‘trebao’ da napiše Evanđelje o Hristu, to je trebao biti najpre sam Petar, a ne Jovan Marko koji nije bio u redovima dvanaestorice Apostola. Takozvano Markovo evanđelje uistinu sadrži dosta latinskih izraza (speculator – 6:27, praetorium – 15:16, centurio, 15:39, ...), što sve svedoči da se radi o autoru koji je delovao na tlu Rima, a ne o Jovanu Marku, koji je bio prvi i dugogodišnji episkop egipatske Aleksandrije. No istina je da je Jovan Marko (Marcus) delovao i kao Pavlov i Barnabin saputnik i pomagač (‘Dela’, 13:5, 12:25, 15:37-39) Ova hagiografija donosi neke, ostalim redaktorima nepoznate podatke, crpeći iz predajnih tokova, na primer kada za Simona Kirenejca, koji je poneo krst iznurenom Isusu, izveštava da je bio otac Aleksandra i Rufa (15:21), vernika koji su stajali pod Hristovo Ime.

Odmah nakon Mateja, Marku, koji beše pratilac svetog Petra u Rimu, povereno je da istakne Evanđelje, i nakon njegovog zapisivanja, on je upućen od svetog Petra u oblast Egipta. Desilo se da je on /= Marko/ bio jedan od onih Sedamdeset i dvojice, koji su bili rasejani vani posle reči koju je Gospod izustio: ‘Ako neko ne jede Moje telo i ne pije Moju krv, taj Me nije dostojan /cp.: ‘Jovan’, 6:53; ‘Matej’, 10:37/, o čemu jasno imaju predstavu oni koji su čitali Evanđelja; ipak, pošto je povraćen Petrom, on ispunjen Duhom Svetim, udostojio se da bude evangelistom. On započinje da propoveda /o Hristu/ od kada je Svetim Duhom podstaknut, polažući početak u petnaestu godinu Tiberija Kesara, nakon 30 godina od marljivog Matejevog poduhvata.« (Haer. 51, 6, 10-12) – Apsurno je pretpostaviti da je  Marko mogao da sastavlja nekakvo evanđelje trideset godina posle 'Mateja', s obzirom da je on brzo posle Isusove smrti otišao u Egipat, i tamo naravno odneo 'Protoevanđelje'. I drugo, bolje je Marka videti kao Petrovog i apostolskog pratioca, nego kao pripadnika učeničkog kruga Sedamdeset i dvojice sledbenika.
U 'Antimarkionskom prilogu' koji brani autentičnost novozavetnih spisâ protiv napada odstupnika Markiona, koji predstavlja predgovor evanđelskim tekstovima i nekim Poslanicama, iznosi se za 'Evanđelje po Luki' da je napisano posle Matejevog i Markovog za obraćenike s paganstva, kako ih judejsko-heretičke priče i nagađanja ne bi smućivala i od odvraćala od reči Spasenja: »Luka, Sirijac iz Antiohije, po zanimanju lekar, postao je učenik Apostolâ. Kasnije je bio Pavlov učenik te je ostao uz ovog apostola do njegove smrti. Pošto je, neoženjen, služio Gospodu besprekorno, umro je pun Duha Svetoga u Boeciji, u dobi od 84 godine. Kada su 'Evanđelja' već bila napisana, jedno od strane Mateja u Judeji, drugo od strane Marka u Italiji, Luka je na poticaj Duha Svetoga napisao svoje 'Evanđelje' na području Ahaje.« Iz samog Lukinog prologa u evanđelski tekst jasno je da je on dati izveštaj sastavio koristeći ranije spise i bez pretenzije da to bude štivo za širi krug ljudi.
Papijeve reči o evanđelistima, koje Eusebije citira, svakako su kasnija interpolacija i promulgacija, koja sa Papijem nema nikakve veze. Koliko ima preterivanja u nekim fragmentima pripisanim Papiju, najbolje se vidi iz citata kod Teofilakta Ohridskog (XI stoleće) ili kod carigradskog kaluđera Eftimija Zigabena (XI-XII stoleće), koji osvrćući se na Apolinarijevo viđenje Judinog stradanja, iznose sledeće: »A izuzetan primer bezboštva u ovom svetu pokazivaše Juda, naduvši se telom toliko da tamogde kola lako prolaze on ne mogaše da prođe, niti sama veličina glave njegove.«
Učenik Justina Mučenika u Rimu Tatian (Tatianos, druga polovina II stoleća n .e.) iz Sirije, koji je kasnije prišao jednoj gnostičkoj sekti, napisao je Diatessáron (bukvalno: 'Kroz četiri') kojim je hteo da prikaže harmoniju evanđelskih tekstova u hronološkom okviru 'Evanđelja po Jovanu'. Dijatesaron kao 'jedinstveno' i 'usklađeno' komponovano Evanđelje Crkva u Siriji je upotrebljavala u drugom, trećem i četvrtom stoleću.
U svome delu 'Protiv herese' (nastalom oko 180. godine) Irinej Lionski (oko 125.-202. g.) kao kanonski verodostojna prihvata samo četiri evanđelska teksta, po analogiji s četiri stuba, četiri strane sveta i četiri vetra (III, 11, 8). On govori o autorstvu četiri Evanđelja, pa i o onom pripisanom apostolu Jovanu: autorstvo četvrtog kanonskog Evanđelja pripisuje Jovanu, koji je navodno živeo u Aziji do vladavine cara Trajana (98.-117. g.) Matej je dao Evanđelje Jevrejima; napisao ga je na njihovom jeziku u vreme kada su Petar i Pavle propovedali u Rimu i osnovali /tamošnju/ Crkvu. Posle njihove smrti Marko, učenik i prevodilac Petrov, predao nam je zapisanu propoved apostola Petra. Luka, saputnik apostola Pavla, zapisao je Evanđelje onako kako je Pavle propovedao. Nakog toga /– pošto su se pojavila ostala Evanđelja/ Jovan, Gospodnji učenik, koji je takođe počivao na njegovim grudima, izdao je Evanđelje u Efesu u Aziji.« (III, 1, 1) Ako je apostol Jovan učestvovao u pisanju nekog Evanđelja, to je onda bilo 'Evanđelje po svetoj Dvanaestorici. Tačno je da je tzv. 'Evanđelje po Jovanu', koje je posle Rata doživelo svoju redakciju, sastavljeno u Efesu kao izvadak iz Q-teksta, ali ne od strane Jovana, kome se što-šta pripisuje i podmeće, već najverovatnije od strane učenog Aleksandrinca Apolosa ('Dela', 18:24), koji je napisao i 'Poslanicu Jevrejima', koju su mnogi bogoslovi pripisivali pogrešno apostolu Pavlu. Crkva u Rimu je inače imala izvestan otpor u prihvatanju tzv. 'Evanđelja po Jovanu', koje su dosta koristili maloazijski hrišćani, izveštaj koji su i heretici i gnostički obilato upotrebljavali zajedno sa drugim svojim 'tajnim' evanđeljima. Takav ignorantski i skeptički tretman na Zapadu u prvih nekoliko stoleća imala je i 'Poslanica Jevrejima'.
I Origen se u svom 'Tumačenju Mateja' (knjiga I) uglavnom drži tradicionalne interpretacije nastanka četiri Evanđelja, trdeći da su ona jedinstvena za Crkvu Božiju. Prvo /od evanđelja/ napisao je Matej, koji je bio carinik, a zatim apostol Hristov. Ono je prednaznačeno za hrišćane koji su iz judejstva, jer je sastavljeno na njihovom jeziku. Drugo /evanđelje/ napisao je Marko, prema Petrovim napomenama. Petar u svojoj Poslanici naziva Marka svojim sinom. Treće evanđelje napisao je Luka. Njega /= njegovo evanđelje/ je odobrio Pavle, a sastavljeno je za hrišćane koji dolaze iz neznaboštva. Četvrto evanđelje napisao je Jovan.«
Jeronim prihvata postojeći novozavetni redosled nastanka evanđelskih tekstova, te četiri evanđelista upoređuje sa četiri Živa Bića (Čovek, Lav, Bik i Orao) iz 'Knjige proroka Ezekiela': »Prvo lice, lice ljudsko, označava evanđelistu Mateja, koji je počeo pisati /o Gospodu/ kao o čoveku: 'Rodoslovlje Isusa Hrista, Sina Davidova, Sina Avrahamova'. Drugo /lice označava/ Marka, u Evanđelju u kojem čujemo kako je dolazio glas u pustinji ričućeg lava: 'Glas onoga što viče u pustinji: pripremite put Gospodnji, poravnajte staze Njegove'. Treće /lice/, bika, odslikava evanđelistu Luku, koji počinje pripovedanje sa sveštenikom Zaharijom. Četvrto /lice se odnosi/ na evanđelistu Jovana, koji, uzevši krila orla i ustremivši se u visinu, razmatra o Reči Božijoj.« ('Tumačenje na Mateja, uvod)
Avrelije Avgustin 'Evanđelje po Mateju' vidi kao najstariji tekst, ali ukazuje da redosled nastanka evanđelja ne odgovara redosledu preobraćenja njihovih autora: »Isti igitur quattuor evangelistae universo terrarum orbe notissimi, et ob hoc fortasse quattuor, quoniam quattuor sunt partes orbis terrae, per cuius universitatem Christi Ecclesiam dilatari, ipso sui numeri sacramento quodammodo declararunt, hoc ordine scripsisse perhibentur: primus Matthaeus, deinde Marcus, tertio Lucas, ultimo Ioannes. Unde alius eis fuit ordo cognoscendi atque praedicandi, alius autem scribendi.« (De consensu evangelistarum, I, 2, pr. 3)
Ako pratimo stavke i izveštaje četvrtog evanđelskog teksta novozavetnog kanona, nigde explicite, po imenu ne možemo naći ko je njegov autor: sastavljač date hagiografije ostaje anoniman. Stavovi nekih bogoslova poapostolske epohe navode na zaključak da je sastavljač četvrtog Evanđelja Isusov ljubljeni učenik, apostol Jovan (hebr.: Johanan ben Zvid), siromašni i neškolovani galilejski ribar (up.: 'Dela', 4:13), koga je Isus zajedno sa njegovim bratom Jakovom pozvao da Ga slede u najavljivanju dolaska Kraljevstva Mira i Pravednosti. Dodatnu zabunu i nedoumicu po ovome pitanju donelo je i izlaganje hilijaste Papija iz Hierapolisa, hrišćanskog hilijastičkog pisca s početka 2. stoleća koji nije bio očevidac sveštenih Apostola (a učio je od njihovih poznanika), koji u svom delu u pet knjiga 'Objašnjenja reči Gospodnjih' (sastavljeno oko 130. g.) veli da su u (Maloj) Aziji delovala dvojica istaknutih Isusovih učenika imenovani kao apostol Jovan i Prezbiter Jovan: »Neću se lenjiti da ti ono, što nekada od Presbiterâ dobro naučih i dobro zapamtih, zapišem u tumačenja, potvrđujući istinu o tome. Jer se nisam bavio onima koji mnogo govore, kao /što to čine/ mnogi, nego onima koji su Istinu naučavali; niti onima koji spominju tuđe zapovesti, nego onima koji su /naučavali/ zapovesti koje su verom date od Gospoda i dolaze od same Istine. A ako dođe neko ko je i /lično/ slušao Presbitere/Starije, ispitivao sam /te/ reči Presbiterâ: šta je rekao Andreja, ili šta Petar, ili šta Filip, ili šta Toma ili Jakov, ili šta Jovan ili Matej, ili neki drugi od učenika Gospodnjih, i ono što Aristion i presbiter J o v a n, učenici Gospodnji, govore. Jer nisam smatrao da će mi toliko koristiti naučeno iz knjiga, koliko ono što sam čuo od živoga glasa koji ostaje.« – Historik Eusebije se osvrće na Papijeve tvrdnje i u svetlu žive predaje: »Ovde je vredno zapaziti da je on /– Papije/ dva puta brojao ime Jovanovo, od kojih jedno najpre pribraja Petru i Jakovu i Mateju i ostalim Apostolimâ, jasno pokazujući Evanđelista /Jovana/, a drugog Jovana, razlikujući rečju, pribraja drugima, mimo broja Apostolâ, stavljajući ispred njega Aristiona /episkopa Smirne/, i jasno ga naziva presbiterom, da bi i time dokazao istinsku povest onih koji su rekli da su u Aziji dvojica imali isto ime, i da u Efesu postoje dva groba i da se svaki /od njih/ i sada zove Jovanov /grob/. I ovde sada spominjani Papije priznaje da je reči /svetih/ Apostola primio od onih koji su ih pratili, a za Aristiona i presbitera Jovana kaže da ih je lično slušao.« ('Historija Crkve', III, 39) Interesantno je da autor Druge i Treće Poslanice pripisane apostolu Jovanu sebe predstavlja presbiterom – starešinom: »Starešina /ho presbyteros/ izabranoj gospođi i njenoj deci koju u Istini volim, ...« (II, 1) – »Starešina dragom Gaju koga u Istini volim.« (III, 1) – Irinej Lionski, učenik Polikarpov, pak Papija hoće da prikaže da je navodno slušao samog apostola Jovana: »Papija, koji je slušao Jovana, drug Polikarpov, jedan od drevnih hrišćana, posvedočio je sve to i pismeno u četvrtoj od pet knjiga koje je napisao ...« ('Protiv herese', V, 33, 4) – Na toj liniji stoji i Jeronim: »Papije je bio slušaoc Jovana, i episkop Hieropola u Aziji; napisao je samo pet knjiga koje je naslovio 'Tumačenje Reči Gospodnjih', u kojima se govori u uvodu da on ne sleduje za raznim mišljenjima nego je same Apostole imao za rukovoditelje. /.../ ... Predano je od većine: da dve poslednje Poslanice Jovanove nisu Apostolove, nego Presbiterove.« ('O slavnim muževima', 18)
Bibličko-bogoslovski osvrti vreme nastanka četvrtog evanđelskog izveštaja obično vezuju za sam kraj I stoleća. Tu se nameće pitanje: ako je apostol Jovan autor datog izveštaja o Mesijinom životu, zašto bi on toliko decenija čekao da bi sastavio datu hagiografiju, i to u svojoj dubokoj starosti u kojoj svakoga čoveka izdaju njegovi memorijski potencijali?! Odnosno: zašto je Bog toliko vremena čekao da bi Ljubljenoga učenika (13:23, 19:26, 20:2, 21:7.20) inspirisao da napiše još jedan evanđelski izveštaj?!
Redaktor četvrtog Evanđelja, nastalog negde na početku šeste decenije I stoleća, imao je pred sobom kako Q-Evanđelje, autentični izveštaj Dvanaestorice, tako i eklektičarske izvode takozvanih sinoptičara. I on iz Prateksta vadi i prepisuje, uglavnom brižljivo, one delove svetog izveštaja koje su prethodni kopisti i redaktori izostavili: Isusove besede u poslednjoj sedmici Njegovog zemaljskog života.
Ako je apostol Jovan, kao što i jeste, uzeo udela u zapisivanju 'Evanđelja po svetoj Dvanaestorici', besmisleno je tvrditi da je on sastavio i neko svoje posebno evanđelje, koje ukazno odudara u mnogim segmentima od ostala tri kanonizirina evanđelska izveštaja. Moguće je da je istinski autor predloška četvrtog Evanđelja obrazovani Aleksandrinac Apolos, satrudnik apostola Pavla, pismoznalac koji je, kao i apostol Jovan, fokus svoga duhovno-edukativnog angažmana imao u maloazijskom Efesu.
Koliko je Apolos bio ugledan i uticajan među hrišćanskom braćom i helenistima Male Azije, govori i nagoveštaj da je imao i svoj krug prisnijih saradnika i sledbenika. Taršanin se osvrće na podele i trvenja nastala u Korintu, gde je, pored ostalog, i Apolos propovednički nastupao (‘Dela’, 19:1): »Obavešten sam o vama, naime, braćo moja, od Hlojinih domaćih, da su svađe među vama. Razmatram to što svaki od vas govori: ja sam Pavlov, a ja Apolosov, ja pak Kefin, a ja Hristov.« (‘Korinćanima’, I, 1:11-12)
Lukina ‘Apostolska dela’ izveštavaju kako je učeni Apolos stupio u kontakt sa krugom saradnika revnosnog apostola Pavla na početku njegovog trećeg misionarskog putovanja: (18:24-25) – Apolos je bio dobro upućen kako u starozavetne spise (koje je poznavao prevashodno na osnovu grčkog Prevoda ‘Sedamdesetorice’, načinjenog za potrebe brojnih aleksandrijskih Jevreja koji su se otuđili od svojeg maternjeg hebrejskog, odnosno aramejskog jezika), tako i u impozantno ‘Evanđelje po svetoj Dvanaestorici’.
Q-Evanđelje je korišćeno u više judeohrišćanskih struja: među esenima, terapeutima i nazarejima. Apolos dolazi upravo iz egipatske Aleksandrije u čijoj blizini su delovali terapeuti, koji su poznavali Jovanovo krštenje, što sve navodi na zaključak da je i on sam verovatno bio terapeut.
Ukoliko Apolos nije pripadao užem učeničkom krugu hermeneutiste Filona, koji je judejsku teologiju spojio sa helenskom filosofijom, onda je zasigurno bio bar čitalački upoznat sa Filonovom doktrinom i eksegesom. Filonovo razuđeno učenje o Logosu rasuto je po njegovim brojnim spisima. Kod Filona Logos je posrednik između sveta i transcedetalnog Boga, On je Prvorodni Sin Stvoritelja, Spasitelj, Slika Božija i Prvosveštenik Božije Svetinje, Prvosveštenik čija je zemna kopija drevni kralj-sveštenik Melhisedek. Pišući, odnosno eklektičarski priređujući 4. Evanđelje, te Poslanicu Jevrejima (verovatno upućenu zavađenoj braći u Korintu), pismoznalac Apolos, obilato je koristio Filonovu aleksandrijsko-filosofsku terminologiju, postavljajući je u nešto drugačijoj idejno-ukaznoj inklinaciji.
Predstavljajući Hrista kao manifestaciju i utelovljenje Večne Stvaralačke Svetlosti, Apolos (ili njegov efeški redaktor) dobropoznatim rečima počinje svoj kopističko-redaktorski spis: »U početku beše Logos, i taj Logos beše u Boga, i Bog beše Logos.« (1:1) Dati uvod po svemu sudeći predstavlja stilski slobodniju preradu početka ‘Evanđelja Dvanaestorice’.
Svoje evanđelje prahrišćanin iz judeohelenističkog miljea, Apolos Aleksandrinac, verovatno je kao izvadak iz Q-teksta, po običaju svoga vremena, priredio za neku nepopulističku, personalno-internu upotrebu, da bi ono potom od kopista pretrpelo dodatne izmene. Evanđelje je priredio u Efesu, gde je i najpre došao, gde je i apostol Pavle boravio tri godine, gde je nekada živeo i eminentni i uticajni helenski filosof Heraklit (oko 500 g. s. e.), tvorac termina 'logos'. U svome aforističkom delu 'O prirodi', Heraklit iznosi i sledeće: »Za taj Logos, premda je večan, ljudi nemaju razumevanje, i pre nego što za Njega čuju. Jer iako se sve dešava po tom Logosu, oni liče na neiskusne kad se okušaju u rečima i delima.« (Frg. 1, v.: frg. 2) – Priređujući svoj evanđelski izveštaj, pismoznalac Apolos je svakako nastojao da se jednim delom prilagodi i uhodanom pojmovno-kategorijskom miljeu Efesa, odnosno da adresatu kroz dobro znane termine približi duh hrišćanske doktrine.
Za Apolosa evanđelist Luka naglašava da je bio dobro upućen u svete Spise, te da je nadmoćno pobijao Judejce dokazujući Pismima da je Isus bio najavljeni Mesija (‘Dela’,18:28 ). Svoje poznavanje starozavetnih spisa i historije izabranog naroda, Apolos najbolje pokazuje u 'Poslanici Jevrejima', koja je prožeta mnoštvom citata. Apolos je upućen u domene žrtveno-hramskih obreda (treba znati da su nekada Jevreji i u Egiptu, u Leontopolisu, severoistočno od Menfisa, na početku delte Nila, imali svoj hram!), ali ne i optimalno u pogrebne judejske običaje. U izveštaju pripisanom apostolu Mateju, kaže se da je mrtvo Isusovo telo Josip iz Arimateje uvio u čisto laneno platno (28:59). I ‘Marko’ (15:46) i ‘Luka’ (23:53) izveštavaju da je Isusovo telo nakon pomazanja miomirisnim pomastima, bilo uvijeno u platno, dok Mu je glava uvijena ubrusom. Međutim u Apolosovom (Pseudo-Jovanovom) izveštaju nalazimo nešto sasvim drugo: po njemu, Isusovo telo položeno u kameni grob, obavijeno je lanenim zavojima, trakama. Tako opisuje ulazak Jovana i Petra u grobnicu sledećim rečima: »I nadnevši se /Jovan/ vide zavoje gde leže, ali ne uđe. Zatim stiže i Simon Petar, koji je išao za njim, pa uđe u grob, i vide platnene zavoje gde leže, ...« (20:5-6) – I kod opisa oživljavanja obamrlog Lazara, Apolos govori da je ovaj sahranjen obavijen lanenim zavojima po rukama i nogama (11:44). I to su ključni tehničko-ukazni detalji koji nedvosmisleno pokazuju da je sastavljač četvrtog Evanđelja čovek iz Egipta, podneblja gde su kult mrtvih i svetkovine vaskrsenja imali jakog uporišta, podneblja na kojem su pokojnici sahranjivani obavijeni lanenim trakama ('zavojima'), čime je nastajalo ono što se zove mumija.
Otac historije, helenski putopisac Herodot (5. stoleće s.e.), u svojoj ‘Historiji’, iznosi i sledeći detalj za završno balsamovanje bogatih Egipćana: »Kad prođe sedamdeset dana, operu leš i umotaju ga celog finim lanenim trakama, zalepivši ih gumom, ...« (II, 86) – Neke postupke vezane za ophođenja sa umrlima, kao što je balsamovanje mirisnim pomastima, Jevreji su očigledno preuzeli od Egipćana, među kojima su i nekoliko stoleća kao sužnji i doseljenici boravili. Tako su i patrijarha Josipa, čije su ostatke izneli iz Kuće ropstva, balsamovali i položili u kovčeg ('Postanak', 50: 26). Za sahranjivanje siromašnijih i neuglednijih ljudi pozniji judejski pogrebni kult nije inače poznavao upotrebu kovčega: mrtvaci uvijeni u platno su na ručnim nosilima odnošeni do predviđenog grobnog mesta.
Za filonistu i terapeuta Apolosa, kaže se dalje, da je poznavao samo 'Jovanovo krštenje'. Simptomatično je to da u svome sastavu Apolos markantno potencira baš pojavu Jovana Krstitelja, koji je trebao da pripremi put Mesiji, Vladaru Novog Izraela, Kraljevstva Mira. Terapeuti i eseni (kojima je pripadao Jovan Preteča i Isusov brat Jakov), kao simbol posvećenja i pokore praktikovali su krštenje u vodi, potapanja i škropljenja (cp.: ‘Jevrejima’, 10:22). Vredi zapaziti jednu etimološku sličnost: u svome Evanđelju Apolos kaže da je Jovan krštavao kraj Salima (3:23), a u 'Poslanici Jevrejima' Melhisedek se naziva salemski kralj (7:1 i drugde).


Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz