Saturday
2024-04-27
7:46 AM

Welcome Guest
RSS

My site

Main

Registration

Login

Vatikanske milijarde (13. i 14. poglavlje) »

Site menu

Our poll

Statistics

Total online: 1

Guests: 1

Users: 0

Login form

13. i 14. Poglavlje

KATOLIČKA CRKVA I BASNOSLOVNO BLAGO ŠPANJOLSKIH KOLONIJA

Putovi Providnosti su nepredvidljivi, neispitljivi i neshvatljivi ljudskom umu. Jer dok se oplakuju gubici prividno apokaliptičkih razmjera, nacrti neizmjernog značenja i nesagledivih posljedica se stavljaju u pokret bez i najmanjeg upozorenja o njihovoj znakovitosti za vrijeme koje dolazi. Sa raskolom Katoličke Evrope na dva neprijateljska tabora (1054.g) crkveno, duhovno i svjetovno uzdizanje premješteno je na Zapad gdje je napredovalo neslućenom snagom. U 16. stoljeću samo nekoliko decenija nakon što je Kolumbo stao nogom na novo tlo, a Evropa s Reformacijom skoro samljela stari Katolički Svijet, pape su krenule u osvajanje novih bezgraničnih horizonata.

Samo godinu dana nakon otkrica Amerike, papa je napravio prvi odlucujuci korak u tom pravcu. On je izdao slavni dokument – Bula (upucena) Kastilji o Novom Svijetu -1493.g. kojom daje Amerike iskljucivo dvjema katolickim zemljama, Spanjolskoj i Portugalu. Ta koncesija dvama iberijskim narodima bila je uskoro pretvorena u ono sto je zapravo i bila, naime u monopol Crkve za evangelizaciju novog kontinenta preko dvije katolicke nacije. Uspjeh je bio fantastican. Za samo jedno stoljece papinski simboli su se kocoperili od vrha Kalifornije do repa Juzne Amerike. Konkvistadori su dobro obavili posao. Amerike su odista postale ogroman papinski leno i to visestruko veci nego je to bila Stara Evropa. Zadatak naravno ne bi mogao biti obavljen bez pune suradnje i podrske svjetovnih vladara. Od samog pocetka Crkva i drzava (kraljevstva) bile su medjusobno povezane i ovisne. Njihova suradnja, iako neizmjerno korisna za obje strane, vodila je neizbjezno u sukobe kao sto je to bilo i u Staroj Evropi. A to je znacilo ucestale trzavice i medjusobne svadje. Naime, od vremena Reformacije cak i katolicki kraljevi sve su cesce trazili svoju neovisnost od papa i oslobodjenje od papinskog jarma. Takvi vladari, ako bi se i borili za interese Crkve, ne bi propustili priliku da interese svoje krune stave ispred one papinske, a sto je naravno izazivalo silnu srdjbu papa. I tako su se americke kolonije ubrzo nasle izmedju dvije vatre, izmedju dva sukobljena gramziva autoriteta – crkvenog i svjetovnog (civilnog). I dok je Crkva u to vrijeme u Evropi bila na gubitnickoj strani, ovdje je bila na pobjednickoj, jer je prakticki cijeli americki kontinent uspjela pretvoriti u prostrani katolicki imperij u kome je njezina uloga bila superiorna. I tako dugo dok je spanjolska kruna suradjivala nije bilo vecih problema, ali kad to ne bi, sukob je bio neizbjezan. A izbijao je uvijek kadgod bi ekonomski interesi Katolicke crkve bili ugrozeni. Moc Crkve lezi u rukama njezine hijerarhije. A ona je uvijek bila preokupirana zgrtanjem blaga, ne samo za Crkvu kao ustanovu, nego i za sebe. Takovu njezinu aktivnost civilni autoriteti su tolerirali dotle, dok su imali podjednaku korist. No, kad bi crkvena hijerarhija postala pregramziva, tada bi izbio sukob. A posljedice bi osjetio i Madrid i Rim, koji su u to vrijeme bile dvije najutjecajnije sile na americkom kontinentu. Opisat cemo ukratko velike pobune koje su zahvatile grad Meksiko 1624.g. Iskra koja ih je zapalila bila je naoko banalna. Nadbiskup grada Perez de la Sena trosio je velik dio svoje energije za napredak svojih osobnih interesa i svog materijalnog stanja. Medju raznim poslovi-ma kojima se bavio bila je i njegova klaonica u pomocnim prostorijama nadbiskupske palace. To je bilo nezakonito i potkralj je naredio zatvaranje. Nadbiskup je odbio rekavsi da potkralj nema vlast nad vrhom hijerarhije. Zatim se ljutito okomio na kolonijalnu vlast.

Dok se ovo dogadjalo, jedan poznati profiter i trgovac hranom osumnjicen je za nezakonite poslove. Kaznjen je novcano, a prijetio mu je i zatvor. Ali desilo se, da je trgovac bio blizak s nadbiskupom i ovaj ga je pred policijom sklonio u jedan dominikanski samostan. Potkralj se nije usudio upasti u samostan, pa je naokolo rasporedio oruzanu gardu da bi sprijecio bijeg krivca. Nadbiskup je svaki dan posjecivao svog prijatelja, podbadao ga u pruzanju otpora i cak planirao njegov bijeg. U svome bijesu optuzio je potkralja za povredu "svetista samostana” i prava Crkve, kao i njegovog religijskog autoriteta. Ali vlada nije popustila. Onda je nadbiskup izopcio potkralja, suce, vojnike, gardu i cijelu Vladu. Potkralj nije htio pogorsavati situaciju i obratio se apostolskom sucu, koji je naredio da nadbiskup povuce sve ekskomunikacije. Nadbiskup nije poslusao, nego je dao zakljucati sve crkve u gradu i proglasio interdict. Sve crkvene sluzbe i sakramenti su bili zabranjeni. Kler je grmio anateme, a sva zvona su zvonila polako i potmulo, kao da obznanjuju najvecu nesrecu. Ljudi su se uplaseno okupljali na ulicama pitajuci sto se dogadja kad sva zvona tako zlokobno zvone. Odgovor je dat tako sto su svecenici isli u procesijama noseci veliki kriz omotan u crno i svijece, pojajuci korale i obiljezavajuci kuce izopcenika. Nitko nije smio razgovarati, druziti se ili pomoci onima koje je nadbiskup izopcio. Pucanstvo se silno uplasilo. Kad su im svecenici rekli da bi i oni mogli biti osudjeni na vjecne muke u paklu, to je izazvalo opci uzas. ("Pasi ovce moje” –rece Isus Petru, a ne "plasi ovce moje”). Kada konacno uzasnuti puk to vise nije mogao izdrzati i kad je nadbiskup bio siguran da ce on uciniti sve sto mu on kaze, rekao im je da budu spremni krenuti s njim protiv onih koji su navukli prokletstvo na grad. I poveo je puk ka Vrhovnom sudu, te poceo provocirati i poticati na nasilje. Tada ga je sud dao uhititi, oglobiti i protjerati iz grada. Ali, nadbiskup je zedjao za osvetom i nije mirovao. Ponovo je izopcio cijelu Vladu i stavio grad pod novi interdikt. To je bio pocetak otvorene pobune, jer je praznovjeran puk u strahu od novih izopcenja i anatema stao na stranu religije, a protiv potkralja i civilne vlasti. palaca potkralja je bila opkoljena, a kamenje i cigle su pljustali po njoj. Jedan svecenik na konju je vikao – Zivio Krist! Smrt hereticima! Potom su krenuli u napad na sjediste Vlade i zapalili zgradu. Garda je otvorila vatru i mnogi su poginuli. Potkralj je morao spasavati glavu i sklonio se u jedan prijateljski franjevacki samostan. Pobijedivsi tako "neprijatelje Crkve” nadbiskup je trijumfalno usao u grad nocu i u pratnji velikog mnostva koje je nosilo goruce baklje. U dalekoj Spanjolskoj pobune su izazvale veliku uznemirenost. Kralj je poslao istrazitelje i nakon provedene istrage, pet svecenika je osudjeno na galiju. Potkralj je bio potpuno opravdan i rehabilitiran, a arogantni nadbiskup smijenjen. Tako je ovaj problem morao biti rijesavan autoritetom samog kralja, sto pokazuje izuzetnu aroganciju crkvene hijerarhije koja je manipulirala uplasenim i praznovjernim pukom za svoje ciljeve i interese. Borba izmedju Crkve i drzave u Meksiku i diljem spanjolske Amerike nastavljala se i dalje. Doduse, pobune u gradu Meksiku pokazale su civilnim vlastima da je mudrije dijeliti vladanje s Crkvom, nego ju imati protiv sebe. Crkva je to iskoristila tako, sto je prijetnjama i ucjenama zadobila golemi utjecaj u spanjolskim kolonijama sve dok konacno nije preuzela kontrolu u svim sferama zivota. Drzava se nasla u udavskom zagrljaju koji je onemogucavao svaki razvitak i napredak. Posljedice takove visestoljetne taktike bile su te, da je Katolicka crkva diljem spanjolske Amerike imala bezgranicnu moc, ne toliko politicku, koliko ekonomsku. Crkva iako bescutna i nemilosrdna, bila je dovoljno lukava i mudra da ostavi drzavu u uvjerenju, kako u njoj vladaju civilni autoriteti. Populacija je bila koristena i upotrebljavana za odredjene ciljeve vec prema potrebama i okolnostima. To je bila taktika na "duge staze” koja se pokazala izu-zetno uspjesnom. Ekonomsko bogatstvo Katolicke crkve je rapidno raslo zbog njenog povlastenog drustvenog statusa. Od samog pocetka kler je bio povlastena klasa, koja je dobijala prostrana zemljista i posjede, kao i druge poklone od darezljive spanjolske krune. Osim toga, Crkva se bogatila i na razne druge nacine – neprekidne razne "desetine”, darovi i zavjestanja u novcu i nekretninama, crkvene takse prilikom vjencanja, krstenja, pokopa, raznih prigodnih skupljanja, mirazi dati zenskim samostanima, prihodi od svakodnevnih misa…..itd. itd. Treba dodati i to, da su crkveni prihodi i kapital bili oslobodjeni od svih poreza. Osim toga, svi crkveni objekti i sve sto pripada Crkvi gradilo se obaveznim dobrovoljnim radom pucanstva, a drzava i narod su sve opremali i snabdijevali sa svime. I tako, dok se Crkva enormno bogatila stanovnistvo je siromasilo, a to je uzrokovalo stalne bune i ustanke.

Pri kraju kolonijalnog perioda Katolicka crkva je posjedovala i kontrolirala polovinu totalnog blaga Meksika, Perua, Kolumbije, Paragvaja i Ekvadora. Slicno je bilo i u ostalim latinoamerickim zemljama u kojima je ta ista Crkva bila neosporna gospodarica njihovih dusa, a s time i njihovog blaga.

*****

14. Poglavlje

REVOLUCIJE I CRKVENI PRIHODI

Na kraju 18. i pocetkom 19. stoljeca tri velika uragana uzdrmala su crkveno grandiozno gomilanje blaga i to u kratkom vremenu od samo jedne ljudske generacije, a to su: SjevernoAmericka Revolucija, Francuska Revolucija i Spanjolsko-Americki rat. To nisu bili samo znameniti dogadjaji u povijesti zapadne civilizacije. To su takodjer bila tri zlosutna kamena medjasa u povijesti Katolicke crkve. Revolt sjevero-americkih kolonija doveo je do stvaranja Sjedinjenih Americkih Drzava, ali je istovremeno stavio u prvi plan jedan princip toliko omrazen Katolickoj crkvi, a to je princip Odvojenosti Crkve i Drzave. Ovo nacelo ugradjeno u temeljno zakonodavstvo novih Americkih Drzava postalo je integralni dio jedne nove neovisne protestantske nacije. Osim toga, to nacelo postalo je uzor za primjenu i drugim nacijama zapadne hemisfere. S druge strane, Francuska Revolucija dodala je jos drasticnija nacela i stavila Staru Evropu na vatru i to sa doktrinama, koje su bile jos neprijateljskoje po ustrojenu i ucvrscenu religiju kakva je bila katolicka. Osim rusenja prijestolja uspostavljenih na svetoj formuli o "bozanskom pravu kraljeva” koje je katolicka crkva tako dugo blagosiljala, oni su trazili razvlastenje Crkve od njenog nagomilanog bogatstva. Poruka Sjeverno-americke i Francuske revolucije nije mogla mimoici najmonolitniji i najjzaostaliji dio Novog Svijeta, a to je Spanjolsko– Americki-Ibero-Katolicki zatvoreni prostor koji se protezao od Kalifornije i Floride do Ognjene Zemlje. Spanjolske kolonije pod utjecajem revolucionarnih principa pocele su zbacivati evropski jaram s razlicitim uspjehom. Ali, ako su se i otresli monarhije nisu se mogli otresti i Katolicke crkve. Ona nije mogla biti neutralizirana, a pogotovo zatrta. Usprkos razvlastenju Crkve kojeg su sprovele nove centralno i juznoamericke republike, ostaje cinjenica, da se katolicka crkva nakon "mirovanja” od nekoliko desetljeca pocela opet dizati i oporavljati ubrzanim tempom. U Evropi je proces razvlastenja Crkve bio drasticniji nego drugdje. Francuska Revolucija lisila je "Petrovu stolicu” najveceg dijela kolosalnog bogatstva. Mnogobrojni samostani, opatije i biskupije bili su reducirani ili ukinuti. Njihova prostrana imanja i zgrade vraceni su drzavi i narodu. Ne treba zaboraviti, da je Crkva u Francuskoj prije Revolucije bila najveci zemljoposjednik u zemlji. Kada je Napoleon postao carem on je smeksao takvu politiku spram Crkve, posto je trebao crkvenu podrsku svojim politickim i dinastickim ambicijama. I tako se Crkva poput Feniksa opet oporavila i dosegla svoj zenit pod Napoleonom III. koji je bio karikatura Napoleona I. (Bonaparte). Oporavak Crkve bio je moguc ne toliko zbog briljantne osrednjosti i nesposobnosti Napoleona III, koliko zbog religiozne lakovjernosti i zatupljenosti njegove zene carice Eugenije. Crkva je u tome vidjela svoju veliku i sretnu priliku i maksimalno ju je iskoristila. Stara dobro isprobana i djelotvorna politika stavljena je u puni pogon: cuda, ukazanja, nova svetista i unosna hodocasca. Ubrzo je Crkva u Francuskoj zaljecila rane i nadoknadila gubitke koje joj je zadala Revolucija. Vrijedno je spomenuti jedan primjer takove crkvene politike i prakse, a ciji je glavni cilj bio prikupljanje franaka, sterlinga, dolara i drugog dobrog novca, zlata i srebra. Ovaj primjer je bio tipicna pilot-shema za one druge koji ce doci.

Redovnica Catherine Laboure vidjela je jednog suncanog dana u lipnju 1830.g. djevicu Mariju u jednom ovalnom okviru. S druge strane dodatno su se pojavila srca Isusa i Marije. Onda je Djevica rekla Catherini da treba napraviti medalje sa takovim otisnutim srcima. Svatko tko bude nosio takvu medalju, bit ce posebno zasticen. Dosjetljivo! Tko bi odolio tome, a da ne zrtvuje nesto novca za takovu divnu zastitu? I desilo se tako, da je 1832. bilo napravljeno 1500 takvih medalja. Dva crkvena reda – Kceri Milosrdja i Lazaristi naslucujuci zamasan financijski profit, postali su sponzori i propagatori novog kulta. A rezultat? U prve cetiri godine proizvodnje ove medalje prodano je preko 10 milijuna komada i to samo u Evropi! A ovaj biznis i dandanas dobro ide u katolickim zemljama. Inace, cudotvorna medalja bila je samo uvod u zapanjujuci udar samo dva desetljeca kasnije.

Jednog tmurnog dana 1856.g. dvoje-troje bolesljive bosonoge djece reklo je, da je culo, vidjelo i govorilo s djevicom Marijom. Nakon toga, slijedila su uobicajena dogadjanja sumnje, nevjerica, sugestije, odusevljenje, patnja, varalice i konacno prihvacanje. Pojava Djevice i njezina cudesna prisutnost bili su sluzbeno priznati. Hodocasca su krenula, najprije lokalno, a onda i nacionalno. Najveci promotor novog kulta bila je ona ista lakovjerna dama najviseg polozaja. Ona je pod vodstvom svog ispovijednika i nekih osoba sa dvora pozeljela imati bocu vode sa jednog izvora. Ali ne bilo kojeg, nego sa onog za kojeg je Crkva uvjerila vjernike, da je potekao iz suhog i tvrdog tla spilje u kojoj je Djevica govorila sa jednom djevojcicom. Netko je vec imao pripremljenu bocu s takvom vodom, a plemenita je gospodja obznanila kako je od cudotvorne vode dobila veliki dusevni i tjelesni mir. Prijatelji su ju slijedili, pa je uskoro "sveta voda iz spilje” postala najtrazeniji artikal. A Parizanke su umjesto novog parfema trazile svetu vodu! Naravno da voda nije stizala u Pariz zabadava. To je kostalo nesto novca. Ali kad se male svote umnoze u tisucama, one postaju velike. Otada pa nadalje – spilja, izvor, voda, Djevica i mjesto gdje se pojavila bili su ucrtani na zemljopisnu kartu. Visoka dama nije bila nitko drugi do carica Eugenija, zena Napoleona III. a cudotvorno mjesto – L u r d (Lourdes). Ne dugo nakon toga Napoleon III. je izgubio svoje prijestolje. Crkva je trpjela novi gadan udarac u Francuskoj, jer je Napoleonovo Carstvo zamijenila agnosticko-ateisticka neprijateljica Crkve – Francuska Republika. No, cemu zabrinutost? Lurd, otada cudotvorna tvornica prihoda uspjesno je pustena u pogon. I jos uvijek dobro radi, bez kvarova i prekida. I nitko zapravo ne zna, koliko je prihoda i blaga Crkvi donio ovaj kult. Ali u susjednoj Italiji zbio se dogadjaj od najveceg znacaja. Papinska teritorijalna drzava koja je utemeljena u 8. i 9. stoljecu darivanjima Pipina Malog i njegovih nasljednika, a ucvrscena pomocu krivotvorenih dokumenata (Konstantinova Darovnica), prestala je postojati. Papinske Zemlje usle su u sastav novo-ujedinjenog Kraljevstva Italije 1870.g. Jos 1848. rimski narod je svrgnuo papu kao svog kralja i proglasio Republiku. Papa je apelirao na katolicke narode za "oruzanu intervenciju i oslobodjenje crkvene drzave od nitkova i sektasa”. Napoleon III. izgubio je rat s Prusijom i papa je izgubio svog glavnog zastitnika. Vise nije mogao nista uciniti, pa se demonstrativno zatvorio unutar vatikanskih zidina, gdje su ostali i njegovi nasljednici bez "sluzbenog” izlaska i nastupa sve do II. svjetskog rata. Papinska teritorijalna drzava je tako zauvijek nestala s karte Evrope i sa povijesne pozornice. Osim Vatikanskog grada povrsine 108 akri (rala), Crkva vise nije imala svoj zemaljski Dominion. U toj istoj godini u kojoj je drasticno pao njegov svjetovni ugled i autoritet i izgubivsi svoje zemaljsko kraljevstvo, papa Pio IX. je sazvao 1. Vatikanski koncil. I tu je jednim majstorskim udarcem uzdigao sebe iznad svih ljudi, proglasivsi Dogmu o nepogresivosti pape. Nesto sto se nijedan covjek nije nikada usudio uciniti.

Calendar

Site friends

Create your own site

Copyright MyCorp © 2024
Free website builder — uCoz