Tuesday
2024-03-19
10:05 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Kološanima 1:15-17

Da bi naglasio uzvišenu poziciju vaskrslog Mesije, njegov autoritet veći od autoriteta svih njegovih rivala i njegovu vrhovnu poziciju u planu Boga, Pavle je pisao Kološanima:

On je obličje Boga nevidljivoga, prvorođeni u celom stvorenju.Jer je u njemu stvoreno sve što je na nebu i na zemlji, što se vidi i što se ne vidi, bili prestoli ili gospodstva, poglavarstva ili vlasti. Sve se u njemu i za njega stvori (Kol 1:16 LB).

Neki su posmatrali ovaj pasus kao dovoljan dokaz da se ospori sve što je Pavle na drugim mestima rekao o Hrišćanskom verovanju, verovanju u ,,jednog Boga, Oca”. Nekoliko zaključaka bi trebalo izvući iz ovoga. Trijadološki naučnik Džejms Dan, pričajući o pomenutom pasusu iz Poslanice Kološanima 1:15-20, izvodi ključno posmatranje:

Moramo prihvatiti činjenicu da Pavle nije hteo da pridobije ljude da veruju u preegzistentno biće. On nije morao da ustanovi izvodljivost priče o preegzistentnoj mudrosti. Takav je jezik najčešće korišćen, to je bila osnova sporazumevanja, i bez sumnje je bio poznat većini njegovih čitalaca. Pavle nije raspravljao o tome da je Isus preegzistentno biće…On je pričao da je mudrost (šta god taj izraz značio čitaocima) sada potpuno izražena u Isusu - Isus je iscrpno otelovljenje božanske mudrosti; sve božansko boravi u njemu. Greška koji su mnogi napravili (nesvesno) je preusmerenje Pavlovog agumenta i donošenje zaključka u drugom smislu. Iz razloga što je jezik koji izgleda kao da podrazumeva preegzistentnost božanskog bića stran modernom shvatanju, lako je naslutiti (usled nelegalno prenetih pretpostavki iz dvadeset prvog veka u prvi vek) da je ovo razlog upotrebe ovog jezika (kako bi se promovisalo verovanje u preegzistentne božanske posrednike) i da je Pavle pokušavao da identifikuje Isusa kao jedno takvo biće.[16]

Citirali smo profesora Dana u ovoj meri zato što je važna njegova tvrdnja o opasnosti tumačenja Pavlovih reči kao da je on bio upoznat sa mnogo kasnijim odlukama crkvenih sabora. Pavlove reči bi trebalo biti shvaćene u Jevrejskom kontekstu. Dan ne piše kao protivnik Trojstva. Međutim, on ni ne nalazi podršku Trojstvu u ovom pasusu. On nastavlja:

Ali Pavlova priča je uslovljena kulturom i kosmološkim pretpostavkama svog vremena. Zato on nije raspravljao oko postojanja preegzistentnog božanskog bića ili oko postojanja bilo kog određenog božanstva…Značenje je u tome da, ukoliko se uzme u obzir razumevanje ovog jezika unutar Jevrejskog monoteizma, da Isus treba da bude viđen kao mudra aktivnost Boga, kao mudrost i otelovljenje Božije mudrosti potpunije nego bilo koja prethodna manifestacija iste mudrosti bilo u stvaranju ili u savezu.[17]

Danova analiza je dovoljna da prikaže da ovaj pasus iz Biblije ne govori o verovanju u božanstvo u vidu dve ili tri osobe. Još nekoliko zaključaka treba doneti. Pavle naziva Isusa prvorođenim na svetu. Ukoliko se razmotri njegovo prirodno značenje, izraz prvorođenče isključuje pojam nestvorenogvečnog bića. Biti rođen zahteva početak. Božije prvorođenče je ,,najveće od svih kraljeva na zemlji” (Ps. 89:27). Pavle se služi dobro poznatom Mesijskom titulom. Isus, kako misli Pavle, nije Bog nego Mesija i tu leži velika razlika.

Prema mnogim prevodima, Pavle kaže ,,sve stvari su stvorene od strane njega (Mesije)”. Predlozi u stihu 1:16 Poslanice Kološanima moraju biti prevedeni tačno (kao što je viđeno u marginalnim verzijama standardne Biblije). Ono što je Pavle zapravo napisao jeste da su ,,sve stvari” - u ovom slučaju ,,tronovi, gospodstva, vladari i autoriteti” - stvoreni ,,u” Isusu, ,,kroz” njega i ,,za” njega. Nije u pitanju to da je Isus bio stvaralac Postanka, već to da je bio centar Božije kosmičke hijerarhije. Svi autoriteti treba da budu podređeni Sinu koji na kraju sve predaje svom Ocu, onom glavnom kome duguje lojalnost, jer ,,Bog (Otac) može biti sve u svemu” (Kor. 15:28).[18] Bilo bi čudno reći da je Isus stvorio sve stvari za sebe (Kol. 1:16). Poenta je da je Bog stvorio sve sa Isusom na umu, kao prilikom za stvaranje, a samim tim i za njega. Kao prvorođenče, Isus je naslednik svemira koga je Bog stvorio zajedno sa svojim obećanim Sinom kao određenog naslednika svega stvorenog. Pavle se u ovom pasusu fokusira na novo stvaranje pokrenuto vaskrsnućem Isusa, koji je prvorođeni iz mrtvih (Kol. 1:18). Pominjanje stvaranja anđelskih autoriteta ne podrazumeva postojanje Isusa u vreme prvobitnog stvaranja. Kao i uvek kontekst je važan faktor u interpretaciji. Pavlova koncentracija u ovom pasusu je usmerena na ,,nasledstvo” ,,carstvo” i ,,autoritete“ (Kol. 1:12,13,16). Ovo jako sugestira to da on ima na umu Mesijinu nadležnost celokupnog stvaranja kao novog poretka kog je Bog imao na umu od samog početka i na čijem je čeku postavljen prvorođeni Isus.

Iskazi koji nisu, kako Dan kaže, bliski shvatanjima dvadesetog veka i kojima je stoga neophodno pažljivo rukovati, ne pružaju osnovu za verovanje u Isusovu preegzistentnost. Pavle je verovao da je Bog isplanirao da Mesija treba da ima nadmoć nad svim što je stvoreno, vidljivim ili nevidljivim, na nebu ili na zemlji, bilo prestolima, suverenstvima, vladarima ili autoritetima. Isus je početna tačka svog Božijeg stvaranja - ključ Božije svrhe kao i otelotvorenje Božije mudrosti. Mesija, međutim, nije večno biće nego ljudsko biće koje će biti otkriveno u svoje određeno vreme, koji je sada, kao neko ko se vratio iz mrtvih, kvalifikovan da ,,uspostavi“ novi poredak (Efe. 1:10).

1. Korinćanima 10:4

Mnogi vernici koji veruju u ličnu preegzistenciju Isusa pozivaju se na reči Apostola u 1. Korinćanima 10:4, gde on priča da su svi Jevreji u divljini popili ,, isto duhovno piće: za njih oni su pili sa duhovnog kamena koji ih je pratio; i taj kamen je Isus Hrist”. Kao što je Džon Kaningem tvrdio:

Tvrdi se iz ovog teksta da je lično Isus bio sa ljudima iz Izraela dok su putovali kroz divljinu ka obećanoj zemlji. Da bi se pružila podrška ovoj temi, Peta knjiga Mojsijeva 32:4 i Psalm 18:2 su citirani zato što je Jahve (Bog) tu opisan kao kamen. To je obrazloženo tako što je Bog kamen i Hrist je isto kamen koji je pratio Izrael, Hrist dakle mora biti Jahve ili Bog iz Starog Zaveta.[19]

Tekst koji razmatra Božiju aktivnost tokom godina kaže, ,,Bog koji je nekada mnogo puta i različitim načinom govorio očevima preko proroka, govori i nama u posledak dana ovih preko sina” (Jev. 1:1,2). Ovo potvrđuje to da pre svog ljudskog rođenja Isus nije bio Sin Božiji niti Božiji izaslanik. Ova ista knjiga o Jevrejima ukazuje na to da je reč bila iskazana kroz anđele u doba Starog Zaveta (Jev.2:2). Ako je poruka poslata Izraelu kroz istog preegzistentnog Isusa koji je postao čovek, onda izgleda da pisac Novog Zaveta nije posedovao takve informacije. Poruke su date kroz proroke i anđele, ali nigde nije bilo znaka da je poruka Starog Zaveta poslata kroz onog koji je kasnije identifikovan kao Sin.

Ukoliko se iz konteksta izdvoji stih 10:4 Prve poslanice Korinćanima, a da se pri tom ne uzme u obzir Pavlova upotreba Jevrejskih načina razmišljanja, može se ukazati to da je Hrist bio živ pre rođenja. Postoji velik broj drugih skripti u kojima su anđeli bili instrumenti kroz koje su poslate Božije poruke Izraelu. Stefan priča o Mojsiju i davanju Zakona: ,,Ovo je onaj što beše u crkvi u pustinji s anđelom, koji mu govori na gori sinajskoj…koji primi reči žive da ih nama da” (Dela apostolska 7:38). U stihu 7:53 Dela apostolskih, tvrdi se da su oni primili Zakon kako su  to anđeli odredili i da ga nisu zadržali. Pavle takođe priča o ulozi anđela u kontrastu sa kasnijim otkroviteljem nazvanim ,,seme” (Mesija): ,,Šta će dakle zakon? Radi greha dodade se dokle dođe seme (Isus) koje mu se obeća, i postavili su ga anđeli rukom posrednika“ (Gal. 3:19). Pavle nastavlja da potvrđuje jedinstvo Boga: ,,Ali posrednik nije jednog; a Bog je jedan”(Gal. 3:20). Jasno je u svim ovim pasusima da davanje Zakona kroz anđele formira važan deo argumenta. Treba zapaziti da je zajednička tema superiornost Jevanđelja nad Zakonom. Zakon je posredovan samo od anđela ali Dobre Vesti (Jevanđelja) su donete od Sina Božijeg i dakle one su neuporedivo superiornije. Sigurno je to da  Pavle nije verovao da je Isus preegzistentni anđeo.

Hrist nije mogao imati nikakvog udela u davanju Zakona Izraelu niti u služenju Jevrejima u divljini. Pavlova upotreba reči ,,seme” ili potomka jeste najzapaženija. ,,Seme”-  identifikovano kao Hrist - još nije stiglo i još uvek nije bilo aktivno u Božijoj službi.

Jasno je da je Pavla ,,seme” o kome je ovde i na drugim mestima reč, upravo seme Abrahama (Gen. 22:18), seme Jude (Gen. 49:10), i seme Davidovo,[20] ovde se tačno misli na Isusa Hrista, obećanog potomka patrijarha i Davida. Stih 1:3 iz Poslanice Rimljanima sadrži rečenicu koja se direktno odnosi na poreklo Hrista kao Božijeg Sina. U ovom jevanđelju se govori ,,O sinu svom, koji je po telu rođen od semena Davidovog”. Neizbežno je stalno insistiranje na Sinu koji je rođen od žene i koji je potekao od ljudskog bića. Mesija je trebalo da uskrsne iz ljudske rase. To je upravo ono šta su tadašnji Jevreji i prva Crkva u početku očekivali i u šta su verovali. Kada bi se verovalo da je Pavle propovedao o tome da je Mesija bio zapravo lično prisutan sa Izraelomu divljini, kao već Sin Božiji, moglo bi biti zapanjujuće kontradiktorno  rečima proroka.

Moramo izbeći bukvalno i rigidno čitanje stiha 10:4 Poslanice Korinćanima, i pri tom imati na umu Hebrejsku upotrebu simbolizma i Jevrejskog načina govora. Nije uobičajeno za Sveto Pismo da upotrebljava glagol ,,biti“ u smislu koji nije bukvalan. Isus je rekao: ,, Ova je čaša novi zavet mojom krvi” (Luka 22:20). Glagol ,,je” nema bukvalno značenje; jezik je figurativan: ,,Čaša predstavlja moju krv”.

Neposredni kontekst stiha 10:4 iz Prve poslanice Korinćanima sadrži upustva za razumevanje Pavlovog načina razmišljanja. Pavle vidi Izraelova iskustva u divljini kao primere, tipove ili modele sadašnjeg Hrišćanskog iskušenja. Kako Pavle kaže ,, Ovo se pak sve događaše ugledi njima” (1. Kor. 10:11). Prolazak stanovnika Izraela kroz Crveno More je bio ,,oblik” Hrišćanskog krštenja. Duhovna hrana koja je pomenuta u trećoj verziji jasno predstavlja takozvanu manu (hranu) koja je čudom neprekidno davana Izraelu u periodu od 40 godina. Oni su takođe pili iz ,,duhovnog kamena”.

Korišćenje bilo koje rečenice u kojoj se pominje kamen koji je pratio Izrael kao dokaz o predljudskom Isusu maši poentu Pavlove lekcije. Takođe zanemaruje činjenicu da Jevreji nisu očekivali od Mesije da bude bilo šta drugo osim čovek. Kad malo bolje proučimo priču Starog Zaveta koju Pavle ima na umu, pokazuje to da su se dogodila dva incidenta sa kamenom tokom lutanja stanovnika Izraela divljinom. Bitno je primetiti razliku između njih.

Prvi se dogodio odmah nakon čudesnog davanja hrane. Izrael je došao u Refidim i odmah počeo da se žali na nedostatak vode, posle čega je Bog naredio Mojsiju da udari stenu. Voda se izlila i ljudska žeđ je utoljena (Egz. 17-6). Udarac u stenu je simbol činjenice da će Hrist, naš kamen, kasnije biti kažnjen zbog grehova čovečanstva. Voda je takođe predvidela čudesno davanje Svetog Duha, vode života koja je opisana od strane Isusa: ,,Ko je žedan neka dođe k meni i pije” (Jovan 7:37). Kamen u divljini je prikaz Mesije koji treba da dođe kao neko ko pruža Sveti Duh.

Drugi incident sa kamenom se dogodio pri kraju lutanja  divljinom. Ponovo se Izrael žalio na nedostatak vode i opet je Bog zadovoljio njihove potrebe. Ovog puta On je očigledno uputio Mojsija da se obrati  kamenu, Mojsije ga nije poslušao pa je ljutito pogodio kamen dva puta (4. Mojsije 20:1-12). Umesto da Mojsije priča kamenu on ga je udario pa je zato kriv zbog uništenja značenja,,slova”. Kamen u Drugoj knjizi Mojsijevoj je simbol Hrista, koji je pogođen kako bi nama dao vodu života, dok kamen u Knjizi Brojeva označava Hrista kao Našeg Vrhovnog Sveštenika koga ne treba pogoditi dva puta nego mu se treba samo obratiti kako bi pružio vodu života.

Prvi incident se dogodio na početku lutanja, a drugi na kraju; oba incidenta formiraju priču o Hristovom stalnom prisustvu sa njegovim ljudima koji lutaju divljinom, što predstavlja hršćansko putovanje ka obećanoj zemlji Carstva Božijeg.

Dva incidenta koji smo videli dogodila su se na potpuno drugačijim lokacijama a drugačija Jevrejska reč za ,,kamen” je upotrebljena na svakom mestu. U Drugoj knjizi Mojsijevoj ta reč je tsur, a u Knjizi Brojeva je sela. Na šta je Pavle mislio kada je tvrdio da su,,oni pili sa duhovnog kamena koji ih je pratio?” Očigledno kamen iz knjige nije bio sa Izraelom u divljini. Bolji odgovor je taj da Pavle koristi jezik iz hrišćanskog iskustva i da u skladu sa tim jezikom tumači slova Starog zaveta. Ovo se jasno vidi kada govori o krštenju na početku svoje diskusije. Stanovnici Izraela nisu bukvalno kršteni. Zapravo, nama je rečeno da voda nije došla blizu njih; oni su išli žedni kroz Crveno More. Ali njihovo iskustvo je dovoljno za Pavla da kaže da su oni ,,kršteni kroz Mojsija”. Slično tome, kamen ih nije bukvalno pratio. To je jednostavno bio ,,model”  Hrista koji je hrišćane pratio tokom života. Upravo nas u ovo sam Pavle uverava: ,,A ovo se nijma događaše kao primer” (1 Kor. 10:11 LB).

Dokaz je mnogo slab da podrži ideju da je Pavle pokušao da predstavi novu dogmu o preegzistentnom Bogu/čoveku. Ovo se ne podudara sa njegovim tvrdnjama koje je izneo na drugim mestima u vezi sa tim kako je Hrist postao čovek. Ako je on predložio da je Mesija bio osoba jednaka Bogu, tako radikalno odstupanje od njegovog Jevrejskog nasleđa bi zahtevalo mnogo više detaljisanja.

Moramo paziti da ne načinimo greške time što ćemo Hebrejsku literaturu iz prvog veka tumačiti uz pomoć kasnije trijadološke tradicije. Istina o Isusovom identitetu i postanku mora biti bazirana striktno na informacijama dostupnim iz spisa rane Crkve, kako je to zabeleženo u Bibliji. Lako je upasti u zamku i čitati Bibliju kroz sočiva zamućena doktrinama koje su formirane od drugog do petog veka nove ere.

Postoje posebna proročanstva koja se odnose na Isusa u Starom Zavetu, ali nijedno ga ne uzima van granica ljudskog roda. Većina će se složiti da se prvo proročanstvo u vezi sa dolaskom Spasitelja pojavljuje u Prvoj knjizi Mojsijevoj kada Bog govori zmiji: ,,I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između semena tvog i semena njenog; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati” (1 Moj. 3:15). Jasno je bilo to da će ljudski potomak Eve pokoriti zmiju ili Satanu. Jevreji i Hrišćani veruju da će ovo proročanstvo biti upotpunjeno Mesijom, ali niko ne nalazi ništa u ovom tekstu u vezi sa tim da je Mesija već bio živ.

Kada čujemo Pavlovo propovedanje nejevrejskom svetu koga predstavljaju Atinjani, njegove reči podsećaju na reči proroka Starog Zaveta. Misleći na Jednog Boga Izraela Pavle kaže: ,, Bog koji je stvorio svet i sve što je u njemu, On budući Gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenim crkvama” (Dela 17:24). Ovo je slično Isaiovoj tvrdnji: ,,Ja Gospod načinih sve: razapeh nebo sam, rasprostreh zemlju sam sobom” (Isa 44:24). Mešati se u njegov fundamentalni Jevrejski monoteizam i predstaviti još jedno nestvoreno biće kao aktivnog činioca pri Stvaranu je uvredljivo za Pavlovo očigledno verovanje u osnovna načela Jevrejske teologije, prvenstveno u njen nepokolebljiv unitaran monoteizam.   

Tek nakon četvrtog veka, preko tri stotine godina nakon smrti osnivača hrišćanstva, zvaničnici crkve su ustanovili da je neophodno zvanično formulisati Trijadološku dogmu i nametnuti vernicima kao formalni uslov za pripadanje Crkvi i spasenje.

Moramo se pitati kako i zašto se ovo dogodilo. Mnogi današnji vernici su vrlo malo bili izloženi priči o razvoju Trijadološkog koncepta. Ako ni Isus ni Pavle nisu napustili verovanje u koncept Starog Zaveta da je Bog jedna osoba, kako je onda nastalo verovanje u Božanstvo sačinjeno od dva ili tri bića? Priča o pojavljivanju ovog novog, stranog i masivno uticajnog sistema verovanja je izuzetna.

 


[1] Ovo je jasno predstavljeno u njegovim deklaracijama u 1 Kor.8:4,6; Efe. 4:6 i 1 Tim. 2:5. U drugim oblastima njegove teologije, kao što je odnos Zakona prema novom  Jevrejskom i Nejevrejskom društvu, Pavle je odmah odstupio od farisejskog učenja. Kao Farisej, on nije mogao pisati Galatima 3 i 4. Pod inspiracijom vaskrslog Isusa on proglasava Zakon o Mojsiju privremenim. Pavlova ravnodušnost prema Mojsijevom Zakonodavstvu o obrezivanju  jasno dokazuje istu  tu činjenicu.

[2] The Doctrine of the Person of Christ (Duckworth, 1925),48.

[3] A Pilgrim's Further Progress: Dialogues on Christian Teaching (Blackwell, 1943),40-42.

[4] Bishop Hurd, Sermons Preached at Lincoln's Inn, 2:287, citiran od strane John Wilson-a u  Unitarian Principles Corifirmed by Trinitarian Testimonies, 321.

[5] God in Three Persons (Tyndale House Publishers, 1984), 24.

[6] Isto.

[7] Isto, 26

[8] Isto.

[9] Isto, 27

[10] Pinchas Lapide, Jewish Monotheism and Christian Trinitarian Doctrine, 40.

[11] Isto.

[12] C.B. Sanford, The Religious Life o/Thomas Jefferson, 88, 89.

[13] Christology in the Making, 125.

[14] Isto., 128.

[15] U Fil. 2:7 nema pomena o rođenju. Reč genom jednostavno znači postajanje. Isus je prisvojio status mučenika i pojavljivao se kao običan čovek.

[16] Christology in the Making, 195.

[17] Isto.,195,196.

[18] Beležimo to da prema J.H. Moulton, Grammar of New Testament Greek (T&T Clark, 1963), Kol 1:16 treba shvatiti kao ,,za  zbog njega (Isusa)...“(3:253). Ovo daje drugačiji smisao od ,,od strane njega...“ Obratite pažnju takođe na to da  Note also the Expositor's Greek Commentary (ed. W. Robertson Nicoll, Grand Rapids: Eerdmans, 1967) o stihu ,,en auto: Ovo ne znači ,,od strane Njega“”(504). Prevodioci su izgleda obratili malo pažnje na ove bitne stvari.

[19] ,,Kamen je bio Isus” Društvo Restauracije, 1981. Mi smo zahvalni ovom piscu za ovaj argument kao što smo zahvalni i Džejms Danu za Christology in the Making, 183,184.

[20] 2. Sam. 7:12-14 sa Isa. 11:1; Rim. 1:3; 2. Tim. 2:8.

 

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz