Wednesday
2018-06-20
9:46 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Muhamed bez autoriteta »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 37

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Muhamed bez autoriteta

„Svaki čovjek može učiniti ono što je činio Muhamed. Jer on nije činio čudesa, nije bio ni prorečen. Ali nitko ne može učiniti ono što je učinio Krist.“ (Blaise Pascal, Misli)
 
Islam naučava da je Muhamed posljednji i najveći od svih proroka koje je Bog poslao ljudima i po kojima je ljudima obznanio svoju volju. I kaže da je u tome poput Mojsija i Isusa, koje je Bog također u ranijim vremenima poslao ljudima kako bi ih učili istini. No, između Mojsija i Isusa s jedne strane, i Muhameda s druge strane postoji jedna nepremostiva razlika. Naime, i Mojsija i Isusa (kojeg je i sam Mojsije tek slika) je Bog potvrdio na izravan i nedvosmislen način, dok s Muhamedom to nije slučaj.

Zanimljivo je da se s ovim prigovorom susreo već i sam Muhamed, stoga ćemo i našu razradu ove misli, te provjeru njezine istinitosti, započeti sa samim kur'anskim tekstom. Naime, sam Muhamed svjedoči o čudima koja je Bog učinio Izraelcima po Mojsiju.[1] Svjedoči o rastvaranju Crvenog mora, o mani koja je Izraelce hranila u pustinji te  o brojnim drugim čudima. Također, Muhamed svjedoči i o čudima koja je činio Isus. No, kad se od njega traži neki znak koji bi dokazao da je i on pravi poslanik od Boga, Muhamedov odgovor je sljedeći:
 
„I govore oni koji ne znaju: „Zašto ne bi s nama Allah govorio ili (zašto ne bi) došao k nama kakav znak (od Njega)?“ Tako su isto govorili i oni prije njih poput njihova govora. Njihova srca su slična. Mi smo (jasno) izložili (Naše) znakove onima koji (ih) žele saznati. Mi smo te poslali s Istinom (Kur'anom da ljudima doneseš) radosnu vijest i da ih opomeneš. Ti nećeš biti pitan (odgovoran) za one koji će gorjeti u (strašnoj) vatri paklenoj.“ (Sura Bakare, 2:118-119)
 
Odgovor se u osnovi može svesti na: 'Tko od mene traži dokaz Božjeg poslanja, i tko od Alaha traži da me vidljivo potvrdi pred očima naroda,  taj je zao isto kao što su bili zli oni koji su i od Mojsija i od Isusa tražili da im dokažu svoje poslanje, i koji su tim svojim traženjima iskušavali Boga svojom nevjerom.

No, je li je to baš tako kako kaže Muhamed? Naime, neosporno jeste točno da su Izraelci bili narod „tvrde šije“ i istina jeste da su Boga u pustinji stalno iskušavali vlastitom nevjerom. Primjer toga vidimo u (Izl 32) kad su napravili kip zlatnog teleta da mu se klanjaju, na što ih je Bog skoro istrijebio. No, kao što to priznaje i sam Kur'an, doduše implicitno, tvrdokornost Izraelova se očitovala nakon što im je Bog, po Mojsiju, pokazao sva ona čuda dok ih je oslobađao iz egipatskog ropstva. Znači, nakon što je Bog pred njihovim očima činio čuda pred egipatskim faraonom, nakon što je rastvorio Crveno more, itd. Budući da i sam Kur'an priznaje da su se ova čuda dogodila, onda postaje jasno da se kritika Židovima ne može uputiti na račun toga što su tražili potvrdu da Mojsije uistinu jeste Božji poslanik, nego se njihova krivnja očituje u tome što su unatoč svim stvarnim i nedvosmislenim potvrdama ostali tvrdokorni u svojoj nevjeri. U ovom kontekstu je dobro uočiti i da Židovi, prije nego je Bog potvrdio Mojsija, nisu bili obavezni prihvatiti ga za svog vođu, i dobro je uočiti da im Bog to, u tom trenutku, nije zamjerio.[2] No, nakon što ga je potvrdio pred njihovim očima, stvari su se promijenile jer je i njihova odgovornost narasla, što zorno vidimo u primjeru Korahove pobune.[3] Dakle, ono što je bilo dopušteno u jednom trenutku više nije bilo dopušteno u drugom. A razlog te promjene u obavezi je upravo javna potvrda Mojsija od strane Boga.
 
Isto je i s Isusom. Isus, kad je započeo svoje javno djelovanje, nije odmah tražio niti od apostola da ga prihvate kao pravog Boga, da vjeruju da je On onaj „Ja Jesam“, kako se kasnije identificirao. Poput Mojsija, Isus nije tražio da mu ljudi vjeruju samo zato što je On to tako rekao, nego je prvo dao razlog zašto bi mu trebali vjerovati. Kad ga Ivan Krstitelj, iz zatvora, pita: „Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugog čekamo?“ (Lk 7,20), Isus odgovara: „Idite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest“ (Lk 7,22). Isusov odgovor nije: 'Vjeruj mi jer ti ja to kažem i ako mi ne vjeruješ to znači da si zao i tvrde šije'. Dapače, sam Isus kaže: „Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito“ (Iv 5,31). No Isus nije svjedočio sam za sebe. Osim djela koja je činio u ime Oca, za njega je pred svim okupljenima posvjedočio i sam Otac: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9,7).  Čak i nakon uskrsnuća, kad se pokazao desetorici Apostola, sv. Toma, koji jedini nije bio prisutan, nije prihvatio činjenicu Isusova uskrsnuća na riječ ostalih apostola, nego je rekao: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25). Isus je i to dopustio kako bi se oni, koji će kasnije postati nositelji vjere, mogli nesumnjivo uvjeriti u stvarnost Kristova uskrsnuća, pa samim time i u stvarnost Kristove naravi. I tek kad je svoje ruke stavio u Isusove rane, sv. Toma je uskliknuo: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28). I opet, kao što Kur'an svjedoči za Mojsijeva čuda, tako isto svjedoči i za Isusova čuda.[4]

Ironija je da sam Muhamed ističe to da je Isus dao vidljivi razlog zašto bi mu ljudi trebali vjerovati, dok, kad se njega tražilo to isto, sam nije dao nikakvu potvrdu svoga poslanja od Boga, nego je odmah na početku svog djelovanja, praktički u uvodu Kur'ana, rekao:
 
„To je Knjiga o kojoj nema nikakve sumnje. (Ona je) putokaz bogobojaznima,  koji vjeruju u neviđeno, klanjaju namaz, dijele (i pomažu druge onim) što smo im Mi darovali,  i onima koji vjeruju u ono što je tebi objavljeno i u ono što je prije tebe objavljeno i čvrsto vjeruju u budući svijet. To su (oni koji su) upućeni od svoga Gospodara na pravi put i ti su spaseni. Zaista onima koji ne vjeruju jednako je da li si ih ti opomenuo ili ih nisi opomenuo (od posljedica puta kojim idu). Oni neće vjerovati. Allah im je zapečatio srca i uši (onih koji ne slušaju pravu Riječ), a pred oči im je (stavio) zastor. Njih čeka velika kazna.“ (Sura Bakare, 2:2-7)
 
Muhamed, za razliku i od Mojsija i od Isusa, od početka traži sve a da pritom nije ništa pokazao niti ičim dokazao svoje poslanje. Za Mojsija i Isusa sam kaže da im je Bog dao izvanredna djela upravo iz razloga da svjedoče o njima kako bi ih narod s pravom prihvatio. A kad se od njega traži isto, daje lažan odgovor:
 
„I govore oni koji ne znaju: „Zašto ne bi s nama Alah govorio ili (zašto ne bi) došao k nama kakav znak (od Njega)?“ Tako su isto govorili i oni prije njih poput njihova govora. Njihova srca su slična.“ (Sura Bakare, 2:118)
 
Stoga, nije čudo što i Blaise Pascal dalje zaključuje:

„Vidim mnogo oprečnih vjera i, prema tome, sve krive osim jedne. Svaka hoće da joj vjerujemo i grozi se nevjernicima. Stoga im ne vjerujem. Svatko može reći, svatko se može proglasiti prorokom. Ali vidim kršćansku u kojoj ima proroštava, a to je ono što svatko ne može učiniti.“
 
I uistinu, svi lažni proroci, ne samo Muhamed, nemaju drugog svjedočanstva za sebe osim svoga vlastitoga. I sekte Jehovinih svjedoka, adventista, mormona, itd. za svoje osnivače imaju svoje samoproglašene proroke koje slijede milijuni ljudi.
 
Stoga, kad govorimo o islamu, uopće nije potrebno da se osvrćemo na njegovo moralno učenje i na život samog Muhameda (što su najčešći prigovori), dovoljno je ukazati na činjenicu da Muhamed, koji se pravio posljednjim i najvećim prorokom, nema apsolutno nikakav autoritet od Boga. Niti je prorečen, niti je čuda činio. Sve što ima je vlastito samosvjedočenje. A to, kao što vidimo i iz primjera Mojsija i iz primjera Isusa, nipošto nije dovoljno.

                                                                                                                  Davor Matijević



 
[1] „I (sjetite se) kad smo vam rastavili more te vas spasili, a potopili Fir'avnov narod (dok) ste to vi gledali.“ (Sura Bekare, 2,50)
[2] „Izađe on (Mojsije op.a.) i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku.“Zašto tučeš svoga druga?“ rekne napadaču. Ovaj odvrati: „Tko te postavi za starješinu i suca našega?““ (Izl 2,13-14)
[3] „Korah, sin Jisharov, sin Kehatov, sin Levijev, pa Datan i Abiram, sinovi Eliabovi, i On, sin Peletov – potomci Rubenovi – ustanu protiv Mojsija zajedno sa dvjesta pedeset Izraelaca, glavara zajednice, uglednih na skupštini i ljudi na glasu. Oni sjate oko Mojsija i Arona govoreći im: „Vi prelazite mjeru! Sva je zajednica, svi njezini članovi, posvećena, i među njima je Jahve. Zašto se onda uzvisujete iznad zajednice Jahvine!“ … A kad on završi sve te riječi, tlo se pod njima raspukne; zemlja rastvori svoje ralje i proguta ih s njihovim domovima, sa svim Korahovim ljudima i svim njihovim imanjem…“ (Br 16)
[4](I poslat će ga) kao poslanika Izraelićanima (kojima će reći): „Donesoh vam jedan znak od vašeg Gospodara. Napravit ću vam od blata nešto kao pticu, i puhnut ću u to pa će postati ptica, s Božjom dozvolom. Izliječit ću slijepca i gubavca i mrtve ću proživiti, s Božjom dozvolom. Obavijestit ću vas što jedete i što skupljate u svojim domovima. U (svemu) tome vi imate dokaz (o Božjoj mudrosti), ako ste pravi vjernici.“ (Sura Ali Imran, 3:49)

 

Calendar
«  June 2018  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2018
    Free website builderuCoz