UDARNA SNAGA ISTINE - Vatikanske milijarde (6. poglavlje)
 
Friday
2016-12-09
1:35 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Vatikanske milijarde (6. poglavlje) »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

6. poglavlje

SMAK SVIJETA GODINE GOSPODNJE 1000.

Vlasništvo Crkve nad ogromnim teritorijem, praktički nad čitavim Zapadnim svijetom nije joj bilo dovoljno, pa je ona i vrlo uspješno lišavala materijalnih dobara i blaga one koji su ih nastavali. To je činila kroz pohlepu gramzivih svećenika, zlouporabom religije iskorištavanjem lakovjernosti i praznovjerja masa i zastrašivanjem uz prijetnje svakovrsnim kaznama. Crkvena obećanja o raju i izbjegavanju "paklenog ognja” bila su tako lukavo sročena, da su vrlo uspješno izvlačila i cijedila od vjernih i njihova dobra i njihov novac.

Crkvena svojina se neprekidno povećavala. Ali jedna nova pošast-epidemija pojavila se u kršćanskim zemljama Evrope, a to su redovničke zajednice (muški i ženski samostani), opatije, biskupije i slične ustanove čiji se broj rapidno povećavao. Osim sto su bili tradicionalni čuvari zajedničkog crkvenog blaga, oni su postali sakupljači istog, a sve više i korisnici crkvene desetine i ostalih davanja i doprinosa koja su vjernici morali davati Crkvi.

Osim tih obaveznih davanja i doprinosa, vjernici su davali Crkvi i dobrovoljno. To su bile razne pokore za grijehe, darovi zahvalnosti za naklonost Neba, zavjetni darovi i sl. u novcu i materijalnim dobrima.

U 9. i 10. stoljecu nakon Karla Velikog bogatstvo Crkve se silno povecavalo propa- giranjem praznovjerja, iskrivljavanjem Svetog Pisma u svoju korist i sirenjem straha od strasnih dogadjaja koji se trebaju uskoro dogoditi.

SMAK SVIJETA GODINE GOSPODNJE 1000-te bio je najuzasniji dogadjaj koji je ocekivao nasu Zemlju i njene stanovnike! Kako je evropsko stanovnistvo tako lakovjerno i masovno vjerovalo u tu tvrdnju Crkve, nesto je vec samo po sebi razumljivo, s obzirom na veliku poboznost, ali i veliko neznanje ljudi onog vremena. Osim toga, crkvena propaganda bila je tako silna, pa ne cudi sto je neuki puk povjerovao.

Evandjelja koja su govorila o "sadasnjem narastaju” koji ce zivjeti prije dolaska Sina Covjecjega na Zemlju i Sudnjeg Dana podrzavala su vjerovanje u kraj svijeta. Ali naravno onako kako ih je tumacio lukavi kler. Naime, Krist jeste rekao da "ovaj naras- taj” nece proci prije nego On ponovo dodje na ovu Zemlju i dade svakom placu po njegovim djelima”. Ali, On je nabrojao niz dogadjaja koji se imaju desiti prije Njegovog dolaska i dao je i niz znakova po kojima ce vjernici prepoznati da je to vrijeme blizu. Medjutim, Crkva je sve to uglavnom preskocila i iz cijelog konteksta izvukla recenicu o "sadasnjem narastaju” koji ce dozivjeti Sudnji Dan.

Ne treba zaboraviti, da su ljudi toga vremena bili nepismeni i neuki, jer je pismenost bila privilegija jednog dijela klera i najviseg staleza. Knjige i literatura izvan crkava nisu ni postojali. Jedina kategorija ljudi koji su imali pristup Svetom Pismu (Bibliji) bili su redovnici i nesto svecenstva. Oni su bili jedini izvor znanja i tumacenja Pisma, pa tako i redovnici i nesto svecenstva. Oni su bili jedini izvor znanja i tumacenja Pisma, pa tako i prorostva o priblizavanju Kraja Svijeta. Da je kler zloupotrebljavao tu svoju prednost pred neukim pukom poznata je cinjenica, koju dokazuje ponasanje Crkve kroz citavo tisucljece i vise. Drzati ljude u neznanju i strahu najlaksi je nacin da se njima vlada.

Sve sto je Crkva radila bilo je motivirano njezinom nezasitnom gladju za povecanjem i gomilanjem blaga, a s njime i moci. To se moglo vidjeti narocito prije, za vrijeme i na kon A.D. 1000.

Preko svojih svecenika i redovnika Crkva je razglasavala skorasnji Smak Svijeta, a za koji se pak ona sama nije ni malo pripremala. Sto se proreceni dan sve vise blizio panika je sve vise obuzimala krscanski svijet. Crkva nije to ni malo smirivala. No, ona je bila spremna da pomogne uplasenim vjernima koji su se zeljeli otarasiti svojih zemaljskih dobara prije Sudnjeg Dana, a da bi si olaksali dusu. Pa i Krist je rekao da ce bogati tesko uci u Bozje Kraljevstvo i da ce "deva lakse proci kroz iglenu usicu, negoli bogatas u Nebo”. Mnogi krscani koji su do tada ignorirali i odbacivali ovo Kristovo ucenje o zemaljskom blagu, sada su to najozbiljnije shvacali. Kako se godina 1000. blizila, oni su se sve brze odricali i lisavali svojih zemaljskih dobara. Kako? Jednostavno poklanjajuci ih Kristovoj nevjesti na Zemlji – Njegovoj Crkvi!

I tako se desilo, da je tisinu i svetost samostana, opatija i biskupskih palaca zamijenila silna strka i metez. Vjernici su dolazili i odlazili, ne samo da ispovijedaju svoje grijehe i tako se pripreme za Veliki Sud ne samo cisti, nego i siromasni, a ovo potonje su posta- li dajuci i poklanjajuci Crkvi sve sto su imali. Dali su joj svoj novac, kuce, imanja i druge vrijednosti. Mnogi su postali totalni siromasi i beskucnici, jer sto ce im sve to kad ce svijet uskoro propasti. Osim toga, podijelivsi sve sto su imali oni su stekli veliku zas- lugu u ocima Velikog Suca.

Preko svog svecenstva i redovnistva Crkva je rado primila sva ta zemaljska dobra od svojih podanika. Ona ih je uredno i propisno registrirala s potvrdama, svjedocima i sl. Ali, cemu sve te neduhovne radnje i administrativne mjere predostroznosti? Da li kao dokaz pred Bogom na Sudnjem Danu, da se Smith u Engleskoj, Schmidt u Njemac- koj, O’Donovan u Irskoj ili Amundsen u Skandinaviji uistinu odrekao svoje zemaljske svojine? Naravno da ne, ni govora! Nego kao konkretan dokaz, da su sva poklonjena dobra otada pa nadalje – vlasnistvo Crkve.

Koliko je Crkva zaradila zahvaljujuci Sudnjem Danu godine Gospodnje 1000. bit ce poznato tek na stvarnom Sudnjem Danu, kad ce Bog "svaku tajnu iznijeti na vidjelo”.

I konacno, nastupila je strasna noc zadnjeg dana mjeseca prosinca 999. godine. I kad je osvanuo prvi dan 1000-te godine i kad je prosao, a da se nista strahovito nije dogodilo, mnogi krscani su povjerovali da je Gospod Bog odgodio Veliki Obracun kao odgovor na njihove molitve. Krscanski svijet je malo odahnuo, kad se Pravedni Sudac nije pojavio ni slijedecih dana. I kako se on nije pojavljivao mnogi su se poceli oporav- ljati od soka i osjecati zalost, ali i ljutnju sto su sve podijelili i poklonili te ostali bez icega. Pohrlili su u crkvene centre da bi svoje dobili natrag. Ali, svugdje im je bilo rece- no, da to nije vise njihovo! Na najvece zaprepastenje i nevjerovanje vjernih podanika Crkve.

I tako se dogodilo najspektakularnije odricanje i poklanjanje u povijesti !

Posto Crkva nije vratila vlasnicima ono sto je primila, usla je u novo tisucljece bogatija nego ikada. Rezultat je bio taj, da su samostani, opatije i biskupije bile krcate svim mogucim dobrima, a njihovi stanari sve ugojeniji i pokvareniji.

Mudjutim, pogresno bi bilo misliti da je Crkva bila zadovoljna svojom bogatom "milenijskom zetvom” i da je sabiranje blaga za nju zavrsilo. Vjernici, iako postedjeni kolektivnog suocavanja sa Gospodinom 1000-te godine i dalje su umirali pojedinacno. A to je znacilo, da i dalje treba solidno platiti dolje na Zemlji da bi se stekle zasluge gore na Nebu, Ova tradicija je prezivjela sok godine 1000-te i dalje je nastavljena s nesmanjenom revnoscu od strane Crkve. Stavise, ona se u nadolazecim stoljecima silno razgranala i rasirila, pa je "sveta mati Crkva” postala poput dobro opskrbljene trznice gdje mozes kupiti sve sto ti treba i ne treba.

Godina Gospodnja 2000-ta se priblizava. Tesko je povjerovati, da ce krscani na kraju 20. stoljeca slijediti primjer svojih prethodnika od prije 1000 godina i da ce sva svoja dobra dati Crkvi. Ali, nikakva iznenadjenja nisu nemoguca. 

I tako, iako se nije dogodio Sudnji dan vjernici su i dalje nastavili davati svojoj Crkvi, jer nikad se ne zna kad bi se Gospodin mogao pojaviti. Posljedice tog neprekid- nog procesa zgrtanja svih vrsta materijalnih dobara u naredna 2,3 stoljeca novog tisucljeca bile su tako negativne, da su se neki odani i privrzeni sinovi Crkve poceli otvoreno buniti i negodovati protiv toga. I dogodilo se tako, da je papinsko krscanstvo dobilo fenomene poput sv. Franje Asiskog u Italiji i sv. Bernarda od Clairvouxa u Franuskoj.

Prvi korak Franje Asiskog ka svetosti bio je odricanje od odjece koju je nosio, pa onda odricanje od svih zemaljskih uzivanja i dobara i posvecivanje zivotu totalnog siro- mastva. Onda je osnovao novi crkveni red, po njemu nazvan "franjevci, cije je najupa- dljivije obiljezje bilo siromastvo i odricanje od blaga ovoga svijeta.

U Francuskoj se pojavio Sveti Bernard i takodjer sebi odredio kao pravilo zivota totalno siromastvo. Nasli su se i sljedbenici, pa se rodio novi samostanski red. Ali sv. Bernard je propagirao svoje pravilo totalnog siromastva i izvan samostanskih zidina. On nije stedio kler i grmio je protiv obilja i bogatstva u kojemu su oni zivjeli. Kleo je Crkvu koja je napusti-la Kristovo ucenje i optuzivao ju da sluzi Mamonu (bogatstvu) umjesto Bogu. Osobito je napadao visoki kler i same pape zbog raskosi u kojoj su zivjeli, nazivajuci papinsku kuriju "lopovskom jazbinom”. Inace, sv. Bernard nije bio samo protiv takve bogate i ugojene Crkve, nego i protiv heretika. Bio je njihov nemilosrdni neprijatelj i mnogi su zatvarani, muceni, osudjeni i spaljeni na javnim trgovima upravo njegovom zaslugom. Bio je strah i trepet za crkvene disidente. Crkva je brzo pocela kopirati njegovo postupanje s hereticima i u tome pronasla novi izvor prihoda. Jer, heretici su bivali razvlasteni od svoje imovine, ili su morali placati visoke globe, pa su oni tako postali vrlo profitabilni za Crkvu.

I tako je osudjivanje i spaljivanje inovjeraca imalo dva vidljiva efekta – 1. eliminacija opasnih od djavla inspiriranih ljudi i – 2. dodavanje novih dobara stalno rastucem bogatstvu Rimske Crkve.

U pocetku su potkazivanja i odavanja krivovjeraca bila sporadicna, a kazne relativ- no blage. A onda je doslo vrijeme, kad je "optuzba za herezu” pretvorila crkvene struk- ture u glomaznu i zastrasujucu masineriju u sluzbi pokvarenih i fanaticnih redovnika i svecenika. Nitko vise nije bio siguran. Bogati i imucni ponajmanje. Dovoljno je bilo samo jedno potkazivanje pa da izgube sve, a nerijetko i zivot. Za mnoge je bogatstvo postalo pravo prokletstvo, jer im je donjelo propast.

Dotadasnjim izumima za izvlacenjem i iznudjivanjem novca i drugih dobara, dodan je novi izum – Optuzba za krivovjerstvo -, ali puno opasniji i strasniji, jer je znacio tamnicu, muciliste i smrtnu kaznu. Gromovima anatema, izopcenja i zabrana prisustvo- vanja crkvenim obredima (interdict) pridruzili su se krici iz mucilista i miris spaljenih ljudskih tjelesa.

Odavanje krivovjerca bilo je obicno anonimno. Vrlo cesto nitko nije znao, da li je optuzenik uhicen zbog odstupanja od prave vjere (katolicke), ili zbog pohlepe za njego- vom imovinom. Papa Inocencije III. dao je narocita uputstva po pitanju imovine krivo- vjeraca. U sluzbenoj knjizi papinstva – Corpus Juris – dat je ovaj detalj: /Imovina here- tika ima biti sva zaplijenjena i ona ide u crkvene trezore./

Ove papine instrukcije izvrsavane su svugdje gdjegod je Crkva vladala, a svjetovne vlasti su u tome suradjivali s Crkvom. Pape su izricale izopcenja i anateme protiv svakoga tko bi povrijedio povlastice Crkve, a od toga nisu bile postedjene ni okrunjene glave. Osim papa i biskupi su mogli izopciti svakog svjetovnog vladara, koji bi odbio progoniti neprijatelje Crkve.

Sve je to donosilo fantasticne prihode kleru. Pape, kardinali i biskupi koristili su svoj polozaj za "pravljenje novca” ne samo za Petrovu Stolicu, nego i za sebe. Njihove pala- ce i dvorovi su puno kostali, a tu je bila cesto i brojna gramziva rodbina. Biskupi su postali poznati po svojoj pohlepi. tako je jedan biskup izopcio svog kralja, a kad je ovaj zatrazio da biskup ponisti izopcenje ovaj je to i ucinio, ali uz cijenu – tanjur cistog zlata velicine biskupovog lica! Ako je svecenik bio ubijen biskup bi cijeli okrug stavio pod interdikt” (zabrana dolaska u crkvu) sve dok zitelji ne bi sakupili novac za odredjenu kaznu.

Ali, pohlepa Crkve za novcem i zemaljskim blagom bila je neutaziva i nezasitna.

Svi ti nacini koje je ona koristila za zadovoljenje te neugasive zedji postali su tako ucestali, rasireni i skandalozni, da je to izazivalo sve otvoreniji revolt, negodovanje i pobune. Sve te zloupotrebe, zlocini i otimanja potaknuti gramzivoscu i pokvarenoscu konacno su doveli do i izazvali eksploziju pocetkom 16. stoljeca. Agonija bezbrojnih stradalnika diljem krscanskog svijeta bila je izrazena u kriku Reformacije.

*****

Calendar
«  December 2016  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz