Tuesday
2024-03-19
5:38 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Sveto predanje iz drugog ugla »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form





   

ŠTA JE SVETO PREDANjE?

Pravoslavna crkva ovaj pojam objašnjava na sledeći način:

 „Usmeno predavanje učenja Isusa Hrista i događaja jevanđelske istorije je – Sveto Predanje. U crkvi ono postoji naporedo sa Svetim Pismom i dopunjava ga (...) no u evanđelju ni približno nije sve zapisano. Jevanđelist Jovan kaže da kad bi se o svemu podrobno pisalo, tada se ni u sami svet ne bi mogle smestiti napisane knjige (Jov. XXI, 25). Mnogi događaji su se i dalje prepričavali usmeno. Na primer priče o Rođenju Bogorodičinom, o Vavedenju Njenom u Hram, o Njenom slavnom Uspenju, nisu napisane u evanđelju."[1]

 „Šta je Sveto predanje? To su sva ona duhovna blaga koja smo nasledili od naših svetih predaka, a koja su u savršenoj harmoniji sa Svetim pismom i koja nam pomažu da pravilno razumemo Sveto pismo. Šta je starije Sveto pismo ili Sveto predanje? Sveto predanje. Šta je obimnije? Sveto predanje. Sveti Jovan jevanđelist potvrđuje ovo govoreći: „A ima i mnogo drugo što učini Isus, koje kada bi se redom popisalo, mislim, ni u sami svet ne bi mogle stati napisane knjige (Jn. XXI, 25)."[2]

 

„Sveto predanje obuhvata:

1. Kratka izlaganja i formulisanja našeg pravoslavnog verovanja;

2. Učenje o sedam svetih tajni, kao i činove kako se one vrše;

3. Apostolska pravila (kanone);

4. Pravila (kanone) sedam vaseljenskih sabora, koji su održani u :

 

I Nikeji 325. g. sa 318 svetih otaca,

II Carigradu 381. g. sa 150 svetih otaca,

III Efesu 431. g. sa 200 svetih otaca.

IV Halkidonu 451. g. sa 630 svetih otaca,

V Carigradu 533. g. sa 160 svetih otaca,

VI Carigradu 680. g. sa 170 svetih otaca, i u

VII Nikeji 787. g. sa 367 svetih otaca.

 

 (Na ovih sedam vaseljenskih sabora, učestvovalo je, dakle, ukupno oko 2.000 predstavnika hrišćanske crkve iz celog sveta);

5. Kanoni i pravila nekoliko pomesnih sinoda ili sabora;

6. Pravila o crkvenoj disciplini sv. Vasilija Velikog i drugih svetitelja;

7. Spisi svetih otaca Crkve;

8. Liturgije i druga crkvena bogosluženja;

9. Žitija hrišćanskih svetitelja i mučenika;

10. Pobožni običaji, značenja i simboli kao izrazi naše vere, nade i ljubavi."[3]

Dakle, ukratko rečeno, Pravoslavna crkva veruje da je tzv. sveto predanje starije od Svetog pisma (Novog zaveta), da ga dopunjava, te da je u potpunoj saglasnosti sa njegovom objavom. Naravno, nije ni malo teško uporediti tekstove Biblije i pravoslavnog predanja i proveriti da li su u saglasnosti – tj. da li se slažu po svim (a ne samo nekim) pitanjima hrišćanske vere. Ono što se pre svega i iznad svega očekuje je da, ako je „sveto predanje" zaista istinito - ono mora biti u potpunosti saglasno sa učenjem koje je u davnini, pre dve hiljade godina, zapisano u svetim tekstovima prvovekovne apostolske Crkve, a koje mi nazivamo Svetim pismom. Bogonadahnuta knjiga Staroga i Novoga zaveta, koju je pisalo preko četrdeset pisaca u toku ogromnog vremenskog perioda od preko jednog i po milenijuma, ne sadrži niti jednu protivrečnost u svojim učenjima i tvrđenjima. Hristovi apostoli, iako različitih obrazovanja, karaktera, nacionalnosti i inteligencije, zapisivali su po nadahnuću Svetog Duha knjige Novoga zaveta u toku pedeset godina (u 2. polovini prvog veka nove ere) i ni u jednom detalju nisu bili kontradiktorni jedan drugome. No, kao što ćemo vrlo lako uvideti i zaključiti našim upoređivanjem Božije Reči i „svetog predanja" - mnoga dogmatska tvrđenja ove uzdanice na kojoj je utemeljeno pravoslavno učenje, ni izbliza nisu čak ni slična učenju Hrista i apostola u Novom zavetu. Ipak, pre nego što krenemo na samo upoređivanje ova dva izvora vere (koje je sadržano u narednim poglavljima knjige), zaustavimo se kratko na stihovima koje citiraju pravoslavni teolozi pokušavajući da dokažu da je i ranohrišćanska zajednica poštovala predanja u koja danas veruju pripadnici Istočne crkve.[4]

Upotreba pojma „predanje" u Novom zavetu

Postoji nekoliko pomena reči „predanje" u apostolskim spisima (u zavisnosti od prevoda).

Kada se taj pojam spominje u evanđeljima (ev. po Mateju 15. gl; po Marku 7. gl.), on biva negativno okarakterisan od strane Gospoda Isusa Hrista. Hristos u ovim tekstovima osuđuje jevrejske verske vođe i daje im do znanja da čuvanjem i držanjem predanja svojih predaka ukidaju Božiju Reč i zapovest. Dakle, jevrejsko „predanje" je bilo protivrečno Svetom pismu (Starom zavetu u to vreme) i njegova direktna negacija. Onima koji su ovakvo predanje držali, Isus objavljuje da je njihovo bogopoštovanje uzaludno jer se zasniva na ljudskim zapovestima i mudrovanjima a ne na Božijoj Reči.

Što se tiče „predanja" u apostolskim poslanicama, ono se pojavljuje nekoliko puta: u 1. posl. Korinćanima 11:2, 23; 15:3; 2. posl. Solunjanima 2:15; 3:6; posl. Galatima 1:14 i u posl. Kološanima 2:8.

Poslanica Galatima

„Vi ste svakako čuli za moj nekadašnji način života u judejstvu, da sam preko mere gonio crkvu Božiju i razarao je, pa sam u judejstvu prevazišao mnoge svoje vršnjake u svom narodu – kao preterani revnitelj za svoja otačka predanja." (posl. Galatima 1:13-14. naglasak moj.).

Ni u jednom od prethodno naznačenih stihova ne možemo prepoznati da je reč o predanjima koja govore o događajima iz pravoslavnog ispovedanja, o kojima su apostoli znali, ali ih nisu zapisali (vezano za Bogorodicu i sl.). Kada ap. Pavle u posl. Galatima govori o predanju, on ga ističe kao izrazito negativnu pojavu (kao i Hristos u evanđeljima), govoreći da je zbog revnovanja i držanja otačkih običaja bio slep za duhovnu realnost koja ga je okruživala.

Poslanica Kološanima

Kada isti apostol u poslanici Kološanima pominje ovaj pojam, on veoma ozbiljno upozorava tadašnje vernike da se čuvaju lažnih nauka i filozofija koje nastaju kroz ljudska mudrovanja (predanja) a na štetu prave evanđeoske nauke. Ovakva predanja, koja su i u prvom veku bila prisutna, a koje su širili neki nazoviapostoli, Pavle naziva sujetnom prevarom:

„Pazite da vas ko ne zarobi filosofijom i sujetnom prevarom po ljudskom predanju, po svetskim stihijama, a ne po Hristu." (posl. Kološanima 2:8. Naglasak moj).

Između ostalih lažnih smeranja, ova predanja su uključivala i zapovesti da se, umesto samo i jedino Bogu, hrišćani treba da klanjaju i služe anđelima (Kološanima 2:18).

Prva poslanica Korinćanima

Sa druge strane, u preostalim stihovima koji govore o predanju (1. Kor. 11:2, 23; 15:3; 2. Sol. 2:15; 3:6), apostol se o njemu odnosi na pozitivan način i ima na umu vrlo konkretne stvari. Naime, u toku prvih dvadesetak godina postojanja hrišćanske Crkve, do pedesetih godina prvoga veka, apostoli su propovedali evanđelje usmeno – još uvek ništa ne zapisujući. Kako se kroz godine broj hrišćana neprestano povećavao i crkve se osnivale u mnogim gradovima Rimskog carstva, a u isto vreme se pojavili i lažni učitelji koji su iskrivljivali nauku Gospodnju, ukazala se potreba da se apostolskim pisanjem utvrdi pravo Hristovo učenje i kao takvo širi među novozavetnim zajednicama. Dakle, u prve dve decenije širenja hrišćanstva, apostoli su usmenim propovedanjem (predavanjem) poučavali učenike hrišćanskoj veri. Tako, kada ap. Pavle spominje predanje u posl. Korinćanima, on piše tamošnjim vernicima podsećajući ih na svoje ranije propovedanje – dok je još bio među njima:

„Ugledajte se na mene, kao što se i ja ugledam na Hrista. Hvalim vas pak što me se sećate u svemu i što držite predanja onako kako sam vam predao." (1. Kor. 11:1, 2. Naglasak moj.)

.„Ja sam, naime, primio od Gospoda što sam i vama predao, da je Gospod Isus, one noći kada je bio predan, uzeo hleb...". (1. Kor. 11:23. Naglasak moj).

„Obznanjujem vam, braćo, evanđelje koje sam vam propovedao, koje vi primiste, u kom i stojite, kojim se i spasavate, ako ga čvrsto držite kako sam vam ja objavio, sem ako niste uzalud poverovali. Jer sam vam pre svega predao što sam i primio: da je Hristos umro za naše grehe – po Pismima, i da je sahranjen, i da je vaskrsnut trećega dana – po Pismima." (1. Kor. 15:1-4. Naglasak moj).

Pošto pisac ove poslanice nije bio jedan od dvanaestorice apostola, te nije lično prisustvovao Hristovoj smrti i vaskrsenju, on napominje da je im predao (na usvajanje – verom) ono što je i sam primio (na znanje i verovanje) od drugih. Zapravo, sadržaj više poglavlja ovog pisma predstavlja ponavljanje onoga što im je nekoliko godina ranije predao svojim propovedanjem, a to iz razloga što su se neki u međuvremenu pokolebali u veri i govorili da nema vaskrsenja iz mrtvih (stihovi 15:11-19), verovatno pod uticajem grčke misli i religije koja je to negirala.

U pravoslavnoj literaturi, između ostalih, mogu da se pročitaju i izjave poput ove koja sledi, a kojima se želi da dokaže da apostoli upućuju današnje vernike da se drže pravoslavnih predanja:

„U Novom Zavetu stoji zapovest (1. Tim. 6, 20; Tim. 2, 2) i pohvala (1. Kor. 11, 2) za držanje i čuvanje Svetog Predanja."[5]

Milan Vukomanović, sociolog religije, međutim, zastupa ispravno uverenje da se termin „predanje" kojeg spominju apostoli ne može poistovetiti sa „predanjem" o kojem govore sveti oci kao i pravoslavci modernog vremena:

„Važno je tu, svakako, uočiti da se apostol poziva na usmenu kerigmatsku tradiciju, na jedno predanje koje treba sačuvati u pamćenju. Punih sedam vekova nakon ovog Pavlovog svedočanstva, vizantijski učenjak Jovan Damaskin pozivao se, u svom spisu o ikonama, na to izvorno značenje Tradicije kao pamćenja, i to kolektivnog pamćenja. Tradicija je, kako tu veli Damaskin, omeđena večnim granicama, i kao takva ona je trajna i nepromenljiva. Međutim, sam sadržaj hrišćanske Tradicije u prvom veku, u Pavlovo doba, nije isti kao onaj u osmom veku. (...) Kada Pavle upućuje na Tradiciju, on tu uglavnom ima u vidu samo usmenu propoved o Isusovoj smrti i vaskrsenju, sakrament krštenja, nekakav rudimentarni oblik evharistije i Stari Zavet. Sa druge strane, kad Jovan Damaskin govori o Tradiciji, on se već može pozvati na više različitih elemenata, slojeva hrišćanskog predanja: Novi, a ne samo Stari Zavet; Nikejski simbol vere i dogmu o Trojstvu; religijske i političke odluke bar šest vaseljenskih sabora, nešto razvijeniji oblik liturgije, evharistije; dela crkvenih otaca; i najzad, ikone – kao „neslužbeni", ali u Jovanovo vreme već naširoko rasprostranjeni vid pravoslavnog bogosluženja."[6]

 Sa druge strane, „pohvala" za držanje predanja upućena Korinćanima, odnosi se samo na njihovo sećanje na Pavlov primeran hrišćanski život i ranije izrečene propovedi o raznim duhovnim istinama, kao što iz teksta jasno proizilazi (11:1-2). Ipak, iako ovaj apostol sada ispisuje mnogo od onoga što je ranije bio usmeno izgovorio, u njegovim kazivanjima nigde ne nalazimo da su besede o „vavedenju Bogorodice" i sl. bile sadržane u ranije izgovorenim propovedima (predanjima) upućenim ovim i vernicima drugih crkava.

Druga poslanica Solunjanima

I preostala dva stiha, ispisana perom već pomenutog učitelja prve Crkve, nedvosmisleno odbacuju mogućnost da se pod njima podrazumevaju predanja današnjeg istočnog hrišćanstva. U prvom od njih, apostol ohrabruje vernike u Solunu da stoje čvrsto i nepokolebljivo u veri, upućujući ih da se pridržavaju onoga što su naučili iz njegove usmene reči (propovedi) i pisma koje im je pisao sa svojim saradnicima par godina ranije (a koje mi nazivamo Prvom poslanicom Solunjanima).

„Stojte onda čvrsto, braćo, i držite predanja koja naučiste bilo našom rečju bilo našom poslanicom." (2. Sol. 2:15. Naglasak moj ).

Ovo je bilo od posebne važnosti iz razloga što Solunjani, poput drugih hrišćana širom Rimskog carstva, nisu imali kompletno Božije otkrivenje u pisanom obliku (za razliku od vernika koji su živeli u kasnijim vekovima – pa sve do danas), da bi iz njega mogli da se poučavaju. U to vreme su kolala razna tumačenja izvorne evanđeoske poruke kao i pisma (poslanice) koje su crkvama upućivali nepoznati autori koji se nisu libili da se potpišu i imenima apostola, samo da bi njihova krivoverja bila što bolje prihvaćena među novoobraćenima. Takva predanja i poslanice su imale veoma negativan efekat po duhovnu stabilnost crkava i pojedinaca i rušile veru mnogih. Primere upravo rečenog nalazimo na nekoliko mesta u Novom zavetu:

„A vas, braćo, molimo u pogledu dolaska Gospoda našega Isusa Hrista i našeg sakupljanja oko njega, ne dajte se brzo pokolebati u razboritosti niti uplašiti, ni duhom, ni rečju, ni tobože našom poslanicom – kao da je dan Gospodnji već tu. Da vas niko ne prevari ni na koji način..." (2. Sol. 2:2. Naglasak moj).

„A poganih praznih reči kloni se, jer će takvi sve više napredovati u bezbožnosti, i njihova reč izjedaće kao rak rana. Među ovima su Imenej i Filit, koji se udaljiše od istine govoreći da se vaskrsenje već dogodilo, i tako ruše nečiju veru." (2. posl. Timoteju 2:16-17 ).

Očigledno je da se ni iz ovih stihova ne može zaključiti da Pavle upućuje vernike da drže u sećanju predanja o Bogorodici i svetiteljima, već se radi o temeljnim istinama novozavetnog hrišćanstva a to su vaskrsenje mrtvih i drugi dolazak Gospoda Isusa Hrista.

Poslednji citat sa kojim se susrećemo a koji pominje reč „predanje" se nalazi takođe u 2. posl. Solunjanima, a glasi ovako:

„A vama nalažemo, braćo, u ime Gospoda našega Isusa Hrista, da se odvojite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predanju koje su primili od nas." (stih 3:6. Naglasak moj).

Kao što je očigledno iz samoga stiha, kao i čitavog konteksta, Pavle je još ranije dao uputstva ovoj zajednici o primernom hrišćanskom življenju, kojih se, nažalost, nisu baš svi pridržavali. Konkretno, radilo se o nekima koji su želeli da žive na račun svoje braće i sestara po veri, u isto vreme ništa ne radeći i ne privređujući (stihovi 7-12). Zato apostol ponovo ponavlja (ovoga puta i zapisujući ovu uredbu koju im je ranije saopštio u formi usmenog predanja, u stihu 10):

„Jer i kad smo bili kod vas, ovo smo vam nalagali: ako neko neće da radi, neka i ne jede."

Najcitiraniji stih

Na kraju želim da obratimo pažnju na stih koji pravoslavni autori ponajviše citiraju, želeći da njegovim, inače pogrešnim tumačenjem potvrde valjanost svoga veroispovedanja. Pomenuti tekst se nalazi u poslednjem poglavlju Jovanovog evanđelja:

„A ima i mnogo čega drugog, što Isus učini, koje – kad bi se zapisalo jedno po jedno – mislim da napisane knjige ne bi stale ni u sami svet." (Ev. po Jovanu 21:25).

 Ovaj stih je omiljen među pravoslavnim bogoslovima. Po njihovom mišljenju on predstavlja svojevrstan dokaz o tome da čak i apostoli potvrđuju istoričnost i istinitost predanja koja se veruju u okvirima istočnog hrišćanstva, a koja će biti detaljno razmotrena u narednim poglavljima. Ipak, pored ove Jovanove izjave, postoji još jedna, koju oni uglavnom vešto zaobilaze jer im se očigledno ne uklapa u pomenuti koncept. Ona glasi ovako:

„I mnoga druga čuda učini Isus pred učenicima, koja nisu zapisana u ovoj knjizi; a ova su zapisana da vi verujete da je Isus Hristos, Sin Božiji, i da verujući imate život u njegovo ime." (Ev. po Jovanu 20:30-31).

Ovi stihovi, poput onog iz dvadeset prvog poglavlja, su više nego jasni u svom značenju i za čitaoca koji se po prvi put sreće sa Biblijom, tako da je potrebna velika mašta da bi se u njima pročitalo ono što tamo ne piše. Jedino što ovi tekstovi naglašavaju jeste da su postojala još mnoga dela i čuda koja je Isus učinio pred učenicima za vreme njegove zemaljske misije koja je okončana vaznesenjem na nebo. Apostol takođe naglašava i reči: „...koja nisu zapisana u ovoj knjizi". (stih 20:30; naglasak moj), misleći pritom svakako na knjigu koju je on upravo dovršavao, a koju mi nazivamo evanđeljem po Jovanu. Sam Jovan je u svom evanđelju zabeležio mnogo manje Hristovih čudesnih dela nego što je to slučaj sa drugim evanđelistima (Jovan spominje manje od deset Hristovih čuda u svom izveštaju, što svakako predstavlja kap u moru čudesnih dešavanja vezanih za Spasiteljev život. Zato, ukoliko iskreni čitalac Svetoga pisma želi da sazna o kojim to čudima Jovan nije pisao, pozvan je da pročita i ostala evanđelja). Ono što je još interesantno da pomenem jeste da Jovan kaže i sledeće:

 „A ima i mnogo čega drugog, što Isus učini, koje kada bi se zapisalo jedno po jedno –mislim da napisane knjige ne bi stale ni u sami svet." (stih 21:25; naglasak moj).

 Činjenica je da prilikom čitanja sva četiri evanđelja nalazimo pomen mnogih Hristovih čudesnih dela. Neka od njih su opisana prilično detaljno (kao na pr. ona koja su opisana u Jovanovom evanđelju), a druga spomenuta u kratkim crtama (kao na pr. u ev. po Mateju 4:23-25; u kome se govori o velikom mnoštvu ljudi koji su bili isceljeni od svojih bolesti i tegoba. Događaji poput ovog nisu predstavljali retkost tokom Hristove troipogodišnje propovedničke mesijanske službe). Pošto je apostol Jovan bio svedok svih dešavanja (pa i onih koja nisu zapisali ostali apostoli), te pošto je sasvim sigurno na stotine ljudi bilo isceljeno, oslobođeno zlih duhova ili vaskrsnuto, ovaj evanđelista je uistinu imao pravo kada je rekao da bi za opisivanje svih događaja ponaosob („jedno po jedno") bilo potrebno jako puno vremena i velika količina materijala za pisanje (papirusa i pergamenata, tj. „knjiga").

 Pravoslavna „sveta predanja" o događajima u vezi Bogorodice, mnogobrojnih svetitelja i „čudesima" vezanim za njihove živote, a koja potiču iz kasnijih decenija ili vekova, sasvim sigurno ne mogu da se svrstaju pod „čuda koja je Isus učinio pred svojim učenicima" – a o čemu jedino govori apostol Jovan.

 No, trideset i prvi stih 20. poglavlja ovog evanđelja nam otkriva još jednu vrlo važnu činjenicu. Ona nam kazuje da, iako mnoga Hristova dela nisu opisana, kao ni mnoge njegove besede (setimo se samo izjave ap. Pavla iz Dela apostolskih 20:35; u kojoj on citira rečenicu Gospoda Isusa Hrista koju nije zabeležio nijedan evanđelista a koja glasi: ‘Blaženije je davati nego li primati’), ipak ono što je zapisano jeste više nego dovoljno da svaka osoba koja iskreno poveruje u Hrista ima večni život:

„...a ova su zapisana da vi verujete da je Isus Hristos, Sin Božiji, i da verujući imate život u njegovo ime." (stih 20:31, naglasak moj).

Na kraju krajeva, uočili smo da stih koji pravoslavnima najviše odgovara po pitanju učenja o biblijskoj zasnovanosti „svetog predanja" zapravo uopšte ne potvrđuje njihovo gledište.

Da li je sveto predanje starije od Svetog pisma?

Interesantno bi bilo napomenuti i zapažanje koje nam odmah upada u oči prilikom čitanja tvrdnji pravoslavaca da je „sveto predanje" starije od Svetog pisma. Naime, odluke Vaseljenskih sabora, učenje o svetim tajnama, kanoni i pravila pomesnih sinoda i sabora, pravila sv. Vasilija i ostalih svetitelja, spisi svetih otaca i njihova žitija kao i ostale „komponente" pravoslavnog predanja nastale su vekovima posle završetka pisanja Biblije i smrti apostola!

Sav problem koji zapravo teolozi Istočne crkve žele da reše proglašavanjem svetog predanja jednakim Svetom pismu jeste u spoznanju činjenice da u okviru njihovog verovanja postoji dugačak niz dogmi koje ne mogu ni na koji način da pronađu svoje utemeljenje u svetim tekstovima hrišćanstva (Novom zavetu). Mnoge su čak u direktnoj suprotnosti sa apostolskom teologijom.

Pravoslavni autor Ivan Nikoljin, nastavnik vitanske duhovne seminarije, priznao je da je razlog preteranog naglašavanja važnosti predanja upravo ovaj:

„Važnost i neophodnost predanja i u jednom i u drugom obliku[7] neosporivi su. (...) Ako Sv. Predanje ne bi dopunjavalo Sv. Pismo, onda bi, znači, mnoga verska pitanja (poštovanje svetitelja, ikona, molitva za umrle) ostala bez povoljnog rešenja."[8]

Stoga, jedino rešenje koje je teolozima Istočne crkve bilo preostalo, sastojalo se u proklamovanju napred pomenutih predanjskih učenja za jednako bogonadahnute poput tekstova koji su proizašli iz pera ličnih pratilaca Isusa Hrista. Po pravoslavnima, osoba nipošto ne sme čitati Bibliju razumevajući je nezavisno od učenja svetih otaca, napominjući da bi tako nešto i pomisliti bila „lažna i sablasna misao"[9]:

„Crkveno učenje se zasniva na dva izvora: Svetom Pismu i Svetom Predanju, pri čemu se Sveto Pismo smatra izdankom Svetog Predanja, i kao takvo, tumači se samo u njegovim okvirima."[10]

Dobar odgovor na ovu tvrdnju dao je pravoslavni episkop Georgije Popović (episkop niški, pa temišvarski, živeo do 1757. god), čije je reči zapisao veliki srpski prosvetitelj Dositej Obradović. On je rekao:

„Bog pravedni i milostivi sozdao je človeka svobodna, dao mu um i razum da ga u svako vreme vode i prosveštavaju. Stari su mislili za sebe (episkop misli na svete oce; prim. I. S.), a mi valja da mislimo za nas; nismo ni mi od panja otesani. Ljudi smo slovesni, umom i razumom od boga obdareni, a pri tom imamo u ruku Jevanđelije Hristovo i apostolske nauke – što je, dakle, potreba da nas drugi za nos vuku? Niti je pravo ni pošteno."[11]

Kada bi o biblijskim tekstovima rasuđivali odvojeno od učenja mnogobrojnih „svetih otaca", upravo onako kako bi i trebalo da se rasuđuje (iako pravoslavni to smatraju sablasnom mišlju), na osnovu njih bi nam postalo jasno da Gospod ni u kom slučaju ne odobrava veliki deo njihove verske prakse (kao što će biti prikazano u narednim poglavljima, Božija Reč zabranjuje ikonopoštovanje, molitve za umrle, molitveno obraćanje preminulim „svetiteljima", a ima i sasvim drugačiji pogled na učenje o spasenju, krštenju, pričešću, vaskrsenju mrtvih – da spomenem samo neke). Ovako, kada osoba na svoje oči stavi svetopredanjske „naočare" i prihvati značenje Biblije koje je proisteklo iz umova kasnijih crkvenih autoriteta (a koji su u mnogo čemu bili i jedni drugima protivrečni - što će biti u ovoj knjizi prikazano), koji su u hrišćansko bogosluženje uvodili najrazličitije novotarije, sasvim je sigurno da neće uočiti izvorno hrišćansko ispovedanje, već će postati poštovalac neautentičnog poimanja najsvetije vere.

Ovu istinu je uočio i jedan od najvećih i najpoznatijih književnika modernog doba, ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj. Iako nije pripadao crkvama evanđeoskih hrišćana, niti je u mnogo čemu delio njihovo verovanje, Tolstoj je napisao nekoliko dela u kojima je ispoljio otvoreno neslaganje sa učenjem Pravoslavne crkve – što je na kraju doprinelo otvorenom sukobu i njegovim isključenjem iz pomenute organizacije. Evo šta je, između ostalog Tolstoj napisao, upoređujući izvorno Hristovo učenje sa mnogobrojnim njegovim tumačenjima koja su nastala tokom kasnijih vekova:

„I ja počeh izučavati hrišćanstvo u onom što iz hrišćanskog učenja rukovodi životom ljudskim. Ja počeh izučavati ono hrišćanstvo čiju sam primenu video u životu, i stadoh upoređivati tu primenu sa njenim izvorom. Izvor hrišćanskog učenja behu jevanđelja; i u jevanđeljima ja nalažah objašnjenje onoga smisla koji je rukovodio životima svih živećih ljudi. No naporedo sa tim izvorom čiste vode života ja nađoh neopravdano sjedinjeno sa njim blato i travuljinu, koji su zaklanjali od mene njegovu čistotu; naporedo sa visokim hrišćanskim učenjem ja nađoh svezano sa njim, njemu tuđe, ružno učenje jevrejsko i crkveno."[12]

Za sam kraj navešću i izjavu koja će nam još jedanput potvrditi da se pravoslavno verovanje, u celini, ne temelji samo na Bibliji već i na predanjima koja su u nedovršenom procesu stalnog nastajanja. Shodno tome, saznajemo da se učenju Istočne crkve stalno dodaju nova otkrivenja koja postaju sastavni deo njene dogme:

„Sveto predanje se uvek nastavlja, i sada ništa manje nego ranije, živimo u Svetom predanju i stvaramo ga." [13]

Upravo iz razloga što se pravoslavno predanje stalno nastavlja i dodaju mu se nove pojedinosti (koje su, pored toga što su nove, i suprotne učenju apostola), valjalo bi ponovo poslušati episkopa Georgija Popovića koji je zastupao ispravno biblijsko gledište:

„No, nije li nam slobodno rasuditi je li moguće da duh sveti drugojače črez apostola Pavla uči i uzakonjava, a drugojače črez svete oce? Na ovi način duh bi sveti samom sebi protivrečio, danas na jedan način učeći, a sutra na drugi, i ne bi mu se moglo ni u jednoj ni u drugoj stvari verovati; no to nije moguće ni pomisliti. Što god duh sveti jedanput uzakoni i ustanovi, to mora vo vek veka nepokolebimo i sveto ostati. Ljudi često krat sami sebi protivoreče i protivuzakonovljavaju, jer su ljudi podložni pogreškam; a duh božiji, večna istina, bezgrešni i sovršeni, nikad ni u čemu niti može niti hoće sebi protivrečiti ni protivuzakonovljavati niti u čem pogrešiti. Zato, dakle, ako su sveti oci u čemgod protiv nauke apostola Pavla postupili, neka mi oproste, oni su mogli kao ljudi u tom pogrešiti, protiv javne duha svetoga nauke, črez apostola Pavla predate, mudrujući i ustanovljavajući (...) Ali je bilo mnogo svetih otaca!? Ništa to ne čini. Da ih je hiljadu puta toliko bilo, da se sav svet složi, da anđeo s neba dođe i da uči što protiv apostolske nauke, ne valja primiti ni verovati. Ovo ne velim ja nego sami duh sveti iz usta apostola Pavla (episkop misli na stihove iz posl. Galatima 1:6-10; primedba I. S.). „Nemojte svakom duhu verovati, no iskušavajte je li od boga" – uči nas isti oni koji je iz prsiju Spasiteljevih mudrost počerpao, Joan Bogoslov (1. posl. Jovanova 4:1; prim. I. S.). Kako ćemo ih, dakle, iskušavati? (...) Je li soglasno prvoj nauci svetoga duha? I ako nije, nije od boga; bog svoju volju nikad ne izmenjava."[14]

Budući da se u potpunosti slažem sa izjavom mudrog episkopa, u narednim poglavljima ću nastaviti sa izlaganjem pravoslavnog svetootačkog poimanja hrišćanstva, upoređujući ga sa njegovim izvorom - tekstovima Staroga i Novoga zaveta, kao i mnogim drugim istorijskim činjenicama. Iz upravo tog i takvog izlaganja, svakome čitaocu ovoga dela će postati jasno da se Istočna crkva nipošto ne može nazvati „svetom, sabornom i apostolskom" (što je pridev kojim se stalno, bez ikakve osnove, ukrašava), kao i to da „sveto predanje" pomenute crkve na isti način ukida Božiju Reč, kao što je to bio slučaj sa jevrejskim predanjem koje je Gospod osudio i proglasio „uzaludnim poštovanjem". (Mt. 1:1-8; Mk. 7: 1-13).


[1] Pravoslavna veronauka, Glas Crkve, Valjevo 1990. god. str. 23-24. Naglasak moj.

[2] Episkop Nikolaj, Vera Svetih, Šabac 1988. god. str. 21-22. Naglasak moj.

[3] Na istom mestu, str. 22, 24.

[4] Lazar Milin, dokazujući da Sveto pismo potvrđuje da treba verovati i svetom predanju (koje danas postoji u Pravoslavlju), ističe stihove: Ev. po Jovanu 21:25, 1. Kor. 11:2; 2. Sol. 2:15; 1. Tim. 6:20 i 2. Tim. 2:2. Vidi u: Naučno opravdanje religije, Crkva i sekte, str. 160.

[5] Tekst Branislava Peranovića, u knjizi „Biblija bez Boga, hrišćanstvo bez crkve"; Cetinje 1997. str. 27. Naglasak moj.

[6] Milan Vukomanović, Rano hrišćanstvo - od Isusa do Hrista, Svetovi, Novi Sad, 1996. god. str. 289-290. Naglasak moj.

[7] Autor misli na usmeni i pisani oblik predanja.

[8] Ivan Nikoljin, Pravoslavna apologetika, 1934. god. str. 160. Naglasak moj.

[9] Sergij Bulgakov, Pravoslavlje, 1991. god. str. 69.

[10] U šta veruju pravoslavni hrišćani, Svetilo, Mala pravoslavna biblioteka, str. 2. Naglasak moj.

[11] Dositej Obradović, Izabrani spisi, 1989. god. str. 94. Naglasak moj.

[12] Tolstoj, Jevanđelje, izdavač: Metaphysica, Beograd 2004. god, str. 18-19. Naglasak moj.

[13] Sergij Bulgakov, Pravoslavlje, 1991. god. str. 83. Naglasak moj.

[14] Dositej Obradović, Izabrani spisi, str. 92-93. Naglasak moj.

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz