Tuesday
2024-03-19
9:50 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
SVETE TAJNE »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

CRKVA I SEKTE - Zoran Jovanović

(12) SVETE TAJNE

 

 

Kao što smo već ranije naglasili: Starozavetni zakon je bio polovičan i nesavršen. On je mogao da konstatuje šta je zlo, i šta je greh, ali nije davao sredstva da se oni i pobede. Nebeskom intervencijom Sin Božiji je sišao među ljude i doneo blagodatna sredstva za ozdravljenje i spasenje obolelog čovečanstva, koja su preko Tela Njegovog - Crkve - dostupna svim ljudima. Hristova spasavajuća sila dolazi kroz sv. tajne, ako se one prihvataju kako to Crkva uči - u suprotnom - ako u njima nedostojno učestvujemo, onda ćemo primiti osudu, a ne spasenje (1Kor. 11.29).

Sv. tajna je vidljiva sveštena radnja, kroz koju nevidljiva spasavajuća sila - koja se zove Božija blagodat, prenosi čudotvorne darove na one koji je primaju. To su oni Božiji darovi, koje Bog Otac daje kroz Sv. Duha, a po zaslugama Sina. U Pravoslavnoj (kao i u Ranoj) Crkvi postoje sedam Svetih tajni, i to: krštenje, miropomazanje, pričešće, pokajanje, sveštenstvo, brak, i jeleosvećenje.

Napomenimo da su reformisti - Luter, i Cvingli, kao i Kalvin, sveli broj sv. tajni sa sedam na dve, i to samo krštenje i pričešće. Kasniji protestanski sektaši, prvenstveno anabaptisti, a posle i svi ostali, izbrisali su i te dve sv. tajne, proglasivši ih za sveštene obrede. Po njima: " to su samo znaci koji ukazuju, na događaje na krstu i uskrsnuće ".

Sv. tajna Pričesti (Evharistije): Svi sektaši, bez izuzetka, uče da hleb i vino prilikom pričesti samo simbolično predstavljaju Telo i Krv Hristovu! Zbog ovakvog njihovog shvatanja, i učenja, kod njih se i ne može govoriti o " pričešću ", već o " Večeri Gospodnjoj "- tj. simboličnoj uspomeni na poslednju Hristovu večeru sa učenicima - pred raspeće. Ovakvo učenje o sv. Evharistiji je u suštoj suprotnosti sa Sv. Pismom, i vekovnom praksom Crkve - još od vremena apostola.

Ovu sv. tajnu ustanovio je sam Gospod na svojoj poslednjoj večeri sa apostolima, kada je u Svoje božanske ruke uzeo hleb, blagoslovio ga, prelomio i pružio učenicima, rekavši: " Uzmite, jedite, ovo je telo moje, koje se daje za vas ". Potom je uzeo čašu sa vinom, zahvalio Bogu Ocu, i pružio im rekavši: " Pijte iz nje svi, ovo je krv moja novoga zaveta, koja se proliva za mnoge, radi oproštaja grehova. Ovo činite za moj spomen. " (Mt. 26.26-28 ; Lk. 22.17-20). A ap. Pavle dodaje: " Jer kad god jedete ovaj hleb i čašu ovu pijete, smrt Gospodnju objavljujete, dokle ne dođe " (1Kor. 11.26). " Ovo činite za moj spomen " - Nema sumnje, ovo je jasna i direktna zapovest za ponavljanje ove sv. tajne. Pošto ta zapovest nije data svim Hristovim sledbenicima, već samo apostolima - i preko njih, njihovim zakonitim naslednicima - to onda znači da tu sv. tajnu ne može obavljati svako - nego samo oni koji su pravilno rukopoloženi, i od apostola dobili tu vlast koju im je Hristos dao (ap. prejemstvo). Pošto sektaši nemaju pravo sveštenstvo apostolskog porekla, to onda ne mogu imati ni pravog pričešća, čak i kad bi verovali da se hleb i vino pretvaraju u Telo i Krv Hristovu.

Sv. Evharistija nije simbol; ona ne može biti simbol, jer po Hristovim rečima sv. Pričešće je izvor večnoga života: " Ja sam hleb života ... Ovo je hleb koji silazi sneba, da ko od njega jede ne umre. Ja sam hleb živi koji siđe sneba; koji jede od ovoga hleba, živeće vavijek; i hleb koji ću ja dati telo je moje, koje ću dati za život sveta ... Ako ne jedete tela Sina čovečijega, i ne pijete krvi Njegove, nećete imati života u sebi. Koji jede moje telo i pije moju krv ima život večni, i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan. Jer je telo moje pravo jelo i krv moja pravo piće. Koji jede moje telo i pije moju krv stanuje u meni i ja u njemu " (Jn. 6.48-68).

Da, tajna je ovo velika, i duboka! Kako, i na koji način se vino i hleb pretvaraju u krv i telo Njegovo?! Odgovora nema. Na tom pitanju On svoje apostole i sve svoje vernike stavlja pred dilemu: ili ćete verovati vašem razumu i vašim čulima, ili meni vašem Bogu i Gospodu. Treće ne postoji! Ona nije tajna jedino Bogu - i samo Njemu ona je jasna. Za svaki drugi um ona je tajna - ako je taj um veran, ili je apsurd i bezumlje - ako je taj um bezveran.

Razlog ljudske sumnjičavosti leži u samoj činjenici da je čovekov razum ograničen, pa već u samoj prirodi nailazi na slične " tajne " koje ne može da objasni a koje ipak prihvata iako su neobjašnjive. Evo i jednog primera: - da li iko od ljudi zna šta je suština energije? Niko, pa i najveći naučnici, poput Ajnštajna, nisu imali odgovor na ovo pitanje. Da li bi čovek mogao pojesti i popiti energiju koju Sunce šalje na Zemlju? Pa, ne samo da bi je mogao jesti i piti, nego mi to zapravo i činimo. Mi suštinski jedemo Sunčevu energiju pretvorenu u pšenicu i grožđe; i pijemo tu istu energiju pretočenu u tečnost!

Dakle, ako je Bog mogao Sunčevu energiju pretvoriti u hranu i piće da bi se time hranio i živeo čovek na Zemlji, zašto ne bi hleb i vino mogao pretvoriti u Svoje Telo i Krv, da bi ljudi, hraneći se time, imali život večni ?!

Dalje, da je sv. Evharistija prava žrtva koja se prinosi Bogu za ljude - a ne samo puki " simbol ", kako to tvrde sektaši - svedoči i ap. Pavle. On upoređuje tajnu Evharistije sa prinošenjem žrtava u Starom Zavetu (Jev. 13.10), pa čak i sa mnogobožačkim žrtvama (1Kor. 10.18) naglašavajući, razume se, razliku između hrišćanske i mnogobožačke žrtve. Ali, pošto hrišćansku žrtvu u Sv. Evharistiji suprostavlja mnogobožačkoj i jevrejskoj žrtvi samim tim i Evharistiju smatra za žrtvu, a ne za simbol ili uspomenu, kao što to kažu sektaši.

Najzad, čak i prorok Malahija u Starom Zavetu proriče o žrtvi (daru) čistoj koja će se Bogu prinositi na svakom mestu od istoka sunčevog do zapada (Mal. 1.11). Sami apostoli i rani hrišćani sastajali su se prvog dana u sedmici (nedeljom), da bi slušali čitanje Reči Božije i učestvovali za Gospodnjom trpezom (D. ap. 20.7 ; 2.42,46). Verovali su i znali da hleb i vino pri osvećenju postaju istinsko Telo i Krv Hristova - liturgijska žrtva.

Sv. Liturgija prikazuje čitavu dramu Hristovog života na Zemlji - od Njegovog rođenja pa do Njegovog vaznesenja na nebo. Liturgija je žrtva po tome što Crkva u njoj prinosi svoje bogosluženje i molitve sjedinjene sa jedinstvenom žrtvom Hristovom: sa Telom koje je lomljeno za nas, i Krvlju prolivenom za naše spasenje. Uzimajući udela u tome, mi u potpunosti učestvujemo u našem spasenju. Hristos nas lično hrani svojim vaskrslim životom, sjedinjujući nas sa Sobom, i jedne sa drugima u Njemu.

Ali, da bi čovek pristupio sv. tajni Pričešća, i okusio darove Božije, mora prethodno da se pripremi molitvom i postom - kako uzdržavanjem od masne hrane, tako i uzdržavanjem od zlih misli i dela - ispovedanjem svojih grehova, i opraštanjem onima koji su se o nas ogrešili. Jer, u suprotnom izjednačuje sebe sa onima koji sv. Liturgiju smatraju " simbolom ", a za takve ap. Pavle kaže: " Tako koji jede ovaj hleb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv telu i krvi Gospodnjoj. Ali čovek neka ispituje sebe, i tako od hleba neka jede i od čaše neka pije. Jer koji nedostojno jede i pije, sud sebi jede i pije, ne razlikujući tela Gospodnjega " (1Kor. 11.27-29). A da je nedostojno i bogohulno pristupanje sv. Pričešću izvor mnogih bolesti, pa čak i smrti ap. Pavle nastavlja: " Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i dosta ih umire " (1Kor. 11.30).

Na kraju napomenimo još jednu zabludu koja vlada među protestantskim sektašima i rimokatolicima. To je tvrdnja da se na Poslednjoj večeri jeo beskvasni, a ne kvasni hleb.

Prvo: svi Jevanđelisti, koji opisuju sam momenat ustanovljenja sv. Pričešća, kažu da je Spasitelj na Tajnoj večeri blagoslovio hleb, na grčkom jeziku " artos ". Ta reč označava samo i jedino kvasni hleb, a ne i beskvasni koji se na grčkom zove " azima ". Ova novotarija - korišćenje beskvasnog hleba - se kod rimokatolika uvukla u 9 -tom veku, a kasniji protestantski sektaši su je samo nasledili.

Drugo: Jevreji su jeli beskvasni hleb samo na Pashu, a Hristos je raspet u petak, pre Pashe koja se te godine padala u subotu. A kao što znamo Poslednja večera se odigrala u četvrtak uveče kada se jeo kvasni, a ne beskvasni hleb. To najbolje potvrđuje hronologija poslednjih događaja:

  • Poslednja večera - četvrtak uveče (Jn. 13.1,29)

  • Hristovo hapšenje - noću, četvrtak na petak (Jn. 18.1-12)

  • Hristovo saslušanje pred prvosveštenikom - petak, ujutru (Jn. 18.28), i Pilatom - petak, oko podneva (Jn. 18.29-40 ; 19.1-14)

  • Hristovo raspeće - petak, podne (#) (Jn. 19.14-18)

  • (#) - Po jevrejskom računanju vremena šesti čas je 12 - sati, tj. podne.

  • Hristova smrt i silazak u ad - petak popodne, subota (cela), i subota na nedelju (Mt. 27.45-50,62 ; Jn. 19.30,31,42)

  • Hristovo vaskresenje - nedelja - ujutru (Jn. 20.1,19 ; Mk. 16.2,9)

  • Jevrejska Pasha se, po običaju, te godine jela u petak uveče uz beskvasni hleb, kada je i počinjala " sedmica beskvasnih hlebova " (3Moj. 23.5-6).

  • Sv. tajna Krštenja: " Jedan Gospod, jedna vera, jedno krštenje " (Ef. 4.5). Kroz Sv. tajnu Krštenja lice koje se krsti čisti se od svih grehova, nasleđenih i ličnih, i kao novorođeno čedo Božije uključuje u Crkvu Hristovu - " Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha." (Mt. 28.19); " Ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije " (Jn. 3.5); " Ko poveruje i krsti se biće spasen, a ko ne poveruje biće osuđen " (Mk. 16.15-16).

Napomenimo samo, da osim uobičajenog krštenja (trokratnim pogružavanjem u vodu uz izgovaranje određenih reči od strane sveštenog lica), postoje i dva izuzetka:

Prvi je ako je neko bolestan pa ne može da uđe u vodu nego se krštava u krevetu - oblivanjem.

Drugi slučaj je tzv. krštenje krvlju (krštenje u krvi) - ako neko, ko želi da se krsti, bude u tome sprečen gonjenjem, tako da pogine za Hrista pre nego što se krsti vodom i Duhom, onda mu se njegovo mučeništvo uračunava kao pravo krštenje, jer je pokazao da može " ispiti čašu koju je i Hristos ispio " (Mt. 20.22 ; 16.25 ; Mk. 8.35). Na dalje ćemo više pažnje posvetiti krštavanju novorođenčadi i dece:

Svi sektaši, od reda , kažu da je deci nepotrebno krštenje jer su ona nevina i čista od svakog greha - odbacujući pri tom postojanje praroditeljskog greha, kao izmišljotinu! A šta na to kaže Sv. Pismo: "Gle u bezakonju rodih se u grehu zatrudne mati moja mnom " (Psl. 51.5); A kao što znamo David se rodio u normalnom, blagoslovenom braku! Dalje: " Kao što je posredstvom jednog čoveka (Adama) greh ušao u svet, a grehom smrt, tako je smrt prešla na sve ljude jer su svi zgrešili " (Rim. 5.12); " Neposlušnošću jednoga mnogi su postali grešni " (Rim. 5.19). Eto šta kaže Biblija !

Deca zaista nisu sposobna da slušaju i razumeju Jevanđelje. No to ne znači da nisu sposobna da budu prijamnici blagodati Božije. Sam Hristos je rekao: " Pustite decu, i ne branite im da dolaze kmeni, jer je takvih Carstvo Nebesko " (Mt. 9.13-15); " Zaista vam kažem:ko ne primi carstva Božijeg kao malo dete, neće ući u njega " (Mk. 10.13-16); i dalje: " A koji sablazni jednoga od ovih malih koji veruju u mene, ... ; jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga " (Mt. 18.2-10). Kao što vidimo, ovde zaista nije ništa rečeno o krštenju dece baš direktno i neposredno, ali je zato rečeno nešto što je vrlo važno za njihovo krštenje. Hristos je rekao da su ta deca sposobna da budu članovi Carstva Nebeskog - dakle Crkve.

Dalje, deca pravoslavnih hrišćana krštavaju se, ne posle ispovedanja vere, nego u iščekivanju i predokušavanju vere. Ako se dete od malena uzgaja u istinski hrišćanskom domu - ono će, bez sumnje, u vrlo mladom uzrastu poverovati u Hrista: " Uči dete prema putu kojim će ići, pa neće odstupiti od njega, ni kad ostari " (Pr. Sol. 22.6). Ko može da tvrdi da vera dvogodišnjeg deteta, npr. nije spasonosna? Samo Sv. Pismo nam svedoči da su mala deca sposobna da prime blagodat Božiju (dar Duha Svetoga) - (Lk. 1.15 ; Jer. 1.5-6).

Pri krštenju novorođenčadi roditelji i kumovi garantuju, svojom verom, da će dete " sebe sjediniti sa Hristom ", odgajući se, u hrišćanskom domu i porodici Crkve. A da se verom jednog čoveka može spasiti i izlečiti drugi čovek svedoči nam i samo Sv. Pismo: verom majke izlečena je ćerka (Mt. 15.25-28); verom kapetana izlečen je njegov sluga (Mt. 8.13); verom oca izlečen je sin (Mk. 9.21-27); verom oca oživela je ćerka (Lk. 8.49-55).

Dalje, nije osnovana ni tvrdnja da se krštenje novorođenčadi i male dece uvuklo u Crkvu u kasnijem dobu hrišćanstva. Crkveni pisac Tertulijan iz Kartagine (160-220 g.) javno se suprostavljao krštenju male dece - što ne znači i da je bio u pravu - dokazujući tako da je takav običaj postojao još u njegovo doba.

Iako u Sv. Pismu ne postoje dokazi u korist krštenja male dece (a ni suprotno), ipak bi se tako nešto moglo naslutiti. Naime, Biblija kaže da su se krštavali: - Lidija i njen dom (D. ap. 16.14-16); - Krisp sa svim domom svojim (D. ap. 18.8); - Kornelije i sav dom njegov (D. ap. 11.12-16); - Tamničar i svi njegovi (D. ap. 16.31-34); - Stefaninov dom (1Kor. 1.16). Šta treba podrazumevati ovde pod izrazima " njen dom ", " sav dom ", " svi njegovi " ?! Sektaši tvrde da su tu u pitanju samo odrasle osobe, i da u tim domovima nije bilo dece. Na osnovu čega oni tvrde tako nešto, mi ne znamo - a najverovatnije to ne znaju ni oni?! Da li je zaista realno i moguće da su apostoli baš u sva četiri slučaja naišli na domove bez dece!? Po principu verovatnoće ipak je verovatnije da se tu zateklo i po koje dete.

Na kraju jedna poruka svim sektašima: " Veliki greh činite ne dopuštajući deci da se krste ". Ne puštajući ih tako u Crkvu, ostavljate ih kao žrtve paklenim silama, a van Crkve nema spasenja. Deca moraju biti u Crkvi, kao mlade lozice na Čokotu (Jn. 15.1-16), kao udovi Tela. Njih, po prirodi, čiste i bezgrešne treba osloboditi - kroz Crkvu - krštenjem, od posledica prvorodnog (praroditeljskog) greha! Nije slučajno Gospod rekao apostolima: " Pustite decu "! On to kaže i vama sektašima - " Pustite decu! " - A šta vi kažete? Ne, ne puštamo! Pobojte se Boga, nesrećnici! Vi vršite Irodov zločin - onoga koji je ubio 14 000 dece. Ne zaboravite da sa Hristom mogu da budu samo oni koji su se u " Hrista obukli " krštenjem. Tako i apostol kaže: " koji ste se u Hrista krstili, u Hrista ste se obukli " (Gal. 3.27). Deca vaša, makar i da nisu odgovorna za lične grehe, ipak bez krštenja, po rečima apostola, jesu nečista (1Kor. 7.14), kao i deca pagana ili bezbožnika uopšte. Ona se u Hrista moraju obući krštenjem.

Sv. tajna Miropomazanja: Označava osvećenje Duhom Svetim, i vrši se odmah nakon krštenja. To je sv. tajna kroz koju kršteno lice dobija darove Svetoga Duha u snazi, mudrosti i drugim darovima koji mu pomažu da čuva pravu veru i da živi svetim životom. Miropomazanje vrši sveštenik koji pomazuje pojedine delove tela krštenog lica sv. mirom izgovarajući reči: " Pečat dara Duha Svetoga. Amin. " Ove reči su uzete od ap. Pavla, koji kaže: " A Bog koji nas utvrdi svama u Hristu i pomaza nas, koji nas zapečati i dade zalog Duha u srca naša " (2Kor. 1.21-22). Evo i nekoliko primera iz Sv. Pisma:

" Apostoli koji su bili u Jerusalimu, čuvši da je Samarija primila reč Božiju, poslaše im Petra i Jovana, koji siđoše i pomoliše se Bogu za njih - da prime Duha Svetoga; još, naime ni na jednog od njih ne beše sišao, nego su bili samo kršteni u ime Gospoda Isusa. Tada staviše ruke na njih te primahu Duha Svetoga " (D. ap. 8.14-17). Ovde je sve jasno da jasnije ne može biti. Dakle- krštenje u Gospoda Isusa Hrista nije isto što i dar Duha Svetoga - kroz polaganje ruku (miropomazanje).

Kad je ap. Pavle došao u Efes našao je neke učenike koji su bili kršteni u ime Jovanovog krštenja. Posle njegovog objašnjavanja razlike između Jovanovog krštenja, i krštenja u ime Gospoda Isusa učenici: " kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa. I kad je Pavle položio ruke na njih, siđe Duh Sveti na njih ... " (D. ap. 19.1-6). Opet isti slučaj kao i malopre. I ovde razlikujemo, prvo krštenje, a posle - kroz polaganje ruku - silazak Duha Svetoga. Videti i ove citate: (Jn. 7.37-39 ; 1Jn. 2.20-27 ; 2Kor. 1.21-22). Recimo i ovo, da je još u Starom Zavetu postojala praslika ove sv. tajne - starozavetni carevi su bili " pomazivani " : (1Knj. Sam. 10.1; 16.13 ; Psl. 45.7 ; 89.20).

Sv. tajna Pokajanja (Ispovesti): to je sv. tajna kroz koju se opraštaju naši gresi, ako se ispovedimo pred sveštenikom i nevidljivo prisutnim Gospodom. Sam Gospod je ustanovio ovu sv. tajnu kada je svojim apostolima - a, preko njih, kroz rukopoloženje, i njihovim zakonitim naslednicima - rekao: " što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razrešite na zemlji biće razrešeno na nebu " (Mt. 18.18). Ovo obećanje Gospod je ispunio posle vaskresenja kada se javio svojim apostolima, i rekao: " primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grehe - opraštaju im se; kojima zadržite - zadržani su " (Jn. 20.21-23). Iz Sv. Pisma se vidi da su apostoli koristili ovu sv. tajnu: " pokajte se i obratite se da vam se izbrišu gresi " (D. ap. 3.19); " mnogi od onih koji su bili poverovali dolažahu (ap. Pavlu) i ispovedajući se kazivahu svoja dela " (D. ap. 19.18). Ap. Jovan savetuje: " ako ispovedamo grehe svoje, veran je i pravedan (Gospod) da nam oprosti grehe, i očisti nas od svake nepravde " (1Jn. 1.9); a to isto poručuje i ap. Jakov (Jak. 5.16).

Za kraj i jedan savet sv. Jefrema Sirina: " Ako te rani strela lukavoga vraga, nimalo ne očajavaj; naprotiv, ma koliko bio nadvladan, ne priznaj da si pobeđen, nego odmah ustani i bori se sa vragom, jer Onaj koji je ustanovio podvig pokajanja uvek je gotov da ti pruži svoju desnicu i da te podigne od pada. Čim ti prvi pružiš ruku k Njemu, i on će ti dati svoju desnicu, da bi te podigao. Vrag se na sve moguće načine stara da te baci u beznadežno stanje, čim padneš. Ne veruj mu. Ako i sedam puta u toku dana budeš padao, staraj se da ustaneš i da pokajanjem umilostiviš Boga ".

Sv. tajna Sveštenstva: O ovoj sv. tajni smo već skoro sve rekli u odeljku " O Crkvi "- kada smo govorili o jerarhijskom ustrojstvu Crkve, rukopoloženju, i apostolskom prejemstvu.

Kao što znamo, sve sekte zagovaraju tezu o " opštem sveštenstvu ", pri tom pozivajući se na sledeće citate: (Otk. 1.5-6;5.10;20.6 ; 1Pet. 2.5)." Opšte sveštenstvo " - o kojem govore oba apostola, u stvari znači da su hrišćani Božiji narod, i kao takvi, odeljeni od svih drugih ljudi! Samo to, i ništa više. A ako zapazimo u : (Otk. 20.6) uopšte se i ne govori o sadašnjem vremenu, već o budućem veku - posle vaskresenja!

Na dalje ćemo odgovoriti na optužbe sektaša za oslovljavanje sveštenika sa " oče " - jer, po njima, to je zabranio lično Gospod kada je rekao: " nikoga na zemlji ne nazivajte ocem; jer je jedan Otac nebeski " (Mt. 23.9).

Ako bi smo i ovde primenili metod sektaškog, bukvalnog, tumačenja - onda bi Gospod bio prvi koji se " ogrešio " o Svoju zapovest; jer je mnogo puta - On sam , upotrebljavao reč " otac " za definisanje telesnog roditelja (Mt. 10.21 ; 15.4-5 ; 23.32 ; Lk. 15.12-29, itd.).

Bukvalno shvatanje ove zapovesti bi nas dovelo do takvog apsurda da bi nam zabranjivalo i samo citiranje pete Božije zapovesti: " poštuj oca svojega i mater svoju ". Ap. Pavle bi još ispao i najveći bogohulnik, jer se sam, i to više puta, " ogrešio " o ovu zapovest: " Jer ako imate i hiljadu učitelja u Hristu, nemate mnogo otaca; jer vas u Hristu Isusu ja rodih jevanđeljem " (1Kor. 4.15); I kako on to sme Avrama da nazove " ocem " svih nas (Rim. 4.1, 11, 16 )?! Pogledati i ove citate: (Flplj. 2.22 ; Ef. 6.2,4 ; Jev. 12.9 ; 1Jn. 2.13).

Kako, dakle, shvatiti ovu zapovest? Pa prosto, s obzirom na, sve gore, navedene citate! Gospod Isus Hristos je uvek učio ljude da izbegavaju razmetljivost, i da teže smirenju. Pa nas je i ovom prilikom podsetio, pored ostalog, da ne bismo pali i u mnogoboštvo, da nikoga na zemlji ne zovemo Ocem, pošto je jedini, suštinski, i pravi Otac svih ljudi Gospod Bog.

Dakle, kao što je ap. Pavle Korinćanima bio " duhovni otac ", tako su i za nas sveštenici Pravoslavne Crkve naši " duhovni oci " - Sv. Pismo, kao što smo videli, to i odobrava.

Sv. tajna Braka: ili venčanja je sv. tajna kroz koju Duh Sveti sjedinjuje u jedno biće hrišćanina i hrišćanku koji pred sveštenikom nepokolebljivo izjave da će se ceo svoj život uzajamno voleti, i jedno drugome biti verni, i pri tome primaju blagoslov za rađanje i vaspitanje dece (Psl. 127.3).

Sv. tajnu Braka ustanovio je sam Gospod Bog blagoslovivši naše praroditelje u raju, rečima: " Rađajte se, i množite se i napunite zemlju " (1Moj. 1.28). Jedinstvo muža i žene u braku je nešto najbliže od svih ljudskih odnosa, jer je rečeno: " Čovek će ostaviti oca svoga i mater svoju, i prilepiće se ženi svojoj; i biće dvoje jedno telo " (1Moj. 2.24). Gospod Isus Hristos je govoreći protiv razvoda, ovoj zapovesti dodao još i: " Što je Bog sastavio, čovek da ne rastavlja " (Mt. 19.4-6). Svojim prisustvom na svadbi u Kani Galilejskoj, i pretvaranjem vode u vino, Gospod je osvetio ustanovu braka, i dao mu mnogo dublji smisao (Jn. 2.1-11); Jer kao što se voda promenila u vino, tako se i Njegovim prisustvom telesna ljubav menja u duhovnu ljubav dveju duša. Pogledati i pouke ap. Pavla o braku: (Ef. 5.22-23 ; 1Kor. 7.12-16).

Sv. tajna Jeleosvećenja (jelej-ulje): Ova sv. tajna sastoji se iz molitvi sveštenika i pomazivanja bolesnika osvećenim uljem, kroz koje deluje Božija blagodat za ozdravljenje bolesnika - kako njegove duše, tako i tela. Božija blagodat leči telo od njegovih nemoći i dušu čisti od njenih grehova. (Jak. 5.14-15 ; Mk. 6.13).

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz