Evandjelja nisu Sveto pismo
Poštovani čitatelji,
Ovo što slijedi (ili bolje što će slijediti, poglavlje po poglavlje, ako
mi urednik ovog bloga to omogući) prijevod je knjige THE FALLIBLE
GOSPELS, koja se jedne noći surfanja pojavila na mom ekranu i koju sam
bez poteškoća odmah downloadirao (kako se to sad govori) u cjelosti, jer
mi se učinila više nego zanimljivom i zato što je u punom skladu s
mojim 35-godišnjim živim zanimanjem za temu tzv. ‘povijesnog Isusa’, pa i
aktivnim bavljenjem tom temom. Spomenut ću samo kratko da sam do danas
preveo tri knjige o povijesnom Isusu, sve od istog autora (S.G.F.
Brandona) i sve već objavljene od raznih naših izdavača (Profil 2
knjige, Stari grad 1 knjiga.)
Autor ove knjige se nije potpisao, pojavila se na ekranu bez ikakve
indikacije tko je knjigu napisao, ali je bilo očito da spada u tzv. free
software, jer nikakvog protivljenja downloadingu nije bilo, niti bilo
kakvog uvjetovanja. Onako kao što danas možete naći na Internetu
originalni tekst Renanova ‘Isusova života’ i kojekakvih drugih vrijednih
knjiga, sve ‘na izvolite’. Možda je još zanimljivije da je u
međuvremenu knjiga nestala s Interneta – poslije je više nikad nisam
mogao naći, nikakav Google mi više nije mogao pomoći. Niti sam ikada
saznao tko je autor, iako sam se obratio i nekim američkim prijateljima
da mi malo to istraže.Pretpostavljam da je skinuta s Interneta. Zašto,
ne znam, možda ćete vi saznati, budete li imali strpljenja da je ovdje,
barem djelomice, pročitate.
Odlučio sam se opet na prevodjenje, iako sam sebi rekao No more, jer
više nemam snage boriti se s izdavačima, koji mi govore da knjige o
Isusu ne idu, slabo se prodaju, Hrvati neće da čitaju. I ne zanima me
novac, tj. zanima me itekako, ali mi nije u prvom planu, niti želim više
ikoga moliti da mi objavljuje knjige koje volim i smatram važnima.
Uostalom, sjetite se, upućujući svoje učenike na zadaću, Isus im je
rekao, otprilike: ‘besplatno ste dobili, besplatno i dajte’. Od
Interneta dobio, Internetu ću je i vratiti, ali prevedenu na hrvatski
jezik.
I evo te knjige. U originalu se zove The Fallible Gospels, što je malo
teško prevesti sa engleskog, jer hrvatski jezik ima izraz
‘nepogrešivost’ (na primjer nepogrešivost pape) ali nema za pogrešivost,
može samo nešto opisno: koji može pogriješiti, I Evandjelja mogu
griješiti, itd. Poslije raznih varijanti, koje sam sve redom odbacio,
jer nisu pogađale ‘u sridu’, palo mi je napamet da bi ‘srida’ bila baš
ovo kako sam stavio: Evandjelja nisu Sveto pismo.
Pa eto, gospodo i gospari (što bi rekli Dubrovčani) : Služite se!
Oto Lukačević
EVANĐELJA NISU SVETO PISMO Razumne opservacije o podrijetlu kršćanstva
UVOD
Često se smatra da su suvremena zapadna društva znanstvena,
materijalistička i nereligiozna, odnosno ‘post-kršćanska’. Pa ipak,
ideje i stanovišta i zakoni i socijalne službe bili bi nezamislivo
drugačiji da nikad nije bilo kršćanstva. Unatoč njegovu ogromnome
kulturološkom značenju, velika većina ljudi u ovome kršćanstvom
zadojenom društvu – uključujući tu i one koji su religiozni i one koji
to nisu - uopće ništa ne zna o tome kako je ono nastalo. Od rođenja pa
do smrti, oni ostaju bez ikakvih saznanja o vjerskom, psihološkom i
političkom okruženju u kojemu je cijela stvar započela.
Kao povijest, podrijetlo kršćanstva se ne uči u školama i posve sigurno
ne uči se ni u crkvama. Izazvalo bi to neprilike: smatra se suviše
opasnim ili suviše kontroverznim ili previše uznemirujućim. Stav koji
običan vjernik, koji redovno ide u crkvu, ima prema povijesti svoje
religije, jest prostodušno povjerenje u istinu i stvarnost priča i
priopćenja što ih je čuo još u djetinjstvu. Sigurno je da ima puno ljudi
koji misle kako je ‘posve dobro poznato’ da je Isus rođen 25. prosinca
1. godine, kao da bismo mogli otići na put do parohijskog registra u
Betlehemu i naći da je tamo uneseno rođenje sina gospodina i gospođe
Krist.
Postoje mnoge knjige na ovu temu, ali one obično imaju neke svoje
posebne ciljeve. Ponekad ih pišu da bi se uvjerio ili umirio čitatelj
kako je posve u redu biti kršćaninom s jednostavnim vjerovanjem.
Evanđelja se predstavljaju, ako ne baš kao nešto što je izdiktirao sam
Bog, onda svakako kao u osnovi pouzdana i konzistentna štiva.
Prigovorima i nedosljednostima se ne dozvoljava ubacivanje ili im se čak
ne dopušta niti toliko da budu razumno saslušana.
Neke od tih knjiga napisali su ogorčeni bivši vjernici, koji su izgubili
svoju vjeru i koji negoduju što su – kako se čini – izgubili tolike
godine svoga života kao redovnici ili redovnice. Ili možda žele da
iznesu neku osobitu teoriju, na primjer da je Isus bio politički
terorist, ili da je Isus bio psihotični iscjelitelj putem vjere, ili da
Isus nije nikada ni postojao, ili da je skinut s križa dok je još bio
živ i da je onda otišao u Indiju ili u Glastonbury ili da sada vodi
školu borilačkih vještina na jugu Francuske zajedno sa Bruceom Leejem, a
da su njegovu smrt lažno izveli vitezovi templari.
U nekim knjigama se raspravlja o datiranju i načinu izrade Evanđelja ili
o nekim posebnim zaključcima suvremene znanosti o Novom zavjetu.
Ponekad je jednostavna vjera lukavo prikrivena dosjetkama znanosti,
predrasude odjevene u ruho razuma. Ponekad je problem u tome da je jedno
izolirano područje proučavanja, kao što je literatura iz neke posebne
zajednice u nekoj posebnoj zemlji, ili datiranje nekih fragmenata
papirusa, ponešto odmaknuto od svog pravog mjesta u ukupnoj perspektivi.
Tada je moguće to upotrijebiti kao osnovicu za tvrdnje kojima se
pokušava preskočiti neke druge dijelove zagonetke, kao što su društveni i
politički kontekst, ili psihološki i kulturološki aspekti, tako da to
više nije uklopljeno u ono što je duga i detaljna analiza već otkrila o
konstrukciji Evanđelja. Knjiga koja je iz toga proistekla može onda,
kako je njoj zgodno, propustiti da spomene kako bi se njene tvrdnje
mogle pomiriti sa pokazateljima iz autentičnih Pavlovih Poslanica, ili
kako riješiti konflikte s drugim Evanđeljima, ili kako to da smo očito u
stanju otkriti stanovite motive u, recimo, djelima autora Mateja i
Luke, te implikacije koje iz njih proistječu.
Činjenica da se sve mora držati zajedno u stvarnom svijetu često biva
zgažena pod nogama stampeda onih kršćana koji su uplašeni ili potpuno
zbunjeni rezultatima znanosti. Umjesto ispitivanja temelja svoje vjere i
istraživanja samih rezultata znanosti i razumnog razgovora o njima, oni
reagiraju kao mačke koje smo stjerali u kut i koje samo svijaju i
podižu leđa i frkću. Postoje i oni koji rabe riječi i ponekad ih rabe
baš dobro, ali koji krivo misle da reagiraju intelektualno, a u stvari
daju maha svojim instinktima i emocijama. Oni mogu kritizirati prave
znanstvenike da tobože preskaču dokaze svojim teorijama, ali umjesto da
se uhvate u koštac sa znanošću i nešto od toga nauče, sva rafiniranost
njihovih gledišta stečena je prije mnogo godina u nedjeljnoj školi. Drže
se demodiranog stava i mišljenja koje je već odavno umrlo, kao radnici
po kancelarijama sedamdesetih godina koji su se odupirali uvođenju
kompjutoriziranih postupaka želeći sačuvati svoju staru kancelarijsku
rutinu.
Za svoju potporu, takvi autori mogu koristiti kombinaciju istinske i
fascinantne znanstvenosti, sumnjive legende (bez da nužno izraze svoje
rezerve u pogledu njih), te citate drugih autora. Ponekad ovi citirani
izvori nisu ljudi koji su se uhvatili u koštac sa biblijskom znanošću,
već ‘imena’, možda dramski pisci ili TV ličnosti – ljudi koji
jednostavno učinkovito uzvraćaju udarce onima koji napadaju njihovu
vjeru. Implikacija je u tome da zato što su rječiti i imaju slavu ili
dobru reputaciju, čak u oblastima koje su potpuno udaljene od povijesti
ili biblijske znanosti, njihova mišljenja u ovoj oblasti bivaju
prihvaćena kao da su važeća.
Završit ćemo s knjigama na policama knjižara koje su stvarno
kripto-fundamentalističke i pseudo-znanstvene, od autora i za čitatelje
kojima je očajnički potrebna Biblija njihova djetinjstva; Biblija koja
nije zakopana ispod konfuznih i složenih i realističkih činjenica, već
se može čitati kao ‘istina’. Ovakvi autori bi tako rado htjeli da svi mi
prihvatimo kako su svi ovi fantastični autori zapravo klepetala i da
svi mi doista možemo ponovno doći do toga da prihvatimo pisce Evanđelja
kao objektivne očevidce a ne propovjednike, kao novinare, a ne urednike i
autore. Možda bi bilo dobro da ovakvi odustanu od osobnog računala i da
se za pisanje svojih budućih knjiga vrate na guščje pero.
Tada bi mogli istupati s nekim promašenim i intelektualno klimavim
usporedbama između, recimo, varijacija u Evanđeljima i suvremenog
izvješćivanja o nekom događaju, u različitim verzijama raznih listova.
Sugestija je ovdje u tome da bi se analiza Novog zavjeta mogla
usporediti s nekim arheologom kroz dvije tisuće godina, koji bi
pokušavao tvrditi da je Times koristio Daily Express kao izvorni
dokument, ili da su oba imala neki zajednički pisani izvor, pored golih
činjenica. I sve ovo unatoč činjenici da su ova novinska izvješća
različita ‘svjedočanstva’ o nekoj stvari u vijestima koja nema nikakvih
implikacija za religiju ili vjerovanje, nikakvih pretenzija prema
čudesima ili suspendiranju prirodnih zakona, te nikakve veze s
rivalitetom oko autoriteta među različitim skupinama novinara koji bi
tvrdili da su imali viziju ili snoviđenje, a ne običnog fotografa i
jedan intervju.
Započeo sam svoja istraživanja jer nisam želio ničije teorije, kao što
nisam htio ni selekciju predrasuda i pretpostavki prakticirajućeg
kršćanina. Htio sam objektivnu istinu. Mislio sam, možda prilično
naivno, da sam ja u stanju otkriti ‘što se stvarno dogodilo’.
Takvo istraživanje može biti frustrirajuće. Pisci obično smatraju nužnim
koristiti nazad-pa-naprijed metodu prezentacije, osjećajući možda
potrebu da započnu sa polaganjem temelja: Kakvi su naši povijesni
izvori? Što možemo vjerovati u dokumentima, u kojim i zašto? Onda čitamo
knjigu koja fluktuira između razgovora o Evanđeljima, opravdavanja
prihvaćanja odnosno odbacivanja pojedinih komadića iz njih, usporedno s
tim kako napredujemo kroz njih, te povezivanja događaja prije i poslije
Isusa s onim što je prolazilo kroz glavu Svetog Pavla, ili u jednoj ili
više od onih najranijih kršćanskih zajednica, ili s idejama kasnijih
povjesničara. Tijekom svega toga oni stalno čitatelja upućuju na
primjedbe ispod teksta ili dodatke.
Ovaj metod prezentacije može biti potreban ili čak neizbježan do
stanovite mjere, posebice ako je autoru nužno da stekne akademska
priznanja. Ali to također djeluje negativno na dinamične skokove
imaginacije. Nemoguće je početi tako da ste objektivni i pokušavate
razumjeti ‘što se doista dogodilo’ ukoliko niste u najmanju ruku dobili
malo ohrabrenja da se prebacite nazad u svijet u kojem nije bilo ničega
od toga – nije bilo Evanđelja, nije bilo nikakve ‘kršćanske crkve’, sa
njenim ritualima i vjerovanjima i inzistiranjem da je postojao ‘Sin
Božji’. Postojao je nekad svijet u kome nitko nije ni čuo za Isusa.
Svijet u kome su se stvari razvijale uredno, krećući se samo naprijed u
vremenu, a ne naprijed i nazad između događaja i interpretacije.
Bilo koja tvrdnja ili izjava o bilo kome ili bilo čemu trebala je
najprije biti kreirana i izrečena po prvi put od ljudskih bića, unutar
njihova kulturnog i političkog konteksta. Ona je zatim morala biti
opravdana drugima, na takav način da njihova vlastita razina
razumijevanja i njihov tip potreba budu prijemčivi i prihvate to.
Zamislite sebe ispred neke robne kuće u nekom gradu. Na ulici stoji
čovjek i propovijeda. Ljudi zastajkuju i slušaju ga, jer ima snažnu
osobnost i veći dio onoga što govori nije bez smisla. On polazi od
solidnih moralnih načela koja već čine dio svijeta u kojemu su odrasli i
izražava ih neobično rječito. Ali nitko nije ranije čuo za njega. Nema
nikakav službeni položaj, iza njega ne stoji nikakva crkva. On govori:
slijedite me. Slušate li? Njegovi sljedbenici počinju tvrditi da je ovaj
čovjek toliko izuzetan da njihove boleštine jednostavno nestaju, pa
misle da mu je njegov autoritet zasigurno podario Bog. Biste li vi
pokazali bilo kakvo zanimanje za ove izjave?
Isus je nekad bio u tom položaju. Ali kulturološke predodžbe njegovih
slušatelja bile su potpuno drugačije od naših. Knjige koje se pišu o
njemu često ne pomažu čitatelju da bude svjestan ovoga. Isto tako,
umjesto da kažu ‘Što se zatim desilo?’, vjerojatnije je da će sve to
izraziti na prilično suhoparan i pomalo konfuzan način kao, na primjer,
ovako: ‘Zato što se X desio nekoliko desetljeća kasnije, ovo je
vjerojatno ono što je Z radio kad je pisao svoje Evanđelje i tvrdio da
se to i to dogodilo na stanoviti način’.
Uzmite samo u obzir opasnost od takvog gledanja unazad i toga da sad
‘okrivimo’ izvješća o uskrsnuću za ‘pojavu kršćanstva’. A u stvari,
postojao je jedan učitelj koji se zvao Isus i ljudi su ga slijedili dok
je bio živ. Ovaj pokret nije stvoren poslije njegove smrti, odnosno sa
predznanjem o njoj ili zbog te smrti. Ideje Svetog Pavla došle su
kasnije. Evanđelja Novog zavjeta napisana su još kasnije, nakon što je
svijet iskusio Isusovo učenje i tvrdnje njegovih sljedbenika i Pavlovo
učenje. Ne možemo reći da ‘startamo’ sa nekom vrstom zbirke
alternativnih biografija. Evanđelja su konačan proizvod, nakon što su
drugi utjecaji već djelovali.
Profesionalnom povjesničaru ili znanstveniku, bilo koje nastojanje da se
pokuša razmrsiti tradicionalni akademski pristup (čak i djelomice) i da
se to onda ‘pretvori u priču’, vjerojatno će izgledati nezgrapno i
subjektivno i puno opasnosti. Ja za to ne moram brinuti. Nemam nikakvu
akademsku reputaciju koju bih morao štititi ili opravdavati. Nemam
nikakvu omiljenu teoriju koju bih morao promovirati. Ja sam jednostavno
fasciniran povijesnom i psihološkom mehanikom ovog enormno značajnog
fenomena.
Meni je stalo do istine i do slobode izbora. Ako ste bolje informirani,
manje je vjerojatno da ćete biti žrtvom manipulacije. Vani u svijetu,
razgovarajući s vama na ulici, kucajući na vaša vrata, nalaze se ljudi
koji nisu motivirani poštovanjem prema vama kao pojedincu ili prema
načelima slobode. Oni vas žele uvjeriti u nešto i pridobiti za nešto. Da
bi to postigli morat će i sebe i vas zadržati u neznanju o povijesnim,
književnim i znanstvenim otkrićima protekla tri stoljeća. Kroz
stoljeća, naivni i lakovjerni ljudi bili su žrtve laži, eksploatacije,
zlouporabe, pljačke, pa su ih čak odvodili i u smrt ljudi čije su
tvrdnje prihvatili kao istinu. Vještice su utapali i heretike mučili
ljudi koji su vjerovali u glupave stvari koje nije moguće dokazati. Nisu
svi tako dobri kakav je bio Isus iz Nazareta.
Da li ovo znači da sad ovdje imamo konačno neku vrstu otvorene
rekapitulacije o tome ‘što se stvarno dogodilo’? Da je ovdje riječ o
‘istini’? Da navedemo besmrtne riječi Poncija Pilata: ‘Što je istina?’
‘Evanđelje’ doslovno znači ‘dobru vijest’, ali ovo prvobitno značenje
više se ne bilježi. Riječ ima tri značajne konotacije za suvremenog
čitatelja:
1. ‘Evanđelje’ je knjiga u Bibliji koja priča priču o Isusu.
2. Riječ ‘Evanđelje’ govori nam o pouzdanosti, respektabilnosti i
autoritetu. Čak i u sekularnom i ciničnom društvu riječi ‘istinito kao
Evanđelje’ još uvijek imaju neku snagu.
3. ‘Evanđelje’ je poruka, vrijedna i u punoj mjeri prihvaćena od
osobe koja nam je propovijeda. Čini se prihvatljivim koristiti frazu
‘propovijeda Evanđelje’ i kad govorimo o ekonomistima ili sociolozima,
premda oni možda govore o nekom načelu ili koncepciji koja nema ničeg
zajedničkog sa religijom.
Dakle: Vjera u poruku; istina i autoritet; i priča o Isusu.
Prvi je problem u tome da ne postoji jedno jedino originalno
‘Evanđelje’, jedna kršćanska poruka. A ovo ne govorim samo u smislu da
postoje četiri Evanđelja u Novom zavjetu.
Evanđelje po Marku govori nam da je nakon uhićenja Ivana Krstitelja,
Isus krenuo Galilejom, proklamirajući Božije Evanđelje, govoreći
‘Vrijeme je došlo i kraljevstvo Božije je veoma blizu. Pokajte se i
vjerujte u dobru vijest!’ (Marko, 1.14-15). Nekoliko godina kasnije,
Pavao iz Tarza počeo je pripremati velika misionarska putovanja diljem
Srednjeg Istoka, propovijedajući o spasenju i o značenju smrti i
uskrsnuća Kristova (I Kor. 15.2-8).
Očito je da poruka ‘apostola Pavla’ nije mogla biti ista kao poruka
koju je Isus propovijedao za vrijeme svog života. Ovo je samo vrh
ledenog brijega. U stvari, postojala je zbunjujuća raznolikost ‘poruka’
koje su letjele naokolo u ozračju prvog stoljeća. Ljudi su se angažirali
u ozbiljnim i ogorčenim konfliktima oko svojih vjerovanja i oko svojih
vlastitih pozicija u sustavu autoriteta. Ljudi su pisali Evanđelja, ne u
nekoj vrsti nadahnutog transa, izolirani od svijeta, nego na posve
određenim mjestima i u posve određenim situacijama. Nisu oni ‘bilježili
povijest’- imali su oni i svoje vlastite sjekire koje je trebalo
oštriti. Imali su ideje koje je trebalo braniti i zajednice koje je
trebalo održati na okupu. Imali su protivnike koje je trebalo
kritizirati, greške kojima se trebalo suprotstaviti i suparnike nad
kojima je trebalo dokazati superiornost.
Nakon što je Isus pogubljen na križu, njegovi sljedbenici nisu bili
jedna jedinstvena konzistentna skupina. Razni učenici bili su različita
ljudska bića, sa individualnim karakterima i vlastitom osobnom
prošlošću. Oni su sigurno morali saobraćati s drugim ljudima u svom
okruženju i, čineći to, bilo je neizbježno da do izvjesne mjere razviju
svoje vlastite poruke. Njihove osobne sklonosti i razina njihova
razumijevanja zasigurno ih je dovela to toga da naglašavaju različite
aspekte i tumačenja onoga u što su vjerovali, jednako kao i onoga o čemu
su bili poučeni. Pavao, koji nije bio dio prvobine skupine, odnosno
Isusovih sljedbenika iz Jeruzalema, imao je svoju vlastitu poruku, a ona
nije bila ista kao njihova.
Neke od njihovih poruka su se poklapale, ali neke od njih bile su u
suprotnosti. Autori Evanđelja, koji su pisali nekoliko godina kasnije,
nisu samo baštinili povijest ovih poruka i potrebu da se nađe smisao
ovih suprotnosti i nedosljednosti. Oni su imali i svoja vlastita
gledišta koja je trebalo nametnuti informacijama s kojima su
raspolagali, potrebe svojih vlastitih zajednica na koje je trebalo
odgovoriti i svoje vlastite poruke koje je trebalo priopćiti.
Svi ovi ljudi, ova ljudska bića, vjerovali su u svoje vlastite poruke.
Svi su oni imali svoj vlastiti osjećaj o tome što je ‘istina’. Zato su
smatrali opravdanim da materijal prezentiraju na način koji će
podupirati njihov vlastiti stav. Nisu bili mašine koje bi primile
predaju i, nedirnute entuzijazmom ili idejama ili emocijama, sve to
prenijele u nekom ‘originalnom’ neispoliranom obliku sljedećem
naraštaju. Radi pojačanja svoje poruke oni bi manipulirali svojim
materijalom, jer je ‘istina’ koju su htjeli prenijeti bila važnija od
toga da se precizno prenese ono što su primili.
Ništa od ovoga nije niti najmanje nerazumno. Trebalo bi nam to svima
biti očito, uključujući i kršćane među nama. Ali obični suvremeni
kršćanin nikada se ne upušta u ovakve opasne misaone procese, niti ih
slijedi logikom do njihovih razumnih zaključaka. Njihovo ‘razumijevanje’
kršćanstva jest da je ono počelo u nekoj vrsti vakuuma. Možda u dnu
svoje svijesti imaju neki nekritični koncept prvih nekoliko godina prvog
stoljeća, jednako nerealan kao što je postavljanje pozornice za neku
teatarsku produkciju. Pojavio se ‘sin Božji’ i lutao naokolo Galilejom,
vjerojatno uzdignut iznad zemlje (ili vode) nekoliko centimetara,
govoreći ljudima da okrenu drugi obraz i uklanjajući, pokretom ruke, i
sljepoću i gubu i umnažajući hljepčiće i ribe.
Kao dopunski likovi u drami, osobe kao što su farizeji ili rimski
stotnici i Poncije Pilat pojavljuju se na sceni, da bi odmah sišli s
pozornice, bez spomena o njihovoj političkoj ili društvnoj važnosti,
odnosno bez ikakove ocjene o njima. A onda je Isus raspet i – na opće
zaprepaštenje - ustao iz mrtvih tri dana kasnije. Tako piše u Bibliji.
Znači on je stvarno bio Sin Božji i to je to. Bog je nadahnuo Pavla da
piše poslanice i učenike da pišu Evanđelja i u sve to treba čvrsto
vjerovati kao točno i istinito, kao u neki pradavni ekvivalent Četvrtog
kanala televizije.
Sve je onda ponovno postalo ‘realističnim’. Ljudi su prestali
manipulirati zakonima fizike i ustajanjem iz mrtvih i počeli su pisati
dokumente kojima niste uvijek mogli vjerovati i s kojima ste se s pravom
mogli sporiti. Ali Isus je već bio lansirao Kršćansku crkvu i eto nas
danas tu gdje jesmo, s papom i katedralama i svim ostalim.
Činjenica je, međutim, da nije moguće razumjeti početke kršćanstva
ukoliko sve to nije uklonjeno iz ove artificijelne drame i stavljeno u
kontekst povijesti, religije, politike, pa i psihologije autoriteta i
rivalstva.
Sve se to odigralo u realnom svijetu. Svi ljudi koji su bili upleteni u
priču imali su političku situaciju oko sebe i religioznu prošlost iza
sebe. Bili su dio kulture, ne naše kulture; kulture s idejama,
predodžbama i očekivanjima. Ništa od ovoga nije se osnivalo na našem
poznavanju fizike, biologije, astronomije, psihologije, itd. Njihovo
društvo je imalo ekonomiju i društvene i medicinske probleme i oni su
imali svoje načine razumijevanja i objašnjavanja stvari koje su od nas
jako udaljene.
Ali to su ipak bili ljudi. Oni su voljeli, oni su se prepirali,
kazivali laži i bilo im je potrebno da budu prihvaćeni, ponekad i da
imaju moć. Bilo im je drago da budu u pravu i postajali su defenzivni
kad bi bili suočeni sa suparnicima ili kritikama. Dešavalo se i da budu
zastrašeni, a živjeli su u surovom svijetu.
Ovo su bili ljudi koji su slijedili Isusa, koji su bili nadahnuti njime,
koji su propovijedali o njemu, koji su ga tumačili. Ovo su bili ljudi
koji su napisali Evanđelja. Ovo su bili ljudi koji su ustvrdili da je
Isus bio božanstven. Da li ovo znači da ja osobno dovodim u pitanje
Isusovu ‘božanstvenost’? Ono što je važno jest možda to da su njegov
karakter i njegov utjecaj bili uzrokom što je takva tvrdnja uopće
iznesena. Ali ako vi tvrdite da je Isus bio božanstven, kako to znate?
Tako što vam je netko rekao, netko kome su to u početku rekli neki
drugi, i tako dalje unazad tijekom naraštaja. Sve dok ne dođete do
nekoga tko je to rekao prvi: ovaj čovjek je bio poslat ili odabran od
Boga.
A vi morate vjerovati da je ta osoba govorila istinu. Ta osoba u svom
primitivnom, znanstveno neukom i veoma praznovjernom društvu. Što je
temelj vaše vjere? U što vi vjerujete? U božanstvenost Isusa – ili u
tumačenje njegova značenja koje je dao netko drugi, netko čiji je način
percepcije svijeta bio milijun milja daleko od vašeg?
Možda ćete reći da se umjesto toga oslanjate na ‘činjenicu’ njegova
uskrsnuća iz mrtvih, za koje postoje ‘dokazi’. Te dokaze ćemo razmotriti
kasnije, kad utvrdimo kulturni kontekst u kome su ove tvrdnje nastale.
Odvojeno od toga, vaša vjera bi i dalje bila vjera u tumačenje, a ne u
sam događaj. Ako bi se netko vratio iz mrtvih danas, što se događa u
modernim bolnicama na regularnoj osnovi, da li biste mislili da je ovo
dokaz njihove božanstvenosti? Ako to ne bi bilo u bolnici, biste li
vjerovali izvješću? Zar ne biste pomislili da netko možda laže, ili
griješi, ili halucinira, ili da postoji i neko alternativno objašnjenje,
a ne samo Božje čudo? Ili da pokazatelji zahtijevaju pažljivije
istraživanje da bi se donijela odluka o tome koliko je sve to pouzdano?
Suvremeni kršćanski vjernici čine ovo svaki dan, primjenjujući jedan
sustav mjerila za prihvaćanje ili raspravu o tome što se dešava danas, a
posve drugi za ono što se dogodilo prije dvije tisuće godina. Ali dvije
tisuće godina je samo određeno vremensko trajanje. Ovo je jednako
logično kao primijeniti jedan sustav pretpostavki glede ljudske naravi i
glede toga kako svijet funkcionira u utorak i posve drugi sustav u
petak.
Kršćanstvo je nemoguće razumjeti samo odlaskom u crkvu. Ne možete
razumjeti Isusa ili uskrsnuće, a da nemate neka saznanja o prošlosti
Židova i njihovoj situaciji u Rimskome carstvu u vrijeme Isusova života.
Također je potrebno da imate nekakvu predodžbu o životu i idejama
Pavla, te da znate nešto o njegovim konfliktima sa glavnom skupinom
prvobitnih Isusovih sljedbenika u Jeruzalemu.
I na koncu, ako ne znate za židovski ustanak protiv Rimljana u prvom
stoljeću, te o posljedicama uništenja jeruzalemskog Hrama i strašnog
poraza, kako za kršćanstvo tako i za Židove, vi niste u stanju razumjeti
postojanje i prirodu samih Evanđelja.
Ne možete stvarno razumjeti bilo što o svemu tome ukoliko ne znate barem
nešto o svemu tome. Tek tada ćete biti u mogućnosti da procijenite kako
se ‘poruka’ filtrirala kroz ideje i predrasude i potrebe raznih ljudi.
Nakon što su svi oni natezali Evanđelje prema svojim ciljevima i
potrebama, mi smo duž toga puta praktično izgubili svaku šansu da
baštinimo stvarnog Isusa. Ostavili su nam samo praznovjerje i Crkvu. |
