Evandjelja nisu Sveto pismo - 10 August 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Monday
2016-12-05
4:24 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » August » 10 » Evandjelja nisu Sveto pismo
8:08 PM
Evandjelja nisu Sveto pismo

Evandjelja nisu Sveto pismo



Poštovani čitatelji,

Ovo što slijedi (ili bolje što će slijediti, poglavlje po poglavlje, ako mi urednik ovog bloga to omogući) prijevod je knjige THE FALLIBLE GOSPELS, koja se jedne noći surfanja pojavila na mom ekranu i koju sam bez poteškoća odmah downloadirao (kako se to sad govori) u cjelosti, jer mi se učinila više nego zanimljivom i zato što je u punom skladu s mojim 35-godišnjim živim zanimanjem za temu tzv. ‘povijesnog Isusa’, pa i aktivnim bavljenjem tom temom. Spomenut ću samo kratko da sam do danas preveo tri knjige o povijesnom Isusu, sve od istog autora (S.G.F. Brandona) i sve već objavljene od raznih naših izdavača (Profil 2 knjige, Stari grad 1 knjiga.)
Autor ove knjige se nije potpisao, pojavila se na ekranu bez ikakve indikacije tko je knjigu napisao, ali je bilo očito da spada u tzv. free software, jer nikakvog protivljenja downloadingu nije bilo, niti bilo kakvog uvjetovanja. Onako kao što danas možete naći na Internetu originalni tekst Renanova ‘Isusova života’ i kojekakvih drugih vrijednih knjiga, sve ‘na izvolite’. Možda je još zanimljivije da je u međuvremenu knjiga nestala s Interneta – poslije je više nikad nisam mogao naći, nikakav Google mi više nije mogao pomoći. Niti sam ikada saznao tko je autor, iako sam se obratio i nekim američkim prijateljima da mi malo to istraže.Pretpostavljam da je skinuta s Interneta. Zašto, ne znam, možda ćete vi saznati, budete li imali strpljenja da je ovdje, barem djelomice, pročitate.
Odlučio sam se opet na prevodjenje, iako sam sebi rekao No more, jer više nemam snage boriti se s izdavačima, koji mi govore da knjige o Isusu ne idu, slabo se prodaju, Hrvati neće da čitaju. I ne zanima me novac, tj. zanima me itekako, ali mi nije u prvom planu, niti želim više ikoga moliti da mi objavljuje knjige koje volim i smatram važnima. Uostalom, sjetite se, upućujući svoje učenike na zadaću, Isus im je rekao, otprilike: ‘besplatno ste dobili, besplatno i dajte’. Od Interneta dobio, Internetu ću je i vratiti, ali prevedenu na hrvatski jezik.
I evo te knjige. U originalu se zove The Fallible Gospels, što je malo teško prevesti sa engleskog, jer hrvatski jezik ima izraz ‘nepogrešivost’ (na primjer nepogrešivost pape) ali nema za pogrešivost, može samo nešto opisno: koji može pogriješiti, I Evandjelja mogu griješiti, itd. Poslije raznih varijanti, koje sam sve redom odbacio, jer nisu pogađale ‘u sridu’, palo mi je napamet da bi ‘srida’ bila baš ovo kako sam stavio: Evandjelja nisu Sveto pismo.
Pa eto, gospodo i gospari (što bi rekli Dubrovčani) : Služite se!
Oto Lukačević




EVANĐELJA NISU SVETO PISMO Razumne opservacije o podrijetlu kršćanstva

UVOD
Često se smatra da su suvremena zapadna društva znanstvena, materijalistička i nereligiozna, odnosno ‘post-kršćanska’. Pa ipak, ideje i stanovišta i zakoni i socijalne službe bili bi nezamislivo drugačiji da nikad nije bilo kršćanstva. Unatoč njegovu ogromnome kulturološkom značenju, velika većina ljudi u ovome kršćanstvom zadojenom društvu – uključujući tu i one koji su religiozni i one koji to nisu - uopće ništa ne zna o tome kako je ono nastalo. Od rođenja pa do smrti, oni ostaju bez ikakvih saznanja o vjerskom, psihološkom i političkom okruženju u kojemu je cijela stvar započela.

Kao povijest, podrijetlo kršćanstva se ne uči u školama i posve sigurno ne uči se ni u crkvama. Izazvalo bi to neprilike: smatra se suviše opasnim ili suviše kontroverznim ili previše uznemirujućim. Stav koji običan vjernik, koji redovno ide u crkvu, ima prema povijesti svoje religije, jest prostodušno povjerenje u istinu i stvarnost priča i priopćenja što ih je čuo još u djetinjstvu. Sigurno je da ima puno ljudi koji misle kako je ‘posve dobro poznato’ da je Isus rođen 25. prosinca 1. godine, kao da bismo mogli otići na put do parohijskog registra u Betlehemu i naći da je tamo uneseno rođenje sina gospodina i gospođe Krist.

Postoje mnoge knjige na ovu temu, ali one obično imaju neke svoje posebne ciljeve. Ponekad ih pišu da bi se uvjerio ili umirio čitatelj kako je posve u redu biti kršćaninom s jednostavnim vjerovanjem. Evanđelja se predstavljaju, ako ne baš kao nešto što je izdiktirao sam Bog, onda svakako kao u osnovi pouzdana i konzistentna štiva. Prigovorima i nedosljednostima se ne dozvoljava ubacivanje ili im se čak ne dopušta niti toliko da budu razumno saslušana.

Neke od tih knjiga napisali su ogorčeni bivši vjernici, koji su izgubili svoju vjeru i koji negoduju što su – kako se čini – izgubili tolike godine svoga života kao redovnici ili redovnice. Ili možda žele da iznesu neku osobitu teoriju, na primjer da je Isus bio politički terorist, ili da je Isus bio psihotični iscjelitelj putem vjere, ili da Isus nije nikada ni postojao, ili da je skinut s križa dok je još bio živ i da je onda otišao u Indiju ili u Glastonbury ili da sada vodi školu borilačkih vještina na jugu Francuske zajedno sa Bruceom Leejem, a da su njegovu smrt lažno izveli vitezovi templari.

U nekim knjigama se raspravlja o datiranju i načinu izrade Evanđelja ili o nekim posebnim zaključcima suvremene znanosti o Novom zavjetu. Ponekad je jednostavna vjera lukavo prikrivena dosjetkama znanosti, predrasude odjevene u ruho razuma. Ponekad je problem u tome da je jedno izolirano područje proučavanja, kao što je literatura iz neke posebne zajednice u nekoj posebnoj zemlji, ili datiranje nekih fragmenata papirusa, ponešto odmaknuto od svog pravog mjesta u ukupnoj perspektivi. Tada je moguće to upotrijebiti kao osnovicu za tvrdnje kojima se pokušava preskočiti neke druge dijelove zagonetke, kao što su društveni i politički kontekst, ili psihološki i kulturološki aspekti, tako da to više nije uklopljeno u ono što je duga i detaljna analiza već otkrila o konstrukciji Evanđelja. Knjiga koja je iz toga proistekla može onda, kako je njoj zgodno, propustiti da spomene kako bi se njene tvrdnje mogle pomiriti sa pokazateljima iz autentičnih Pavlovih Poslanica, ili kako riješiti konflikte s drugim Evanđeljima, ili kako to da smo očito u stanju otkriti stanovite motive u, recimo, djelima autora Mateja i Luke, te implikacije koje iz njih proistječu.

Činjenica da se sve mora držati zajedno u stvarnom svijetu često biva zgažena pod nogama stampeda onih kršćana koji su uplašeni ili potpuno zbunjeni rezultatima znanosti. Umjesto ispitivanja temelja svoje vjere i istraživanja samih rezultata znanosti i razumnog razgovora o njima, oni reagiraju kao mačke koje smo stjerali u kut i koje samo svijaju i podižu leđa i frkću. Postoje i oni koji rabe riječi i ponekad ih rabe baš dobro, ali koji krivo misle da reagiraju intelektualno, a u stvari daju maha svojim instinktima i emocijama. Oni mogu kritizirati prave znanstvenike da tobože preskaču dokaze svojim teorijama, ali umjesto da se uhvate u koštac sa znanošću i nešto od toga nauče, sva rafiniranost njihovih gledišta stečena je prije mnogo godina u nedjeljnoj školi. Drže se demodiranog stava i mišljenja koje je već odavno umrlo, kao radnici po kancelarijama sedamdesetih godina koji su se odupirali uvođenju kompjutoriziranih postupaka želeći sačuvati svoju staru kancelarijsku rutinu.

Za svoju potporu, takvi autori mogu koristiti kombinaciju istinske i fascinantne znanstvenosti, sumnjive legende (bez da nužno izraze svoje rezerve u pogledu njih), te citate drugih autora. Ponekad ovi citirani izvori nisu ljudi koji su se uhvatili u koštac sa biblijskom znanošću, već ‘imena’, možda dramski pisci ili TV ličnosti – ljudi koji jednostavno učinkovito uzvraćaju udarce onima koji napadaju njihovu vjeru. Implikacija je u tome da zato što su rječiti i imaju slavu ili dobru reputaciju, čak u oblastima koje su potpuno udaljene od povijesti ili biblijske znanosti, njihova mišljenja u ovoj oblasti bivaju prihvaćena kao da su važeća.

Završit ćemo s knjigama na policama knjižara koje su stvarno kripto-fundamentalističke i pseudo-znanstvene, od autora i za čitatelje kojima je očajnički potrebna Biblija njihova djetinjstva; Biblija koja nije zakopana ispod konfuznih i složenih i realističkih činjenica, već se može čitati kao ‘istina’. Ovakvi autori bi tako rado htjeli da svi mi prihvatimo kako su svi ovi fantastični autori zapravo klepetala i da svi mi doista možemo ponovno doći do toga da prihvatimo pisce Evanđelja kao objektivne očevidce a ne propovjednike, kao novinare, a ne urednike i autore. Možda bi bilo dobro da ovakvi odustanu od osobnog računala i da se za pisanje svojih budućih knjiga vrate na guščje pero.

Tada bi mogli istupati s nekim promašenim i intelektualno klimavim usporedbama između, recimo, varijacija u Evanđeljima i suvremenog izvješćivanja o nekom događaju, u različitim verzijama raznih listova. Sugestija je ovdje u tome da bi se analiza Novog zavjeta mogla usporediti s nekim arheologom kroz dvije tisuće godina, koji bi pokušavao tvrditi da je Times koristio Daily Express kao izvorni dokument, ili da su oba imala neki zajednički pisani izvor, pored golih činjenica. I sve ovo unatoč činjenici da su ova novinska izvješća različita ‘svjedočanstva’ o nekoj stvari u vijestima koja nema nikakvih implikacija za religiju ili vjerovanje, nikakvih pretenzija prema čudesima ili suspendiranju prirodnih zakona, te nikakve veze s rivalitetom oko autoriteta među različitim skupinama novinara koji bi tvrdili da su imali viziju ili snoviđenje, a ne običnog fotografa i jedan intervju.

Započeo sam svoja istraživanja jer nisam želio ničije teorije, kao što nisam htio ni selekciju predrasuda i pretpostavki prakticirajućeg kršćanina. Htio sam objektivnu istinu. Mislio sam, možda prilično naivno, da sam ja u stanju otkriti ‘što se stvarno dogodilo’.

Takvo istraživanje može biti frustrirajuće. Pisci obično smatraju nužnim koristiti nazad-pa-naprijed metodu prezentacije, osjećajući možda potrebu da započnu sa polaganjem temelja: Kakvi su naši povijesni izvori? Što možemo vjerovati u dokumentima, u kojim i zašto? Onda čitamo knjigu koja fluktuira između razgovora o Evanđeljima, opravdavanja prihvaćanja odnosno odbacivanja pojedinih komadića iz njih, usporedno s tim kako napredujemo kroz njih, te povezivanja događaja prije i poslije Isusa s onim što je prolazilo kroz glavu Svetog Pavla, ili u jednoj ili više od onih najranijih kršćanskih zajednica, ili s idejama kasnijih povjesničara. Tijekom svega toga oni stalno čitatelja upućuju na primjedbe ispod teksta ili dodatke.

Ovaj metod prezentacije može biti potreban ili čak neizbježan do stanovite mjere, posebice ako je autoru nužno da stekne akademska priznanja. Ali to također djeluje negativno na dinamične skokove imaginacije. Nemoguće je početi tako da ste objektivni i pokušavate razumjeti ‘što se doista dogodilo’ ukoliko niste u najmanju ruku dobili malo ohrabrenja da se prebacite nazad u svijet u kojem nije bilo ničega od toga – nije bilo Evanđelja, nije bilo nikakve ‘kršćanske crkve’, sa njenim ritualima i vjerovanjima i inzistiranjem da je postojao ‘Sin Božji’. Postojao je nekad svijet u kome nitko nije ni čuo za Isusa. Svijet u kome su se stvari razvijale uredno, krećući se samo naprijed u vremenu, a ne naprijed i nazad između događaja i interpretacije.

Bilo koja tvrdnja ili izjava o bilo kome ili bilo čemu trebala je najprije biti kreirana i izrečena po prvi put od ljudskih bića, unutar njihova kulturnog i političkog konteksta. Ona je zatim morala biti opravdana drugima, na takav način da njihova vlastita razina razumijevanja i njihov tip potreba budu prijemčivi i prihvate to.

Zamislite sebe ispred neke robne kuće u nekom gradu. Na ulici stoji čovjek i propovijeda. Ljudi zastajkuju i slušaju ga, jer ima snažnu osobnost i veći dio onoga što govori nije bez smisla. On polazi od solidnih moralnih načela koja već čine dio svijeta u kojemu su odrasli i izražava ih neobično rječito. Ali nitko nije ranije čuo za njega. Nema nikakav službeni položaj, iza njega ne stoji nikakva crkva. On govori: slijedite me. Slušate li? Njegovi sljedbenici počinju tvrditi da je ovaj čovjek toliko izuzetan da njihove boleštine jednostavno nestaju, pa misle da mu je njegov autoritet zasigurno podario Bog. Biste li vi pokazali bilo kakvo zanimanje za ove izjave?

Isus je nekad bio u tom položaju. Ali kulturološke predodžbe njegovih slušatelja bile su potpuno drugačije od naših. Knjige koje se pišu o njemu često ne pomažu čitatelju da bude svjestan ovoga. Isto tako, umjesto da kažu ‘Što se zatim desilo?’, vjerojatnije je da će sve to izraziti na prilično suhoparan i pomalo konfuzan način kao, na primjer, ovako: ‘Zato što se X desio nekoliko desetljeća kasnije, ovo je vjerojatno ono što je Z radio kad je pisao svoje Evanđelje i tvrdio da se to i to dogodilo na stanoviti način’.

Uzmite samo u obzir opasnost od takvog gledanja unazad i toga da sad ‘okrivimo’ izvješća o uskrsnuću za ‘pojavu kršćanstva’. A u stvari, postojao je jedan učitelj koji se zvao Isus i ljudi su ga slijedili dok je bio živ. Ovaj pokret nije stvoren poslije njegove smrti, odnosno sa predznanjem o njoj ili zbog te smrti. Ideje Svetog Pavla došle su kasnije. Evanđelja Novog zavjeta napisana su još kasnije, nakon što je svijet iskusio Isusovo učenje i tvrdnje njegovih sljedbenika i Pavlovo učenje. Ne možemo reći da ‘startamo’ sa nekom vrstom zbirke alternativnih biografija. Evanđelja su konačan proizvod, nakon što su drugi utjecaji već djelovali.

Profesionalnom povjesničaru ili znanstveniku, bilo koje nastojanje da se pokuša razmrsiti tradicionalni akademski pristup (čak i djelomice) i da se to onda ‘pretvori u priču’, vjerojatno će izgledati nezgrapno i subjektivno i puno opasnosti. Ja za to ne moram brinuti. Nemam nikakvu akademsku reputaciju koju bih morao štititi ili opravdavati. Nemam nikakvu omiljenu teoriju koju bih morao promovirati. Ja sam jednostavno fasciniran povijesnom i psihološkom mehanikom ovog enormno značajnog fenomena.

Meni je stalo do istine i do slobode izbora. Ako ste bolje informirani, manje je vjerojatno da ćete biti žrtvom manipulacije. Vani u svijetu, razgovarajući s vama na ulici, kucajući na vaša vrata, nalaze se ljudi koji nisu motivirani poštovanjem prema vama kao pojedincu ili prema načelima slobode. Oni vas žele uvjeriti u nešto i pridobiti za nešto. Da bi to postigli morat će i sebe i vas zadržati u neznanju o povijesnim, književnim i znanstvenim otkrićima protekla tri stoljeća. Kroz stoljeća, naivni i lakovjerni ljudi bili su žrtve laži, eksploatacije, zlouporabe, pljačke, pa su ih čak odvodili i u smrt ljudi čije su tvrdnje prihvatili kao istinu. Vještice su utapali i heretike mučili ljudi koji su vjerovali u glupave stvari koje nije moguće dokazati. Nisu svi tako dobri kakav je bio Isus iz Nazareta.

Da li ovo znači da sad ovdje imamo konačno neku vrstu otvorene rekapitulacije o tome ‘što se stvarno dogodilo’? Da je ovdje riječ o ‘istini’? Da navedemo besmrtne riječi Poncija Pilata: ‘Što je istina?’

‘Evanđelje’ doslovno znači ‘dobru vijest’, ali ovo prvobitno značenje više se ne bilježi. Riječ ima tri značajne konotacije za suvremenog čitatelja:

1. ‘Evanđelje’ je knjiga u Bibliji koja priča priču o Isusu.

2. Riječ ‘Evanđelje’ govori nam o pouzdanosti, respektabilnosti i autoritetu. Čak i u sekularnom i ciničnom društvu riječi ‘istinito kao Evanđelje’ još uvijek imaju neku snagu.

3. ‘Evanđelje’ je poruka, vrijedna i u punoj mjeri prihvaćena od osobe koja nam je propovijeda. Čini se prihvatljivim koristiti frazu ‘propovijeda Evanđelje’ i kad govorimo o ekonomistima ili sociolozima, premda oni možda govore o nekom načelu ili koncepciji koja nema ničeg zajedničkog sa religijom.

Dakle: Vjera u poruku; istina i autoritet; i priča o Isusu.

Prvi je problem u tome da ne postoji jedno jedino originalno ‘Evanđelje’, jedna kršćanska poruka. A ovo ne govorim samo u smislu da postoje četiri Evanđelja u Novom zavjetu.

Evanđelje po Marku govori nam da je nakon uhićenja Ivana Krstitelja, Isus krenuo Galilejom, proklamirajući Božije Evanđelje, govoreći ‘Vrijeme je došlo i kraljevstvo Božije je veoma blizu. Pokajte se i vjerujte u dobru vijest!’ (Marko, 1.14-15). Nekoliko godina kasnije, Pavao iz Tarza počeo je pripremati velika misionarska putovanja diljem Srednjeg Istoka, propovijedajući o spasenju i o značenju smrti i uskrsnuća Kristova (I Kor. 15.2-8).

Očito je da poruka ‘apostola Pavla’ nije mogla biti ista kao poruka koju je Isus propovijedao za vrijeme svog života. Ovo je samo vrh ledenog brijega. U stvari, postojala je zbunjujuća raznolikost ‘poruka’ koje su letjele naokolo u ozračju prvog stoljeća. Ljudi su se angažirali u ozbiljnim i ogorčenim konfliktima oko svojih vjerovanja i oko svojih vlastitih pozicija u sustavu autoriteta. Ljudi su pisali Evanđelja, ne u nekoj vrsti nadahnutog transa, izolirani od svijeta, nego na posve određenim mjestima i u posve određenim situacijama. Nisu oni ‘bilježili povijest’- imali su oni i svoje vlastite sjekire koje je trebalo oštriti. Imali su ideje koje je trebalo braniti i zajednice koje je trebalo održati na okupu. Imali su protivnike koje je trebalo kritizirati, greške kojima se trebalo suprotstaviti i suparnike nad kojima je trebalo dokazati superiornost.

Nakon što je Isus pogubljen na križu, njegovi sljedbenici nisu bili jedna jedinstvena konzistentna skupina. Razni učenici bili su različita ljudska bića, sa individualnim karakterima i vlastitom osobnom prošlošću. Oni su sigurno morali saobraćati s drugim ljudima u svom okruženju i, čineći to, bilo je neizbježno da do izvjesne mjere razviju svoje vlastite poruke. Njihove osobne sklonosti i razina njihova razumijevanja zasigurno ih je dovela to toga da naglašavaju različite aspekte i tumačenja onoga u što su vjerovali, jednako kao i onoga o čemu su bili poučeni. Pavao, koji nije bio dio prvobine skupine, odnosno Isusovih sljedbenika iz Jeruzalema, imao je svoju vlastitu poruku, a ona nije bila ista kao njihova.

Neke od njihovih poruka su se poklapale, ali neke od njih bile su u suprotnosti. Autori Evanđelja, koji su pisali nekoliko godina kasnije, nisu samo baštinili povijest ovih poruka i potrebu da se nađe smisao ovih suprotnosti i nedosljednosti. Oni su imali i svoja vlastita gledišta koja je trebalo nametnuti informacijama s kojima su raspolagali, potrebe svojih vlastitih zajednica na koje je trebalo odgovoriti i svoje vlastite poruke koje je trebalo priopćiti.

Svi ovi ljudi, ova ljudska bića, vjerovali su u svoje vlastite poruke. Svi su oni imali svoj vlastiti osjećaj o tome što je ‘istina’. Zato su smatrali opravdanim da materijal prezentiraju na način koji će podupirati njihov vlastiti stav. Nisu bili mašine koje bi primile predaju i, nedirnute entuzijazmom ili idejama ili emocijama, sve to prenijele u nekom ‘originalnom’ neispoliranom obliku sljedećem naraštaju. Radi pojačanja svoje poruke oni bi manipulirali svojim materijalom, jer je ‘istina’ koju su htjeli prenijeti bila važnija od toga da se precizno prenese ono što su primili.

Ništa od ovoga nije niti najmanje nerazumno. Trebalo bi nam to svima biti očito, uključujući i kršćane među nama. Ali obični suvremeni kršćanin nikada se ne upušta u ovakve opasne misaone procese, niti ih slijedi logikom do njihovih razumnih zaključaka. Njihovo ‘razumijevanje’ kršćanstva jest da je ono počelo u nekoj vrsti vakuuma. Možda u dnu svoje svijesti imaju neki nekritični koncept prvih nekoliko godina prvog stoljeća, jednako nerealan kao što je postavljanje pozornice za neku teatarsku produkciju. Pojavio se ‘sin Božji’ i lutao naokolo Galilejom, vjerojatno uzdignut iznad zemlje (ili vode) nekoliko centimetara, govoreći ljudima da okrenu drugi obraz i uklanjajući, pokretom ruke, i sljepoću i gubu i umnažajući hljepčiće i ribe.

Kao dopunski likovi u drami, osobe kao što su farizeji ili rimski stotnici i Poncije Pilat pojavljuju se na sceni, da bi odmah sišli s pozornice, bez spomena o njihovoj političkoj ili društvnoj važnosti, odnosno bez ikakove ocjene o njima. A onda je Isus raspet i – na opće zaprepaštenje - ustao iz mrtvih tri dana kasnije. Tako piše u Bibliji. Znači on je stvarno bio Sin Božji i to je to. Bog je nadahnuo Pavla da piše poslanice i učenike da pišu Evanđelja i u sve to treba čvrsto vjerovati kao točno i istinito, kao u neki pradavni ekvivalent Četvrtog kanala televizije.

Sve je onda ponovno postalo ‘realističnim’. Ljudi su prestali manipulirati zakonima fizike i ustajanjem iz mrtvih i počeli su pisati dokumente kojima niste uvijek mogli vjerovati i s kojima ste se s pravom mogli sporiti. Ali Isus je već bio lansirao Kršćansku crkvu i eto nas danas tu gdje jesmo, s papom i katedralama i svim ostalim.

Činjenica je, međutim, da nije moguće razumjeti početke kršćanstva ukoliko sve to nije uklonjeno iz ove artificijelne drame i stavljeno u kontekst povijesti, religije, politike, pa i psihologije autoriteta i rivalstva.

Sve se to odigralo u realnom svijetu. Svi ljudi koji su bili upleteni u priču imali su političku situaciju oko sebe i religioznu prošlost iza sebe. Bili su dio kulture, ne naše kulture; kulture s idejama, predodžbama i očekivanjima. Ništa od ovoga nije se osnivalo na našem poznavanju fizike, biologije, astronomije, psihologije, itd. Njihovo društvo je imalo ekonomiju i društvene i medicinske probleme i oni su imali svoje načine razumijevanja i objašnjavanja stvari koje su od nas jako udaljene.

Ali to su ipak bili ljudi. Oni su voljeli, oni su se prepirali, kazivali laži i bilo im je potrebno da budu prihvaćeni, ponekad i da imaju moć. Bilo im je drago da budu u pravu i postajali su defenzivni kad bi bili suočeni sa suparnicima ili kritikama. Dešavalo se i da budu zastrašeni, a živjeli su u surovom svijetu.

Ovo su bili ljudi koji su slijedili Isusa, koji su bili nadahnuti njime, koji su propovijedali o njemu, koji su ga tumačili. Ovo su bili ljudi koji su napisali Evanđelja. Ovo su bili ljudi koji su ustvrdili da je Isus bio božanstven. Da li ovo znači da ja osobno dovodim u pitanje Isusovu ‘božanstvenost’? Ono što je važno jest možda to da su njegov karakter i njegov utjecaj bili uzrokom što je takva tvrdnja uopće iznesena. Ali ako vi tvrdite da je Isus bio božanstven, kako to znate? Tako što vam je netko rekao, netko kome su to u početku rekli neki drugi, i tako dalje unazad tijekom naraštaja. Sve dok ne dođete do nekoga tko je to rekao prvi: ovaj čovjek je bio poslat ili odabran od Boga.

A vi morate vjerovati da je ta osoba govorila istinu. Ta osoba u svom primitivnom, znanstveno neukom i veoma praznovjernom društvu. Što je temelj vaše vjere? U što vi vjerujete? U božanstvenost Isusa – ili u tumačenje njegova značenja koje je dao netko drugi, netko čiji je način percepcije svijeta bio milijun milja daleko od vašeg?

Možda ćete reći da se umjesto toga oslanjate na ‘činjenicu’ njegova uskrsnuća iz mrtvih, za koje postoje ‘dokazi’. Te dokaze ćemo razmotriti kasnije, kad utvrdimo kulturni kontekst u kome su ove tvrdnje nastale. Odvojeno od toga, vaša vjera bi i dalje bila vjera u tumačenje, a ne u sam događaj. Ako bi se netko vratio iz mrtvih danas, što se događa u modernim bolnicama na regularnoj osnovi, da li biste mislili da je ovo dokaz njihove božanstvenosti? Ako to ne bi bilo u bolnici, biste li vjerovali izvješću? Zar ne biste pomislili da netko možda laže, ili griješi, ili halucinira, ili da postoji i neko alternativno objašnjenje, a ne samo Božje čudo? Ili da pokazatelji zahtijevaju pažljivije istraživanje da bi se donijela odluka o tome koliko je sve to pouzdano?

Suvremeni kršćanski vjernici čine ovo svaki dan, primjenjujući jedan sustav mjerila za prihvaćanje ili raspravu o tome što se dešava danas, a posve drugi za ono što se dogodilo prije dvije tisuće godina. Ali dvije tisuće godina je samo određeno vremensko trajanje. Ovo je jednako logično kao primijeniti jedan sustav pretpostavki glede ljudske naravi i glede toga kako svijet funkcionira u utorak i posve drugi sustav u petak.

Kršćanstvo je nemoguće razumjeti samo odlaskom u crkvu. Ne možete razumjeti Isusa ili uskrsnuće, a da nemate neka saznanja o prošlosti Židova i njihovoj situaciji u Rimskome carstvu u vrijeme Isusova života. Također je potrebno da imate nekakvu predodžbu o životu i idejama Pavla, te da znate nešto o njegovim konfliktima sa glavnom skupinom prvobitnih Isusovih sljedbenika u Jeruzalemu.

I na koncu, ako ne znate za židovski ustanak protiv Rimljana u prvom stoljeću, te o posljedicama uništenja jeruzalemskog Hrama i strašnog poraza, kako za kršćanstvo tako i za Židove, vi niste u stanju razumjeti postojanje i prirodu samih Evanđelja.

Ne možete stvarno razumjeti bilo što o svemu tome ukoliko ne znate barem nešto o svemu tome. Tek tada ćete biti u mogućnosti da procijenite kako se ‘poruka’ filtrirala kroz ideje i predrasude i potrebe raznih ljudi. Nakon što su svi oni natezali Evanđelje prema svojim ciljevima i potrebama, mi smo duž toga puta praktično izgubili svaku šansu da baštinimo stvarnog Isusa. Ostavili su nam samo praznovjerje i Crkvu.
Views: 211 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  August 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz