Debata se nije okončala Nikejskim saborom
Sabor u Nikeji nije okončao sukob. Karen Armstrong objašnjava: „Atanasije je radio na nametanju svoje teologije delegatima… sa imperatorom koji mu je disao za vratom…
Pokazivanje saglasnosti zadovoljilo je Konstantina, koji nije imao razumijevanje teoloških pitanja, ali u stvarnosti nije bilo jedinstva u Nikeji. Nakon sabora, biskupi su nastavili da uče kao i prije, a arijevska kriza potrajala je sledećih šezdeset godina. Arije i njegovi sledbenici su se borili i radili na povraćaju carske naklonosti. Atanasije je bio proganjan ne manje od pet puta. Bilo je veoma teško ustanoviti njegovu vjeru.“ (pp. 110, 111)
Tako se nakon Konstantinove smrti 337. godine rasprava nastavila. Konstantinov sin Konstantije II koji je postao imperator zapadnog dijela Carstva ohrabrio je arijevce da pokrenu ukidanje Nikejskog kreda. Njegov savjetnik u ovim poslovima bio je Euzebije iz Nikomedije koji je na Saboru u Nikeji bio već bio predvodnik arijevske stranke i u međuvremenu postao episkop Konstantinopolja. Konstantije je iskoristio svoju moć da protjera biskupe koji su slijedili Nikejski kredo a posebno Atanasija koji je pobjegao u Rim. Godine 355, Konstantije je postao jedini imperator i proširio svoju pro-arijevsku politiku prema zapadnim provincijama. Nastavak debate rezultirao je brojnim sinodima. Među njima bio je Sabor u Sardici 343. godine, Sabor u Sirmiju 358. godine, i dvostruki Sabor u Riminiju i Seleukiji 359. godine. Bilo je najmanje četrnaest formula vjere između 340. i 360. godine.
Tako su vatre spora o Božanstvu buktale preko pedeset godina. Od 351. do 360. godine, imperator Konstantije (Konstantinov sin) sazvao je najmanje devet sabora biskupa sa jedinim ciljem da ih spriječi da prevladaju.
Nakon smrti Konstantija 361. godine, njegov naslednik Julijan koji je bio posvećenik rimskim paganskim bogovima objavio je da više neće biti naklonosti jednoj crkvenoj frakciji nad drugom i dozvolio prognanim biskupima da se vrate. Ovo je rezultiralo povećanjem razdora među hrišćanima. Imperator Valens je, međutim, ponovo oživio Konstantijevu politiku i podržao „homojusijansku“ stranku prognanih biskupa. Tokom ovog progonstva mnogi biskupi bili su prognani u druge krajeve Imperije.
Neslaganja su se nastavila i povremeno bivala nasilna i krvava. O posledicama Sabora u Nikeji, zapaženi istoričar Vil Durant piše: „Vjerovatno je više hrišćana pogubljeno od hrišćana za ove dvije godine (342-3) nego u svim progonstvima hrišćana od pagana u istoriji Rima.“ (Will Durant, The Story of Civilization, Vol. 4: The Age of Faith, 1950, p. 8). Ramzi Mek Malen u svojoj knjizi Hrišćanstvo i paganizam od četvrtog do osmog vijeka je pisao: „…više hrišćana je umrlo za svoju vjeru od ruke hrišćanske sabraće nego prethodno u svim progonstvima.“ Dok su tvrdili da su hrišćani mnogi vjernici su se borili i ubijali međusobno oko različitih pogleda o Bogu.
O sledećim decenijama, profesor Harold Braun piše: „Tokom srednjih decenija ovog vijeka, od 340. do 380. godine, istorija doktrine više liči na istoriju sudova, crkvenih intriga i društvenih nemira… Centralne doktrine koje su se kovale u ovom periodu izgleda da su često uspostavljane putem intriga ili nasilja svjetine nego zajedničkim saglasjem hrišćanstva vođenog Svetim Duhom.“ (Heresies: Heresy and Orthodoxy in the History of the Church, 2003, p. 119)
Debata se pomijera na prirodu Svetog Duha
Nikejski sabor koji je sazvao imperator Konstantin 325. godine n.e. u stvari nije obznanio vjeru u doktrinu o trojstvu kakva je ona danas. Biskupi su odlučili da je Isus Bog baš kao što je Otac Bog, ali kredo koji su oni usvojili nije pominjao božanstvo Svetog Duha. Izjava izdata na Saboru u Nikeji u tom pogledu jednostavno kaže: „Vjerujemo u Svetog Duha.“ Ovo je „čini se dodato Atanasijevom kredu gotovo kao naknadna misao,“ piše Karen Armstrong. „Ljudi su bili zbunjeni oko Svetog Duha. Da li je to bio jednostavno sinonim za Boga ili nešto više?“ (p. 115) Trinitarski profesori Rodžer Olson i Kristofer Hol su kazali da se „Duh pojavio skoro kao fusnota Kreda u Nikeji…“ (The Trinity, p. 40) Tako su se nesuglasice uskoro koncentrisale na prirodu Svetog Duha.
Profesor Čarls Rajri piše: „U drugoj polovini četvrtog vijeka, tri teologa iz provincije Kapadokija u istočnoj Maloj Aziji [današnja centralna Turska] dala su definitivan oblik doktrini o trojstvu.“ (Basic Theology, p. 65). Oni su predložili ideju koja je bila korak iznad Atanasijevog pogleda, da su Bog Otac, Isus Sin i Sveti Duh su-vječni i zajedno u jednom biću, a ipak različiti jedan od drugog.
Ova tri čovjeka bili su Bazil „Veliki“ koji je bio biskup Cezareje (330-379), njegov mlađi brat Grigorije, biskup Nise (335-394) i njihov prijatelj Grigorije iz Nazijana (330-390), i oni su svi bili „obučeni u grčkoj filozofiji,“ (Armstrong, p. 113), što je bez sumnje uticalo na njihove poglede i vjerovanja. Zajedno su činili ono što je postalo poznato kao „tri Kapadokijca“.
Što se tiče ove trojice, kao što Karen Armstrong objašnjava, „trojstvo je imalo smisla samo kao mistično ili spiritualno iskustvo… To nije bila logična ili intelektualna formulacija već zamišljena paradigma koja atakuje na razum. Grigorije iz Nazijana je ovo pojasnio kad je objašnjavao da razmišljanje o trojici u Jednom unosi zabunu i golemu emociju, što atakuje na misli i intelektualnu jasnoću. „Nijesam poimao Jednog dok nijesam prosvijetljen sjajem Trojice; nijesam razlikovao Trojicu dok se nijesam vratio u Jednog. Kad razmišljam o nekom od Trojice, mislim o njemu kao o cjelini, i moje oči su ispunjene, a veći dio od onog što mislim mi izmiče.“ (p. 117) Karen Armstrong zaključuje da se ne treba čuditi što je „za mnoge zapadne hrišćane… Trojstvo jednostavno zagonetka.“ (ibid)
Nastavak rasprave doveo je do Sabora u Konstantinopolju
Sve do su-vladavine Gracijana i Teodosija arijanizam nije izgubio kontrolu među vladajućom klasom i elitom Istočnog carstva. Teodosijeva žena sv. Flasila bila je takođe oruđe u njegovoj kampanji zaustavljanja arijanizma. Valens je umro u bici u Andrijanoplju 378. godine a naslijedio ga je Teodosije I koji je slijedio Nikejski kredo.
24. novembra 380. godine, dva dana nakon što je Teodosije stigao u Konstantinopolj, protjerao je Demofilusa, homojusijanskog episkopa Konstantinopolja i okolnih crkava tog grada kod Grigorija iz Nazijana koji je tamo bio vođa male nikejske zajednice. Ovaj čin izazvao je pobunu. Episkop Aholije iz Soluna upravo je bio krstio Teodosija za vrijeme teške bolesti kao što je bilo uobičajeno u ranom hrišćanskom svijetu. U februaru on i Gracijan su objavili edikt da svi njihovi podanici trebaju ispovijedati vjeru biskupa Rima i Aleksandrije (tj. nikejsku vjeru), ili će biti obješeni za kaznu ako tako ne postupe. [Gornja informacija potiče iz Sozomenove Crkvene istorije VII.4]
Koji je, dakle, bilo značaj Rima i Aleksandrije? To su bila jedina mjesta na svijetu gdje su mnogi hrišćani držali samo nedjelju a ne i istinski Šabat. Zašto? Zbog toga što su paganske prakse Vavilona prešle tamo nakon što je osvojen. I koja je bila dominantna paganska praksa koju su vavilonski sveštenici donijeli sa sobom? Obožavanje sunca koje se upražnjavalo na dan sunca! Kroz čitavu istoriju promjene Subote na nedjelju, Rim i Aleksandrija su radili zajedno. Aleksandrija je iznalazila filozofske razloge za promjene a Rim je obezbjeđivao dekrete i anateme.
Crkveni istoričar Sokrat Skolastikus (5. vijek) je pisao: „Iako gotovo sve crkve po svijetu slave svete tajne Gospodnje večere u Subotu svake sedmice, ipak hrišćani iz Aleksandrije i Rima, na račun neke stare tradicije, su prestali to da čine.“ (Socrates Scholasticus, Ecclesiastical History, Book 5, Ch. 22)
Tako su doktrina o trojstvu i svetkovanje nedjelje oboje došli od obožavanja sunca i Sotone koje je naraslo u sili od Katoličke crkve a poteklo od biskupa iz Rima i Aleksandrije. Dvije paganske prakse sa istim porijeklom!
Maja 381. godine, 44 godine nakon Konstantinove smrti, imperator Teodosije sazvao je Sabor u Konstantinopolju (današnji Istanbul, Turska) kako bi okončao rasprave. Grigorije iz Nazijana koji je ranije imenovan za arhiepiskopa Konstantinopolja predsjedavao je nad saborom da bi podstakao usvajanje svog pogleda o Svetom Duhu.
Istoričar Čarls Friman konstatuje: „Zapravo ništa se ne zna o teološkim debatama sabora iz 381, ali Grigorije se izvjesno nadao da će zadobiti neko prihvatanje svog vjerovanja da je Sveti Duh iste suštine sa Ocem [što znači da su osobe istog bića, pošto suština u ovom kontekstu označava individualnu kakvoću]. Da li zbog njegovog nespretnog bavljenja ovom materijom ili zato što prosto nije bilo šanse za konsenzusom, makedonski episkopi koji su odbili da prihvate puno božanstvo Svetog Duha napustili su sabor… Tipično, Grigorije je prigovarao episkopima što preferiraju da imaju većinu umjesto prostog prihvatanja ‘božanske Riječi’ o Trojstvu na njegov autoritet.“ (A.D. 381: Heretics, Pagans and the Dawn of the Monotheistic State, 2008, p. 96)
Međutim, Grigorije se uskoro razbolio i morao se povući sa sabora. Ko će sada predsjedavati? „Tako je izabran Nektarije, jedan stariji gradski senator koji je bio popularni upravitelj (prefekt) u gradu kao rezultat njegovog patronata nad igrama, ali koji još uvijek nije bio kršteni hrišćanin… Izgleda da Nektarije nije znao teologiju, a morao je biti iniciran u traženu vjeru prije krštenja i posvećenja.“ (Freeman, pp. 97, 98)
Apsolutno je bizarno da čovjek koji do tog trenutka nije bio hrišćanin bude naimenovan da predsjedava nad glavnim crkvenim saborom sa zadatkom da odredi šta će se učiti u pogledu Božje prirode!
Trojstvo postaje zvanična doktrina
Učenje tri Kapadokijca „omogućilo je da Sabor u Konstantinopolju (381) potvrdi božanstvo Svetog Duha, koje dotle nigdje nije bilo jasno objavljeno, niti čak u Svetom Pismu.“ (Harper-Collins Encyclopedia of Catholicism, p. 568)
Trinitarski baptistički profesor Milard Dž. Erikson konstatuje: „Ono što je Atanasije uradio bilo je proširenje njegovog učenja o Riječi na Duha, tako da Bog postoji spolja kao Trijada oblikujući jednu identičnu i nedjeljivu suštinu. Kapadokijci – Bazil, Grigorije iz Nazijana i Grigorije iz Nise – razvili su doktrinu o Duhu, i tako nadalje o Trojstvu.“ (God In Three Persons, p. 90)
Zapatite da „premda je Atanasije pripremio teren, konstruktivna saglasnost o centralnoj doktrini Trojstva nije postignuta za njegovog života (297-373. n.e.).“ (Macropaedia, Vol. 16, p. 319)
Istoričar iz 19. vijeka Adolf Harnak je pisao: „Kapadokijci su još uvijek bili relativno nezavisni teolozi, vrijedni učenici i obožavaoci Origena, koji su koristili nove forme kako bi Atanasijevu vjeru napravili razumljivom savremenoj misli i tako je uspostavili ali sa izmjenama.“ (Adolph Harnack, History of Dogma, Vol. 3, p. 151)
„Grigorije (iz Nise) bio je u stanju da demonstrira primjenu utjelovljenja određenije od Atanasija… Ali to je činio uz pomoć jedne u potpunosti platonske ideje koja je bila blago sugerisana kod Atanasija i u stvari nepokrivena biblijskom referencom.“ (Vol. 3, p. 297)
Sabor je prihvatio izjavu, čiji jedan dio glasi ovako: „Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, Tvorca neba i zemlje, i svega vidljivog i nevidljivog; i u jednog Gospoda Isusa Hrista, jedinorođenog Sina Božjeg, začetog od Oca prije svih vjekova… I vjerujemo u Svetog Duha, Gospoda i Davaoca života, koji izlazi od Oca, koji se sa Ocem i Sinom zajedno obožava i slavi, koji je govorio preko proroka…“ Ova izjava takođe potvrđuje vjerovanje „u jednu svetu, katoličku [što u ovom kontekstu znači sveopštu, cijelu ili kompletnu] i apostolsku Crkvu…“
Iako se dobar dio crkvene hijerarhije na Istoku protivio Nikjeskom kredu u decenijama koje su prethodile Teodosijevom stupanju na scenu, on je konačno uspio postići jedinstvo sa Nikejskim kredom. Sa ovom izjavom iz 381. godine koja je postala poznata kao Nikejsko-konstantinopoljski kredo, trojstvo kako se uopšteno shvata danas je postalo zvanično vjerovanje i učenje u pogledu Božje prirode. Tako je po prvi put u istoriji hrišćanstvo imalo doktrinu o trojstvu. Platonska vjerovanja „tri Kapadokijca“ su prevladala.
Dakle, da li je Teodosije bio hristolika osoba koja je tražila biblijsku istinu? Ili je bio okrutni car koji je nametnuo svoj pogled i mišljenje fizičkom silom i progonstvom? Da li je bio pod uticajem Svetog Pisma ili biskupa Rima i Aleksandrije koji su zastranili u grčku filozofiju? Da li je, dakle, biblijska istina pobijedila? Nipošto!
Profesor teologije Ričard Hanson zapaža da je rezultat te odluke sabora „bilo umanjenje značenja riječi ‘Božje’ od vrlo velikog izbora alternativa do samo jedne,“ tako da „kad Zapadnjak danas kaže ‘Bog’ on podrazumijeva jednog, isključivo [trojstvenog] Boga i ništa više.“ (Studies in Christian Antiquity, 1985, pp. 243, 244)
Tako je imperator Teodosije koji je sam bio kršten samo godinu dana prije sazivanja sabora bio, poput Konstantina skoro šest decenija ranije, oruđe za uspostavljanje glavne crkvene doktrine. Kao što istoričar Čarls Friman bilježi: „Važno je zapamtiti da Teodosije nije imao vlastitu teološku osnovu i da je postavio kao dogmu formulu koja sadrži neukrotive filozofske probleme kojih je bio nesvjestan. Ishod je bio carski zakon koji je utišao debatu dok je još uvijek bila neriješena.“ (p. 103)
Dovoljno je loše bilo to što je dio doktrine tri u jedan o trojstvu koja je došla od obožavanja sunca i Sotone iz Vavilona postala prihvaćena doktrina crkve. Ali sada je odlučeno da je Sveti Duh doslovno biće su-jednako sa Ocem i Sinom od strane ljudi koji su imali malo ili nimalo znanja iz teologije, i tri čovjeka koji su zastranili u platonsku i grčku filozofiju! Zašto bismo trebali slijediti nešto što nikad nijesu učili apostoli ili rana hrišćanska zajednica pošto ovo nije odlučeno do 400 godina posle krsta? Da li je za nas lično bolje da vidimo šta Biblija uči nego da slijedimo ono što je odlučeno na nekom saboru pod bizarnim okolnostima? Odgovor se sam po sebi podrazumijeva. Ovo je ozbiljno pitanje koje svaki iskreni hrišćanin treba razmotriti za sebe.
Nema stiha u Svetom Pismu koji kaže da je Sveti Duh Bog ili da je Sveti Duh doslovno biće kao što je odlučeno na ovom saboru 381. godine. I kasnije opravdavati to govoreći kako se Sveti Duh može ožalostiti te stoga Duh Božji mora biti osoba – nije teologija! To je atak na zdravu logiku kao kad bismo kazali: vatrogasna vozila su crvena, moj auto je crven, stoga je moj auto vatrogasna kola. S druge strane, ono što Pavle kaže je biblijski: „Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg.“ (1. Korinćanima 2:11) Ovdje Pavle poređuje duh čovječji i Duh Božji. Baš kao što čovjek ima duh, Bog takođe ima Duh na isti način, i Njegov Duh je dio Njega povezan sa umom, voljom i osjećanjima isto kao kod čovjeka. Moj duh se takođe može ožalostiti ali to ga ne čini drugom osobom ništa više nego kod Boga prema apostolu Pavlu. Jedina razlika koju Pavle ističe je da je čovječiji duh unutar njega ali Duh Božji može ići svugdje. To svojstvo Duha je samo po sebi razumljivo ako imamo na umu da je Bog Stvoritelj svega te tako i održavalac i kontrolor svega. Tvorevina ne može biti izvan domašaja Tvorca.
Citiranje Djela 5:3,4 takođe je slična naopaka logika. Sveti Duh je Duh Božji i prema tome je od Boga. Zato je Petar pokazao da je laganje Svetom Duhu koji je otkrio obmanu jednako laganju samom Svemogućem Bogu pošto je to Njegov Duh. Ananija i Sapfira su djelovali po svom nahođenju ali su se pretvarali da ih je pokrenuo Sveti Duh i pokušali prevariti apostole, što je jednako laganju Svemogućem (vidi: Ellen G. White, 3 Spirit of Prophecy 285.1).
„Dajući nam svog Duha, Bog nam daje sebe.“ (E.G. White, 7T 273.1, 1902)
Pravi hrišćanin proučava i slijedi Riječ Božju. Ne poklanja povjerenje čovjeku, posebno ne ljudima sa malo ili nimalo teološkog znanja koji izlaze sa svojim idejama i kasnije tragaju po Svetom Pismu šta bi mogli pronaći da odgovara njihovom izabranom vjerovanju.
Druga vjerovanja o Božjoj prirodi zabranjena
Kad je odluka bila postignuta, Teodosije nije tolerisao drugačije poglede. On je izdao svoj vlastiti dekret koji glasi: „Sada naređujemo da se sve crkve predaju biskupima koji ispovijedaju Oca, Sina i Svetog Duha, jednog veličanstva, iste slave, jednog sjaja, koji ne uspostavljaju razliku putem bogohulnog odvajanja, već poredak Trojstva prepoznajući Osobe i sjedinjenje Božanstva.“ (Richard Rubenstein, When Jesus Became God, 1999, p. 223)
Drugi edikt od Teodosija otišao je dalje u zahtijevanju odanosti novom učenju: „Vjerujmo u jedno božanstvo Oca, Sina i Svetog Duha, u jednakom veličanstvu u svetom Trojstvu. Ovlašćujemo sledbenike ovog zakona da uzmu na sebe naziv katoličkih hrišćana; ali što se tiče ostalih, pošto su po našem sudu oni glupavi bezumnici, proglašavamo da se etiketiraju sramnim imenom jeretika, i da ne mogu svojim opskurnim skupovima davati ime crkve. Oni će na prvom mjestu platiti kaznu božanske osude, a drugo kaznu koju naš autoritet, u skladu sa voljom Nebesa, odluči da nametne.“ (Documents of the Christian Church, Henry Bettenson, editor, 1967, p. 22)
Ovdje vidimo kako je jedno učenje nametnuto crkvi koje je bilo strano Hristu i koje nikad nijesu učili apostoli, nepoznato drugim biblijskim piscima, zabravljeno u mjestu dok je istinsko biblijsko otkrivenje o Ocu, Sinu i Svetom Duhu bilo trajno isključeno. Oni koji su se slagali sa odlukom imperatora smatrani su katolicima. Ali svako ko se nije slagao bio je prema ediktima imperatora i crkvenih autoriteta žigosan kao jeretik s kojim se shodno tome postupalo. Da se danas radi na taj način, da li biste to prihvatili?
Doktrina o trojstvu odlučena metodom pokušaja i greške
Ovaj neobični lanac događaja naveo je profesore teologije Entonija i Ričarda Hansona da sumiraju tu priču u svojoj knjizi Razumno vjerovanje: Prikaz hrišćanske vjere uz zapažanje da je prihvatanje doktrine o trojstvu došlo kao rezultat „procesa teološkog istraživanja koje je trajalo najmanje tri stotine godina… U stvari, to je bio proces pokušaja i greške (gotovo pucanj u prazno), u kojem zabluda nipošto nije bila ograničena na neortodoksne… Bilo bi glupo predstavljati doktrinu o Svetom Trojstvu kao da je postignuta na neki drugi način.“ (1980, p. 172)
Oni zatim zaključuju: „Ovo je bio dug, konfuzan proces pri čemu su različite škole misli u crkvi vježbale za sebe, a zatim pokušavale nametnuti drugima svoj odgovor na pitanje: ‘Koliko je božanski Isus Hrist?’… Ako je ikad postojala kontroverza odlučena metodom pokušaja i greške, onda je to ova.“ (p. 175)
Anglikanski crkvenjak i predavač na univerzitetu Oksford K.E. Kirk piše o usvajanju doktrine o trojstvu: „Teološka i filozofska odbrana božanstva Duha počinje u četvrtom vijeku; mi se prirodno okrećemo piscima iz tog perioda da otkrijemo koje osnove su imali za svoje vjerovanje. Na naše iznenađenje, primorani samo priznati da nijesu imali nikakve… Ovaj propust hrišćanske teologije … da proizvede logično opravdanje kardinalne tačke u njenoj trinitarskoj doktrini je od najvećeg mogućeg značaja. Primorani smo, čak i prije okretanja pitanju odbrane doktrine putem iskustva, da se zapitamo da li je teologija ili filozofija ikad proizvela neke razloge zašto bi njeno vjerovanje trebalo biti trinitarsko.“ (The Evolution of the Doctrine of the Trinity, published in Essays on the Trinity and the Incarnation, A.E.J. Rawlinson, editor, 1928, pp. 221, 222)
Ovo je ukratko zapanjujuća priča o tome kako je doktrina o trojstvu uvedena i kako su oni koji su odbijali da je prihvate postali žigosani kao jeretici i nevjernici.
Da li ćemo, dakle, zasnivati naš pogled o Bogu na doktrini koja nije izrečena u Bibliji, koja nije formalizovana do tri vijeka nakon vremena Isusa Hrista i apostola, o kojoj se debatovalo i sporilo decenijama ili vjekovima, koja je nametnuta religijskim saborima kojima su predsjedavali novajlije ili nevjernici i koja je „odlučena metodom pokušaja i greške“ i prolivanjem krvi? Nadamo se da je odgovor očigledan svima.
Evo kratkog sažetka paganskog porijekla doktrine o trojstvu.
1) Doktrina o trojstvu tri u jedan potekla je iz paganizma, od obožavanja sunca i Sotone u Babelu.
2) Paganizam je ušao u rimsku crkvu tokom ranih vjekova, uključujući neznabožačka učenja o Bogu. Kao rezultat, neznabožačko trojstvo je uneseno u Katoličku crkvu. Tokom godina ono je uzimalo mnoge forme.
3) Katolička crkva je zvanično osudila neznabožačko trojstvo modalističkog monarhijanizma i sabelijanizma 264. godine n.e. u Antiohiji. Mnogi katolici su nastavili da uče ovu formu neznaboštva dalje kroz vjekove. (Neki protestantski hrišćani još uvijek uče ovu formu neznabožačkog trojstva.)
4) Sabor u Nikeji 325. godine je namjerno osudio arijevce za vjerovanje da je Isus imao početak, bez obzira da li je bio stvoren ili začet. Odluka sabora je bila da je Hrist vječno rođen, bez početka. Arije je kazao da ovo čini Hrista „nerođenim začetim“, što je kontradikcija termina.
5) Imperator Teodosije Veliki sazvao je Sabor u Konstantinopolju 381. godine da potvrdi božanstvo Svetog Duha, koje dotle nigdje nije bilo jasno izloženo, niti čak u Svetom Pismu. Ljudi sa malo ili nimalo teološkog znanja i „tri Kapadokijca“ odlučili su da je Sveti Duh doslovno biće, su-jednako i su-vječno sa Ocem i Sinom. Oni koji se nijesu slagali označeni su kao glupavi bezumnici i jeretici s kojima treba shodno tome postupati. To je bila godina kada je doktrina o trojstvu u potpunosti uspostavljena.
6) Nakon izdavanja Nikejskog kreda, arijevci su bili prognani. Iskorjenjivanje tri roga na četvrtoj zvijeri iz Danila 7. glava ispunilo se istrebljenjem arijevaca putem papske sile. Godine 538, poslednji od tri roga bio je iščupan, dajući papstvu punu dominaciju nad crkvama.
7) Debata oko doktrine o trojstvu nastavila se do 6. vijeka dok nije čvrsto uspostavljena kao papska dogma.
Adventisti sedmog dana, dok i sami nijesu postali žrtve kompromisa sa duhovnim Vavilonom, što je na kraju rezultiralo njihovim usvajanjem dogme o trojstvu, i nekoliko manjih denominacija koje razumiju identitet antihrista takođe znaju da je papstvo u kontinuitetu zbacilo istinu na zemlju (Danilo 8:12). Tako su paganska doktrina o trojstvu kao i svetkovanje nedjelje prešli na sve nove protestantske crkve koje su se podigle iz protestantske Reformacije, do danas ostali sa većinom.
Današnji adventistički teolozi koji se mahom odriču prave istorije Adventnog pokreta i temelja na kojem su pioniri gradili idu toliko daleko da i Elen Vajt proglašavaju trinitarskim vjernikom iako ona nikad nije ni pomenula taj termin u njenim spisima. Više od 15 godina nakon što je, po njima, postala trinitarac, ona je konstatovala da je Isus bio „božanski“ Sin Božji prije nego je rođen u Betlehemu. Woodrow Whidden i drugi autori koji su napisali knjigu „Trojstvo“ (The Trinity) vjeruju da su riječi kao „Otac“, „Sin“, „Sin Božji“, „prvorođeni“, „jedinorođeni“, „jedini pravi Bog“, „jedan Bog Otac“, itd., u Svetom Pismu sve samo figurativni i metaforički izrazi. To je izrugivanje sa nekoliko stotina stihova u Bibliji i, implicitno, proglašavanje Boga manipulantom! Ako ove riječi ne možemo uzeti kao doslovne, onda ništa u Bibliji ne moramo shvatiti doslovno i tako možemo odbaciti cijelu Bibliju kao lošu šalu! Ako ne možete vidjeti obmanu u ovom primjeru implikacija doktrine o trojstvu i kako ona poriče Oca i Sina onda je nikad nećete vidjeti.
Izvor: http://www.trinitytruth.org/paganoriginsofthetrinity.html | 
