Doktrina o Trojstvu dosta je komplicirana i spada u jednu širu temu o Bogu. Ona ima različita gledišta. Najstariji sačuvani zapis termina “Trojstvo” potječe iz drugog stoljeća, kad ga je Teofil Antiohijski naveo u obranu katoličke vjere (Autolycusu 2,15, 181. god.). Pretpostavlja se, međutim, da je taj izraz ušao u jezik još prije Teofila. Poslije drugog stoljeća, kod crkvenih ga otaca nalazimo već vrlo često. Tako Tertulijan, odgovarajući hereticima koji vjeruju da su Otac i Sin jedna osoba, piše: “Mi međutim, kao što smo to uistinu i oduvijek činili, vjerujemo da je Bog samo jedan, ali sa sljedećom raspodjelom, ili ekonomijom, kako mi to zovemo, naime da taj samo jedan Bog također ima samo jednog Sina […] koji je od Oca s neba poslao, prema svom vlastitom obećanju, Duha Svetoga, tog Utješitelja i posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca, i Sina, i Duha Svetoga […] Trojstvo je, kad se sve razložno razmotri, ustanovljena istina” (Tertullian: Adversus Praxean [Protiv Praxeana] 2-3, 216. god.)
Ova doktrina je napadana sa raznih strana. Napadana je sa teološke strane, sa gledišta nekih religija, napadana je i od strane racionalista. Dalje ćemo razmatrati napadanje istine o trojstvu sa religijskog stajališta.
Prvi koji je napao doktrinu o trojstvu bio je Arije (između 250. i 256.-336.). Arije, svećenik prezbiter najstarije i najutjecajnije Aleksandrijske crkve, počeo je širiti svoje učenje da su Isus i Bog zasebne osobe, odnosno Krist nije isto što i Bog, već da je Sin Božji i da ga je stvorio Bog. Po njemu, Sin je bio potpuno suštinski različit od Oca, on je bio prvo i najplemenitije biće od svih bića koje je Otac stvorio iz ničega, instrument čijom je suradnjom Svemogući Otac stvorio svemir, i zato je podložan Ocu i u prirodi i u božanstvu. Sljedbenici ovog učenja, tj. protivnici trojstva nazivaju se arijanci.
Može li se doktrina o trojstvu odbraniti sa biblijskog gledišta, pogotovo što postoji jedno lice božanstva koje nitko nikad nije vidio? To je Bog Otac. O tome čitamo u Bibliji: “Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođenac koji je Bog, koji počiva u Očevu krilu, nam ga je objavio.” (Evanđelje po Ivanu 1,18) Nekim ljudima se čini da u ovom religijskom gledištu, ako je biblijska religija monoteistička religija, doktrina o trojstvo ne stoji. Ono što je točno je da se u Bibliji nigdje ne spominje termin “trojstvo”. Točno je da nigdje u Bibliji ne postoji neko poglavlje u kojem je točno iznesena doktrina o trojstvu (onako sistematski kako se to radi u udžbenicima).
Međutim, u Bibliji je dano sasvim dovoljno elemenata da se taj koncept može formulirati, i da se on, sasvim lijepo, može obrazložiti. Biblija tvrdi da je Bog jedinstven po svojoj suštini, ali da On ima tri lica. Dakle, jedna suština, ali tri lica. To se naziva “doktrina o Svetom Trojstvu”. Mi znamo da ne samo ova doktrina, doktrina o trojstvu, nego i druga biblijska učenja nigdje nisu eksplicitno, onako kao u udžbenicima, u određenim poglavljima, obrazložena, nego su obično biblijske doktrine,mogli bismo da kažemo - “u procesu”. One se razvijaju i mi moramo proučavati, mi moramo čitati od Postanka/ 1 Knjige Mojsijeve do posljednje knjige Biblije Otkrivenja, i moramo ih otkrivati. One su razvojno date. Recimo, ideja o Mesiji. Postoji razvoj mesijanske ideje u Bibliji, počevši od 3. poglavlja Postanka/1 Knjige Mojsijeve, poslije pada u grijeh (jer prije pada u grijeh ne može biti priopćena ta ideja), ali poslije pada u grijeh, odmah je priopćena ta ideja da će Mesija doći, i onda kako dalje čitamo, ta ideja se sve više razvija.
Dakle, ovaj napad nekih protivnika trojstva, da nigdje u Bibliji nemamo trojstvo tako eksplicitno obrađeno, dosta je slab, jer oni vjeruju u druge doktrine koje isto tako nisu eksplicitno, u nekom poglavlju obrađene, nego se moraju istraživati. Bog je to lijepo zamislio. Vrlo rijetko Bog servira. Bog želi od čovjeka i mentalnu, i fizičku, i svaku drugu aktivnost. Zato On traži od čovjeka da on proučava. Ništa nije dano na gotovo. Čovjek mora da proučava, on mora da saznaje, on mora da se razvija, on mora da misli. On ne smije samo da odražava tuđu misao. Čovjek mora da misli. Tada će religija za njega biti kvalitetna. Ako on samo odražava (reflektira) tuđe misli, pitanje je: “Tko je on? Je li to, zaista, njegova religija?” Zato on mora istraživati. Čini nam se da je vrlo mudro što je Bog tako postavio svoje velike istine kao nekakvu rudu u zemlju, jer ljudi moraju da kopaju ako žele doći do rude, moraju se ponekad malo potruditi da bi došli do određenih informacija.
Ljudi se pitaju: “Kako je moguće, da je Otac istinski Bog, da je Sin istinski Bog i da je Duh Sveti istinski Bog, a da biblijska religija ipak nije politeistička religija, nego da je monoteistička, da ona uči da postoji jedan jedinstveni Bog?” Dakle, ljudi se pitaju: “Kako je to moguće?”, i često se u knjigama može naći ta formulacija: 1+1+1=1. I onda, već u sljedećoj rečenici kažu: “Ne postoji očitiji apsurd od toga.” Kako je to moguće? Što se tiče božanskog bića, istaknimo da mi ovog trenutka ne možemo potpuno da prodremo u sva gledišta Božanskog bića. Postoji dio Božanskog bića koji je za nas, u ovom trenutku, tajna. I onda neki argumentiraju, da ako je nešto djelomično tajna, onda u to ne treba vjerovati. Jer, ako je nešto tajna, onda je to protiv razumno (kažu oni), a čim je protiv razuma, onda nije dostojno čovječjeg vjerovanja. Međutim, tajna ne znači da je ona protiv razuma. Često apostol Pavao koristi taj izraz, na grčkom je to “misterion” - misterija, tajna. Međutim, ne treba tajnu pretvarati u nešto protiv razumno. Navest ćemo jedan jednostavan primjer kao analogiju: Dijete dođe prvi put negdje gdje se nalaze automatska vrata. On je naučio da mora postojati kvaka koju treba pritisnuti da bi se ušlo u prostoriju. I zamislimo sada to dijete koje prilazi nekim automatskim vratima, i ona se “sama otvaraju”. To je, zaista, tajna za jedno dijete. To je jedna paralela. Mi ne možemo, u određenom trenutku, da potpuno prodremo svojim razumom u sve tajne koje postoje u ovom svijetu, ali tajna je samo iznad određenog razuma. Ona je možda adekvatna, primjerena nekom razumu, koji je viši od našega. Ta automatska vrata nisu bila nikakva tajna za učitelja tog djeteta, jer je on znao što je fotoćelija. Za njegov razum to nije bila tajna. Dakle, tajna nije protiv razumna, već samo može biti iznad nečijeg razuma. Ovo je vrlo važno. Vrlo je nepošteno ako netko nešto ne razumije, da kaže: “To je protiv razumno.” Mnogo puta možemo da sretnemo ljude koji značenje nečega mjere po svom razumijevanju. Ako on nije razumio o čemu se radi, to je beznačajno. Ako je on razumio, onda je to značajno. Bilo bi dobro da se srodimo sa tom idejom, da tajna nije protiv razumna, dakle, da Bog ne zahtijeva od nas da mi vjerujemo u nešto što je apsurdno.
Protivnike Trojstva (jednoga Bog u tri osobe) mogli bismo podijeliti u dvije kategorije: na jedne koji ne vjeruju u Trojstvo jer ga ne mogu shvatiti, i druge koji ne vjeruju jer misle da ga je Katolička crkva naprosto izmislila.
Prvi čine logičku pogrešku držeći da ono što oni ne mogu shvatiti ne može ni postojati. Ta je pretpostavka, dakako, potpuno kriva, jer već u prirodnom svijetu koji nas okružuje nailazimo na obilje neshvatljivih, no ipak sasvim stvarnih pojava. Tako primjerice baš nitko ne razumije što je zapravo ljudsko “ja”, što je njegova suština, nalazi li se ono u ruci, oku, srcu, mozgu ili negdje drugdje, pa ipak svi mi vjerujemo u svoje “ja”. Kad bismo mogli Boga shvatiti do kraja, on više i ne bi bio Bog, svemoćan i beskrajan, već naprotiv, takav bog bi bio niži i od čovjeka.
Među druge ubrajamo uglavnom pripadnike raznoraznih sekti i kultova. Oni smatraju da Trojstvo ne postoji, jer se riječ “Trojstvo” ne pojavljuje u Bibliji, iz čega onda slijedi da je Trojstvo zapravo katolička izmišljotina. Takvo je razmišljanje zapravo vrlo plitko, jer u Bibliji ne postoji ni riječ “Biblija”, pa bi po tome Biblija nijekala i vlastitu opstojnost. Riječ je o neshvaćanju razlike između koncepta (ideje) i termina (izraza) kojim se taj koncept opisuje. Koncept i pripadajući mu termin ne nastaju uvijek istodobno, što napose vrijedi u slučaju teško shvatljivih ideja, kad izraz znade kasniti i stoljećima. Ako riječ “Trojstvo” i nije postojala sve do drugog stoljeća, to nipošto ne znači da u međuvremenu nije postojala i ideja o njemu.
Kada se govori o trojstvu, mnogo je lakše to pitanje razmatrati uzimajući u obzir Novi Zavjet, ali bi onda ispala velika nepravda prema judaizmu, prema tom velikom religijskom sistemu, jer ispalo bi da je Bog, možda, nešto previše sakrio, tako da oni nisu mogli u Starom Zavjetu da dođu do te ideje.
Bog je Trojstvo objavio postupno. Stoji činjenica da nam Bog već na samom početku svoje objave (oko 1500 godina prije Krista) daje obrise Trojstva. Vrlo često, već u Postanak/1.Mojsijeva, mi imamo izmjenično jedninu i množinu kada je u pitanju Bog.Jednina imenice Bog u hebrejskom je El, Elah ili Eloah a množina je Elohim.''El'' se u Starom zavjetu pojavljuje 224 puta, ''Elah'' 89 puta, ''Eloah'' 45 puta, a ''Elohim'' čak 2222 puta.
Već u prvoj i drugoj svojoj rečenici Biblija nam jasno pokazuje miješanje množine i jednine: “U početku stvori Bog [hebrejski Elohim-množina] nebo i zemlju…Duh je Božji lebdio nad vodama”. Stoga prvi biblijski redak (Postanak/1.Mojsijeva 1,1)doslovno preveden glasi: “U početku stvoriše Bogovi nebo i zemlju”. Na istome mjestu, Bog govori: “I reče Bog: 'Načinimočovjeka na svoju sliku i priliku...” (Postanak/1.Mojsijeva 1,1.26) Zapazimo, ovdje postoji vrlo značajna riječ “načinimo”. To je glagol u množini. Možda će netko reći: “Možda se ovdje Bog obraća anđelima.” To je nemoguće, iz jednostavnog razloga što anđeli ne mogu da stvaraju, a ovdje se lijepo kaže: “Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku...” Iako je množina, ali još uvijek se ne zna koliki broj osoba Bog ima. Zatim, kada sotona kuša Evu, on kaže: "Štoviše, zna Bog da će vam se otovoriti oči čim s njega budete jeli, i da ćete postati kao bogovi, kad spoznate što je dobro i zlo."-gdje se opet spominje množina 'bogovi'.(Postanak/1.Mojsijeva 3,5) Zatim, poslije pada u grijeh, čitamo: “Tada reče Gospodin Bog: 'Eto, čovjek sad postade kao jedan od nas, tako da spoznaje što je dobro i zlo!...” (Postanak/1.Mojsijeva 3,22) Opet riječ u množini-'nas'. U Bibliji imamo još jedan dokaz da se može VIŠE LIČNOSTI nazvati JEDNIM ČOVJEKOM: ''Kao muško i žensko stvori ih, blagoslovi ih i dade im ime čovjek, kad su bili stvoreni.'' (Postanak/1.Mojsijeva 5,2; muško i žensko su nazvani ČOVJEK ili ADAMOM u originalu, a ne "dva čovjeka", ili "muški i ženski čovjek"). Malo kasnije isti Bog progovara: “Hajde da siđemo i da im pomiješamojezik..” (Postanak/1.Mojsijeva 11,7). I ovdje imamo množinu za riječi 'siđemo' i 'pomiješamo'. Nastavak “im” u hebrejskom označava muški rod množine.
Svatko tko Bibliji pristupa otvorena srca mora se upitati zašto Bog u većini slučajeva (preko dvije tisuće puta) o sebi govori u množini. Osim toga opažamo da se Bog pojavljuje u prvom licu množine kad govori o svom djelovanju, iz čega slijedi da u njemu sudjeluje više osoba, jer bi inače glagolska množina izgubila smisao. Važno je pritom upozoriti i na to da u hebrejskom, nasuprot mnogim modernim jezicima, ne postoji ''pluralis majesteticus'' (uzvišena, “kraljevska množina”; osnovno pravilo ''plural majesteticusa'' glasi ovako: Subjekat u množini + predikat (glagol) u množini. Na primjer: ''Mi, kraljica Britanije, donijeli smo taj i taj ukaz...''). Naime, protivnici trojstva kažu da se 'pluralis majesteticus' pojavljuje u Postanak/1.Mojsijeva 1,1 i da je to dokaz da ne postoji trojstvo. Mi ovdje imamo subjekat u množini (Elohim) i predikat u jednini (stvori). Kako protivnici trojstva mogu tvrditi da je to plural majesteticus, koji niti slijedi ista pravila, niti je postojao u hebrejskom jeziku sve do perioda perzijskih careva koji su ga izmislili? Ako je subjekat u množini a predikat u jednini kao u Postanku/1.Mojsijeva 1,1, nema ni govora o pluralis majesteticus. Takva forma ne postoji nigdje više u svjetskoj književnosti i u jezicima, samo u Bibliji. I najzad, pluralis majesteticus pojavio se prvi put u PERZIJSKOM jeziku, u vrijeme kada su Hebreji oslobođeni iz babilonskog ropstva. Dakle, mnoooooogo poslije Mojsija koji je pisao Postanak.
Jezgra Židovskog vjerovanja u Starom zavjetu sažeta je u rečenici: “Čuj Izraele! Gospodin je Bog naš, jediniGospodin!” (Pnz/5.Mojsijeva 6,4). Ovdje je važno napomenuti da u hebrejskom postoje dvije riječi za “jedan”, pa tako ”echad” znači “jedan u jedinstvu”, a ”yachid” znači “jedan u samoći”. Tako je primjerice brak ''echad'', jedan u jedinstvu, dok je udovac ''yachid'', jedan u samoći. A Bog se već u Starom zavjetu jasno objavio kao jedan u jedinstvu. U gore napomenutom stihu stoji riječ ''echad'', pa bi dakle taj redak, doslovce glasio: ''Shema Yisrael YHWH Eloheinu YHWH Echad'', “Čuj Izraele! Gospodin je Bog naš, jedan u jedinstvu Gospodin.” Jedinstvo ne može postojati ako u njemu ne sudjeluje barem dvoje!!! Riječ ''echad'' u hebrejskom uvijek označava jednog u jedinstvu, kao primjerice u rečenici: “Zato ostavlja muž oca i majku i prijanja za ženu svoju, i budu jedno [echad] tijelo” (Post/1.Mojsijeva 2,24). Na drugim mjestima, kad se “jedan” odnosi na “jednog u samoći”, nalazimo riječ ''yachid'', kao u Postanak/1.Mojsijeva 22,2; Suci 11,34; Izreke 4,3 i tako dalje.
Često je Trojstvo prikazano kao tri osobe koje se javljaju Abrahamu (Postanak/1.Mojsijeva 18 i 19 poglavlje). Često su teolozi koristili ove stihove kao dokaz, ne samo da vidimo množinu, nego točno tri osobe. To, samo po sebi, ne bi bilo pogrešno. Pogledajmo što se ovdje dešava? 1. i 2.stih: “Opet se javi Gospodin Abrahamu kod terebinata (hrasta) Mamre, kad je za dnevne žege sjedio na ulazu u šator. Kad on, naime, podignu oči svoje i pogleda oko sebe, a kad tamo tri čovjeka stoj pred njim. Kad ih ugleda, potrča im od ulaza u šator u susret i pokloni se do zemlje.” Dakle, on vidi tri čovjeka, i onda se poklanja do zemlje. “I reče: 'Gospodine, ako sam našao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svojega slugu!” Zapazimo, Abraham vidi tri lica i obraća se njima kao jednom. Međutim, mi smo na početku čitali da Boga Oca nitko, nikad, nije vidio. Ako smo zapamtili taj stih, mi bismo odmah rekli: “Ovdje postoji kontradikcija. Boga Oca nitko nikad nije vidio, a kako se sada vide tri osobe?” U Bibliji nigdje ne postoji kontradikcija, u Bibliji nigdje nema nelogičnosti. Boga Oca stvarno nikad nitko od ljudi nije vidio (Ivan 1,18).
Međutim, iz dublje analize Postanak/1.Mojsijeva 18. i 19. poglavlja vidimo da je samo jedna od tih osoba istinski Gospodin. Evo, recimo, u Post/ 1 Mojs 18,10 piše: ''Potom reče Gospodin...'', pa u 18,13 piše: "A Gospodin reče Abrahamu..", pa 16. stih: ''Nato se ljudi digoše otamo i okrenuše prema Sodomi'', pa 17. stih 18. poglavlja: "A Gospodin pomisli: 'Zar da krijem od Abrahama štokanim učiniti?", pa 20. stih 18. poglavlja kaže: "Reče dakle Gospodin: 'Tužba na Sodomu i Gomoru...", pa 22. stih 18. poglavlja kaže: “Nato okrenuše drugi ljudi otamo prema Sodomi, a Abraham još ostade pred Gospodinom”, pa 26. stih 18. poglavlja kaže: "Tada odgovori Gospodin...", pa 27. stih 18. poglavlja kaže: "A Abraham ponovno reče: 'Ja sam se, eto, već usudio da govorim sa svojim Gospodinom,...", pa 30., 31. i 32. stih 18. poglavlja kažu: "Tada reče: 'Ah, ne ljuti se, Gospodine, ako još jedanput progovorim...Ja sam se već usudio govoriti Gospodinu!...Ah, ne ljuti se, Gospodine,..." Ovo su prvi stihovi koji nam pomažu da razumijemo o čemu se radi. Dakle, sada se za dvije osobe upotrebljava izraz “ljudi”, ali i dalje se kaže da je Abraham ostao pred Gospodinom, koji je tek poslije otišao od Abrahama, kako kaže 33. stih 18. poglavlja: "Nato Gospodin ode, nakon što završi razgovor s Abrahamom, a Abraham se vrati kući."
I onda, u Post/ 1 Mojs 19,1 piše: “Kad oba anđela uvečer dođoše u Sodomu...” Vidimo kako prvo “ljudi...okrenuše prema Sodomi”, pa onda “oba anđela dođoše u Sodomu”, (onaj koji je čitao cijelo poglavlje zna o čemu se konkretno radi). Dakle, od te tri ličnosti dva su anđela. Nadalje se u 19. poglavlju za ovu dvojicu miješaju pojmovi 'ljudi' i 'anđeli'. Čitamo u 10. stihu: ''Tada onadva čovjeka...'', koji sada razgovaraju sa Lotom u 12.stihu: ''Nato dva čovjeka rekoše Lotu...'', i u 13. stihu kažu: “...Zato nas posla Gospodin, da ih zatremo.” A u 15. stihu: “Kad je svanulo, navališe anđeli na Lota...” (kad su trebali da ga izvuku iz Sodoma, da ne bi propao sa ostalim ljudima). U 18. stihu 19. poglavlja kaže: "Lot im odgovori: 'Nemoj tako, Gospodine!", a u 21. i 22.stihu piše: ''On odgovori...I u tom ću te poslušati; da ne razorim grad...što nam govori da je Gospodin nakon što je završio razgovor s Abrahamom otišao u Sodomu kod Lota. I u 24. stihu se kaže: “Tada (kada su oni već izašli iz Sodome) pusti Gospodin na Sodomu i na Gomoru dažd sumpora i ognja, od Gospodina, s neba.'' Zapazimo kako je ovaj stih karakterističan jer spominje dva Gospodina: “Tada pusti Gospodin (znači, Gospodin koji je nedaleko od Sodome koja je na zemlji)... od Gospodina s neba (koji je na nebu)...”. Jedan Gospodin je na zemlji a drugi Gospodin je na nebu!
U Novom Zavjetu je ta istina mnogo više otkrivena, ali mi ćemo se još malo zadržati u Starom Zavjetu, pošto postoje ljudi koji misle da postoji neka kolizija i neprijateljstvo između Starog i Novog Zavjeta, ali vidjet ćemo da takvo neslaganje ne postoji.
Sjetimo se jednog specifičnog slučaja iz Starog Zavjeta, kada su se Izraelci, na svom putu iz Egipta u obećanu zemlju, bunili protiv vodstva Mojsija i onako kako je Bog želio da ih provede. I u 6. stihu kaže: “Tada posla Gospodin među narod otrovne zmije. One su ujedale ljude, tako daje pomrlo veoma mnogo Izraelaca.'' (Brojevi/4.Mojsijeva 21,6)
Ovdje je bitno zapamtiti da je Gospodin to učinio. A kako apostol Pavao komentira ovaj stih u 1. Korinćanima, 10. poglavlje? (sada smo u Novom zavjetu, da malo osjetimo smisleno jedinstvo Biblije. Biblija je jedna biblioteka koju je pisalo čak oko 40 autora, različitih profila, ali ta knjiga ima smisleno jedinstvo. Ona nema jedinstvo radnje, radnja je tu na mnogo mjesta isprekidana, to su različite radnje, to su različite ličnosti, ali Biblija ima smisleno jedinstvo).
Dakle, 1. Korinćanima, 10. poglavlje, 9. stih kaže: “Niti kušajmo Krista kao što su ga neki od njih kušali, i od zmija izginuli.'' Zapazimo, kad apostol Pavao govori o tom kušanju koje je bilo opisano u Mojsijevim knjigama, on kaže da su oni kušali Krista, da je On bio to lice božanstva, da je On bio taj Gospodin, da je On bio taj Jahve (jer kod nas je ime “Jahve” na mnogim mjestima prevedeno kao “Gospodin”). Ima i drugih stihova gdje apostol Pavao ističe da je Isus bio taj koji je vodio narod, da je On taj Gospodin (Jahve). Znači, ovdje je bitno da su oni tamo u pustinji “Gospodina kušali”, a kada apostol Pavao to komentira, on kaže da je to bio Krist. Dakle, Krist je Gospodin!
U Knjizi proroka Izaije nalazimo nekoliko interesantnih stihova koji su vezani za ovu našu temu. (Ima puno stihova, mi ih nećemo sve spomenuti. Svakome je ostavljeno da i sam nešto otkrije, jer mnogo je ljepše kad čovjek sam otkrije nešto u što treba da vjeruje i na što treba u životu da se osloni.) U njoj čitamo: “I začuh glas Svemogućega koji reče: 'Koga da pošaljem (jednina)? Tko će ići po našem (množina) nalogu?' (slično je kao u Mojsijevim knjigama, opet imamo množinu), Ja odgovorih: 'Evo mene, pošalji me.' On reče:'Idi, reci tome narodu: Slušajte samo, slušajte, ali ne ćete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali ne ćete spoznati!'' (Izaija 6,8.9) Znači, glas Gospodnji je rekao da će, ovdje u konkretnom slučaju, postojati ljudi koji će slušati, ali to neće poštivati, oni će to jednostavno ignorirati. Ali, ono što je nama ovdje bitno jeste da opet apostol Pavao, tumačeći ovaj starozavjetni stih, kaže nešto vrlo važno. U Djelima Apostolskim, on razgovara sa nekim svojim zemljacima Hebrejima koji su bili fanatični i koji su znali za ovaj stih, tko ga je rekao, da Izaija kaže da je to Gospodin rekao. Kada apostol Pavao tumači ovaj stih, vidimo da apostol Pavao primjenjuje izraz “Svemogući” i na Isusa Krista i na Duha Svetoga: “Dobro je kazao Duh Sveti preko proroka Izaije vašim ocima: ...” I sada idu točno one riječi koje se tamo pripisuju Gospodinu: “Idi k tome narodu i reci: Slušat ćete, a ne ćete razumjeti; gledat ćete, a ne ćete vidjeti.'' (Djela apostolska 28,25.26) Dakle, Duh Sveti je Gospodin!
U Novom zavjetu koncept je Trojstva već sasvim jasan, te je nedostajala još samo prikladna riječ kojom bi se ta tajna izrazila. Tri božanske osobe sada susrećemo češće nego prije. A sada ćemo da pročitamo neke stihove iz Novog Zavjeta koji govore o tome da je i Isus istinski Bog i gdje je to sve sažeto.
Čim se Isus krstio, spustio se na nj Duh Sveti kao golub, a Otac je s neba rekao: “Ovo je Sin moj” (Matej 3,16-17). Prije nego što je uznesen na nebo, Isus je učenicima dao posljednje upute: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” (Matej 28,19). Zapazimo kako kaže u jednini 'mojim'. Imamo, dakle, jedno (u jedinstvu) ime i tri osobe. Dakle, u ime jednog jedinstvenog Boga koji ima tri osobe: Otac, Sin i Sveti Duh. Prvim je kršćanima koncept (ne termin) Trojstva bio toliko blizak, da im je ušao u svakodnevni govor: “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvoDuha Svetoga neka bude sa svima vama!” (2 Korinćanima 13,13). Katolici i danas, svaki put kad se prekriže, to čine u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Što ako je Pnz/5. Mojsijeva 6:4 citiran u Novom Zavjetu koji je pisan na grčkom, a grčki je veoma je kompleksan, ali i veoma jasan i precizan? U koine-grčkom jeziku teško ćete naći riječ ili rečenicu sa dvostrukim značenjem, jer je jezik toliko precizan, da ne ostavlja prostora za nagađanja o potencijalnom skrivenom značenju. Zašto pametovati u vezi ECHAD I YACHID sa protivnicima trojstva kada su apostoli stavili točku u Novom Zavjetu na ovo pitanje?
Grčki jezik koristi riječ “monos” (jedan) da prevede hebrejsku riječ “yachid”, a grčka riječ "hen" se koristi za prijevod hebrejske riječi "echad". Novi Zavjet citira dva ključna starozavjetna stiha koji opisuju “kolektiv kao jedan” tj. “echad”. Kada je u pitanju “echad”, Novi Zavjet ne koristi rijec “monos”, već riječ “hen”. Na grčkom, “hen” također znači “kolektiv uzet u jedno”, isto što i “echad” na hebrejskom.
Pogledajmo kako Isus i apostoli citiraju starozavjetne stihove iz Post/1. Mojsijeva 2:24 i Pnz/ 5. Mojsijeva 6:4:
1. Post/1. Mojsijeva 2:24 citiran je u Mateju 19:5 i u grčkom originalu upotrijebljena je riječ “hen” (u jedno) tj.'eshad' na hebrejskom.
2. Pnz/5. Mojsijeva 6:4 citiran je u Marku 12:29, i u grčkom originalu upotrijebljena je riječ “hen”, a ne “monos”. "Čuj Izraele, Gospodin, naš BOG jest U JEDNO" -- prevedeno u Novom Zavjetu od strane Isusa Krista i ap. Marka u Marku 12:29. Isus nije rekao Bog je MONOS (jedan), već Bog je HEN (ujedno). Isto kao što Bog u Pnz/5. Mojsijevoj 6:4 nije rekao da je Bog JEDAN (yachid) već je rekao da je U JEDNO (echad).
Pogledajmo i druge novozavjetne stihove koji koriste riječ “hen” (prijevod od “echad”) za Boga: Ivan 10:30: “Ja i Otac smo JEDNO (''hen'', kolektivno jedinstvo, kolektiv koji funkcionira kao jedan)”; Rimljanima 3:30: “Jer je samo JEDAN (''hen'') Bog”; 1. Korinćanima 8:4: “...nema drugoga Boga osim JEDINOGA (''hen'')”; 1. Korinćanima 8:6: “Mi imamo JEDNOGA (''hen'') Boga Oca od kojega je sve, i mi za njega; i JEDNOGA (''hen'') Gospodina Isusa Krist po kojemu je sve, i mi po njemu.”; Galaćanima 3:28: “Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga ni ženskog, jer ste vi svi vi JEDAN (''hen'') u Isusu Kristu”; Jakov 2:19: “Ti vjeruješ da je JEDAN ('hen'') Bog. Dobro činiš. I đavli vjeruju pa dršću.''; 1. Ivan 5:7.8: “Jer Troje je što svjedoči na nebu: Otac, Riječ (''Logos'') i Sveti Duh. I to je troje JEDNO (''hen''). I troje je što svjedoči na zemlji: Duh, voda, i krv; i to je troje JEDNO (''hen'').”;
Zanimljivo, ni Krist ni apostoli ne koriste brojčanu vrijednost ''jedan'' (''monos'') da opišu Boga, već također koriste KOLEKTIVNU grčku imenicu (''hen'') koja znači “kolektivno jedinstvo”, isto što i “echad” u Starom Zavjetu.
Dakle, na temelju svega ovoga više ne bi trebalo da bude nikakve dileme jer prije svega, sporan stih iz Pnz/5. Mojsijeva 6:4 su prvi apostoli objasnili, a protivnici trojstva ako nemaju povjerenja u apostole, onda im ni jedan argument vise neće promijeniti mišljenje. Jer oni ignoriraju Isusovu izjavu da je Bog 'hen'' tj. kolektiv.
Da je Duh Sveti zaista Bog, vidimo, recimo, u Djelima Apostolskim, u 5. poglavlju, 3. i 4. stih: “A Petar reče: Ananija, zašto napuni Sotona srce tvoje da slažeš Duhu Svetome.” I onda kaže: “Ljudima nisi slagao nego Bogu.” Duh Sveti je istinski Bog!
Protivnici Trojstva dokazuju da je Isus stvorenje ovim stihom: ''Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: 'Ovako govori Amen, vjerni i istiniti svjedok, početak Božjega stvorenja".(Otkrivenje 3,14)
Na grčkom je ovdje napisano "začetnik tvorevine", a ne kako je prevedeno "početak stvorenja" pa to onda protivnici trojstva posle u svom umovanju izvrču kao da je on prvi stvoren! (grčki 'η αρχη της κτισεως'). Cijeli stih gramatički točno glasi: "Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: 'Ovako govori Amen, vjerni i istiniti svjedok, Začetnik tvorevine Božje.'' ili na grčkom: " και τω αγγελω της εκκλησιας λαοδικεων γραψον ταδε λεγει ο αμην ο μαρτυς ο πιστος και αληθινος η αρχη της κτισεως του θεου". Jer tekst glasi: ''Isus je ARHE (početak) Božjega stvaranja (ktiseos)". Ne piše: Isus je "ktiseos". Vec piše "Arhe Božjega stvaranja". Otkrivenje 3:14 govori ono isto što govori i Ivan 1:3. Grčki je precizan jezik i tu manipulacije nema!
"Arhe" (αρχη) koji se spominje u Otkrivenje 3:14 ima jako zanimljivo značenje u grčkom jeziku. Između ostaloga, "arhe" znači IZVOR, PODRIJETLO (npr. u riječi "arhaičan"), tj. "arhe" je onaj koji je IZVOR svog stvaranja, a ne "prvo stvorenje". Baš kao što ap.Ivan kaže u Ivan 1,3.: ''Sve je po njoj (Riječi) postalo, i bez nje (Riječi) ništa nije postalo što je postalo.''
Ivan 1:3 i Otkrivenje 3:14 se savršeno uklapaju i slažu: ''Riječ'' je IZVOR stvaranja, kroz ''Riječ'' je sve stvoreno, ''Riječ'' je KANAL kroz koji se stvara, a ne stvorenje koje je stvoreno prvo.
Ivan 1,14: ''Kai ho Logos sarx EGENETO'' --> ''Riječ je postala tijelom''. Glagol ''EGENETO'' znači "postati, desiti se". Zato je ovo točan prijevod koji dokazuje daje Isus Bog.
U mnogim pjesmama o Bogu spominje se jedan značajan argument o trojstvu. Bog je ljubav. On je to i pokazao. Postoji biblijska argumentacija kako je Bog pokazao da jeste ljubav. Međutim, mi možemo da dođemo do tog zaključka čistom dedukcijom. Prvo imamo misao da je Bog savršen (biće koje nije savršeno nije Bog). Iz savršenog bića, čistom dedukcijom možemo da izvedemo savršena osjećanja. A savršeno osjećanje je ljubav. Ako je Bog ljubav, nema ljubavi, a da se ona ne prenosi, sa jednog subjekta na drugi. Ako je ljubav u okviru jedne ličnosti, to se zove samoljublje. A samoljublje nikako ne može biti nešto savršeno, ono nikako ne može biti vezano uz savršeno biće.
Upravo ta činjenica da je Bog ljubav, dokazuje da je Bog kolektiv tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Zapazite slijedeće: koga je Bog ljubio prije nego što je stvorio anđele i stvorenja da ih ljubi? Prije nego što je bilo što stvorio, koga je Bog ljubio? Ako kažemo da je Bog stvorio zato da bi imao koga da ljubi, onda to znači da Bog NIJE ljubav, već je POSTAO ljubav tek kada je stvorio bića koja bi mogao da ljubi. Ali ako je "ljubav" vječna osobina Božja, priroda Božja, karakter Božji, onda kao i Bog, ni ljubav Božja nije ničim uzrokovana.
Dakle, koga je Bog ljubio prije nego što je nekoga stvorio? Ako kažemo da je ljubio samog sebe, onda Bog nije ljubav, već SAMOLJUBLJE, a to je suprotnost ljubavi. Ljubav je uvijek odnos između dvije OSOBE. Dakle, Otac je ljubio Sina i Duha Svetoga, oni su jedan drugoga međusobno ljubili. A pošto su sva Trojica vječni, onda je ljubav Božja vječno svojstvo Božje. I jedino tako imamo ljubav kao UNUTRAŠNJU, VJEČNU osobinu Božju, kao KARAKTER Božji, jedino tako možemo reći da se Bog SASTOJI od ljubavi, da je ljubav supstanca od koje se Bog sastoji.
Kao što smo rekli, upravo stih "jer je Bog ljubav" (1.Ivanova poslanica 4,8) dokazuje da je Trojstvo ispravno učenje. Upravo stih "jer je Bog ljubav" dokazuje da je Sin Božji zaista Bog. Jer ljubav ne žrtvuje DRUGE nevine osobe radi griješnika. Ljubav žrtvuje SEBE radi grešnika. Jedino je žrtvovanje SEBE istinska ljubav. Žrtvovanje DRUGIH nije ljubav. Bog je ljubav, i to je dokaz i da je Isus Bog, i da je Trojstvo istinita biblijska nauka.
Jednostavno, kad razmišljamo o Bogu kao o savršenom biću, nameće nam se - ako je On punina bića, ako je On maksima bića, ako je On maksimalno biće, On mora biti punina i u licima: “Ja, Ti, On” - ljubav mora da se prenosi. Sa čisto logičkog aspekta, Bog mora biti najmanje troosoban, da bi to bila istinska ljubav, da ne bude neistina to što Biblija kaže, “da je On zaista ljubav”.
Gethe se pitao: “Šta je to Bog radio, je li se On dosađivao prije nego što je stvarao, kad nije stvarao.” Ne, nikada se Bog nije dosađivao. On je volio. On uvijek voli. Evo, možemo to da pročitamo čak i u Bibliji: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da vide slavu moju koju si mi dao, jer si imao ljubav k meni prije postanja svijeta.” (Evanđelje po Ivanu 17,24) Prije nego što je išta postalo, prije nego što je išta bilo, lica božanstva se se međusobno voljela. Dakle, Bog je uvijek volio. Jer nije jedan, već trojedan!
Iz svega navedenog, zaključujemo: I u Starom Zavjetu, i u Novom Zavjetu je iznijeto učenje da je Bog troosoban, da je On jedinstven po svojoj suštini, ali da ima tri osobe: Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh!
Priredio: Vedran Tičić
(Podvučeno je moje)
|
