GLAVA DEVETA - 21 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Thursday
2016-12-08
0:11 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 21 » GLAVA DEVETA
6:24 PM
GLAVA DEVETA
GLAVA DEVETA
ŠTO VI KAŽETE TKO SAM

Sve u svemu, što je to Isus učio? Da su važne stvari biti a ne imati, sudjelovati a ne vladati, ljubav a ne pravila. Posjedovanje i društveni status ne znače ništa; svi ste vi jednaka djeca Božja i vi ste dužni voljeti ga i vjerovati mu. Bit ćete prihvaćeni od njega i suđeni prema nutrini osobe, po tome što ste vi. Ako se pokajete i promijenite nutarnju osobu, naći ćete se odmah u kraljevstvu Božjem. Ako se čovjek preobrazi, onda će, u nekom daljnjem tijeku Bog biti spreman preobraziti svijet, ovisno o tome hoće li se, sve više i više, ljudi mijenjati, tako da zasluže prihvaćanje i milostivi sud Božji. Vi morate voljeti i davati i opraštati, bez ograničenja. Vi ste pozvani živjeti na poseban način, ali ovo nije učlanjivanje u neku organizaciju; to ostaje poziv po kome ste vi slobodni da razumijete i prihvatite ili odbacite.
Ja sam do sada ponešto zanemarivao jedan tradicionalni aspekt priče o Isusu. To je njegova reputacija kao čudotvorca, čovjeka koji čini čuda. Postoje neke krajnje zanimljive stvari koje se mogu reći o nekim od ovih priča o čudesima, ali iz mnogih razloga bit će daleko prikladnije da ih prikažem u nekoj kasnijoj fazi, kad budemo raspravljali o konstrukciji Evanđelja.
Neizbježno će biti nekog preklapanja između čudesa i liječenja, te liječenja i egzorcizma. Važno je ne biti naivnim glede izliječenja. Baš onako kako je Isus dao ‘život’ onima koji su prethodno bili ‘mrtvi’, dao je i ‘vid’ onima koji su bili ‘slijepi’, donoseći mudrost i prosvijetljenje i kraljevstvo Božje onima koji su bili potrebiti. On je također dao osobnu vrijednost i društvenu prihvatljivost ljudima koji to ranije nisu imali. Isus je ‘ispravio stvari’ u njihovim životima i stoga je u ovom smislu bio ‘izliječitelj’.
Moramo biti pošteni u svezi s ovim. Entuzijastička oralna predaja takve suptilnosti i simbolizma iz usta vatrenih propovijednika, u predznanstvenoj kulturi, brzo bi se pretvorila u ‘fizička’ čuda. Stara literatura je prepuna čudesa, koja su se pripisivala svakome tko je imao neko značenje (uključujući galilejske svete ljude i kasnije židovske rabine), a koja bi, u povezanosti s nekom religijskom skupinom, bila bez sumnje daleko uspješnija od ‘značenja’ u pridobijanju obraćenika.
Sve ovo stoji čak ako uopće i ne uzmemo u obzir pisce Evanđelja i rane propovjednike, koji su koristili priče o izliječenju da bi povukli paralele sa čudesnim ozdravljenjima u Starom zavjetu; ili da simboliziraju Božju moć koja djeluje kroz Isusa, ili nazočnost kraljevstva koju smo upoznali kroz Isusa; ili dolazak apokaliptičkog kraljevstva, gdje se preferirala interpretacija. Postojalo je također asociranje bolesti s grijehom, tako da bi bolest mogla biti viđena kao izraz krivnje. Ako bi Isus rekao da su im njihovi grijesi oprošteni, oslobađajući ljude od njihove krivnje, onda bi ovo logično moralo ukloniti i bolest. Takva logika mogla je stvoriti priče o izliječenju da se koriste za svrhe propovijedanja, sa najtanjom mogućom povijesnom podlogom.
U stanovitoj mjeri, trebamo također uzeti u obzir činjenicu da krivnja može doista biti odgovorna za bolest, baš kao što stres i anksioznost mogu proizvesti fizičke simptome. Bilo bi, naravno, nerazumno tvrditi da su svi koji su došli Isusu da im pomogne ili ih utješi bolovali od neke psihosomatske bolesti. Pa ipak, čudna i snažna osobnost bi istovremeno privukla i promijenila stavove i osjećaje histerične ili opsesivne naravi. Također, obični ljudi iznose pretjerane tvrdnje o osobi koja je imala preobrazujući utjecaj na njihove živote.
Bez želje da previše pojednostavljujemo jedno kompleksno područje, jedan od najneugodnijih tipova fizičkog stanja, ponekad povezanog s nervoznim žalbama, jesu bolesti kože. Ovo ima značajno mjesto u našoj priči zbog vjerovanja, koje je još uvijek veoma rašireno, da je Isus liječio gubu. Postoje knjige koje nam kažu da je ista riječ u to vrijeme rabljena za gubu i za razne druge manje ozbiljne bolesti kože.
Ovo nije točno. Hebrejska riječ sara’at prevedena je u Novom zavjetu s grčkom rječju lepra. Međutim, unatoč površnoj sličnosti, nije korektno prevesti ovo kao ‘lepru’ u suvremenom smislu te specifične bolesti. U Isusovo vrijeme ova bolest se zvala elephas ili elefantijazis. Termini lepra i sara’at rabili su se za bilo koje stanje koje je involviralo ljuskai izgled kože, kao kod psorijaze ili ekcema.
Gledati na priču o Isusu i ‘gubavcu’ kao na dokaz o čudesnom izliječenju jednog krajnje ozbiljnog fizičkog stanja znači promašiti poentu. Značenje je socijalno, psihološko i vjersko, prije nego medicinsko. Uzmite u obzir primitivno društvo, bez ikakvog razumijevanja o bakterijama, ali s praktičnim iskustvom užasavanja od zarazih bolesti. Poglavlje 13 u Levitima cijelo se odnosi na svećenike koji ispituju bilo koji znak potencijalne infektivne kožne bolesti, stavljaju ljude u izolaciju i proglašavaju takve ljude kao ceremonijalno nečiste:
"Osoba s takvom zaraznom bolešću mora nositi pocijepanu odjeću, ostaviti kosu nepočešljanu, pokriti donji dio svog lica i vikati, ‘Nečist! Nečist!’ Sve dok ima infekciju on ostaje nečist. Mora živjeti sam; mora živjeti izvan naselja.” (Lev. 13.45-46)
Zamislite da živite u takvom društvu i da, bez ikakve svoje krivice, bolujete od psorijaze. Bit ćete izolirani, ne samo iz higijenskih razloga, nego će vas i inače gledati bez ikakve sućuti. Bit ćete proglašeni izvorom nečistoće za cijeli sveti narod Božji. Bit ćete apsolutno odbačeni od društva. Ne smije vas nitko dodirnuti. Moraju vas svi izbjegavati. Vi ste neprihvatljivi. Morate izgledati strašno, morate izgledati krivi i morate biti osamljeni. Simbolično, vi ste mrtvi.
Emocionalna i psihološka patnja, bolovi stvoreni ovakvom vrstom odbacivanja zasigurno su bili takvi da su potpuno uništavali ličnost. A što je učinio Isus? On nije nužno napadao fizičku bolest; on je odbijao prihvatiti ritualnu nečistoću i društveni ostracizam nametnut nesretom bolesniku. On je s njim razgovarao, dodirivao ga (Marko 1.40-44). Dodirivanje je značajan detalj, jer bi sama ideja običnog Židova ispunjavala užasom i gađenjem. Međutim, umjesto da i sam postane nečist, Isus je činio suprotno; izjavljivao bi da je kontakt s tom osobom prihvatljiv. On ga je činio ‘čistim’; on ga je vraćao u ljudsko društvo. Ovo je bio veliki primjer hrabrosti vlastitih uvjerenja. Ako odbacujete gubavca, morat ćete odbaciti i mene. Ako me prihvaćate, morat ćete prihvatiti i gubavca.
Ne želim izvrtati zapis implicirajući da je Isusovo liječenje uvijek bilo simbolično, ili da on nije imao reputaciju stvarnog izliječitelja fizičkih bolesti. Imao je. Znamo da je tehnike liječenja, koje su rabili čudotvorci njegova vremena i kulture, rabio i Isus. On bi dodirivao, stavljao pljuvačku na bolesni dio; jezik u slučaju gluhonijemog (Marko 7.33), oči u slučaju slijepca (Marko 8.23, Ivan 9.6). Pogledao bi u nebo da izmoli moć od Boga i koristio visoko cijenjenu tehniku stenjanja ili uzdisanja (Marko 7.34-35).
Postoji čitav niz primjera u Evanđeljima o Isusu kako izvodi egzorcizam (istjerivanje zlih duhova) iz ‘onih koje je opsjeo đavo’ (Marko 1.32), ili o ‘čovjeku koga je opsjeo nečisti duh’ (Marko 1.23). Riječi koje je upotrijebio Marko u 1.25 za ‘ukorio’ ili ‘oštro rekao’ i za ‘budi tih’ ili ‘budi miran!’ poznati su dijelovi tradicionalnih egzorcističkih formula antičkog svijeta. Ja ne mislim pokušati tvrditi da su sve ovo bili slučajevi epilepsije ili šizofrenije (ali ne mislim ni da vas nagovaram da vjerujete u demone umjesto u psihološka objašnjenja). Opsjednutost i egzorcizam, kao i sveti ljudi (ili ‘šamani’ ili ‘doktori za vještice’) svjetski su i multikulturalni fenomeni.
Bilo je uobičajeno da egzorcist zapadne u trans, ili da izgleda kao da je zapao u trans tijekom istjerivanja demona. S obirom na prilično jasne optužbe da je i on bio ili lud ili i sam opsjednut, čini se veoma vjerojatnim da je i Isus također rabio trans:
"Mnogi rekoše, 'On je opsjednut, on bulazni; zašto se truditi da ga slušamo?’ Drugi rekoše, Ovo nisu riječi čovjeka koga je opsjeo đavo: bili mogao đavo otvoriti oči slijepome?’ " (Ivan 10.20-21)
"Kad njegovi rođaci čuše za ovo, oni se pripemiše da ga preuzmu kod sebe, uvjereni da je izgubio razum. Pismoznanci koji siđoše iz Jeruzalema govorili su, ‘Beelzebul je u njemu’ i ‘On istjeruje đavole uz pomoć princa đavola’, " (Marko 3.21-22; usp. Luka 11.15)
('Beelzebul' je bio prvobitno ‘Baal-zebul’, što znači "Gospodar kuće”. Ime se pojavljuje u Starom zavjetu (II Kraljevi 1. 2-3) u iskvarenom obliku ‘Baal-Zebub’ (što znači "Gospodar muha”), ime boga Ekrona. Židovska literatura ne rabi nijednu verziju kao alternativu imena Sotona, ali je uvijek postojala tendencija da se božanstva drugih naroda identificiraju s demonima ili zlim duhovima svoje vlastite religije. Uzmite kao primjer rogove i kopita poganskog boga Pana, koji je identificiran s ‘đavlom’ u kršćanskoj Europi, iako ovo nema ničeg zajedničkog s vjerovanjima Isusa ili Pavla.)
Neki od ljudi koje je Isus izliječio odlučili bi onda da ga slijede. Jedna od ovih bila je žena po imenu Marija iz grada Magdale, blizu Kafarnauma:”Marija s dodatnim imenom Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona” (Luka 8.2). Iz nekog razloga, bez uporišta u Novom zavjetu, rana crkva je nepravedno identificirala ovu ženu s grešnicom koja je uljem pomazala Isusove stopala (Luka 7. 37-38).
Jedno pertinentno pitanje bilo bi zašto izgleda da je naokolo lutao toliki broj ljudi za koje se pretpostavljalo da su opsjednuti demonima. Ovo nije mjesto da se ovo istražuje malo dublje, ali postoje studije o društvenom kontekstu opsjednutosti. Kako se čini, broj mentalnih oboljenja primjetno raste u situacijama kolonijalne dominacije. Zamislite društvene tenzije, prihološki i emocionalni pritisak kod stanovnika neke zemlje koju tlače i eksploatiraju strane sile. Postoji strah od ulijetanja u otvorenu pobunu zajedno s tim povezanim strahom i opasnošću od nasilja i smrti. Ako kolaborirate sa vladajućom silom potkopavate svoj vlastiti nacionalni identitet i ponos. Ljudi mogu mrziti one koji su na vlasti, mogu željeti da sami preuzmu vlast, mogu osjećati želju da kazne svoje ugnjetače. Ipak, mogu se osjećati i bespomoćnima da poduzmu bilo kakvu akciju s nekom nadom u uspjeh.
Ako niste u stanju podnositi ove aspekte svog okruženja i ne možete učiniti ništa što bi ugrozilo položaj moćnog osvajača i time stvorili opasnost za sebe, što da radite? Kako da pobjegnete? Jedini oblik bijega ili mogućeg prosvjeda može biti simbolička pobuna umjesto fizičke i nasilne, povlačenje iz vanjske nepodnošljive realnosti u mentalno oboljenje. Kad se to iskombinira s identificiranjem (podsvjesnim ili ne) stranih ugnjetača s đavlom, ovo se čini razumnim objašnjenjem za primjetno povećavanje slučajeva opsjednutosti u okupiranim zemljama.

Isus je lutao Galilejom pješke, poučavajući, liječeći, istjerujući demone. Sva nam Evanđelja govore o nekoj povezanosti s gradom Kafarnaumom (na pr. Mat. 4.13, Luka 4.23). Kafarnaum se nalazio na sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora, na granici između teritorija Heroda Antipe i Filipa. Bio je to bogatiji grad od Nazareta, s polulacijom negdje između deset i dvadeset puta većom, pa nema sumnje da je Isus našao tamo mnogo više slušatelja.
Ipak, Isusov pokret ostao je u biti fenomen seljaštva u unutrašnjosti i u malim selima Galileje. Evanđelja ne spominju veće gradove u Galileji, kao što je bio Seforis ili Tiberijada. Čini se apsurdnim, s obzirom na ogromnu vjersku i kulturnu pobjedu onoga što zovemo ‘kršćanstvom’, tvrditi da je prvobitni pokret bio pomalo neuspješan. Može se također činiti nepravednim: naposljetku, mi jedva da možemo otpisati Isusa kao naprosto još jednog lutajućeg svetog čovjeka, jer nitko nije napisao pola tuceta evanđelja o bilo kojem od drugih galilejskih mudraca. Ali njegov odjek u ono vrijeme je bio veoma mali (kasnije ćemo ispitati vanbiblijske informacije u radovima povjesničara iz prvog stoljeća Josipa).
Zamislite nešto malo sofisticiranije stanovnike gradova. Par misionara se pojavi, apsolutno bez pare u džepu, i očekuje da ih nahranite. U međuvremenu vam govore o svom ekscentričnom gledištu da je kraljevstvo Božje već stiglo, dok vi ne možete vidjeti nikakvog znaka ovog čudesnog preobražaja i znate da Bog nije učinio ništa da izbaci Rimljane van. Nije onda toliko iznenađenje da su na kraju gradovi Korazin i Betsaida uz jezero, pa čak i Kafarnaum, verbalno napadnuti zbog odbacivanja pokreta (Mat. 11.21-24, Luka 10. 13-15).
Od male je važnosti da li se ovo odbacivanje dogodilo prije ili poslije Isusove smrti; stoji zapisano. Možda bez snage i karaktera samog Isusa, misionari nisu bili u stanju navesti većinu stanovništva da shvate pokret odnosno zašto bi ga oni trebali poduprijeti. Također je dobro poznato da je Isus bio odbačen u svom rodnom gradu Nazaretu; izreka o proroku koji je odbačen u svojoj vlastitoj zemlji ne nalazi se samo u sva četiri evanđelja Novog zavjeta, ona se nalazi i u Tominom evanđelju:
"Isus reče, ‘Prorok nije prihvatljiv u prorokovu vlastitom gradu; doktor ne liječi one koji doktora poznaju’. " (Toma 31)
"Ali Isus im reče, ‘Prorok je prezren samo u svojoj vlastitoj zemlji i u svojoj vlastitoj kući’, i nije učinio mnogo čuda tamo zbog nedostatka vjere kod njih.” (Mat. 13.57-58; usp. Marko 6. 4-6; Luka 4. 23-24; Ivan 4.44)
Ovi citati naravno podvlače također psihološke aspekte izliječenja, čudesa, i jednostavne familijarnosti kao barijera da se s poštovanjem prihvate karakter i učenje darovitog pojedinca. Isus je svakako bio dovoljno darovit i dovoljno impresivan da bi bio viđen, ili opisan, od različitih ljudi, kao netko tko ima različite značajne uloge.
U početku, dok je bio povezan s ‘novim prorokom’ Ivanom Krstiteljem, Isus je također smatran prorokom (e.g. Marko 6.15, Luka 7.16); ali Isus, sa svojim naglaskom na prisutno kraljevstvo, bio je prilično drugačiji od proroka koji su pretkazivali samo kraljevstvo Božje u budućnosti.
Već smo primijetili da je Isus bio poznat prije svega kao učitelj ili ‘rabbi’, na primjer kod Marka u 10.17. U to vrijeme, ‘rabbi’ nije bila nikakva zvanična kvalifikacija – što je postala tek tri ili četiri gneracije kasnije – nego jednostavno neformalna titula iz poštovanja prema nekome za koga se znalo da poučava religiju i moral. Matejevo evanđelje preferira upotrebu naziva ‘Gospodin’, koja se često rabi kao titula za Isusa; kod Mateja, samo Juda Iskariot zove Isusa ‘rabbi’ (Mat. 26.25,49).
Reklo bi se da su čak i neprijatelji Isusovi vidjeli u njemu talentiranog učitelja:
"'Učitelju, mi znamo da si ti pošten čovjek, da se nikoga ne bojiš, jer čovjekov visoki položaj tebi ništa ne znači, te da ti učiš o putu Božjem s punim poštenjem…’ " (Mark 12.14; cf. Matt. 22.16)
Naravno, nije dovoljno zabilježiti da je Isus viđen kao liječitelj i egzorcist, prorok i učitelj. Mora da je bio također viđen od nekih i kao potencijalni Mesija. Moramo imati na umu ne samo popularno značenje ovog termina, nego i činjenicu da kad vi otkrivate prisutno kraljevstvo, umjesto da pretkazujete ono buduće, nema nikakve potrebe za vojnim liderom koji će pomoći da ono dođe. Kad ‘čovjekov visoki položaj tebi ništa ne znači’ i sve ljude gledaš kao ravnopravnu djecu Boga, u kome leži cijela moć, onda ti također nećeš imati interesa da zauzmeš ili stvoriš položaj moći i autoriteta. Čini se, na osnovu našeg pregleda njegova učenja, da bi Isus najvjerojatnije gledao na narodnu čežnju za Mesijom – i na impliciranu žestoku revoluciju da se uklone pogani i uspostavi kraljevstvo – kao na strašnu zabludu.
Pa ipak, on je privlačio sljedbenike i stoga je možda bio viđen od nekih kao potencijalni vođa, koga bi možda mogli uvjeriti da će ga slijediti do zemaljskog trijumfa nad Rimljanima. Tvrdnje da bi on mogao biti Mesija izazvale bi opoziciju, baziranu na primjer na neispunjavanju mesijanskih proročanstava. Očekivalo se da će Mesija doći iz Betlehema (Micah 5.2), a već smo primijetili u ranijim poglavljima da nam Ivanovo evanđelje govori o nekom prezrivom protivljenju sugestiji da bi Krist mogao doći iz Galileje (Ivan 7. 41-42). Dio tog sarkazma nije se mogao opravdati: "Proroci ne dolaze iz Galileje”, kažu oni u stihu 7.52 kod Ivana, ali je stvarno postojao raniji prorok iz Galileje, Jona iz Gat Hefera (II Kraljevi 14.25).
Pisac Markova evanđelja (Marko 12. 35-37) možda nam je sačuvao tradiciju defenzivnosti protiv optužbi da se za Krista pretpostavljalo da mora biti potomak iz Kuće Davidove. Za pretpostaviti je da galilejski seljak kao što je bio Isus ne bi razložno mogao pretendirati na takvu prestižnu porodičnu lozu. Ovo nije niti najmanje smetalo samom Isusu, smetalo je samo onima koji su kasnije željeli tvrditi da je on bio Mesija.
Možda bismo s malo domišljanja mogli sve ove niti sada malo povezati. Značajan događaj, koji će kasnije postati čuvena priča o čudu, kad je u pustinji nahranio pet tisuća ljudi; mesijanska očekivanja drugih; neuspjeh Isusove poruke da promijeni njihova očekivanja i stavove.
Već sam rekao da ću se vratiti kasnije na razne aspekte priča o čudima. U ovom trenutku vrijedno je notirati da je ovaj posebni događaj prezentiran prije kao misterij nego čudo, kao nešto što učenici nisu razumjeli umjesto kao nešto što ih je zapanjilo (Marko 6.52, 8. 17-21). Zamislite veliku masu ljudi pod otvorenim nebom kako slušaju ovog velikog učitelja. On ih pokušava poučiti da ljudi trebaju živjeti zajedno u miru i u velikoj simboličkoj akciji navodi svih njih da razlome kruh i podijele hranu zajedno kao jedna zajednica.
On možda spominje kraljevstvo Božje, ali oni ne slušaju kako treba. Tu je i zelotski element koji osjeća političke interpretacije i mesijanska očekivanja mase, impresionirane snagom njegova karaktera, željne da ih netko vodi, da se fokusira na vojni ustanak.
"Isus, koji je mogao vidjeti da se oni pripemaju doći i uhvatiti ga silom i proglasiti ga kraljem, uzmakne i skloni se sam u brdima.” (Ivan 6.15)
Ova značajna Ivanova rečenica dobija malo kasnije sljedeći nastavak, "Poslije ovoga, mnogi od njegovih učenika napustiše ga i više nisu htjeli ići za njim” (Ivan 6.66). Možda sad možemo vidjeti istinu.
Isus nije nikad učio da je on Krist i nikad nije učio ljude da će naći bilo kakve odgovore tražeći Mesiju. Čak i prva tri evanđelja, napisana od vjernika i za vjernike godinama kasnije, krajnje oprezno izbjegavaju da mu pripišu bilo kakvu nedvosmislenu izjavu o ovakvoj pretenziji. U njihovim pričama o uhićenju, čak i kad ga izravno pitaju, "Jesi li ti Mesija?” ili "Jesi li ti kralj Židova?”, njegovi su odgovori, "To su tvoje riječi” (Mat. 26.64) ili "Ti to kažeš” (Marko 15.2, Luka 23.3; Lukino evanđelje također navodi ovakav odgovor na pitanje "Jesi li ti sin Božji?” u stihu 22.70).
Njegov pokušaj da objasni Galilejcima svoju poruku nije uspio. Politički elementi nisu htjeli odustati od svojih planova i svojih stavova, pa je cijelo okupljanje završilo katastrofalno, osim šačice onih koji su razumjeli njegovu mudrost i koji su nam sačuvali ovu priču. Neki u masi htjeli su da on ispuni ulogu obećanog Mesije,ali Isus nije bio zainteresiran. Osjećajući se iznevjerenima, mnogi od njegovih sljedbenika ga napustiše.
Možda je, sa strašnom ironijom, ovo bio čak razlog što je otišao u Jeruzalem: ne da se konfrontira s nekom vrstom mesijanske sudbine, u koju nije vjerovao, već da pokuša pobjeći od naroda koji je htio da mu takvu nametne; također i da pokuša novu strategiju za prenošenje svoje poruke, pošto je stara doživjela neuspjeh.
Narod je tvrdoglav. Neka politička očekivanja lijepila su se za Isusa sve do samog kraja. Luka u svom evanđelju predstavlja jednog od njegovih sljedbenika koji poslije njegove smrti kaže, "naša je nada bila da će on biti taj koji će osloboditi Izrael” (Luka 24.21). Isti pisac, u Djelima, čak ih predstavlja kako pitaju uskrslog Isusa, "Je li došlo vrijeme? Hoćeš li obnoviti kraljevstvo Izraela?” (Djela apostolska 1.6). Jasno, bilo je onih koji su ostali privrženi nacionalističkom idealu i nastavili interpretirati Isusa u tim okvirima.
Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, značenje Isusa tumačeno je i još na nekoliko načina. Moramo se prisjetiti da fraza "sin Božji” bijaše dugo u uporabi kod Židova, ponekad za svetog čovjeka, ponekad kao izraz za narod Izraela općenito. Ideja da se ova fraza protumači kao da znači doslovnog i jedinstvenog potomka božanstva bila bi besmislena, prije nego uvredljiva, za svakog monoteističkog Židova. Trebalo je da na scenu stupi poganski svijet, sa svojim iskustvom s kultovima i obožavanjem poganskih bogova, pa je njima bilo posve lako usvojiti ovo osobito značenje. Također bismo trebali imati na umu da antički dokumenti donose ovu frazu sve sa velikim slovima, kao SIN BOŽJI, bez određenog ili neodređenog gramatičkog člana, pa za njih ovo lako može značiti "sin Božji” a ne "Sin Božji”, što znači da bismo možda morali zanemariti psihološki efekt inicijalnih velikih slova koja su data u prijevodu.
Kasnije, zaključeno je da će se Isus vratiti na Zemlju. On je značio toliko mnogo svojim sljedbenicima da su oni došli do zaključka da je on morao biti poslat od Boga. Ova ideja je zatim kombinirana sa široko rasprostranjenim očekivanjem budućeg kraljevstva Božjeg, kada će im se Isus vratiti. Bio je posve kratak korak do njegove identifikacije sa "Sinom Čovječjim” koji je čini se obećan u Knjizi Danijelovoj, posebno stoga što je ponekad enigmatični Isus sam spominjao ovaj lik.
Tijekom svog života, Isus je bio taj koji je otkrio prisutno, već sada nazočno kraljevstvo; poslije njegove smrti identificiran je s činiocem koji će umjesto toga uvesti buduće kraljevstvo. Kako je on bio prvobitni autoritet za ‘novi Izrael’, on je također bio (kao što ćemo vidjeti) identificiran s Mojsijem, izvorom Zakona za stari Izrael.
Mudar čovjek i filozof, liječitelj bolesnih, istjerivač demona, prorok i rabbi, čudotvorac, potencijalni Mesija, sin Božji, Sin Čovječji, novi Mojsije. Koji je od ovih otišao u Jeruzalem? Zašto je išao? I što se tamo dogodilo?
Prilično zanimljivo, sad kad se približavamo klimaksu standardne evanđeoske priče i kad dobijamo sve više i više detalja od evanđelista, stvarna povijesna istina postaje izgleda neuhvatljivija nego ikad, umjesto obratno. Zavedeni razvojem drame, približavajući se klimaksu kozmičkog značenja, neki pisci izrazili su svoje vjerovanje da je Isus otišao u Jeruzalem s osjećajem svoje vlastite sudbine, da se ‘suoči’ sa ustanovom hrama ili sa rimskim vlastima.
Meni se čini da ovo treba odbaciti kao naivno. Strukturu ove drame i osjećaj svijesti o njenom značenju uglavnom je kreirao Marko, gledajući unazad i sa nekoliko naraštaja teologiziranja i propovijedanja za sobom. Stvarni životi nisu priče; oni su uvijek objašnjeni i strukturirani i opravdani kad su završeni. Također, ovo jednostavno ne izgleda konzistentno s ovim što smo vidjeli. Isus zasigurno nije bio zainteresiran za ‘konfrontaciju’ sa figurama autoriteta ili hijerarhijama. On nije bio ljubomoran na njihovu vlast, niti zainteresiran za njihovo ‘reformiranje’ na bilo kojoj političkoj ili birokratskoj razini, on ih je ignorirao.
Iznesena je sugestija da ima smisla misliti da je Isus znao da će isprovocirati svoju vlastitu smrt odlazeći u Jeruzalem. Naposljetku, znao je što se dogodilo Ivanu Krstitelju. Međutim, Ivan je bio živa vatra od propovjednika, agitator, čovjek koji je plašio narod da vrlo brzo dolazi apokalipsa. Isus je bio učitelj ljubavi i pomirenja, antimaterijalist, nepolitičan. Odbacivao je vlast i nasilje, volio prirodu, pričao priče. Ako bi ljudi prihvatili njegove riječi, to ih ne bi pretvorilo u društveno zlo niti u opasne militante. Činjenica da je bio moćna i impresivna osobnost nije dovoljna za vlasti da kuju urotu protiv njega ili ga smatraju opasnim. Pratile su ga žene i on je istjerivao demone; takav fenomen, daleko od toga da bude percipiran kao prijetnja, trebao je biti potpuno nezanimljiv za vlasti.
Moramo dopustiti mogućnost iskrivljenih izvještaja koji su dolazili do vlasti i bili krivo shvaćeni. Moguće je da je Herod Antipas vidio Isusa kao još jednu potencijalnu političku opasnost. Moguće je da je Isus čuo za ovo (Luka 13.31). Ovo nas ipak ponovno dovodi do izokrenute ironije – Evanđelja ga vuku prema mesijanskom značenju u Jeruzalem, dok je povijesni Isus možda išao tamo jer je pokušavao od toga pobjeći u Galileji.
Sad postaje krajnje teško otpetljavati povijest od Evanđelja. Meni nije moguće reći jednostavno "Ovo je što ja mislim da se stvarno dogodilo jer izgleda dosta razumno”, i onda ostaviti pisanje o detaljima evanđelja za neko kasnije poglavlje. Svaki čitatelj koji zna nešto o ovoj priči očekivat će previše. Kad takav čitatelj zna malo ili ništa o recentnim znanstvenim analizama, bit će zbunjen i osupnut, umjesto informiran. Ova očekivanja mogu uključivati ne samo ‘Čišćenje hrama’ i samo raspeće, nego i dramatični ulaz u grad na magarcu, Posljednju večeru, dramatično izdajstvo Jude Iskariota; Isus uhićen i odvučen pred Velikog svećenika, optužen za blasfemiju, a onda pred upravitelja, samog Poncija Pilata. Pilat nudi masi izbor da osobodi Isusa iz Nazareta ili jednog drugog zatvorenika koji se zove Isus Baraba, a židovska rulja zahtijeva da Isus iz Nazareta bude raspet. Pilat pere ruke; Josip iz Arimateje moli za tijelo i stavlja ga u grob; kamen je u nedjelju ujutro bio odgurnut.
Toliko puno od ovoga vjerojatno može biti iskonstruirana fiktivna drama da je teško znati odakle početi. Polovica dramskih lica vjerojatno nije niti postojala, a druga polovica nije htjela ili nije mogla igrati uloge koje su za njih napisane.
Views: 208 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz