GLAVA DEVETA
ŠTO VI KAŽETE TKO SAM
Sve u svemu, što je to Isus učio? Da su važne stvari biti a ne imati,
sudjelovati a ne vladati, ljubav a ne pravila. Posjedovanje i društveni
status ne znače ništa; svi ste vi jednaka djeca Božja i vi ste dužni
voljeti ga i vjerovati mu. Bit ćete prihvaćeni od njega i suđeni prema
nutrini osobe, po tome što ste vi. Ako se pokajete i promijenite
nutarnju osobu, naći ćete se odmah u kraljevstvu Božjem. Ako se čovjek
preobrazi, onda će, u nekom daljnjem tijeku Bog biti spreman preobraziti
svijet, ovisno o tome hoće li se, sve više i više, ljudi mijenjati,
tako da zasluže prihvaćanje i milostivi sud Božji. Vi morate voljeti i
davati i opraštati, bez ograničenja. Vi ste pozvani živjeti na poseban
način, ali ovo nije učlanjivanje u neku organizaciju; to ostaje poziv po
kome ste vi slobodni da razumijete i prihvatite ili odbacite.
Ja sam do sada ponešto zanemarivao jedan tradicionalni aspekt priče o
Isusu. To je njegova reputacija kao čudotvorca, čovjeka koji čini čuda.
Postoje neke krajnje zanimljive stvari koje se mogu reći o nekim od ovih
priča o čudesima, ali iz mnogih razloga bit će daleko prikladnije da ih
prikažem u nekoj kasnijoj fazi, kad budemo raspravljali o konstrukciji
Evanđelja.
Neizbježno će biti nekog preklapanja između čudesa i liječenja, te
liječenja i egzorcizma. Važno je ne biti naivnim glede izliječenja. Baš
onako kako je Isus dao ‘život’ onima koji su prethodno bili ‘mrtvi’, dao
je i ‘vid’ onima koji su bili ‘slijepi’, donoseći mudrost i
prosvijetljenje i kraljevstvo Božje onima koji su bili potrebiti. On je
također dao osobnu vrijednost i društvenu prihvatljivost ljudima koji to
ranije nisu imali. Isus je ‘ispravio stvari’ u njihovim životima i
stoga je u ovom smislu bio ‘izliječitelj’.
Moramo biti pošteni u svezi s ovim. Entuzijastička oralna predaja takve
suptilnosti i simbolizma iz usta vatrenih propovijednika, u
predznanstvenoj kulturi, brzo bi se pretvorila u ‘fizička’ čuda. Stara
literatura je prepuna čudesa, koja su se pripisivala svakome tko je imao
neko značenje (uključujući galilejske svete ljude i kasnije židovske
rabine), a koja bi, u povezanosti s nekom religijskom skupinom, bila bez
sumnje daleko uspješnija od ‘značenja’ u pridobijanju obraćenika.
Sve ovo stoji čak ako uopće i ne uzmemo u obzir pisce Evanđelja i rane
propovjednike, koji su koristili priče o izliječenju da bi povukli
paralele sa čudesnim ozdravljenjima u Starom zavjetu; ili da
simboliziraju Božju moć koja djeluje kroz Isusa, ili nazočnost
kraljevstva koju smo upoznali kroz Isusa; ili dolazak apokaliptičkog
kraljevstva, gdje se preferirala interpretacija. Postojalo je također
asociranje bolesti s grijehom, tako da bi bolest mogla biti viđena kao
izraz krivnje. Ako bi Isus rekao da su im njihovi grijesi oprošteni,
oslobađajući ljude od njihove krivnje, onda bi ovo logično moralo
ukloniti i bolest. Takva logika mogla je stvoriti priče o izliječenju
da se koriste za svrhe propovijedanja, sa najtanjom mogućom povijesnom
podlogom.
U stanovitoj mjeri, trebamo također uzeti u obzir činjenicu da krivnja
može doista biti odgovorna za bolest, baš kao što stres i anksioznost
mogu proizvesti fizičke simptome. Bilo bi, naravno, nerazumno tvrditi da
su svi koji su došli Isusu da im pomogne ili ih utješi bolovali od neke
psihosomatske bolesti. Pa ipak, čudna i snažna osobnost bi istovremeno
privukla i promijenila stavove i osjećaje histerične ili opsesivne
naravi. Također, obični ljudi iznose pretjerane tvrdnje o osobi koja je
imala preobrazujući utjecaj na njihove živote.
Bez želje da previše pojednostavljujemo jedno kompleksno područje,
jedan od najneugodnijih tipova fizičkog stanja, ponekad povezanog s
nervoznim žalbama, jesu bolesti kože. Ovo ima značajno mjesto u našoj
priči zbog vjerovanja, koje je još uvijek veoma rašireno, da je Isus
liječio gubu. Postoje knjige koje nam kažu da je ista riječ u to vrijeme
rabljena za gubu i za razne druge manje ozbiljne bolesti kože.
Ovo nije točno. Hebrejska riječ sara’at prevedena je u Novom zavjetu s
grčkom rječju lepra. Međutim, unatoč površnoj sličnosti, nije korektno
prevesti ovo kao ‘lepru’ u suvremenom smislu te specifične bolesti. U
Isusovo vrijeme ova bolest se zvala elephas ili elefantijazis. Termini
lepra i sara’at rabili su se za bilo koje stanje koje je involviralo
ljuskai izgled kože, kao kod psorijaze ili ekcema.
Gledati na priču o Isusu i ‘gubavcu’ kao na dokaz o čudesnom izliječenju
jednog krajnje ozbiljnog fizičkog stanja znači promašiti poentu.
Značenje je socijalno, psihološko i vjersko, prije nego medicinsko.
Uzmite u obzir primitivno društvo, bez ikakvog razumijevanja o
bakterijama, ali s praktičnim iskustvom užasavanja od zarazih bolesti.
Poglavlje 13 u Levitima cijelo se odnosi na svećenike koji ispituju bilo
koji znak potencijalne infektivne kožne bolesti, stavljaju ljude u
izolaciju i proglašavaju takve ljude kao ceremonijalno nečiste:
"Osoba s takvom zaraznom bolešću mora nositi pocijepanu odjeću, ostaviti
kosu nepočešljanu, pokriti donji dio svog lica i vikati, ‘Nečist!
Nečist!’ Sve dok ima infekciju on ostaje nečist. Mora živjeti sam; mora
živjeti izvan naselja.” (Lev. 13.45-46)
Zamislite da živite u takvom društvu i da, bez ikakve svoje krivice,
bolujete od psorijaze. Bit ćete izolirani, ne samo iz higijenskih
razloga, nego će vas i inače gledati bez ikakve sućuti. Bit ćete
proglašeni izvorom nečistoće za cijeli sveti narod Božji. Bit ćete
apsolutno odbačeni od društva. Ne smije vas nitko dodirnuti. Moraju vas
svi izbjegavati. Vi ste neprihvatljivi. Morate izgledati strašno, morate
izgledati krivi i morate biti osamljeni. Simbolično, vi ste mrtvi.
Emocionalna i psihološka patnja, bolovi stvoreni ovakvom vrstom
odbacivanja zasigurno su bili takvi da su potpuno uništavali ličnost. A
što je učinio Isus? On nije nužno napadao fizičku bolest; on je odbijao
prihvatiti ritualnu nečistoću i društveni ostracizam nametnut nesretom
bolesniku. On je s njim razgovarao, dodirivao ga (Marko 1.40-44).
Dodirivanje je značajan detalj, jer bi sama ideja običnog Židova
ispunjavala užasom i gađenjem. Međutim, umjesto da i sam postane nečist,
Isus je činio suprotno; izjavljivao bi da je kontakt s tom osobom
prihvatljiv. On ga je činio ‘čistim’; on ga je vraćao u ljudsko društvo.
Ovo je bio veliki primjer hrabrosti vlastitih uvjerenja. Ako odbacujete
gubavca, morat ćete odbaciti i mene. Ako me prihvaćate, morat ćete
prihvatiti i gubavca.
Ne želim izvrtati zapis implicirajući da je Isusovo liječenje uvijek
bilo simbolično, ili da on nije imao reputaciju stvarnog izliječitelja
fizičkih bolesti. Imao je. Znamo da je tehnike liječenja, koje su rabili
čudotvorci njegova vremena i kulture, rabio i Isus. On bi dodirivao,
stavljao pljuvačku na bolesni dio; jezik u slučaju gluhonijemog (Marko
7.33), oči u slučaju slijepca (Marko 8.23, Ivan 9.6). Pogledao bi u
nebo da izmoli moć od Boga i koristio visoko cijenjenu tehniku stenjanja
ili uzdisanja (Marko 7.34-35).
Postoji čitav niz primjera u Evanđeljima o Isusu kako izvodi egzorcizam
(istjerivanje zlih duhova) iz ‘onih koje je opsjeo đavo’ (Marko 1.32),
ili o ‘čovjeku koga je opsjeo nečisti duh’ (Marko 1.23). Riječi koje je
upotrijebio Marko u 1.25 za ‘ukorio’ ili ‘oštro rekao’ i za ‘budi tih’
ili ‘budi miran!’ poznati su dijelovi tradicionalnih egzorcističkih
formula antičkog svijeta. Ja ne mislim pokušati tvrditi da su sve ovo
bili slučajevi epilepsije ili šizofrenije (ali ne mislim ni da vas
nagovaram da vjerujete u demone umjesto u psihološka objašnjenja).
Opsjednutost i egzorcizam, kao i sveti ljudi (ili ‘šamani’ ili ‘doktori
za vještice’) svjetski su i multikulturalni fenomeni.
Bilo je uobičajeno da egzorcist zapadne u trans, ili da izgleda kao da
je zapao u trans tijekom istjerivanja demona. S obirom na prilično jasne
optužbe da je i on bio ili lud ili i sam opsjednut, čini se veoma
vjerojatnim da je i Isus također rabio trans:
"Mnogi rekoše, 'On je opsjednut, on bulazni; zašto se truditi da ga
slušamo?’ Drugi rekoše, Ovo nisu riječi čovjeka koga je opsjeo
đavo: bili mogao đavo otvoriti oči slijepome?’ " (Ivan 10.20-21)
"Kad njegovi rođaci čuše za ovo, oni se pripemiše da ga preuzmu kod
sebe, uvjereni da je izgubio razum. Pismoznanci koji siđoše iz
Jeruzalema govorili su, ‘Beelzebul je u njemu’ i ‘On istjeruje đavole uz
pomoć princa đavola’, " (Marko 3.21-22; usp. Luka 11.15)
('Beelzebul' je bio prvobitno ‘Baal-zebul’, što znači "Gospodar kuće”.
Ime se pojavljuje u Starom zavjetu (II Kraljevi 1. 2-3) u iskvarenom
obliku ‘Baal-Zebub’ (što znači "Gospodar muha”), ime boga Ekrona.
Židovska literatura ne rabi nijednu verziju kao alternativu imena
Sotona, ali je uvijek postojala tendencija da se božanstva drugih
naroda identificiraju s demonima ili zlim duhovima svoje vlastite
religije. Uzmite kao primjer rogove i kopita poganskog boga Pana, koji
je identificiran s ‘đavlom’ u kršćanskoj Europi, iako ovo nema ničeg
zajedničkog s vjerovanjima Isusa ili Pavla.)
Neki od ljudi koje je Isus izliječio odlučili bi onda da ga slijede.
Jedna od ovih bila je žena po imenu Marija iz grada Magdale, blizu
Kafarnauma:”Marija s dodatnim imenom Magdalena, iz koje je izašlo sedam
demona” (Luka 8.2). Iz nekog razloga, bez uporišta u Novom zavjetu, rana
crkva je nepravedno identificirala ovu ženu s grešnicom koja je uljem
pomazala Isusove stopala (Luka 7. 37-38).
Jedno pertinentno pitanje bilo bi zašto izgleda da je naokolo lutao
toliki broj ljudi za koje se pretpostavljalo da su opsjednuti
demonima. Ovo nije mjesto da se ovo istražuje malo dublje, ali postoje
studije o društvenom kontekstu opsjednutosti. Kako se čini, broj
mentalnih oboljenja primjetno raste u situacijama kolonijalne
dominacije. Zamislite društvene tenzije, prihološki i emocionalni
pritisak kod stanovnika neke zemlje koju tlače i eksploatiraju strane
sile. Postoji strah od ulijetanja u otvorenu pobunu zajedno s tim
povezanim strahom i opasnošću od nasilja i smrti. Ako kolaborirate sa
vladajućom silom potkopavate svoj vlastiti nacionalni identitet i ponos.
Ljudi mogu mrziti one koji su na vlasti, mogu željeti da sami preuzmu
vlast, mogu osjećati želju da kazne svoje ugnjetače. Ipak, mogu se
osjećati i bespomoćnima da poduzmu bilo kakvu akciju s nekom nadom u
uspjeh.
Ako niste u stanju podnositi ove aspekte svog okruženja i ne možete
učiniti ništa što bi ugrozilo položaj moćnog osvajača i time stvorili
opasnost za sebe, što da radite? Kako da pobjegnete? Jedini oblik
bijega ili mogućeg prosvjeda može biti simbolička pobuna umjesto fizičke
i nasilne, povlačenje iz vanjske nepodnošljive realnosti u mentalno
oboljenje. Kad se to iskombinira s identificiranjem (podsvjesnim ili ne)
stranih ugnjetača s đavlom, ovo se čini razumnim objašnjenjem za
primjetno povećavanje slučajeva opsjednutosti u okupiranim zemljama.
Isus je lutao Galilejom pješke, poučavajući, liječeći, istjerujući
demone. Sva nam Evanđelja govore o nekoj povezanosti s gradom
Kafarnaumom (na pr. Mat. 4.13, Luka 4.23). Kafarnaum se nalazio na
sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora, na granici između teritorija
Heroda Antipe i Filipa. Bio je to bogatiji grad od Nazareta, s
polulacijom negdje između deset i dvadeset puta većom, pa nema sumnje da
je Isus našao tamo mnogo više slušatelja.
Ipak, Isusov pokret ostao je u biti fenomen seljaštva u unutrašnjosti i u
malim selima Galileje. Evanđelja ne spominju veće gradove u Galileji,
kao što je bio Seforis ili Tiberijada. Čini se apsurdnim, s obzirom na
ogromnu vjersku i kulturnu pobjedu onoga što zovemo ‘kršćanstvom’,
tvrditi da je prvobitni pokret bio pomalo neuspješan. Može se također
činiti nepravednim: naposljetku, mi jedva da možemo otpisati Isusa kao
naprosto još jednog lutajućeg svetog čovjeka, jer nitko nije napisao
pola tuceta evanđelja o bilo kojem od drugih galilejskih mudraca. Ali
njegov odjek u ono vrijeme je bio veoma mali (kasnije ćemo ispitati
vanbiblijske informacije u radovima povjesničara iz prvog stoljeća
Josipa).
Zamislite nešto malo sofisticiranije stanovnike gradova. Par misionara
se pojavi, apsolutno bez pare u džepu, i očekuje da ih nahranite. U
međuvremenu vam govore o svom ekscentričnom gledištu da je kraljevstvo
Božje već stiglo, dok vi ne možete vidjeti nikakvog znaka ovog čudesnog
preobražaja i znate da Bog nije učinio ništa da izbaci Rimljane van.
Nije onda toliko iznenađenje da su na kraju gradovi Korazin i Betsaida
uz jezero, pa čak i Kafarnaum, verbalno napadnuti zbog odbacivanja
pokreta (Mat. 11.21-24, Luka 10. 13-15).
Od male je važnosti da li se ovo odbacivanje dogodilo prije ili poslije
Isusove smrti; stoji zapisano. Možda bez snage i karaktera samog Isusa,
misionari nisu bili u stanju navesti većinu stanovništva da shvate
pokret odnosno zašto bi ga oni trebali poduprijeti. Također je dobro
poznato da je Isus bio odbačen u svom rodnom gradu Nazaretu; izreka o
proroku koji je odbačen u svojoj vlastitoj zemlji ne nalazi se samo u
sva četiri evanđelja Novog zavjeta, ona se nalazi i u Tominom evanđelju:
"Isus reče, ‘Prorok nije prihvatljiv u prorokovu vlastitom gradu; doktor ne liječi one koji doktora poznaju’. " (Toma 31)
"Ali Isus im reče, ‘Prorok je prezren samo u svojoj vlastitoj zemlji i u
svojoj vlastitoj kući’, i nije učinio mnogo čuda tamo zbog nedostatka
vjere kod njih.” (Mat. 13.57-58; usp. Marko 6. 4-6; Luka 4. 23-24; Ivan
4.44)
Ovi citati naravno podvlače također psihološke aspekte izliječenja,
čudesa, i jednostavne familijarnosti kao barijera da se s poštovanjem
prihvate karakter i učenje darovitog pojedinca. Isus je svakako bio
dovoljno darovit i dovoljno impresivan da bi bio viđen, ili opisan, od
različitih ljudi, kao netko tko ima različite značajne uloge.
U početku, dok je bio povezan s ‘novim prorokom’ Ivanom Krstiteljem,
Isus je također smatran prorokom (e.g. Marko 6.15, Luka 7.16); ali Isus,
sa svojim naglaskom na prisutno kraljevstvo, bio je prilično drugačiji
od proroka koji su pretkazivali samo kraljevstvo Božje u budućnosti.
Već smo primijetili da je Isus bio poznat prije svega kao učitelj ili
‘rabbi’, na primjer kod Marka u 10.17. U to vrijeme, ‘rabbi’ nije bila
nikakva zvanična kvalifikacija – što je postala tek tri ili četiri
gneracije kasnije – nego jednostavno neformalna titula iz poštovanja
prema nekome za koga se znalo da poučava religiju i moral. Matejevo
evanđelje preferira upotrebu naziva ‘Gospodin’, koja se često rabi kao
titula za Isusa; kod Mateja, samo Juda Iskariot zove Isusa ‘rabbi’ (Mat.
26.25,49).
Reklo bi se da su čak i neprijatelji Isusovi vidjeli u njemu talentiranog učitelja:
"'Učitelju, mi znamo da si ti pošten čovjek, da se nikoga ne bojiš, jer
čovjekov visoki položaj tebi ništa ne znači, te da ti učiš o putu Božjem
s punim poštenjem…’ " (Mark 12.14; cf. Matt. 22.16)
Naravno, nije dovoljno zabilježiti da je Isus viđen kao liječitelj i
egzorcist, prorok i učitelj. Mora da je bio također viđen od nekih i kao
potencijalni Mesija. Moramo imati na umu ne samo popularno značenje
ovog termina, nego i činjenicu da kad vi otkrivate prisutno kraljevstvo,
umjesto da pretkazujete ono buduće, nema nikakve potrebe za vojnim
liderom koji će pomoći da ono dođe. Kad ‘čovjekov visoki položaj tebi
ništa ne znači’ i sve ljude gledaš kao ravnopravnu djecu Boga, u kome
leži cijela moć, onda ti također nećeš imati interesa da zauzmeš ili
stvoriš položaj moći i autoriteta. Čini se, na osnovu našeg pregleda
njegova učenja, da bi Isus najvjerojatnije gledao na narodnu čežnju za
Mesijom – i na impliciranu žestoku revoluciju da se uklone pogani i
uspostavi kraljevstvo – kao na strašnu zabludu.
Pa ipak, on je privlačio sljedbenike i stoga je možda bio viđen od nekih
kao potencijalni vođa, koga bi možda mogli uvjeriti da će ga slijediti
do zemaljskog trijumfa nad Rimljanima. Tvrdnje da bi on mogao biti
Mesija izazvale bi opoziciju, baziranu na primjer na neispunjavanju
mesijanskih proročanstava. Očekivalo se da će Mesija doći iz Betlehema
(Micah 5.2), a već smo primijetili u ranijim poglavljima da nam Ivanovo
evanđelje govori o nekom prezrivom protivljenju sugestiji da bi Krist
mogao doći iz Galileje (Ivan 7. 41-42). Dio tog sarkazma nije se mogao
opravdati: "Proroci ne dolaze iz Galileje”, kažu oni u stihu 7.52 kod
Ivana, ali je stvarno postojao raniji prorok iz Galileje, Jona iz Gat
Hefera (II Kraljevi 14.25).
Pisac Markova evanđelja (Marko 12. 35-37) možda nam je sačuvao tradiciju
defenzivnosti protiv optužbi da se za Krista pretpostavljalo da mora
biti potomak iz Kuće Davidove. Za pretpostaviti je da galilejski seljak
kao što je bio Isus ne bi razložno mogao pretendirati na takvu prestižnu
porodičnu lozu. Ovo nije niti najmanje smetalo samom Isusu, smetalo je
samo onima koji su kasnije željeli tvrditi da je on bio Mesija.
Možda bismo s malo domišljanja mogli sve ove niti sada malo povezati.
Značajan događaj, koji će kasnije postati čuvena priča o čudu, kad je u
pustinji nahranio pet tisuća ljudi; mesijanska očekivanja drugih;
neuspjeh Isusove poruke da promijeni njihova očekivanja i stavove.
Već sam rekao da ću se vratiti kasnije na razne aspekte priča o čudima. U
ovom trenutku vrijedno je notirati da je ovaj posebni događaj
prezentiran prije kao misterij nego čudo, kao nešto što učenici nisu
razumjeli umjesto kao nešto što ih je zapanjilo (Marko 6.52, 8. 17-21).
Zamislite veliku masu ljudi pod otvorenim nebom kako slušaju ovog
velikog učitelja. On ih pokušava poučiti da ljudi trebaju živjeti
zajedno u miru i u velikoj simboličkoj akciji navodi svih njih da
razlome kruh i podijele hranu zajedno kao jedna zajednica.
On možda spominje kraljevstvo Božje, ali oni ne slušaju kako treba. Tu
je i zelotski element koji osjeća političke interpretacije i mesijanska
očekivanja mase, impresionirane snagom njegova karaktera, željne da ih
netko vodi, da se fokusira na vojni ustanak.
"Isus, koji je mogao vidjeti da se oni pripemaju doći i uhvatiti ga
silom i proglasiti ga kraljem, uzmakne i skloni se sam u brdima.” (Ivan
6.15)
Ova značajna Ivanova rečenica dobija malo kasnije sljedeći nastavak,
"Poslije ovoga, mnogi od njegovih učenika napustiše ga i više nisu
htjeli ići za njim” (Ivan 6.66). Možda sad možemo vidjeti istinu.
Isus nije nikad učio da je on Krist i nikad nije učio ljude da će naći
bilo kakve odgovore tražeći Mesiju. Čak i prva tri evanđelja, napisana
od vjernika i za vjernike godinama kasnije, krajnje oprezno izbjegavaju
da mu pripišu bilo kakvu nedvosmislenu izjavu o ovakvoj pretenziji. U
njihovim pričama o uhićenju, čak i kad ga izravno pitaju, "Jesi li ti
Mesija?” ili "Jesi li ti kralj Židova?”, njegovi su odgovori, "To su
tvoje riječi” (Mat. 26.64) ili "Ti to kažeš” (Marko 15.2, Luka 23.3;
Lukino evanđelje također navodi ovakav odgovor na pitanje "Jesi li ti
sin Božji?” u stihu 22.70).
Njegov pokušaj da objasni Galilejcima svoju poruku nije uspio. Politički
elementi nisu htjeli odustati od svojih planova i svojih stavova, pa je
cijelo okupljanje završilo katastrofalno, osim šačice onih koji su
razumjeli njegovu mudrost i koji su nam sačuvali ovu priču. Neki u masi
htjeli su da on ispuni ulogu obećanog Mesije,ali Isus nije bio
zainteresiran. Osjećajući se iznevjerenima, mnogi od njegovih
sljedbenika ga napustiše.
Možda je, sa strašnom ironijom, ovo bio čak razlog što je otišao u
Jeruzalem: ne da se konfrontira s nekom vrstom mesijanske sudbine, u
koju nije vjerovao, već da pokuša pobjeći od naroda koji je htio da mu
takvu nametne; također i da pokuša novu strategiju za prenošenje svoje
poruke, pošto je stara doživjela neuspjeh.
Narod je tvrdoglav. Neka politička očekivanja lijepila su se za Isusa
sve do samog kraja. Luka u svom evanđelju predstavlja jednog od njegovih
sljedbenika koji poslije njegove smrti kaže, "naša je nada bila da će
on biti taj koji će osloboditi Izrael” (Luka 24.21). Isti pisac, u
Djelima, čak ih predstavlja kako pitaju uskrslog Isusa, "Je li došlo
vrijeme? Hoćeš li obnoviti kraljevstvo Izraela?” (Djela apostolska 1.6).
Jasno, bilo je onih koji su ostali privrženi nacionalističkom idealu i
nastavili interpretirati Isusa u tim okvirima.
Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, značenje Isusa tumačeno je i još
na nekoliko načina. Moramo se prisjetiti da fraza "sin Božji” bijaše
dugo u uporabi kod Židova, ponekad za svetog čovjeka, ponekad kao izraz
za narod Izraela općenito. Ideja da se ova fraza protumači kao da znači
doslovnog i jedinstvenog potomka božanstva bila bi besmislena, prije
nego uvredljiva, za svakog monoteističkog Židova. Trebalo je da na scenu
stupi poganski svijet, sa svojim iskustvom s kultovima i obožavanjem
poganskih bogova, pa je njima bilo posve lako usvojiti ovo osobito
značenje. Također bismo trebali imati na umu da antički dokumenti donose
ovu frazu sve sa velikim slovima, kao SIN BOŽJI, bez određenog ili
neodređenog gramatičkog člana, pa za njih ovo lako može značiti "sin
Božji” a ne "Sin Božji”, što znači da bismo možda morali zanemariti
psihološki efekt inicijalnih velikih slova koja su data u prijevodu.
Kasnije, zaključeno je da će se Isus vratiti na Zemlju. On je značio
toliko mnogo svojim sljedbenicima da su oni došli do zaključka da je on
morao biti poslat od Boga. Ova ideja je zatim kombinirana sa široko
rasprostranjenim očekivanjem budućeg kraljevstva Božjeg, kada će im se
Isus vratiti. Bio je posve kratak korak do njegove identifikacije sa
"Sinom Čovječjim” koji je čini se obećan u Knjizi Danijelovoj, posebno
stoga što je ponekad enigmatični Isus sam spominjao ovaj lik.
Tijekom svog života, Isus je bio taj koji je otkrio prisutno, već sada
nazočno kraljevstvo; poslije njegove smrti identificiran je s činiocem
koji će umjesto toga uvesti buduće kraljevstvo. Kako je on bio prvobitni
autoritet za ‘novi Izrael’, on je također bio (kao što ćemo vidjeti)
identificiran s Mojsijem, izvorom Zakona za stari Izrael.
Mudar čovjek i filozof, liječitelj bolesnih, istjerivač demona, prorok i
rabbi, čudotvorac, potencijalni Mesija, sin Božji, Sin Čovječji, novi
Mojsije. Koji je od ovih otišao u Jeruzalem? Zašto je išao? I što se
tamo dogodilo?
Prilično zanimljivo, sad kad se približavamo klimaksu standardne
evanđeoske priče i kad dobijamo sve više i više detalja od evanđelista,
stvarna povijesna istina postaje izgleda neuhvatljivija nego ikad,
umjesto obratno. Zavedeni razvojem drame, približavajući se klimaksu
kozmičkog značenja, neki pisci izrazili su svoje vjerovanje da je Isus
otišao u Jeruzalem s osjećajem svoje vlastite sudbine, da se ‘suoči’ sa
ustanovom hrama ili sa rimskim vlastima.
Meni se čini da ovo treba odbaciti kao naivno. Strukturu ove drame i
osjećaj svijesti o njenom značenju uglavnom je kreirao Marko, gledajući
unazad i sa nekoliko naraštaja teologiziranja i propovijedanja za sobom.
Stvarni životi nisu priče; oni su uvijek objašnjeni i strukturirani i
opravdani kad su završeni. Također, ovo jednostavno ne izgleda
konzistentno s ovim što smo vidjeli. Isus zasigurno nije bio
zainteresiran za ‘konfrontaciju’ sa figurama autoriteta ili
hijerarhijama. On nije bio ljubomoran na njihovu vlast, niti
zainteresiran za njihovo ‘reformiranje’ na bilo kojoj političkoj ili
birokratskoj razini, on ih je ignorirao.
Iznesena je sugestija da ima smisla misliti da je Isus znao da će
isprovocirati svoju vlastitu smrt odlazeći u Jeruzalem. Naposljetku,
znao je što se dogodilo Ivanu Krstitelju. Međutim, Ivan je bio živa
vatra od propovjednika, agitator, čovjek koji je plašio narod da vrlo
brzo dolazi apokalipsa. Isus je bio učitelj ljubavi i pomirenja,
antimaterijalist, nepolitičan. Odbacivao je vlast i nasilje, volio
prirodu, pričao priče. Ako bi ljudi prihvatili njegove riječi, to ih ne
bi pretvorilo u društveno zlo niti u opasne militante. Činjenica da je
bio moćna i impresivna osobnost nije dovoljna za vlasti da kuju urotu
protiv njega ili ga smatraju opasnim. Pratile su ga žene i on je
istjerivao demone; takav fenomen, daleko od toga da bude percipiran kao
prijetnja, trebao je biti potpuno nezanimljiv za vlasti.
Moramo dopustiti mogućnost iskrivljenih izvještaja koji su dolazili do
vlasti i bili krivo shvaćeni. Moguće je da je Herod Antipas vidio Isusa
kao još jednu potencijalnu političku opasnost. Moguće je da je Isus čuo
za ovo (Luka 13.31). Ovo nas ipak ponovno dovodi do izokrenute ironije –
Evanđelja ga vuku prema mesijanskom značenju u Jeruzalem, dok je
povijesni Isus možda išao tamo jer je pokušavao od toga pobjeći u
Galileji.
Sad postaje krajnje teško otpetljavati povijest od Evanđelja. Meni nije
moguće reći jednostavno "Ovo je što ja mislim da se stvarno dogodilo jer
izgleda dosta razumno”, i onda ostaviti pisanje o detaljima evanđelja
za neko kasnije poglavlje. Svaki čitatelj koji zna nešto o ovoj priči
očekivat će previše. Kad takav čitatelj zna malo ili ništa o recentnim
znanstvenim analizama, bit će zbunjen i osupnut, umjesto informiran.
Ova očekivanja mogu uključivati ne samo ‘Čišćenje hrama’ i samo raspeće,
nego i dramatični ulaz u grad na magarcu, Posljednju večeru, dramatično
izdajstvo Jude Iskariota; Isus uhićen i odvučen pred Velikog svećenika,
optužen za blasfemiju, a onda pred upravitelja, samog Poncija Pilata.
Pilat nudi masi izbor da osobodi Isusa iz Nazareta ili jednog drugog
zatvorenika koji se zove Isus Baraba, a židovska rulja zahtijeva da Isus
iz Nazareta bude raspet. Pilat pere ruke; Josip iz Arimateje moli za
tijelo i stavlja ga u grob; kamen je u nedjelju ujutro bio odgurnut.
Toliko puno od ovoga vjerojatno može biti iskonstruirana fiktivna drama
da je teško znati odakle početi. Polovica dramskih lica vjerojatno nije
niti postojala, a druga polovica nije htjela ili nije mogla igrati uloge
koje su za njih napisane. |
