GLAVA DVADESET TREĆA - 15 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Friday
2016-12-09
1:34 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 15 » GLAVA DVADESET TREĆA
6:49 AM
GLAVA DVADESET TREĆA
GLAVA DVADESET TREĆA

AUTORI I ZAVRŠETCI

Mi ne znamo tko su bili bilo koji od autora Evanđelja. Mora se priznati mogućnost da je Evanđelje po Marku napisao netko tko se zvao Marko, pošto je u ranoj crkvi sigurno bilo mnogo onih koji su se zvali Marko. Marko (ili Markus) bilo je najčešće latinsko ime u rimskoj imperiji u to vrijeme (sjetite se Marka Antonija ili Marka Aurelijusa). Pa ipak, naše ispitivanje unutrašnjih dokaza u samim Evanđeljima otkrilo je dovoljno informacija o mjestu i motivima i udaljenosti od prvobitnih izvora da bi se moglo potvrditi da to nije bio Ivan Marko koji je bio Pavlov suradnik i suputnik; a s druge strane, nema nikakvih dovoljno dobrih razloga za vjerovanje da je imao, kao što kaže legenda, tijesne veze sa samim Petrom.

Pošto su Matej i Luka morali koristiti Marka kao dokumentarni izvor, oni su morali biti još dalje od originalnih događaja nego on. Možemo spominjati ‘Mateja’ kao autora, jer nam je tako zgodnije, ali tko god da je on bio, to nije bio Matej, skupljač poreza koji je slijedio Isusa.

Već smo primijetili da je u antičkom svijetu uobičajena praksa bila da možda neki skromni autor želi ostati anoniman i nevidljiv i da svom radu daje autoritet tako što će ga pripisati nekoj velikoj osobi iz prošlosti, bilo on sam ili netko drugi. Sa naše kulturološke i psihološke distance, ovo je čudna ideja. Bilo bi sve prije nego ‘skromno’ za nekog običnog građanina Palestine da napiše nešto i onda stane tvrditi da su to napisali Mojsije ili David. Pretpostavimo da ja napišem triler i počnem tvrditi, neskromno s moje točke gledišta, da je to izgubljeni rukopis Iana Fleminga. (Međutim, ja bih vjerojatno prije mislio na autorska prava i naplatu nego na kulturni ili vjerski autoritet!)

Nema sumnje da će mnogi kršćani biti spremni i dalje prigovarati ovom razdvajanju Evanđelja od učenika, ukazivati na prividne unutrašnje pokazatelje koji dokazuju autorstvo. Sjetite se, međutim, da rana crkva nije odmah skočila na ova četiri Evanđelja kao ‘autentična’, spajajući ih klamericom kao Novi zavjet i osuđujući druge dokumente kao heretičke. Obilje crkvenih pismenih materijala iz kasnog prvog i ranog drugog stoljeća – uključujući i neke koji će na kraju završiti kao dijelovi Novog zavjeta – ne pokazuju nikakvo poznavanje sadržaja Evanđelja. Najraniji poznati autor koji je spomenuo po imenu svu četvoricu evanđelista bio je Irenej, skoro sto godina nakon što su ona napisana.

Irenej je bio vodeći teolog drugog stoljeća. Živio je od oko 130. do 200. godine poslije Krista i negdje oko 177. godine bio je postavljen za biskupa Liona. Dao nam je dvotomno djelo koje poznajemo kao "Evanđelje po Luki” i "Djela apostolska”, ali u to vrijeme nije bilo naslova na Evanđelju koji bi ga pripisivao Luki. Sam autor ne govori tko je on, ali neki odjeljci u Djelima napisani su u prvom licu umjesto trećeg lica:

"Nismo gubili vrijeme pripremajući putovanje u Makedoniju…otišli smo izravno u Samotrakiju… (Djela, 16.10-11)

Irenej je stoga zaključio da je autor morao putovati kao misionar zajedno s Pavlom i dalje, da je ovo sigurno morao biti ‘moj dragi prijalelj Luka, liječnik’, koga spominje Pavao u Poslanici Kološanima (4.14). Ovo je, prema tome, bio samo mali detektivski posao s kojim se mi ne moramo složiti. Moglo bi se prigovoriti da su pasusi u prvom licu, po svemu sudeći, izvučeni iz nekog dnevnika i da bi, ako ovaj dnevnik nije vodio sam Luka, bili napisani različitim stilom. Međutim, oni su napisani istim stilom kao i ostatak Djela i stoga Luka nije samo koristio tuđi spis kao svoj izvor, već je morao i sam biti tamo nazočan.

Nažalost, ovo nije zaključak koji se nužno mora izvući. Kao prvo, Luka je nametnuo svoj vlastiti stil i vokabular dijelovima koje je prepisao od Marka, pa je moguće da je to isto učinio i s nekim tuđim dnevnikom. Drugo, i još znakovitije, svaki od pasusa u prvom licu počinje putovanjem morem. Ima značajnih pokazatelja da je u prvom stoljeću naprosto nastao običaj helenističke literature da se kod pripovijedanja o putovanju morem očekuje da bude u prvom licu, bilo da je izvađeno iz nekog izvora ili ne. Luka je samo radio očekivanu stvar, ne pokazujući uopće ‘dokaze’ osobnog sudjelovanja.

Irenej je opet bio taj koji nam je rekao da je "Ivan, učenik Gospodinov, koji se čak odmarao na njegovim grudima, sam dao i četvrto evanđelje dok je živio u Efezu u Aziji…” Mnogo se naglašavala tobožnja izravna povijesna veza između Ireneja i samog Ivana. Prije nego ovo razmotrimo, sjetite se da izjava grešnog ljudskog bića može jednostavno biti ponavljanje nečega što mu je rekao netko drugi i da je stoga podložno preuveličavanju, presumiranju, krivom razumijevanju, namjernom laganju ili prosto pogreški. Irenej je sam rekao da je Papija, biskup Hijerapolisa, bio ‘slušatelj Ivanov’, a mi znamo da je pogriješio, jer ovo nije ono što je rekao sam Papija.

Veza između Ireneja i autora četvrtog Evanđelja utvrđena je jednom pričom Ireneja da je kao dječak vidio Polikarpa, biskupa Smirne, koji je govorio o "Ivanu… i drugima koji su vidjeli Gospodina.” Polikarp je živio od oko 69. do 155. godine poslije Krista. Irenej nije imao više od oko petnaest godina najviše kad je slušao Polikarpa, koji je bio star oko 76 godina u to vrijeme i spominjao je događaje od recimo 45 godina ranije. Irenej je spomenuo ovu priču u djelu "Protiv hereze” koje je napisao u 180. godini kad je sam imao oko 50 godina.

Ovo možemo usporediti s čovjekom koji ima 50 godina u 2000. i koji nam priča čega se sjeća iz razgovora koji je imao kao mladić u 1965. godini s nekim starcem, koji mu je tada pričao kako je u 1920. slušao premijera Davida Lloyd Georgea. To je povijesna veza svakako, ali nešto tanušna.

Samo Ivanovo evanđelje inzistira kako se treba oslanjati na izravne svjedoke. Prvi primjer za ovo jest tobože "Riječ je postala tijelo, on je živio među nama” (1.14). Međutim, ‘nama’ može očito značiti ‘kršćanima’, ali ‘među nama’ bi moglo prosto značiti ‘u svijetu’. Sljedeći primjer, posliije pasusa o vojniku koji probada bok raspetog Isusa kopljem, stoji:

"Ovo je dokaz jednoga tko je to vidio – pouzdani dokaz, a on zna da govori istinu – i on ga iznosi da biste i vi mogli vjerovati u to.” (19.35)

Iz ovoga ne slijedi da bi navodni očevidac koji je pružio izvješće bio također i autor Evanđelja. Pored toga, ne samo da autor priznaje da je ova izjava bila namijenjena obrani i ohrabrenju vjerovanja, već iza nje slijedi navod biblijskog proročanstva o probadanju (iz Zaharije 12.10), koje je tobože ovim događajem ispunjeno. Ako ste vi spremni prihvatiti ovo kao ‘dokaz’, iskreno se nadam da nikada nećete raditi ni za policiju, niti u bilo kojoj pravnoj profesiji.

Evo kako glasi jedina eksplicitna tvrdnja o autorstvu unutar Ivanovog evanđelja:

"Ovaj učenik je onaj koji garantira za ove stvari i on ih je napisao, a mi znamo da je ovo svjedočanstvo istinito.” (21.24)

"Ovaj učenik" odnosi se na "učenika kojega je Isus ljubio”, spomenutog u prethodnim stihovima. Ima ovdje nekoliko problema, pored slijepog prihvaćanja tvrdnje namijenjene podupiranju vjere, te trećeg lica ‘mi znamo…’ umjesto "ovo je moje svjedočenje…” Kao prvo, ovaj ‘ljubljeni učenik’ – a ja ću se vratiti na ovu osobu kasnije – ne zove se Ivan. Drugo, evanđelje je prvobitno završavalo onim što danas čini kraj poglavlja 20; poglavlje 21 dodato je kasnije. Jedini definitivni zahtjev za autorstvom čak nije dio prvobitnog evanđelja.

Izraz ‘učenik kojega je Isus ljubio’ koristi se četiri puta u cijelom evanđelju (13.23, 19.26, 21.7, 21.20). Crkva je prema tome obavila malo više ‘detektivskog posla’ kako bi ga ‘identificirala’ kao Ivana, koga su onda prihvatili kao autora Evanđelja. Počeli su sa pretpostavkom da bi ‘on morao biti’ jedan od trojice koji su, prema pisanju tri druga evanđelja, sačinjavali unutrašnju skupinu Isusovih najpovlaštenijih drugova – Petra i sinove Zebedeja, Jakova i Ivana. Međutim, Petar i ljubljeni učenik spominju se kao različite osobe; a bilo je poznato da je Jakov doživio mučeničku smrt dosta rano u povijesti crkve (Djela, 12.2). Procesom eliminacije, prema tome, ‘ljubljeni učenik’ ‘mora da je bio’ Ivan, pa se tako četvrto evanđelje počelo nazivati evanđeljem ‘po Ivanu’.

Najveći problem s ovim jest da se to oslanja na tri druga evanđelja, a uopće ne na Ivana. Sve zgode koje ukazuju na bliskost Petra, Jakova i Ivana sa Isusom pojavljuju se u prva tri evanđelja: podizanje iz mrtvih kćeri Jaira (Marko, 5.22-24 i 35.43), Preobraženje (Marko 9.2-8), agonija u Getsemanu (Marko 14.32-34). Ne samo da se ni jedna od ovih zgoda ne spominje u četvrtom evanđelju, nego se ne spominju ni Jakov ni Ivan! Oni se ne spominju među imenovanim učenicima koje Isus okuplja oko sebe (Ivan 1.35-51), a prvi spomen neimenovanih ‘Zebedejevih sinova’ imamo u 21.2 – dijelu pridodatog poglavlja na kraju, opet dakle dijelu koji nije pripadao originalnom evanđelju.

Postojala je jedna rana tvrdnja da je četvrto evanđelje napisano krajem prvog stoljeća od čovjeka po imenu Cerinthus, ali je rana crkva ovo morala negirati, jer je klasificirala Cerinthusa, i učitelje koji su iznijeli ovu tvrdnju, kao heretike. I tako, ukoliko ovo nije doista ‘evanđelje po Cerinthusu’, pravi autor ‘Ivana’ također će morati ostati tajnom.

Kao što smo vidjeli, iz pokazatelja koji su tako rani kao Pavlove poslanice, crkva je naslijedila židovski apokalipticizam, pa je iskombinirala očekivanje Posljednjih Dana na kraju svijeta sa očekivanim Drugim Dolaskom Isusa u obliku Sina Čovječjeg. Kako su prolazile godine, bez Isusova povratka i bez ikakve kozmičke katastrofe koja bi uspostavila Kraljevstvo, ova vjerovanja su stavljena pod dosta jak pritisak i možemo očekivati da pisci evanđelja nisu imali konzistentan prilaz ovom pitanju.

Matej izgleda da uživa u naglašavanju nagrada i kazni koje svih nas očekuju s Kraljevstvom. Luka je mnogo više prizemljen, zainteresiran za smirenu crkvu umjesto histerije oko kraja koji bi se mogao dogoditi u nekom neodređenom budućem vremenu. Luka daje obilje primjera Isusovih izreka koje ukazuju na nazočno kraljevstvo, prije nego na neko buduće. On također smiruje aspekt budućih događaja kad prepravlja Marka: "Vidjet ćete Sina Čovječjeg kako sjedi desno od Moćnoga i silazi dolje na oblacima nebeskim” (Marko 14.62) pretvara se u ovo: "Od sada pa dalje, Sin Čovječji sjedit će s desne strane Moći Božje (Luka 22.69).

Ivana je teže razumjeti nego Luku. Čini se da on ukazuje na to da dolazeća figura uopće nije Isus (ili Sin Čovječji, koga Ivan također identificira s Isusom), nego neka druga osoba čije ime prevodi ili kao ‘advokat’ ili ‘savjetnik’:

"Za vaše je dobro što ja idem jer ako ne bih išao advokat vam neće doći (Ivan 16.7)

Ivan, kako izgleda, pokušava skrenuti naglasak sa Posljednjih dana, bez da osjeća stvarnu sposobnost da ideju napusti, unatoč njegovoj razvijenoj teologiji o značenju koncepata kao što su ‘uskrsnuće’ i ‘vječni život’, koji su dostupni ovdje i sada kroz vjeru u Isusa.

"Tko god sluša moje riječi i vjeruje u onoga koji me je poslao, ima vječni život; bez izvođenja pred sud on je iz smrti prešao u život” (Ivan 5.24)

Jedine reference na ‘kraljevstvo Božje’ u cijelom evanđelju nalaze se u 3.3 i 3.5. U priči o podizanju Lazara iz mrtvih, Isus kaže Marti (sestri Lazarovoj), "Tvoj brat će ponovno ustati” (Ivan 11.23). Ona shvaća ovo kao izravnu referencu na ‘uskrsnuće sudnjeg dana’, ali je Isus ispravlja zamjenjujući staro vjerovanje novim:

"Ja sam uskrsnuće. Ako netko vjeruje u mene, čak i ako umre on će živjeti, i tko god živi i vjeruje u mene neće nikad umrijeti.” (Ivan 11.25-26)

Pa ipak, Ivan se nije potpuno oslobodio od apokaliptičkih očekivanja:

"Sat dolazi kad će mrtvi ostaviti svoje grobove na zvuk njegova glasa: oni koji su činili dobro opet će ustati u život; oni koji su činili zlo, u prokletstvo.” (Ivan, 5.28-29)

"Tko god jede moje tijelo i pije moju krv ima vječni život i ja ću ga podignuti posljednjeg dana." (Ivan 6.54; on spominje ‘posljednji dan’ i u 6.39)

Sredinom drugog stoljeća, kad se pokazalo da Bog nije bio dovoljno uviđavan da svijet privede kraju, kršćani koji su inzistirali da je kraj svijeta blizu postali su ne samo razočarani, nego i predmet podsmijeha. Drugo pismo koje se pripisuje Petru pokušava ovo riješiti:

"Moramo biti pažljivi i sjetiti se da će tijekom posljednjih dana sigurno biti ljudi koji će se rugati, onih koji su uvijek zadovoljni onim što čine, pa će oni ismijavati obećanje i pitati, ‘Pa dobro, gdje taj dolazak? Sve ide dalje kao što je išlo otkako su naši očevi pomrli, kao što je išlo od početka stvaranja’…Kod gospodina ‘dan’ može značiti tisuću godina, a tisuća godina je kao dan. Gospodin nije spor u ispunjavanju svojih obećanja, kao što bi svatko drugi mogao biti nazvan sporim; nego je on strpljiv sa svima vama, želeći da nitko ne bude izgubljen i da svatko bude naveden da promijeni svoje ponašanje.” (II Petar 3.3-4, 8-9)

Možda bismo mogli prihvatiti da je utješno što Bog neće dovesti svijet do kraja sve dok se svatko ne obrati. S budistima i muslimanima, da i ne spominjemo filozofe i znanstvenike, ovo bi trebalo da održi kozmos u životu sve dok svi protoni nisu istrulili.

Knjiga Otkrivenja utvrdila je da će se uskrsnuće dogoditi nakon tisuću godina (Otkr. 20.1-10). Ovo je možda bilo igranje na sigurno u to vrijeme, ali je uzrokovalo strašno puno stresa u 10. stoljeću.

Još i danas, nakon još daljnjih tisuću godina, naći ćete jako puno ljudi koji će vam kazati da ono dolazi, stvarno dolazi, sam što još nije stiglo. Postoje knjige na policama u odjeljku za ‘Religiju’ o Drugom Dolasku: Pitam se da li autori osjećaju olakšanje kad im Bog daje dovoljno vremena ne samo da dovrše posljednje poglavlje, nego i da svoje knjige prodaju i distribuiraju. Kad bi im bila data vremenska mašina i kad bismo ih poslali natrag u prvo ili drugo stoljeće da kažu onim ranim kršćanima da se malo ohlade, jer će biti još najmanje dvije tisuće godina čekanja, kakvu vrstu prijema oni zamišljaju da bi dobili? Da li oni misle da su oni ‘razumniji’ od ovih svojih duhovnih predaka?

Postoji jedna velike ironija u stavu ranih kršćanskih dokumenata prema ideji Isusa kao učitelja. On je, naravno, to bio i tim je putem on u početku stvorio jak utisak – ostavljajući po strani ‘skliska’ pitanja o učinku njegove osobnosti i stila. Međutim, kao što smo vidjeli, Pavao je bio u potpunom neznanju o Isusovom učenju. Pavla je zanimalo njegovo osobno mistično iskustvo, ispunjenje svetih spisa i, osim toga, tobožnje poruke Krista s neba, upućene preko ‘Duha’ na entuzijastičkim seansama govorenja na raznim jezicima, etc.

Marko je do neke mjere slijedio Pavla u gledanju na samog Isusa kao daleko značajnijeg od bilo kojeg njegova učenja. Marko je naglasio njegov učinak i autoritet kao učitelja (1.22-28), ali jedva da se ikada dotakao stvarnog sadržaja njegova učenja. Učenje koje je dato u Ivanovom evanđelju ima tendenciju ka razvijenoj teologiji o Isusu prije nego ka povijesnom Isusovom učenju.

Tek zahvaljujući Mateju i Luki, koji čuvaju Q, možemo pokušati obnoviti neki osjećaj o učenju stvarnog povijesnog Isusa. Matej i dalje ima čudni pomiješani stav prema Isusu kao učitelju. On si daje ogromnog truda da organizira i predstavi ovo učenje, koje očito smatra krajnje važnim. U isto vrijeme smatra ‘Učitelja’ strašno neadekvatnim i nedovoljnim putem da se približi i prikaže Spasitelja i Mesiju. U Matejevom evanđelju obično su njegovi neprijatelji ti koji ga nazivaju ’Učiteljem’, na primjer farizeji koji pokušavaju da ga ‘uhvate u riječi’ podmuklim pitanjima. Matej doslovno redigira ovaj naslov kad dolazi iz usta učenika u pasusima koje preuzima od Marka.

Možda dio ove ambivalentnosti prema Isusovom učenju treba pripisati njemu samome, kao rezultat konflikta između želje da se vjeruje, voli i slijedi ovaj čovjek i osobnog izazova i tvrdih zahtjeva njegova učenja. Pogledajmo ove instrukcije učenicima, iz našeg najranijeg izvora, evanđelja Q:

"Nemote nositi nikakvu kesu s novcem, nikakvu torbu, nikakve sandale. Putem nikoga ne pozdravljajte.”

"Ne uzimajte nikakvog zlata ili srebra, čak ni nekoliko bakrenih novčića u svojoj kesi, bez ikakve torbe za putovanje ili rezervne tunike ili obuće ili štapa…”(Mat. 10. 9-10)

U vrijeme kad dođemo do kasnijeg dokumenta, Markovog evanđelja (kasnijeg od originala Q, ali ne kasnijeg naravno od Mateja i Luke), evo kako izgleda ova instrukcija:



"I on ih pouči da ne uzimaju ništa za putovanje osim štapa - ni kruha, ni torbe, nikakvog bakrenog novca u vašim kesama. Treba da obuju sandale, ali je dodao, ‘Ne uzimajte rezervne tunike’. " (Marko 6.8-9)

Proces se može otkriti: Isus im je rekao da ne uzimaju ništa – ni kese, ni štapa, čak ni sandale. Ovo je teško. Naišli su manje izuzetni ljudi, ne loši ljudi, ali obični, pa su ovo malo ublažili. Dobro, možete nositi sandale. Možete uzeti i štap. I kesu, mislim, ali ne stavljajte nikakav novac u nju – to bi doista bilo suviše. Psihološki je nemoguće zamisliti proces koji bi išao drugim putem – Isus biva ‘razumniji’ i malo popustljiviji prema materijalnom komforu, a evanđelisti se okreću u pravcu većeg asketizma.

Ovaj proces kompromisa, zbog samih teškoća komfornih ljudskih bića da žive po standardima i izazovima Isusa iz Nazareta, nastavlja se kroz cijelu povijest, dovodeći nas do vikara sa odvojenom kućom i biskupa sa dvorcem; i do milijunaša koji podupire svoju lokalnu crkvu gdje prisustvuje službama i pjeva himne i nikad ne pomišlja na devu i ušicu igle, ili lica koja su se razočarano objesila na riječi, "Idite i prodajte sve što posjedujete i dajte novac siromašnima i imat ćete blago na nebu; a onda dođite i slijedite me.”

Daljnji aspekt ovog misaonog procesa rane crkve, koji se također otkriva kad razmatramo sva evanđelja zajedno, jest osjetljivost i defenzivnost glede Isusova uskrsnuća. Morali su se boriti s razlozima da im drugi ljudi nisu vjerovali i braniti protiv komentara i argumenata autsajdera. Onim upravo najranijim kršćanima bilo bi jednostavno rečeno "Krist je ustao”, ali kako je vrijeme prolazilo morali su se pozabaviti svim vrstama prigovora.

Već smo vidjeli da je na Marka utjecala optužba da su žene otišle na krivi grob. Kao što smo vidjeli kad smo razmatrali završetak ovog evanđelja, Marko se čak nije ni naročito brinuo za dokaz o fizički uskrslom Isusu. Nekoliko godina kasnije, međutim, Matej, Luka i Ivan svi naglašavaju fizički realitet uskrsuća i svi uključuju spomen na sumnje ili nevjericu u svojim izvješćima. Da bi se suprotstavio tvrdnjama da je Isus mogao biti živ skinut sa križa, Matej je popravio Markovo izvješće tako što su poslije bacanja kocke za njegovu odjeću, vojnici ostali tamo da ‘čuvaju stražu nad njim’ (27.36).

Daljnja optužba je bila da su stražari zaspali i da su tijelo ukrali učenici, koji su onda tvrdili da tijela nema zato što je Isus ustao. Matej ovo spominje kao ‘priču koja je kružila među Židovima’ (28.15).

Moglo se također tvrditi da su učenici vidjeli duha i da uopće nije bilo nikakvog uskrsnuća, što je rezultiralo Lukinom prilično očajnom obranom da je Isus jeo prženu ribu (24.42-43). Lukino evanđelje završava Isusovim uzašašćem na nebo, naizled istog dana kad je uskrsnuo. Argumenti protiv uskrsnuća nastavili su rasti, tako da je Luka kad je pisao Djela bio čak spreman protusloviti svom vlastitom evanđelju, kako bi osigurao period od četrdeset dana između uskrsnuća i uzašašća, s ‘mnogim pokazivanjima’ koja su trebala ojačati vjerovanje.

U drugom stoljeću, jedna od gnostičkih sljedbi tvrdila je da je Isus bio viđen poslije uskrsnuća zato što u prvom redu nije niti bio raspet: oni su vjerovali da je njegovo mjesto preuzeo Šimun Cirenac, koji je nosio križ kod Marka u 15.21. Ova mogućnost nije bila obrađena u evanđelju, ali je crkva svejedno mogla da je odbaci kao heretičku.

Unatoč njihovom velikom značaju u Novom zavjetu, ja sam se dosada jedva dotakao priča o čudima.One ipak zaslužuju malo detaljnije komentare.

Ove priče su nastale iz Isusove reputacije kao izliječitelja-egzorcista, ali mi ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da su izvješća nastala u jednoj kulturi čije su pretpostavke bile nama tuđe. Njihov metod izražavanja značenja i značaja imao je više veze s poetom nego s novinarom, povjesničarem ili znanstvenikom. Duboko značenje nekog događaja bilo je na odgovarajući način izraženo apeliranjem na imaginaciju, s metaforama, simbolizmom i slikama. Primjer za ovo bio bi glas s neba i golub koji slijeće na Isusa nakon krštenja. Za ovo se nije pretpostavljalo da se radilo o stvarnom golubu koga bi bilo moguće fotografirati, ili glas koji bi se mogao snimiti. Pretpostavljalo se da se s ovim htjelo reći da je njemu ovo dalo osjećaj angažiranja u misiji, ili da je ovo bio trenutak kad je on osjetio da ga je Bog ‘usvojio’.

Od čitatelja ili slušatelja koji je ‘primio poruku’ nije se onda očekivalo da postavlja pitanje je li ova priča ‘istinita’, jer je to bilo nevažno, besmisleno pitanje. Naravno da je bila ‘istinita’ (značenje); prosto nije bila istinita (činjenica/povijest). Već smo se sreli s idejom vida i sljepila kao metafora, koje se odnose na vjeru, prosvijetljenje, nedostatak znanja, obraćenje. Takav simbolizam je očit u ovome što slijedi:

"Isus reče, ‘ Zbog suđenja sam došao na ovaj svijet, tako da oni bez vida mogu vidjeti, a oni koji vide da oslijepe’.” (Ivan 9.39)

Također smo se susreli s potrebom ranih propovjednika da traže opravdanje u biblijskim proročanstvima. Oni su bez sumnje bili pod utjecajem znakova za koje je Izaija rekao da će pratiti dolazak Gospodina u posljednjim danima:

"Onda će oči slijepih biti otvorene a uši gluhih otčepljene. Onda će hromi skakati kao jelen, a jezik nijemoga vikat će od radosti.” (Izaija 35.5)

Ovakve stvari moraju biti ponovno naglašene, jer nikakva rasprava o objašnjenju čuda ne može se razdvojiti od njihova značenja. Možete reći nekome da su ljudi u to vrijeme bili lakovjerni i predznanstveni i da su čuda bila dio vokabulara vremena da bi se izrazilo koliko je netko bio izuzetan. Možete im spomenuti priče o čudima koja su se pripisivala drugim svetim ljudima prvog stoljeća, kao što je bio Honi Pokretač Kruga koji je donosio kišu da zaustavi sušu ili Hanina ben Dosa koji je liječio na daljinu. Ali zato što te priče nisu u Bibliji, imate još uvijek bezbrojne kršćane koji će biti savršeno spremni racionalno gledati na znanstvene dokaze u ovom stoljeću, ali će inzistirati da je Isus bio nekako drugačiji, da je Isus ‘stvarno’ nahranio pet tisuća ljudi sa nekoliko ribica i hljepčića, kao neki specijalni efekt u znanstveno-fantastičnom filmu.

Postoji kod ljudi i tendencija da ne prime objašnjenje da, što god oni mislili o čudu kao nečemu što narušava znanstvene zakone, ljudi u antičkoj Palestini nisu imali nikakvog pojma o tome što je ‘znanstveno’ moguće. Oni su živjeli u jednom nedjeljivom kozmosu, s demonima i bolestima i olujama i Bogom koji su svi bili dio iste stvarnosti: u takvom svijetu ‘nemoguće’ ne postoji. Oni ne bi bili u stanju definirati ‘čudo’ kao nešto što ide iznad prirodnih zakona, jer ovaj izraz nije za njih imao nikakvog značenja. ‘Čudo’ je za njih bilo sve štogod je bilo izuzetno ili veoma neobično i što je pobuđivalo osjećaj o Božjoj nazočnosti i moći.

Isus je živio u tom svijetu. Isus je dijelio te petpostavke i vjerovanja.

Imajte također na umu da su priče o Isusu prenosili ljudi, ljudska bića. Moramo ne samo biti svijesni svih mogućih vrsta nedosljednosti i izmišljenih detalja koje dobivamo od bilo kojega svjedoka zločina ili scene neke nezgode; moramo biti svijesni i o postojanju motiva propovjednika. Ne može biti razumne sumnje o procesima popravljanja i peuveličavanja tijekom svih tih godina usmenog prenošenja, s povećanjima u broju i veličini čuda. Ako u ovo sumnjate, poslušajte suvremene propovjednike koji govore po sjećanju, poneseni entuzijazmom predanosti. Čut ćete izjave o životu i učenju Isusa koje ne bi bilo moguće precizno potkrijepiti riječima Evanđelja.

I naposljetku, prije nego bacimo pogled na čuda sa malo više detalja, sjetimo se također Pavlovih Poslanica, naših najranijih kršćanskih dokumenata. One ne sadrže nikakav nagovještaj da je Isus ikada izveo bilo kakvo čudo.
Views: 199 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz