GLAVA OSAMNAESTA
OTPORI I POTISKIVANJA
Može se doživjeti pomalo kao šok kad shvatimo kako postoje snažni dokazi
da su židovski sljedbenici Isusa vodili pravu kampanju kako bi uništili
Pavlovu verziju kršćanstva. Šok može biti još veći kad saznamo da je
nekoliko godina ova kampanja uživala značajan uspjeh.
Pri kraju Poslanice Rimljanima Pavao izražava dosta veliku zabrinutost o
tome kakav ga doček očekuje u Jeruzalemu; krenuo je na put s
‘plemenitim prilogom za siromašne među svetima’ (15.26) od crkava u
Makedoniji i Ahaji:
"Pomozite mi kroz opasnosti koje me čekaju moleći se Bogu za mene.
Molite da uspijem izbjeći nevjernicima u Judeji i da pomoć koju nosim u
Jeruzalem bude prihvaćena od svetih”. (Rim. 15.30-31)
Bili oni siromašni ili ne, Pavao nije bio siguran da će oni uopće
primiti novac od njega. Išao je u Jeruzalem sa strahom i oklijevanjem –
ili, kako se izričito više puta kaže u Djelima, suprotno savjetu Duha
Svetoga (Djela, 20.22-23, 21.4, 21-11-12). Naravno, kad su Djela pisana,
bilo je općepoznato kakvim je to neprilikama Pavao išao ususret. Mi ne
bismo više smjeli biti iznenađeni ili impresionirani ‘pretkazanjima s
pogledom unazad’ jer su redovite karakteristike Novog zavjeta.
Mora biti da Pavao nije imao izbora. Njegov položaj u njegovim vlastitim
crkvama postao je previše težak. Bilo je to negdje oko 58. godine kad
je on u očaju otišao u Jeruzalem, znajući da mu treba neka vrsta podrške
ili sporazuma s jeruzalemskim vođama kako bi mogao nastaviti. Upravo je
zbog toga, da bi pomogao svoju obranu i pokazao svoju vrijednost za
pokret, te da bi ostvario moralnu potporu i osobnu preporuku, ponio sa
sobom ovu impresivnu sumu sakupljenog novca, a i delegaciju osobnih
pristalica (Djela 20.4, 21.29).
Autor Djela je možda pokušao koliko god je mogao da nam pruži
‘respektabilnu’ verziju onoga što se dogodilo, ali je morao priznati da
je Pavao optužen za nelojalnost prem judaizmu, za poticanje Židova izvan
Judeje na ne slijede Mojsijev Zakon i ne daju sinove na obrezanje.
Jakov, okrutno ali veoma lukavo, stavio je zatim Pavla u situaciju u
kojoj nije mogao nikako pobijediti (Djela 21.22-24). Sugerirao je da
Pavao javno dokaže svojim kritičarima u Jeruzalemu da je doista
ortodoksni Židov, i to tako što će sudjelovati u židovskom ritualnom
običaju zajedno s još nekim ljudima, običaju koji je zahtjevao brijanje
glave. Ovo bi značilo odlazak u Hram, gdje nežidovi nisu smjeli ući pod
prijetnjom smrtne kazne.
Što je Pavao mogao učiniti? Bio je u Jeruzalemu, među Židovima, i svaka
inicijativa bila je u njihovim rukama. Ako bi odbio ovo učiniti, to bi
značilo odbacivati sam judaizam pred liderima nečega što je on i dalje
percipirao kao ispunjeni judaizam. Štagod da je propovijedao vani u
dalekom svijetu o tome da Zakon više nije potreban i da je dovoljna
vjera u Krista, Pavao nije bio filozof; on je odbacio, i to ne jedamput,
argumente filozofije i logike u korist ‘vjere’.
Sljedstveno tome, Pavao se nije nikad suočio, niti je razumio logiku
svoje vlastite pozicije. U njegovim očima, premda je odbacio Zakon, on
nikad nije odbacio judaizam. I dalje je priznavao njegov utjecaj nad
sobom i (na svoj način) njegove zahtjeve u odnosu na njega. Morao je
surađivati s Jakovljevim zahtjevima.
Pavlovo pokoravanje ovom testu nije moglo donijeti ništa osim štete za
njega u očima njegovih poganskih obraćenika, koji su ga pratili. Test je
demonstrirao njegovu podređenost autoritetu mesijanista i njegovu
lojalnost zahtjevima judaizma. On je ozbiljno potkopavao ideju da ti
poganski obraćenici, zbog svoje vjere i okončanja dominacije starih
židovskih običaja, jesu jednako potpuni kršćani kao i Židovi oko njih.
Mora biti da je to bio krajnje ozbiljan udarac Pavlovom autoritetu i
veoma neugodan za njihovo razumijevanje njegova učenja.
No mi moramo razumjeti i te mesijaniste koji su ostali vjerni Zakonu.
Pavlova reputacija bi skandalizirala druge Židove u Jeruzalemu i jako
otežala situaciju za mesijaniste, jer je teoretski on bio dio istog
pokreta. Njihov bijes protiv aktivne nelojalnosti njihovim tradicijama
doista je dobio i daljnje izraze; nekoliko dana kasnije, on je prepoznat
i našao se u središtu ulične gužve. Pavao je optužen da je uveo pogane u
hram, bio skoro linčovan od rulje bijesnih Židova i uhićen od rimskih
vojnika iz obližnje utvrde Antonija, vjerojatno radi njegove vlastite
sigurnsti (Djela 21.27-37).
Zapovjednik Klaudije Lizija naredio je da se Pavao bičuje kao preludij u
saslušavanje; bio je to surov svijet i bili su još daleko od toga da
ustanove konvenciju o čitanju prava koja ima osumnjičeni. Pavao je
međutim imao stvarno pravo da se pozove na imunitet od bičevanja bez
suđenja pošto je bio rimski građanin, pa je on to i učinio. Kako su
optužbe protiv njega bile vjerskog karaktera, organizirano je
saslušanje pred Sinedrijem. Čini se da je Pavao dosta vješto okrenuo ovo
u doktrinarni spor između farizeja i saduceja, tvrdeći da mu sude zato
što on vjeruje u uskrnuće mrtvih (Djela 23.1-10).
Izgleda da nije bilo nikakvih optužbi protiv Pavla koje bi se mogle
ozbiljnije konkretizirati (Djela 23.29). Saznavši za tobožnju zavjeru da
se Pavao ubije i ne želeći ništa riskirati s jednim rimskim građaninom,
Lizija je naredio da se Pavao prebaci pod vojnom pratnjom u
provincijski grad Cezareja Maritima. Tamo će optužbe saslušati
upravitelj Judeje Antonije Feliks.
Feliks je dao da se dovedu ljudi koji optužuju Pavla. Visoki svećenik
Ananija došao je iz Jeruzalema sa nekoliko starješina i odvjetnikom koji
se zvao Tertul. Židovi su pokušali iznijeti svoje vjerske prigovore
dajući im politički ugao, jer su Rimljani bili zainteresirani više za
političke implikacije nemira nego za "ovaj ili onaj spor … oko mrtvog
čovjeka koji se zvao Isus za koga Pavao tobože tvrdi da je živ” (Djela
25.19). Tertul je opisao Pavla kao ‘kolovođu nazarenske sljedbe’ (Djela
24.5), očito na način kako su mesijaniste vidjeli i opisivali Židovi
koji nisu pripadali ‘Putu’. On je rekao kako je on prouzrokovao nemire u
židovskim zajednicama i ovdje i šire po svijetu. Pavao je odgovorio da
oni ne mogu dokazati ni jednu od ovih optužbi – a onda je ponovno kao
svoju obranu upotrijebio tvrdnju da ga progone zbog toga što on vjeruje u
uskrsnuće mrtvih.
Feliks je odgodio donošenje bilo kakve presude. Mora biti da je njemu
izgledalo kako bi bilo kakva presuda vjerojatno prouzrokovala neprilike
za nekoga, nazarene ako bi Pavao bio osuđen, druge Židove ako bi ga
oslobodio. Moglo bi doći i do upućivanje žalbe imperatoru s negativnim
učincima po samog Feliksa. Slučaj je ostao neriješen i Pavao je zadržan u
zaštitnom pritvoru dvije godine (Djela 24.27).
Feliks je opozvan u Rim i zamijenjen novim upraviteljem, Porcijem
Festom. Pavlovi tužitelji ponovno su potegli pitanje i došlo je do novog
saslušanja, ne kojem je Pavao inzistirao da on nije povrijedio nikakav
zakon, ni rimski ni židovski. Fest je predložio da se slučaj prebaci u
Jeruzlem, možda zato što bi se tako olakšalo saslušavanje većeg broja
židovskih svjedoka.
Pavao je zasigurno osjećao da bi tamo, u srcu židovske moći i utjecaja,
stvari mogle poći po zlu za njega. Oslanio se na svoja prava kao rimskog
građanina, pa je apelirao da se njegov slučaj prenese sudu imperatora
Nerona u Rimu (Djela 25.11). Fest je bio prisiljen da se suglasi, a bio
je i inače, bez sumnje, jako zadovoljan što će izbjeći bilo kakvu
daljnju odgovornost za ovaj slučaj.
Pavlovo putovanje u Rim bilo je prilično dramatična avantura, prema
Djelima, prekinuta brodolomom i boravkom na Malti puna tri zimska
mjeseca. Kad je stigao u Rim, u početku je bio u kućnom pritvoru, možda
sa ograničenom slobodom, ali pod stražom jednog vojnika. Njegove kasnije
Poslanice, napisane po svemu sudeći u Rima, u ovo vrijeme, pokazuju da
je kasnije bio i u zatvoru. Izgleda da su bila dva odvojena suđenja ili
saslušanja. Djela završavaju u trenutku kad je Pavao još bio živ, ne
dajući nikakve indikacije o tome da li je osuđen ili oslobođen.
Pavlovo uhićenje odvuklo ga je od svakog dodira sa svijetom oko sebe i
ujedno ostavilo jeruzalemske mesijaniste kao vrhovne i neosporne
autoritete za učenja o Isusu. Međutim, dio blata koji je bacan na njega
ostao je i na nazarenima po asocijaciji, pa su se i sami našli u
opasnosti od unutrašnjih sporova, jednako kao i mogućeg neprijateljstva
židovskih vlasti. Čak i oni koji su bili besprijekorni u poštivanju
Zakona bili su i dalje u delikatnom položaju da propovijedaju o nestalom
Mesiji koji je bio obješen na ‘drvo’. Na kraju ovo nije zaštitilo ni
samog Jakova Pravednog.
Vodeći položaj Jakova, čak i u odnosu na Petra, zapisan je u
jeruzalemskoj zbirci Isusovih izreka koje će na kraju postati Tomino
evanđelje:
"Sljedbenici rekoše Isusu, "Mi znamo da ćeš nas ti napustiti. Tko će
biti naš vođa ?’ Isus im reče, ‘Bez obzira gdje se nalazili, trebate ići
Jakovu Pravednome, za koga su stvoreni nebo i zemlja’.” (Tom. 12)
Ova fraza o nebu i zemlji samo je izraz hvale koji se rabi u židovskoj literaturi, ne i nekakva teološka izjava.
Prema Hegesipu, židovskog piscu iz 2. stoljeća, koga citira u 4.
stoljeću povjesničar crkve Euzebije iz Cezareje, Jakov je ‘bio prvi koji
je izabran na biskupsku stolicu jeruzalemske crkve’. Ovdje opet ima
puno ‘crkvene psihologije’ u izboru riječi; misli se na skupinu ljudi s
ekscentričnom idejom o podjeli dobara za najnužnije preživljavanje, a
fraza ‘biskupska stolica’ je iznenađujuće dostojanstvena u usporedbi sa
realnom situacijom.
Hegesip je ne samo rekao da je Jakov bio revan u prakticiranju judaizma,
nego i to da je imao povlasticu da u hramu ulazi u najsvetiju
prostoriju. Ako je to bilo tako, onda je Jakov morao imati neku
svećeničku dužnost: mislim, naravno, u okviru judaizma, ne na njegovu
‘biskupsku stolicu’ za kasnije kršćane.
U 62. godini, međutim, Jakova i neke od njegovih sljedbenika optužio je
Visoki svećenik Anan za kršenje zakona. Za nas je frustracija što nemamo
nikakvih određenih detalja o optužbi, o dokazima, o suđenju: samo
toliko da ga je Sinedrij osudio da bude kamenovan do smrti, što je bila
kazna za vjerski prijestup. Evo što nam o tome govori Josip:
"Mlađi Anan…sazvao je sudce Sinedrija i doveo pred njih čovjeka po imanu
Jakova, brata Isusova koji je bio nazvan Kristom, i neke druge. Optužio
ih je da su prekršili zakon i predao ih da budu kamenovani. Oni
stanovnici grada koje su smatrali najpravičnijima i koji su bili
striktni u poštivanju zakona, bili su ovim povrijeđeni. Oni zato potajno
poslaše kralju Agripi…Kralj Agripa, zbog Ananova postupka, svrgnuo ga
je sa položaja visokog svećenika koji je držao tri mjeseca.” (Židovske
starine, 20.197-203)
Možda su antinazarenske frakcije, ne mogavši se dočepati Pavla, vidjele u
egzekuciji Jakova prihvatljivu zamjenu. Mora biti da su imale potporu
Anana. S druge strane, ovo izvješće otkriva da je zbog toga došlo do
velikog organiziranog prosvjeda i da je među onima koji su podupirali
Jakova bilo dovoljno utjecajnih ljudi koji su postigli da Visoki
svećenik bude uklonjen s dužnosti.
Ovo nije bila mala stvar. Anan mlađi bio je sin Anana starijeg, koji nam
je poznat iz Novog zavjeta kao Ana. Bio je punac Josipu Kajafi, koji se
također spominje u evanđeljima i koji je bio Visoki svećenik od 18. do
36. godine poslije Krista. Sam Anan bio je Visoki svećenik od 6. do 15.
godine poslije Krista i bio je otac pet drugih Visokih svećenika,
ukljućujući Anana mlađeg. Drugim riječima, ova porodica bila je dovoljno
moćna da dominira na položaju Visokog svećenika tijekom prethodnih pola
stoljeća, pa ipak su prijatelji Jakova bili u stanju postići da se
jedan od njih makne, nakon samo nekoliko mjeseci na dužnosti. (Možete
iskoristiti ovo protiv mene i ponovno otvoriti, ako želite, špekulaciju
o utjecajnom prijatelju kao što je Josip iz Arimateje!)
Ako su nazareni, jeruzalemski mesijanisti, osjećali da je Pavao
(stvarajući im teškoće) bio neizravno uzrok egzekucije Jakova, oni bi
onda prema njemu bili ogorčeniji više nego ikada. A u stvari, utjecaj
mesijanista više nikada neće biti tako jak, premda su i dalje postojali.
Prema Hegesipu, vodstvo jeruzalemske crkve preuzeo je Šimun, rođak
Isusov (sin njegova ujaka Kleope). Kako izgleda, desetak rođaka Isusa i
Jakova zadržali su kontrolu nad jeruzalemskom skupinom skroz do drugog
stoljeća; zbrisani su u potpunosti u Drugom židovskom ustanku 132.
godine.
Dok je bio u kućnom pritvoru u Rimu, Pavao je zasigurno morao čuti o
egzekuciji Jakova. Sam Pavao osuđen je na smrt i pogubljen od rimskih
vlasti. Moglo je to biti 64. godine, kao dio imperijalne akcije protiv
kršćana kad su upotrijebljeni kao ‘grešni jarac’ i okrivljeni za veliki
požar Rima (rimski historičar Tacit nam je izvor za ovu informaciju). Ne
znamo sigurno: možda je Pavao pogubljen tek 67. godine.
Tradicija kaže da je i Petar pretrpio mučeničku smrt ranih šezdesetih
godina. Unutar svega nekoliko godina, Jakov, Petar i Pavao bili su svi
pogubljeni.
Za mesijaniste, uhićenje Pavla u 58.godini bilo je nešto što im je
prilično konveniralo. Djela čak ni ne sugeriraju da su jeruzalemski
mesijanisti reagirali na njegovo uhićenje, da i ne govorimo o tome da bi
oni zbili redove u znak podrške ili prigovorili njegovu uhićenju, a
nema niti bilo kakvog nagovještaja o bilo kakvoj podršci prema njemu u
Pavlovim posljednjim Poslanicama. Za njegovu vlastitu interpretaciju
kršćanstva, posljedice su morale biti katastrofalne.
Poganski delegati vratili su se u svoje crkve s pričama o Pavlu, koji je
očito bio podređen, a ne autoritet, pošto je ušao u ekskluzivno
židovske zavjete po naređenju jeruzalemske crkve, a onda bio napadnut i
uhićen i bačen u tamnicu. Možete zamisliti argumente, trijumf onih koji
su se okrenuli od Pavla prema drugim verzijama vjere, tvrdeći da je ovo
dokaz da Bog nije bio na njegovoj strani i da je on zasigurno bio ipak
licemjer i lažni apostol.
Onemogućen u osobnim kontaktima sa svojim crkvama, Pavao je imao male
izglede da opravda svoje aktivnosti ili pokuša povratiti svoj prestiž
ili reputaciju. Jeruzalemska verzija vjere činila je velike korake čak i
onda kad je Pavao još bio slobodan: sad je polje bilo široko otvoreno
za daljnju propagandu mesijanista, bez Pavla koji bi se suprotstavljao
njihovim argumentima ili njihovu učenju. Njihov kontramisionarski rad
zasigurno je bio intenziviran, s namjerom da se iščupaju iz korijena
njegove ideje i zamijene punim prihvaćanjem njihovih doktrina i njihova
autoriteta.
Ovo nije samo jedna špekulacija. Djela otkrivaju da je Pavlov rad
pretrpio ozbiljno suprotstavljanje u njegovoj odsutnosti. Pavao daje
oproštajni govor crkvi u Efezu, neposredno prije sudbonosnog puta u
Jeruzalem:
"Ja znam sasvim dobro da će kad ja odem divlji vuci napasti na vas i
neće imati nikakve milosti prema stadu. Čak i iz vaših redova bit će
ljudi koji će istupiti sa travestijom istine na usnama da bi naveli
učenike da slijede njih. Zato budite spremni I čuvajte se…” (Djela
20.29-31)
Divlji vuci: predstavnici iz Jeruzalema. Miješanje izvana; dezertiranje i
nevjera iznutra. Koliko je neispričanih priča za nas izgubljeno. Koliko
je moralo biti konfuzije i konfrontacije. Mnogi kršćani u poganskom
svijetu morali su se podrediti židovskoj dominaciji, možda zadivljeni
više povijesnim informacijama o Isusu i njegovu učenju nego opskurnošću i
dvosmislenostima Pavlovih teoloških nedosljednosti i neobranjivih
tvrdnji.
Svake godine kontrola Jeruzalema stalno je rasla. Sigurno je bilo
stanovitih kompromisa, kao što ih je bilo i ranije, pošto su pogani bili
nespremni da se pokore svim detaljističkim zahtjevima židovskog Zakona
i pošto su se protivili obrezanju; ali Pavao ih je ostavio također s
prirodnim presumpcijama duhovne superiornosti Izraela i vođstva
Jeruzalema. Iako je otišao sa ovim sjenkama svog utjecaja, u vrijeme
njegove smrti njegova reputacija već je zadobila teške udarce.
Da su se stvari nastavile ovim putom, Pavlova verzija vjere bi izumrla.
Uz dovoljno vremena aktivne opozicije njegovim idejama, njegove
Poslanice bi bile uništene kao heretičke i potencijal koji se krio u
njegovom osebujnom pristupu religiji bilo bi sada nemoguće vratiti.
Pokret koji je počeo s Isusom iz Nazareta možda bi ostao kao povijesni
kuriozitet, poznat samo akademskim specijalistima, kao jedna opskurna
židovska sljedba sa čudnim vjerovanjem u Mesiju.
Postoje značajni pokazatelji o privremenoj pomrčini Pavlove reputacije i
učenja u stanju Pavlovog pisanog materijala koliko je sačuvan u Novom
zavjetu. Oštećenja i gubitak ovih spisa nije konzistentan s pretpotavkom
da je on uvijek bio gledan kao poštovani predvoditelj, inspiriran
Bogom, čija se pisma čuvaju kao dragocjenosti i brižljivo održavaju.
Šesnaesto poglavlje poslanice Rimljanima, kao što smo već primijetili,
prvobitno je bilo samostalni dokument. Pavao je napisao značajno pismo
Laodiceji, koje nije preživjelo – on ga spominje u Kol. 4.16 – ali
njegova osobna bilješka Filemonu je opstala. Čini se da je napisao
najmanje četiri pisma Korinćanima, a naša današnja ‘Druga poslanica
Korinćanima’ samo je kolekcija dijelova tri pisma od ovih četiri.
Koliko mi znamo, Pavao je posve vjerojatno mogao napisati još i pisma
Troasu, Ikoniju i Bereji, koja su mogla biti uništena kad je on pao u
nemilost. Morao je postojati period tijekom kojega su njegova pisma bila
zanemarena ili sačuvana samo slučajno ili zalaganjem malobrojnih
vjernih. Ovaj period očito je pao između vremena njegova uhićenja i pada
autoriteta jeruzalemske crkve, poslije čega je nastalo ponovno
oživljavanje njegove reputacije, prije pisanja Djela.
Ako je njima išlo tako dobro, zašto je pobjeda jeruzalemskih mesijanista
tako kratko trajala? Zato što su u 66. godini, četiri godine poslje
Jakovljeve smrti, njihovi misionarski napori naglo i tragično prestali
izbijanjem Prvog židovskog ustanka protiv Rima.
U prethodnim mjesecima, ugnjetavanje Židova se pogoršalo. Pod
upraviteljem Florom, Židovi su bili premlaćivani od rimskih vojnika na
najmanju provokaciju, mučeni, šibani i raspinjani. Židovi su se žalili
Cestiju Galu, legati Sirije, i zamolili Agripu II da pokuša nagovoriti
Rim da Flora smijeni. Agripa je samo savjetovao pokoravanje moći Rima i
zatim napustio Jeruzalem da pobjegne od prosvjeda.
Na kraju, u ljeto 66. godine, kapetan Hrama, hrabri mladi čovjek po
imenu Eleazar obustavio je imperijalno podnošenje žrtava. Dva puta
dnevno, za proteklih šezdeset godina, dva jagnjeta i jedan bik žrtvovani
su u Hramu u ime imperatora i naroda rimskog. Ovo je bio simbol
židovske podložnosti i lojalnosti Rimu. Obustavljajući ovo Eleazar je
bacio rukavicu: izazov, akt pobune.
Mase su se okupljale u prednjem dvorištu Hrama i ovo pitanje žrtvovanja
je bilo raspravljano na dugo i široko. Nacionalistički zeloti i njihovi
simpatizeri pozdravili su ovaj potez, podržavajući svećenike niže razine
koji su podupirali Eleazara. Glavni svećenici su mislili da odbacivanje
ovog gesta prema Rimljanima može dovesti samo do katastrofe. Farizeji
su se po običaju zapetljavali u legalističkim poentama raspravljajući
oko temeljnog načela da li je uopće prihvatljivo da se podnose žrtve u
korist nežidova.
Većina je podupirala Eleazara: Židovima je bilo dosta svega. Bog je bio
njihov gospodar. Neće se više pokoravati dominaciji smrtnih pogana.
Eleazar i njegove pristalice napali su tvrđavu Antoniju koja je
nagledala Hram. Rimski vojnici su izginuli i Židovi su uspjeli tvrđavu
zauzeti. Borbe su počele. Neće biti to priča inspiriranog heroizma i
plemenitosti. Bit će to ružni rat, sa zgodama velike sramote i odsustva
časti, kad Židov ubija Židova, a ne samo Židov Rimljanina i obratno.
Vođa zelota je još uvijek bio Menahem, sin njihova osnivača, Jude
Galilejca. On je poveo svoje ljude iz Jeruzalema prema Mrtvom moru, gdje
su zauzeli visoku stjenovitu utvrdu Masadu. Savladali su i poubijali
rimski garnizon i naoružali se njihovim oružjem. Vratili su se
trijumfalno u Jeruzalem, gdje su Menahema pozdravili kao Mesiju.
Podržavan bezobzirnim naoružanim fanaticima;Menahem je postao arogantan i
zloban. Smijenio je Eleazara kao lidera pobune, preuzimajući na sebe
juriš na kraljevsku palaču. Njegovi ljudi su uhvatili i ubili
Eleazarovog oca Ananiju i brata Ezekiju. Za uzvrat, podupiratelji
Eleazara uhvatili su u zamku Menahema i njegove poručnike, podvrgli ih
torturi i zatim ubili. Eleazar je ponovno zadobio vođenje revolucije.
Zeloti se pocjepaše u dvije frakcije. Preživjeli pristalice Menahema
pobjegoše nazad u Masadu pod vodstvom jednog drugog Eleazara, sina
Jairovog (Menahemovog rođaka). Zeloti koji su ostali u Jeruzalemu da se
bore za grad bili su pod komandom još jednog, trećeg Eleazara, sina
Šimunovog.
Rimski vojnici unutar Jeruzalema ponudili su da se predaju pod uvjetom
da im životi budu pošteđeni. Oni izađoše iz palače i položiše na zenlju
svoje mačeve, da bi ih potom Eleazarovi ljudi opkolili i masakrirali.
Desilo se to, skoro nevjerojatno, u subotu. Ovo je bila zgoda strašnog
gubljenja časti, što je umjerene navelo da izražavaju samo sram i
gađenje. Kako se vijest o tome što se dogodilo raširila po cijeloj
Palestini, preko Sirije i do Aleksandrije, nežidovi napadoše Židove, a
Židovi uzvratiše žestokom odmazdom protiv nežidova.
Premda Židovi nisu imali nikakav valjani plan bitke, revolt se
nastavljao duže nego što je itko mogao očekivati. Rimske snage su bile
enormno superiorne, ali Židovi bi se tukli s očajničkim bijesom i
upornošću. Vjerovali su da ako budu nastavili u lojalnom podupiranju
svog Boga protiv pogana oni ne mogu izgubiti: Bog će poslati Mesiju koji
će ih povesti u pobjedu. Stvarni Mesija, naravno, ne ova ljudska bića
koja čini se nikako ne mogu izbjeći smrt. Nitko im nije objasnio da Bog,
pa i židovski Bog Jahve želi samo promatrati, kao neki Veliki
Kladioničar na nebu koji se uvijek kladi na najbržeg konja a ne na
najljepšeg; uvijek na strani onih koji imaju najviše topova i najveće
toljage, a ne samo ispravna vjerovanja.
Tri mjeseca nakon početka pobune, Cestije Gal umarširao je u Palestinu
iz Antiohije, praćen velikom silom legionara i konjice. Gazili su kroz
Galileju do Judeje, uništavajući usput gradove i sela, slamajući
židovski otpor. Gal i njegovi ljudi ulogoriše se izvan Jeruzalema, a
onda je Gal poslao dva predstavnika da razgovaraju sa židovskim
pobunjenicima. Ovi su ubili jednog izaslanika prije nego što je otvorio
usta da progovori,a onda ranili i drugog. Židovi koji su prigovorili
protiv toga poubijani su toljagama od svog vlastitog naroda.
Gal je spalio sjeverno predgrađe Bezetu a onda su njegovi ljudi postavili opsadu pred moćnim zidinama Jeruzalema.
Gal je imao mnogo ljudi i obilje opreme, s ovnovima za razbijanje zidova
i katapultima. Židovi su pokušavali da ih zadrže na distanci, bacajući
kišu projektila po njihovim glavama, ali poraz je izgledao neizbježan. A
onda, s razlozima koji su do danas ostali nepoznati, Gal je naredio
svojim trupama da se zaustave i povuku od Jeruzalema. Možda je moral
njegovih ljudi bio istrošen, a on nije razumio da se nalaze na ivici
pobjede. Nije imao nikakvih problema sa linijama snabdijevanja, koje je
osigurao dok je napredovao prema Jeruzalemu. Možda im je ponestalo vode.
Ne znamo.
Pobožnim Židovima ovo je moglo biti samo djelo njihovog Boga. Ovo čudo
ih je izvuklo s ivice katastrofe, pružajući im ohrabrenje i podršku u
njihovom trenutku potrebe. Dadoše se u proganjanje Rimljana u
povlačenju, ubijajući vojnike i konjicu, otimajući im njihove ratne
mašine i okrećući ih protiv njihovih ranijih vlasnika.
Izgledalo je to kao pobjeda, ali nada koja im je data bila je okrutna.
To ih je navelo da nastave borbu, očekujući daljnju božansku pomoć kad
god situacija postane očajna. Čak i mnogi od umjerenjaka sada su se
angažirali u podupiranju židovskog otpora protiv rimskih napada.
Međutim, Eleazar je čini se izgubio dio podrške zbog masakra na sabat,
pa je ovo otvorilo put za daljnje židovske unutrašnje sukobe. Grupa
glavnih svećenika, nadajući se možda da će omogućiti ponovno otvaranje
diplomatske komunikacije s Rimljanima, obrazovali su provizornu vladu i
prigrabili vlast. Gurnuli su Eleazara u relativno minornu poziciju.
Što je bilo s mesijanistima? Kako bi oni mogli ostati nedirnutima u
ovakvoj situaciji? Mora da je bilo savršeno jasno i njima da se
ispunjava sudbina Izraela. Zbacivanje pogana će sigurno ubrzo dovesti do
Posljednjeg suda i uspostavljanja konačnog kraljevstva Božjeg. Isus će
se ponovno pojaviti na oblacima, otkrivajući se kao Sin Čovječji, s
legijama anđela. Mnogi mesijanisti su se sigurno pridružili
pobunjenicima, njihovim vlastitim sunarodnjacima, i uzeli oružje u ruke
protiv poganskog ugnjetača.
Židovi će još jedamput biti uvjereni u intervenciju njihovog Boga.
Vespazijan i njegove trupe ušli su u Palestinu u proljeće 67. godine,
ponovno udarajući po Galileji da bi uništili otpor i osigurali linije
snabdijevanja i komunikacije. Josip, koji je zapovijedao pobunjeničkim
snagama u Galileji, prebjegao je Vespazijanu, da bi poslije bio od
Rimljana postavljen za njihovog službenog historičara.
Vespazijan je utrošio godinu dana slamajući gradove i masakrirajući
stanovništvo, izolirajući Jeruzalem kao posljednji preostali centar
otpora. U Cezareji, Vespazijan je saznao za smrt Nerona. Linija
vladajuće porodice došla je svom kraju i nije bilo nikakvog očitog
nasljednika. Vespazijan je nastavio opezno, držeći na oku političke
događaje, radije nego da uleti u veliki angažman napada na Jeruzalem.
U Rimu, niz generala pokušali su preuzeti vlast ubijajući svoje
prethodnike u brzom nizu – Galba, onda Oto, zatim Vitelije. U Judeji,
Vespazijanovi vojnici zakleli su se na vjernost svom vlastitom generalu,
ali ovaj put kao novom imperatoru. Ovo su poduprli Mucijan, sada legat
Sirije, i Tiberije Aleksandar, guverner Egipta. U Rimu, pristalice
Vespazijana ubili su Vitelija i u prosincu 69. godine Vespazijan je
priznat za rimskog cara.
Ovim je bila zaustavljena njegova kampanja u Judeji. Ostavio je svog
najstarijeg sina Tita na komandnom položaju, s četiri legije. Sam
Vespazijan napustio je Palestinu s ogromnim brojem vojnika. Još
jedamput, prividna pomoć Jahve podigla je nade Židova da će na kraju
postići uspjeh, pa su nastavili borbu sa obnovljenom odlučnošću.
Tit je znao što treba raditi sljedećih nekoliko mjeseci i nije očekivao
intervenciju Jahve da mu se suprotstavi. Židovi su prkosili rimskoj
imperiji skoro četiri godine. U pitanju je bio njen prestiž, a nova
vlast je morala poslati pravu poruku svim pokorenim narodima glede
posljedica pobune i prkosa.
Židovska stvar je bila beznadna. Uhvaćeni u klopku bez snabdijevanja,
njihov broj će padati zbog gladi i bolesti, jedako kao i pod udarcima
Rimljana. Pa ipak, Židovi su odbili sve ponude da se predaju i borili su
se do kraja strašne opsade, oslanjajući se na Boga da će se umiješati i
spasiti ih. Napadi na zidine grada s ogromnim ovnovima dočekivani su
tučom projektila, stijena i kamenja, te gorućim projektilima. Pošto je
bio podrazdijeljen zidinama na segmente, Jeruzalem je trebalo osvajati
dio po dio. Tri odvojena mjesta sa snažnom obranom morali su biti
osvojeni jedan po jedan, tvrđava Antonija, Herodova palača i sam Hram.
Titove snage zauzele su najprije tvrđavu Antoniju. Posljednji je pao
Hram. Vjernici su vjerovali, sigurno, da će tu Bog istupiti i spriječiti
pogane da obeščaste njegovu kuću molitve, pokrivajući njegovo vlastito
svetište krvlju vjernih Izraelićana.
Rimljanima je, naravno, i samima bilo dosta svega. Ponude za predaju
odbijene su i oni su bili prisiljeni boriti se za svaku stopu
teritorija. Sada su već postali krajnje nemilosrdni. Postavljali su
požar u Hramu kako su napredovali, ubijajući sve i svakoga na svom putu.
Penjali su se preko leševa svećenika i djece proganjajući pobunjenike i
zelote. Dok je hram bio u plamenu, Židovi na zapadnom brežuljku gledali
su u nebo neće li se ukazati znaci čuda koje će nagraditi njihovu
vjernost. Bog nije primio poruku i njegov Mesija se nije javio odnosno
ponovno javio.
Tisuće Židova je bilo iskasapljeno ili spaljeno u tim svetim prostorima
Hrama. Rimski vojnici postavili su svoje zastave u dvorištima Hrama,
nasuprot istočnim vratima i podnijeli žrtve za Tita. Nazočnost ‘ogavnog
užasa’ polako je postajala redovna karakteritika Hrama, umjesto znakova o
uvođenju Kraljevstva,
Židovi nisu mogli vjerovati da se dogodilo ovako grozno obeščašćenje.
Izgubili su volju da se dalje bore, ali Rimljani su ih svejedno ubijali,
dok se Hram nije pretvorio u pakao leševa, dima i ruševina.
Nakon pada Jeruzalema, pobunjenici na vrhu brda-tvrđave Masade uspjeli
su se održati još tri godine, protiv trideset tisuća rimskih vojnika.
Strpljivo, Rimljani su gradili uzbrdo ogromnu rampu. Tamo je bilo nešto
manje od tisuću Židova i oni su znali da neće izdržati konačni napad. U
noći 15. travnja 73. godine, pošto se nikakvo božje čudo nije dogodilo,
stanovnike je sazvao njihov vođa, Eleazar ben Jair.
Odabrali su masovno samoubojstvo, radije nego da padnu Rimljanima u
ruke. Bačene su kocke da se izabere deset ljudi koji će poubijati sve
ostale. Desetorica su bacila kocku da odaberu jednoga koji će pobiti
preostalu devetoricu; deseti čovjek je počinio samoubojstvo. Kad su
Rimljani jurišom upali u tvrđavu našli su tišinu i smrt: izuzimajući
dvije žene koje su se sakrile od masakra i preživjele da nam ispričaju
ovu tragičnu priču. |
