POGLAVLJE PETNAESTO - 19 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Sunday
2016-12-04
2:11 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 19 » POGLAVLJE PETNAESTO
3:38 PM
POGLAVLJE PETNAESTO
POGLAVLJE PETNAESTO
OTKRIVENO PO DUHU

Prije razmatranja Pavlovih mističnijih ideja, volio bih započeti s nekoliko komentara o njegovu stavu prema ženama.
O Pavlu se vrlo loše pisalo u ovom pitanju i njegovo tobožnje neprijateljstvo prema seksu bilo je nepravično preuveličano. On je bio, naravno, okrenut vjerskim pitanjima, sa malo osobnog zanimanja za seks. On je mislio da bi ljudi trebali biti više zainteresirani za Boga i približavanje kraljevstva (I Kor. 7.25-35). Njegova respektabilna židovska prošlost dala mu je prilično konvencionalne ideje o braku i o poštovanju žene prema mužu (I Kor. 11.8-9). Ipak, ostaje činjenica da je Pavao bio protiv grijeha, a ne protiv samog seksa. Čitanje poglavlja 5 do 7 u I Poslanici Korinćanima ostavlja dojam o čovjeku koji je bio jako preokupiran moralom, a ne o čovjeku s neurotičnom averzijom prema seksu, čak i u braku.

Moglo bi se prigovoriti da ženama nije pružao nikakvo poštovanje ili status i da je očekivao da drže jezik za zubima na sastancima, a da bilo kakva pitanja postavljaju svojim muževima kada dođu kući (I Kor. 14.33-35). Ja ni za trenutak ne vjerujem da je on napisao ove stihove; oni su bili umetnuti kasnije od nekog prepisivača koji je bio više naklonjen mesijanističkoj disciplini. Kao prvo, činjenica je da se cijeli odjeljak te Poslanice još uvijek čita tečnije i kontinuelnije ako uklonite ono, "Kao i u svim crkvama svetih, žene treba da ostanu tihe… ne izgleda da je u redu da žena diže svoj glas na sastancima”. Drugo, on uključuje apel na autoritet Zakona, za koji Pavao na drugim mjestima troši znatnu intelektualnu energiju objašnjavajući kako je on od toga oslobođen. Treće, on je u protuslovlju sa svojom vlastitom Poslanicom. U poglavlju 11 on je već rekao da je prihvatljivo da žena moli ili prorokuje na sastancima pod uvjetom da nosi veo.

Pavao je bio optužen da je ženomrzac. Pa ipak, on govori u najprijateljskijem i odobravajućem tonu o ženama koje su pazile ili teško radile za Gospodina, osobito u Poslanici Rimljanima 16, gdje šalje pozdrave (pored ostalih) Febi, Mariji, Trifeni, ‘mojoj prijateljici Persi’, majci Rufusa, i sestri Nereusa. Pavao je mogao imati problema, ali ja ne mislim da je nezdravi stav prema ženama bio jedan od njih.

Ako je sam Pavao bio nesposoban da sistematizira svoje misli, ili da riješi svoje vlastite filozofske kontradikcije i dvosmislenosti, ja ne mogu sebi umišljati da ću to učiniti ja. Ne želim da se ukopam u teologiju, ali razumni pregled njegovih koncepata i učenja je nužni dio cijele priče. Moramo shvatiti zašto su mesijanisti, drugi Židovi i nežidovi reagirali onako kako su reagirali. Moramo shvatiti što se dogodilo Pavlu i zašto i kako je njegov utjecaj djelovao na Evanđelja i na samo kršćanstvo.

Pavao je i sam imao svojih ideja o Isusu, o njegovoj prirodi i namjerama. Imao je što da kaže o raspeću i uskrsnuću, grijehu i spasenju, vjeri i milosti, očekivanom Drugom Dolasku Isusa kao vjesnika Božjeg Kraljevstva i o Zakonu i judaizmu. Ova se pitanja ne mogu jasno razdvojiti i tkati odvojeno jedno od drugoga.

Pavao je volio rabiti šok taktiku i ekstremne kontraste. Morao je rabiti snažnu tehniku da bi prenio značenje onoga što se dogodilo. On je bio preobražen svojim iskustvom i prema njegovoj percepciji svijet je sada drugačije mjesto. Kako je on svoje iskustvo povezivao s Isusom, njemu je moralo izgledati da je raspeće Isusa preobrazilo i sam svijet.
"Ovdje mi propovijedamo Krista raspetoga; Židovima prepreku preko koje ne mogu preći, poganima ludost.” (I Kor. 1.23)
"Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona time što je bio proklet on sam (Gal. 3.13)
Grčka riječ koju smo gore preveli kao ‘prepreka’ jest skandalon. Za Židove je svakako bio skandal sugerirati da je obećani Mesija bio osuđeni kriminalac koji nije pobijedio nikoga i bio obješen na drvo. Za Grke, bilo je naprosto apsurdno pridavati bilo kome zaslugu da je spasio svoje sljedbenike kad nije bio u stanju spasiti ni sebe.
Pavao je gledao na svijet kao da je, pritisnut težinom, praktično potopljen od snaga grijeha i zla. Problem je bio tako golem da bi odgovor mogao biti samo nešto nevjerojatno, revolucionarno. Isus Krist, rekao je on, bez da je ikad adekvatno objasnio kako, spasio je svijet iz tog stanja; on je umro da spasi sve nas.
Grčki svijet je već bio pun kultova sa spasilačkim bogovima, premda nijedan nije bio identificiran sa realnim pojedincima koji su umrli u prethodnih nekoliko godina. Ovo vrlo vjerojatno i nije bila nekakva važna poenta za Pavla, koji je percipirao Isusa na mističan, prije nego na historijski način. On je očito vidio Isusa kao mučenika i čini se da je bio dobro upoznat sa tumačenjem Isusa kao sluge (Fil. 2.7, Rim. 15.8). On je međutim bio više zainteresiran za ideju njegove smrti koja donosi spasenje. Iako Djela apostolska identificiraju Isusovu Pasiju sa patnjama Sluge, ne ističu naročito ovu ideju da je ona donijela i spasenje ljudima.
Unatoč snazi Pavlova osobnog obraćeničkog iskustva, ovo je bilo povezano s pokretom koji je već postojao. U krajnjoj liniji, postojanje Isusovih sljedbenika bilo je zavisno od povijesne egzistencije i nekih fundamentalnih vjerovanja i priča o njegovu životu i smrti. Pavao nije mogao napustiti ovu ovisnost, ovaj temelj. Pa ipak, nije prihvatio evaluaciju i interpretaciju Isusa onako kako su naučavali prvobitni učenici. Njegovi vlastiti mistični koncepti pretvorili su se u ogromnu količinu leda preko skoro nevidljivo tanke glazure na povijesnom kolaču.
Već smo primijetili da je počeo propovijedati samo nekoliko dana poslije svog obraćenja. Nije uzeo sebi vremena da prouči povijesnu pozadinu ili bilo što o učenju samog Isusa. Pavao nije propovijedao ono što je propovijedao Isus, jer je on propovijedao o samom Isusu. Ovo je pak bio njegov potpuno duhovni ili mitološki Isus, a ne onaj stvarni, povijesni.
Pavao je, naravno, znao da je Isus živio na zemlji i da je bio uhićen i raspet. Pavao je znao da je Isusa rodila jedna žena (Gal. 4.5). U Rim. 1.3 on prenosi predaju, koja mu je bila priopćena, da je Isus bio potomak Davidov (što se moralo tvrditi za Mesiju). To je cijela ‘povijest’ koju nalazimo u Pavlovim spisima. U nijednom od njegovih mnogobrojnih iskaza o Isusu, nema ni najmanjeg nagovještaja da je Isus bio učitelj etike ili da je ikad ispričao neku priču ili parabolu. Postoji samo jedna jedina aluzija na Isusovo učenje, njegovo protivljenje razvodu (I Kor. 7.10).
Čini se da Pavao nije znao da je Isus bio poznat kao izliječitelj odnosno čudotvorac. Da je znao, sigurno bi ovo bio upotrijebio u svojim Poslanicama kao božansku potvrdu, kao dokaz njegovih tvrdnji o Isusovoj prirodi. Rečeno je da se Pavlovo prividno ignoriranje Isusova života i učenja može objasniti prirodom njegovih Poslanica. Ako su one bile instrukcije o značenju i vjeri, u njima ne bi bilo mjesta za ponavljanje priča i izreka koje su zajednice već poznavale. Ovo je slabo ‘objašnjenje’.
Doista, postoje razne prigode kad je Pavao izgovarao etičke poente koje su, prema Novom zavjetu, već bile prisutne u Isusovu učenju. Pavao nije mogao znati za to, s obzirom da on ne evocira Isusov autoritet da bi naglasio ili potkrijepio svoje izjave, što bi sigurno bilo neodoljivo. Na primjer, Ne sudite jedni drugima, rekao je Pavao u Rim. 14. 10-13; jednako kao što je to Isus rekao u Mat. 7.1 i Luka 6.37. Blagoslovite one koji vas progone i nikada ne vraćajte zlom za zlo, rekao je Pavao u Rim. 12.14 I 12.17; isto kao Isus u Mat. 5.39 i 5.44, kod Luke u 6.28-29.
Istina u ovoj stvari jest da Pavao nije bio jako zainteresiran za Isusove riječi i djela, jer ih nije smatrao važnom vrstom znanja o njemu. Pavao nije bio učenik povijesnog Isusa, ali je vjerovao da je on pozvan u njegovu službu osobnom vizijom poslije njegove smrti. Zbog toga mu je bilo potrebno afirmirati svoj vlastiti autoritet u usporedbi s tim učenicima. Inzistirao je da je znanje očevidaca o ‘Kristu po tijelu’ (II Kor. 5.16) znanje nižeg kvaliteta i ne više adekvatno da se objasni ili razumije Isusovo značenje.
Slično tome, Pavla nije stvarno zanimalo raspeće kao povijesni događaj, kao odgovor rimskih vlasti na socijalne nemire ili političke brige. Za Pavla, Isusova smrt bila je transcendentalni i duhovni događaj, dio božanskog plana; demonske snage u svijetu, nesvijesne da je sve to bilo od Boga predestinirano u početku vremena, bile su odgovorne za raspeće natprirodnog ‘Gospodina Slave’ (I Kor. 2.6-8).
Treba pretpostaviti da su Isusove skupine u Palestini čuvale i prenosile Isusovo učenje, dok su ga vani, u helenističkom svijetu, Pavlove male zajednice praktično ignorirale. One su smatrale osnovom za svoje pripadnišvo svoju vjeru i uvjerenje u status Isusa kao Sina Božjeg, kao i svoje očekivanje njegova povratka na Zemlju, kada će oni, kao odani vjernici, dobiti vječni život u budućem Kraljevstvu.
Koncept Boga je veoma uzvišen i dalek, pa ljudi uvijek nalaze daleko pristupačnijom ideju o božanskim ili duhovnim bićima kao posrednicima između njih i Boga, bili to anđeli, pretci, djevice, umrli sveci, etc. Nežidovi, upoznati s polubogovima poganskih kultova, bez ikakvog prethodnog shvaćanja ideja o ‘Mesiji’, što znači Pomazanog Kralja Izraela, lako su dolazili do zamišljanja ‘Christosa’ kao božanskog bića ili utjelovljenog boga. Oni bi svakako bili daleko više zainteresirani za svoje vlastito spasenje i besmrtnost, nego za prilično čudnu i nerado viđenu ideju o židovskom vladaru koji je predestiniran da zavlada novim svijetom pod židovskom dominacijom.
Mogli biste pomisliti da je Pavao, koji je i sam bio Židov, pružio adekvatnu edukaciju o značenju riječi ‘Mesija’. On to nije učinio. On nije spominjao Isusa kao ‘Krista’, već je uvijek govorio ‘Isus Krist’ ili ‘Krist Isus’. Premda je ovo, strogo gledano, poluime i polutitula, on je ustanovio praksu da se ovo koristi kao kombinirano ime. Ovo ima veze i s njegovim osjećajem neadekvatnosti koncepata drugih naroda da bi mogli objasniti njegova vlastita osjećanja o svom iskustvu i o značenju Isusa.
U stvari, Pavao nije bio doista zainteresiran za koncept ‘Mesije’ kako je obično shvaćan, sa svojim političkim konotacijama. U svojim Poslanicama on nikada nije mario da ovu ulogu objašnjava.
Mnogo više je volio opisivati Isusa kao Sina Božjeg. Može biti znakovito da je upravo prvi opis njegova propovijedanja u Djelima, kratko nakon njegova obraćenja, bio ‘Isus je Sin Božji’ (Djela 9.20). On nije ovo iznio kao jednostavan i konzistentan koncept i nije time mislio ništa tako naivno kao doslovni porodični odnos. Tek kasnije, u poganskom svijetu, koji je bio dobro upoznat sa pojmom da obične žene mogu začeti s bogovima, ova vrsta ‘objašnjenja’ njegova Sinovstva ušla je u Evanđelja. Pavao nije bio upoznat sa bilo kakvim pričama o mudracima i zvijezdama, ili pastirima i štalicama.
S jedne strane, Pavao je rekao da je Isus "bio proglašen Sinom Božjim … kroz njegovo uskrsnuće iz mrtvih” (Djela 9.20). Drugim riječima, njegovo Sinovstvo je počelo i njegovo značenje je bilo otkriveno tek kada je bio mrtav – što je bio još jedan dobar razlog da se ignorira njegov život. S druge strane, Pavao bi opisivao Isusa kao preegzistentno natprirodno biće, identificirajući ga sa personifikacijom Božje Mudrosti, koja je pomagala Bogu u stvaranju neba i zemlje (Poslovice 3.10, 8.22-36):
"Isus Krist, kroz koga sve stvari počeše postojati i kroz koga i mi egzistiramo.” (I Kor. 8.6; cf. Kol. 1.16-17)
Pavao je ipak bio posve spreman govoriti o svim vjernicima kao o usvojenim ‘sinovima’ Božjim (Gal. 4.5-7, Ef. 1.5), kao što su to prvobitno bili Izraelci (Rim. 9.4), sa Isusom kao "najstarijim od mnoge braće” (Rim. 8.29).

Pavao ne izjavljuje precizno da je Isus bio Bog, ali doista kaže da je i prije dolaska na zemlju posjedovao božansku prirodu (Fil. 2.6), koju je dijelio s Bogom. Pavao je bio zaokupljen ciljevima i funkcijom Isusa, prije nego s bilo kakvim hladnim i razumnim filozofiranjem o ugrožavanju monoteizma. On snosi krivicu za dvosmislenost i za povremeno zamagljivanje razlike između Boga i Isusa. On pojma nije imao da stvara stoljeća i stoljeća problema, s ogorčenim argumentima o herezi i naraštajima pokušaja da se ustanovi ‘ortodoksno’ gledište, koje bi pogodilo pravu ravnotežu između Isusova humaniteta i božanstva.
Najranija vjerovanja kršćanskih zajednica, temelj koji zapravo dijele Pavao i mesijanisti, sačuvani su u Prvoj Poslanici Korinćania. Originalni jezik pasusa koji slijedi otkriva naizgled semitizme koji su zasigurno došli iz Palestine, pokazujući da je to njemu prije bilo preneseno nego da bi on sam to stvorio:
"Ja sam vas učio ono što sam i sam naučio, naime da je Krist umro za naše grijehe u skladu sa pismima; da je bio pokopan i da je podignut u život trećeg dana, u skladu s pismima; da se javio prvo Kefi i zatim Dvanaestorici…na kraju se javio i meni također.” (I Kor. 15.3.-5, 8)

Kako izgleda, mada je raspeće donijelo spasenje, ono je moralo biti na neki način potvrđeno ili pokrenuto na djelovanje uskrsnućem. Pavao je otišao još i dalje od ovoga. Sama smrt je bila krajnja žrtva, Krist zamjenjuje Pashu (I Kor. 5.7). Čak je i židovski Zakon bio privremena mjera koju je Bog nametnuo, sve dok je nije zamijenio vjerom u Krista. (Gal. 3. 24-26, Rim. 10.4).

Pavao nije samo očekivao kraj svijeta; on je vjerovao da je on već započeo. Kao farizej, Pavao je već vjerovao u očekivanje općeg uskrsnuća mrtvih na kraju vremena. Vjerovao je da je Krist bio prvi, da je njegovo uskrsnuće početak procesa (I Kor. 15.20).

Ovo ne mora nužno značiti da smo se vratili ideji tjelesnog uskrsnuća, navodne povijesne činjenice oživljenog tijela.. Kao što smo ranije primijetili, Pavao inzistira na potpunoj transformaciji uskrslog u drugačije stanje, nebesko ili duhovno tijelo (I Kor. 15. 35-44).
A što je sa ovim ‘pojavljivanjima’ koje spominjemo u našem najranijem sačuvanom dokazu (gore)? Znamo da Pavao nije vidio povijesnog Isusa. Razmotrite činjenicu spomenutu ranije da on ne rabi drugačiji izraz da bi razlikovao prirodu svog iskustva od iskustva jeruzalemskih učenika. Nigdje on ne tvrdi da je njegova vizija bila posebna povlastica njemu, povlastica jedinstvene prirode.
I dalje, za riječ koja u našem jeziku glasi ‘pojavio se’ Pavao je rabio grčku riječ ophthe. Točniji i doslovniji prijevod za nju bio bi "bilo otkriveno” – što je daleko intrigantnija i suptilnija inerpretacija. Vjera mora biti da se prvobitno oslanjala na činjenici da su svi oni tvrdili da su imali otkrivenja ove ili one vrste; ne na bilo kojoj vrsti fizičkog dokaza.
Doktrina spasenja je doista veoma čudna i misteriozna. Postojanje doktrine nije ništa promijenilo glede činjenice da mi još uijek živimo u svijetu u kome umiremo i u kome trpimo od arbitrarnih nesreća sudbine i u kojem svakog dana vidimo nevine žrtve zla. Od čega smo mi to onda spašeni? Čemu je služila Isusova žtva?
Pavao se veoma trudi da istraži značenje spasenja. Ponekad ga objašnjava kao oslobođenje od prokletstva židovskog Zakona (Gal. 3.10-22; Rim. 7. 1-8.4). Ponekad ga objašnjava kao spasenje od same smrti, obećanjem vječnog života za vjernike u budućem kraljevstvu (Rim. 5.12-17; I Kor. 15.26, 15.54-57).
Vjernik može prigovoriti da sam tupoglav i da sve to lijepo dolazi na svoje mjesto ako pročitamo Poslanicu Rimljanima. Ona objašnjava da su ljudi krivi jer su grešni i zato zaslužuju bijedu i smrt; postavlja pitanje kako Bog može da nam oprosti, zaboravi naše grijehe i pruži nam nadu u vječni život, a da time ne nagovijesti da grijeh nije važan jer se jednostavno može izbrisati? Za grijeh treba platiti tešku cijenu. Cijena je smrt. Bog nas je volio toliko mnogo da je poslao svog vlastitog Sina na svijet da podnese kaznu koju smo mi zaslužili, da trpi u naše ime. Ovo je posve u skladu sa svetim spisima o Sluzi Patniku koji nosi grijehe i pokvarenost mnogih (Izaija, poglavlje 53). Krist je platio cijenu, pretpostavljamo Bogu, dajući svoj vlastiti život kao otkupninu, da bi otkupio nas, da bi nas oslobodio grijeha i prokletstva, sve dotle dok imamo vjere.
Prema Pavlu, dakle, spasenje u osnovi znači spasenje od grijeha i od snaga zla. Pavlova mašta je bila puna demona i duhova. Površno čitanje Novog zavjeta na našem jeziku (ili engleskom) ne otkriva nam da ‘gospodari ovog vijeka’ (I Kor. 2. 6-8) nisu zemaljski vladari odgovorni za raspeće, nego (u grčkom originalu) demonske sile koje vladaju svijetom. Striktni kršćani koji ne odobravaju astrologiju, kao neku vrstu razvodnjenog ploda okultnoga, vjerojatno nisu svijesni da su u grčko-rimskom astralizmu – čije termine Pavao rabi i prihvaća – "elementarne sile ovog svijeta” (Gal. 4.4, Kol. 2.8, 2.20) bili duhovi koji nastanjuju zvijezde i planete i djeluju na sudbine ljudi.
Raspeće i uskrsnuće bili su stoga proglašeni pobjedom nad ovim demonskim silama (Kol. 2.15; Rim. 8. 38-39). Pavao je morao biti oprezan kako bi postigao da ova ideja brisanja grijeha ne bi postala moralno destruktivnom, s ljudima koji će izaći s argumentom da sad mogu slobodno griješiti budući da im je već oprošteno (Rim. 6.1-2, 6.12-23).
Ove sile grijeha su puštene u svijet probitnim grijehom Adamovim, koji je jeo zabranjeno voće s drveta saznanja dobra i zla i bio u rezultatu protjeran iz Edenskog vrta (Gen. 2 i 3; Rim. 12-14). "Neposluhom jednog čovjeka mnogi su postali grešnici” (Rim. 5.19), rekao je Pavao, propuštajući kao i obično da objasni što misli. Možda je mislio da, bez obzira što radimo ili koliko tvrdo nastojimo, mi ne možemo izbjeći grijeh: nema recepta za potpuni mir pobožne i osjetljive duše. Teolozi su na ovom temelju podigli doktrinu Prvobitnog grijeha, izjavljujući da smo svi mi ovo naslijedili od Adama, kao neku vrstu defektnog gena. Koliko je nesreće morao ovaj jadni koncept izazvati kroz stoljeća.
Ova nesreća je došla od Pavla, koji je bio mučen borbom protiv ‘tijela’, ‘tjelesnih strasti’, zahtjeva niže prirode – "ne ja nego grijeh živi u meni” (Rim. 7.17) – kao kontrasta plemenitosti života u duhu (Rim. 8.6).
Već smo ranije susreli tendenciju Židova da se kreću nazad-naprijed između simbola zajednice i pojedinca (na primjer, sin čovječji ili Sluga Patnik). Adam se može percipirati kao neka vrsta korporativnog personaliteta, za čiji grijeh svi ljudi moraju pretrpjeti smrt. Pa ipak, Židovi su, općenito uzevši, bili ponešto oprezniji nego Pavao i dovoljno mudri da inzistiraju kako unatoč Adamovu padu, pojedinci ostaju osobno odgovorni za grijehe koje su sami napravili.
Pavao je objasnio Isusa kao drugog Adama, još jednog pojedinca čija sudbina se tiče i svih drugih, ali ovaj put pobjeđujući grijeh. On je bio dar od Boga, koji je daleko premašio težinu učinaka Adamovog grijeha, donoseći život, pravednost i opravdanje za svakoga (Rim. 5.14-19; I Kor. 15. 21-22).
Pavao je također objasnio spasenje u terminima procesa ponovnog izmirenja naroda koji se vraća Bogu nakon što je bio od njega odvojen (Rim. 5.10-11; II Kor. 5.18-20; Kol. 1.21-22). U drugim prilikama on ga opisuje kao defenzivno pitanje, okretanje ustranu od ljutnje i gnjeva Boga prema grešnicima i od užasa dolazećeg Suda (I Sol. 1.10; Rim. 2.5, 2.8, 9.22). Ako niste spašeni, alternativa je da ste prokleti. Pavao ne govori o bilo kakvom konceptu Pakla gdje su grešnici kažnjeni. Osim što spominje ljutnju i gnjev Božji i ‘dolazeću kaznu’, jedino što nam on kaže jest da kazna znači "biti izgubljen vječno, isključen iz nazočnosti Gospodina” (II Sol. 1.9).
Crkva je kasnije istraživala daljnje implikacije unutar Pavlovih riječi, "Baš kao što svi ljudi umiru po Adamu, tako će svi ljudi biti dovedeni u život po Kristu” (I Kor. 15.22), poslije implikacije da će sve demonske sile, pa stoga i svi grijesi, biti uništeni Kristom kad konačno kraljevstvo dođe. Ovo, zajedno sa sličnom implikacijom u I Kor. 3.13-15, kasnije je protumačeno kao uništenje samog grijeha, ali očuvanje osobnosti "svih ljudi”, gdje Bog pokazuje vrhunsku milost obraćajući konačno neobraćene mrtve i spašavajući cijeli svijet.
Ova ideja nije se crkvi dopadala kao ideja vječne kazne u vatri pakla i nije se održala. Možda je netko shvatio krajnju besmislenost strastvene predanosti misionarskom radu ako će i onako svi biti spašeni na kraju. S druge strane, crkva se dugo borila s Pavlovim prihvaćanjem predodređenosti (Rim. 8.29-30), idejom da je sve stvari Bog unaprijed odredio. Ako je svačija sudbina unaprijed određena, time se ne samo uklanja smisao misionarskog rada, to uklanja vašu sposobnost da napravite pojedinačni moralni izbor ili da zaslužite bilo kakvo priznanje ili nagradu ili kaznu za to što ste kršćanin ili niste.
Potpuno je nemoguće konzistentno živjeti ukoliko predestiniranost uzmete ozbiljno. Pavao potpuno proturiječi svom vlastitom navodnom vjerovanju u predestinaciju kad naglašava da će svatko u odgovarajuće vrijeme dobiti ono što zaslužuje na osnovu djela koje je odlučio učiniti (Gal. 6.7; II Kor. 5.10; Rim. 2.6).
Međutim većina ljudi ne želi da se bakće s konzekvencama i implikacijama. Nalaze da im je mnogo lakše ići kroz život ne ispitujući kakva je konzistencija ili integritet njihovih vjerovanja. Autori Evanđelja po Mateju, Marku i Luki odmakli bi se što dalje od teškoća s Pavlovim doktrinama, preferirajući prikazati Isusa kao propovijednika i čudotvorca koji će se vratiti na oblacima kao Sin Čovječji. A što se tiče doktrina o spasenju, ovo je najkomliciranije koliko Evanđelja uopće mogu biti:
"Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe nego da služi i da svoj život da za otkupninu mnogih.” (Marko 10.45)
Ivanovo Evanđelje, kao što ćemo vidjeti, imat će svojih vlastitih filozofskih i teoloških teškoća.
Veoma je čudno da je centralna poruka koja je rabljena da se proširi kršćanstvo bila snaga spasenja Raspeća, kad nema nigdje nikakvih dokaza da je itko bio ‘spašen’ na bilo koji vidljivi način i kad pisci Evanđelja izbjegavaju da to objasne. Oni možda nisu bili sposobni da to objasne, jer ni sam Pavao nije uspijevao donijeti odluku što je to značilo – između pokajanja i otkupnine, ponovnog izmirenja i izbjegavanja kazne, spasa od židovskog Zakona ili od demonskih sila ili od smrti same.
Pavao je vjerovao da je Bog odlučno intervenirao u povijesti i izbrisao prošlost. Inzistirao je da je stari poredak otišao potpuno, da sada "postoji novo stvorenje”(II Kor. 5. 17). U ovom promijenjenom svijetu čovjek mora "živjeti novi život” (Rim. 6.4), "postati posve novo stvorenje” (Gal. 6.15). Promjena je bila totalna i kompletna, tu je svježi novi početak. Dosta je ironično da bi se moglo smatrati da su Pavlove rječi, prije nego bilo kakvo djelo Božje, promijenile svijet i dale povijesti posve novi pravac. U ono vrijeme, međutim, Pavao je smatrao sebe i svoje sljedbenike kao one koji žive u jedinstvenom i urgentnom periodu, između Raspeća i Drugog Dolaska. Zemaljske stvari bile su mnogo nižeg prioriteta od religijskih. Kako možeš biti zabrinut što si rob ili se ženiš kad je konačna pobjeda nad zlom na pragu? (I Kor. 7.21, 7.27, 7. 29-31).
Ovaj stav pretvara Pavlov savjet u čudnu mješavinu društene diverzije i konformiteta. On je indiferentan prema sudovima ljudskog prava (I Kor. 4.3), ali savjetuje pokoravanje članova zajednice građanskim vlastima. Rim. 13. 1-7 daje nam zastrašujuću ideju da članovi parlamenta i kongremeni i poreznici mogu tvrditi da imaju božansko imenovanje jer svaki takav autoritet dolazi od Boga. Zanimljivo je da je ovaj savjet o pokoravanju imperijalnim vlastima adresiran na zajednicu u Rimu, iz koje su mnogi bili protjerani od Klaudija zbog stvaranja neprilika nekoliko godina ranije i koji će od Nerona biti okrivljeni za veliki požar Rima nekoliko godina kasnije.
Pavao također savjetuje poslušnost robova svojim gospodarima (Ef. 6.5-7), pa ipak je ideja da su slobodni čovjek i rob braća u Gospodinu (Filem. 16) i da svi imaju istog gospodara na nebu (Ef. 6.9) potkopala samu instituciju ropstva – na koncu.
Sve što je dolazilo od mesijanizma moralo je biti društveno i politički uznemirujuće; svako spominjanje kraljeva, revolucije i novog kraljevstva, suđenja od sile veće nego što je imperator. Za Pavla, međutim, ideja obične političke revolucije bila je trivijalna. Njegove zajednice trebale su izbjegavati neprilike sa zemaljskim vlastima jer su bile toliko irelevantne u usporedbi s Drugim Dolaskom.
Ideja o ovom Drugom Dolasku bila je, naravno, veoma potrebna. Kako bi Isus mogao biti Mesija ako su učenja govorila da se od Mesije očekuje da će donijeti kraj svijeta i kraljevstvo Božje? Isus je bio došao i bio žrtvovan a svijet je ipak, sa svim zlom u njemu, još bio živ. Vjernicima nije uopće bilo ništa bolje. Prema tome, pobjeda nad zlom je tek počela, ali nije bila dovršena: on će doći ponovno i sva obećanja će tada biti ispunjena (I Sol. 4.15-5.9). Štoviše, on će doći uskoro: "naše vrijeme je sve kraće” (I Kor. 7.29); "Bog mira će ubrzo satrti Sotonu” (Rim. 16.20); "oni među nama koji će još biti živi bit će uzneseni u oblake” (I Sol. 4.17). A nas evo tu, dvije tisuće godina kasnije, i još čekamo.
Na neki način, ovaj osjećaj ogromne nade preživio je neostvarivanje kraja svijeta: "vaša nada slave” (Kol. 1.27), "takva neiscrpna utjeha i tako sigurna nada” (II Sol. 2.16). Pavao je peobrazio vjeru Izraela u budućnost iz nade zajednice u osobni i individualni osjećaj nade. Kršćanstvo se preobrazilo – bez stvarnog autoriteta bilo Pavla ili mesijanista – od ideje o kraljevstvu na Zemlji u nadu u blaženstvo na nebu poslije smrti. Kroz naraštaje, kršćani su izdržali patnje i očaj zbog ovih divnih nada za budućnost; ili zbog ovih tužnih i strašnih, praznih obećanja.
Ovo je bilo moguće samo kroz vjeru, čiju važnost Pavao stalno iznova naglašava. Izrael se oslanjao na poslušnost pravilima Zakona više nego na vjeru (Rim. 9.31-32). Premda Pavao preporučuje dobro moralno ponašanje, on također smatra dobra djela rezultatom i podupiračem vjere. Neki elementi u crkvi počeli su brinuti u svezi s implikacijama tvrdnje da je za spasenje dovoljna vjera i kasnija poslanica, koja se pripisuje Jakovu, protivi se i čak satirizira sugestiju da je vjera bez dobrih djela dovoljna (Jakov 2. 14-26).
Pavao je zapravo prava varalica glede ovog koncepta vjere, izbjegavajući definiciju i pomičući stupove golmanskih vrata onako kako odgovara njegovim ciljevima. Za Židove, vjera je bila povjerenje u svog Boga da će voditi subinu njihove nacije kao Izabranog naroda. Za Pavla, vjera je značila potpuno nekritičko prihvaćanje onoga što je Pavao rekao da je Bog učinio i što je Pavao rekao da je raspeće i uskrsnuće značilo. Vjera je u biti značila lojalnost i pokoravanje njemu, ne samo povjerenje u Boga i odanost Bogu.
Pavao vara jer rabeći istu riječ, ‘vjera’, vjere u potpuno različite stvari identificiraju se i daje im se isti status i značenje. Pavao ističe da je Abraham bio ‘opravdan’ od Boga zbog njegove vjere (Rim. 4. 1-5); on nije mogao biti opravdan po Mojsijevu Zakonu, jer je živio prije Mojsija. Pavlova logika jest da ste onda i vi opravdani vjerom, bili pretvoreni u pravednu osobu i dobili novi status u Božjim očima. Problem je u tome da je on mislio da ste opravdani vjerom u Isusa, kako ga je tumačio Pavao.
Ovo sadrži u sebi rupu dovoljno veliku za mene da prođem skroz logičkom kočijom sa četiri konja ne dodirujući bočne zidove. Baš kao što je Abraham bio živ ranijeg datuma nego Mojsije, on je također živio prije Isusa. Ako je Abraham bio opravdan vjerom prije raspeća i uskrsnuća, onda vam nije potrebno ništa znati ili vjerovati u raspeće i uskrsnuće da bi bili spašeni, na potpuno isti način i s točno istim razlogom da vam ne treba Mojsijev zakon.
Pavao bi vjerojatno reagirao bijesom i prezirom na takav argument, pošto ne bi bio u stanju suprotstaviti se logikom. Imamo obilje dokaza da on nije bio impresioniran logikom ili racionalnim ili intelektualnim znanjem (Rim. 1.21-22; Kol. 2.8; I Kor. 1.19-21, 3. 18-19, 13.8). Ovo jedva da predstavlja nekakvo iznenađenje, jer je ponekad rabljeno da ga naprave budalom; Pavao nije dobro prolazio s atenskim filozofima (Djela 17. 17-18, 17.32). Nije bio glup čovjek ali je bio tako potpuno uvjeren u svoje otkrivenje da je racionalnost bila potpuno nepotrebna, kompletno irelevantna u usporedbi s tim.
I na kraju, bez obzira koliko milijuna sljedbenika prihvaćaju riječi bilo kojeg vjerskog vođe, nitko ne može demonstrirati nikakav metod dokazivanja da je ono što je njihov lider rekao ili vjerovao istinito ili točno. Kršćanstvo mora neizbježno počivati na iracionalnom temelju neodbranjive vjere.
Pa ipak, čak je i ova vjera bila predmetom Božje plemenitosti (Rim. 9.18). Bila je to milost Božja, dar naklonosti od božanstva koja je stajala na prvom mjestu i učinila vjeru mogućom (Rim. 3.24, Ef. 2.5). Još jedamput mi smo nemoćni i bespomoćni. I Židovi bi prigovorili protiv ovoga također. Ako je raspeće svejedno donijelo spasenje i ako će Bog dijeliti dar vjere, onda time postaje irelevantna slobodna ljudska odluka da se pokaje i zasluži oproštenje promjenom svog ponašanja.
Ovo nije samo religija kojoj nedostaje logike, ovo je filozoska i moralna paraliza. Pavao se ne bi složio s tim, jer je njegov osobni osjećaj bio ogromno oslobođenje, osobito zbog njegove slobode od stega Zakona (Gal. 5.1; II Kor. 3.17). On je stekao slobodu nežidova, koji je naveden da radi pravu stvar svojom vlastitom savješću iako nije znao zapovijedi Zakona (Rim. 2. 14-15). Pavao je volio rabiti kontrast između slobode i ropstva i paradoks da je naša sloboda kupljena a ipak smo sada robovi; naša sloboda od kandži zla i grijeha; naše robovanje Kristu (I Kor. 6.20, 7. 22-23).
Pavao je pozivao ljude da vole jedni druge (Rim. 12.10, 13.10; gal. 5.6). Ovo je blo od središnje važnosti, vitalno načelo života; poglavlje 13 Prve Poslanice Korinćanima je besmrtna pohvala ljubavi, u poeziji strasti i genija. Sve je došlo iz samog Pavla i nije bilo ‘primljena’ doktrina. ( Ne spominje da je Isus također pozivao na ljubav ili da bi ona trebala biti proširena i na neprijatelje.)
Osim vjere i ljubavi, drugi bitan zahtjev za puno članstvo u zajednici bilo je krštenje (Gal. 3.27; Rim. 6.3-4; Kol.2.12). Pavao nije na ovo gledao kao na neku vrstu površne geste. To je bila identifikacija i sudioništvo u pogrebu i uskrsnuću samog Krista, simbolizirano silaskom i izlaskom iz vode. Kršteni pojedinac, pošto je iskusio smrt svog ranijeg života, bio je očišćen i preobražen za novi život. Njegovo značenje je stoga bilo izravno povezano i poteklo od jednako ozbiljnog krštenja Ivana Krstitelja, ali sa preobražajem inspiriranim usksrnućem kao paralelom pokajanja, promjene srca i stava koju je zahtjevao Ivan.
Kakve god principe i praksu da su dijelili, Pavao i mesijanisti su ipak bili osuđeni na to da se sukobe. Oni koji sebe još uvijek smatraju vjernim Židovima ne bi se nikad mogli složiti s Pavlovim stavom prema Zakonu.
Views: 215 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz