Razumne opservacije o nastanku kršćanstva - 14 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Thursday
2016-12-08
0:11 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 14 » Razumne opservacije o nastanku kršćanstva
3:15 PM
Razumne opservacije o nastanku kršćanstva

Razumne opservacije o nastanku kršćanstva


GLAVA DVADESET ČETVRTA
ZNACI I ČUDA


Kod Marka, u 5.1-20, ima priča o čovjeku kojega je opsjeo demon, a Isus izliječio. Kad Isus pita nečisti duh kako se zove, ovaj odgovara,”Moje je ime Legija, jer nas je mnogo”. Isus šalje duhove u veliko krdo svinja koje pasu na obronku brda. Svinje se sjuriše niz liticu i utopiše u Galilejskom moru.

Razni antički rukopisi izvješćuju da se ovo dogodilo u zemlji Gerasenes, Gadarenes ili čak Gergesenes. Ovo je nesumnjivo odgovor ranih prepisivača na jedan zemljopisni problem. Znali su da ne može biti Gerasenes, pošto su vjerojatno znali da se Gerasa, koja se sada zove Jerash, nalazi više od trideset milja jugoistočno od Galilejskog mora, bez ikakvih strmih obronaka prema bilo kakvoj vodi. Gadara je bliže, samo oko pet milja od Mora. Pisari koji su Gerasenes prepravili u Gadarenes nisu čini se znali za malo selo na obali jezera koje se zvalo Khersa na istočnoj obali, koje je zvučalo kao Gerasa u usmenoj predaji.

Premda je takav detalj intrigantan i nudi ključ za lokaciju nekog pravog povijesnog događaja, čitava priča je i opet takva da su joj važnija značenja nego činjenice. Demon koji se zvao Legija je jasni simbol nazočnosti rimske sile. Biva upućen u svinje, koje su se smatrale najprljavijom i uopće nežidovskom životinjom. Onda su završile u moru. Ranije sam komentirao povećavanje demonskih opsjednuća u situacijama kolonijalne dominacije. Jasno je da ova priča, koja prikazuje osjećaje i snove židovskog otpora, potječe od mesijanista a ne iz poganske crkve.

Drugi proces koji treba imati na umu jest interakcija između parabole i čuda. Nešto što je prvobitno ispričano samo kao priča s namjerom da ilustrira neko značenje, moglo je kasnije biti dramatizirano, pretvoreno u čudesni događaj kako bi se poenta još snažnije istakla. Zamišljam da se upravo to dogodilo sa smokvom bez ploda, o kojoj Luka piše samo kao o paraboli (13.6-9). Matej i Marko na protiv prikazuju ovo kao događaj. Pričaju nam o loše raspoloženom Isusu koji je prokleo stablo smokve što na njemu nije bilo ploda kad je on bio gladan. Ovo bi naravno bilo nerazumno. Isus je kao rođeni Palestinac vrlo dobro znao da smokve nisu nikad zrele prije Pashe (kao što Marko priznaje u 11.13).

Mateju se baš nije dopalo to što je Marko uradio, jer kod Mateja drvo smokve odmah usahne (21.18-21). Marko je stavio Čišćenje hrama između kletve (11.14) i umiranja drva (11.20). Ne samo da je Hram sada beskoristan, kao što je bilo i drvo: cijela umetnuta scena bila je povezana sa sudbinom Jeruzalema i opet pod utjecajem spisa iz Starog zavjeta:

"Oni će biti srušeni kad budu kažnjeni, kaže Gospodin…Neće biti nikakvih smokava na drvu i njegovi listovi će usahnuti.” (Jer. 12-13)

"Zbog njihovih grešnih djela, ja ću ih istjerati iz svoje kuće. Neću ih više voljeti; svi njihovi vođe su buntovni…njihov korijen je usahnuo, neće više donijeti ploda.” (Hosea 9.15-16)

Sudbina stabla simbolizira božanski sud o starom Izraelu i pretkazuje kraj Hrama i uništenje Jeruzalema. Zbog odbacivanja Isusa, govori Markovo kršćanstvo, judaizam će usahnuti.

Jedan drugi primjer ovog odnosa između priče i čuda jest vjerojatno ono što nam kaže ime Lazar, koji je podignut iz mrtvih u Ivanovu evanđelju. Kod Luke, Lazar je naprosto lik u paraboli. Sugerira se da može biti poslat natrag na zemlju, podignut iz mrtvih, da bi se ohrabrilo pokajanje prije nego što bude prekasno; ali je ovo odbijeno. "Ako neće slušati ni Mojsija ni proroke, neće biti uvjereni čak i ako netko ustane iz mrtvih” (Luka 16.31). Možda je netko u ranoj crkvi mislio da će više ljudi biti stvarno uvjereni pretvaranjem ovoga u priču o Lazaru koji je doista ustao iz mrtvih.

Bilo je sigurno onih u ranoj crkvi koji su više voljeli priče o čudima nego druge metode izražavanja Isusova značenja. Pokušaj da se iz naših postojećih dokumenata izvuče neka ranija zbirka smišljeno aranžiranih, simbolički važnih čuda prilično je težak. Ima sveukupno oko tri tuceta čuda koji se pripisuju Isusu, a moramo imati na umu razlike u stilu i motivaciji evanđelista. Ivan jedva da je htio kazati bilo što, osim ako je mogao izvući teološku poentu iz toga; Marko je volio udvostručiti, bilo riječi ili fraze ili događaje, možda kao svoj način da nešto naglasi.

Pa ipak, čini se da postoje svijesno aranžirani ciklusi pet tipova čuda. Ovi su mogli biti skupljeni zajedno u nekoj ranoj fazi i korišteni neovisno i od Marka i od Ivana kao izvor. Unatoč velikim razlikama između njihovih evanđelja, Marko i Ivan koristili su ova čuda u istom redosljedu. Ova se lista oslanja na činjenicu da smo ‘izgubili’ podizanje Lazara iz novozavjetnog Marka, ali da smo ga ponovno otkrili u ‘Tajnom Markovom Evanđelju”:

1. Isus odnosi i bolest i grijeh: "Podigni svoj ležaj i hodaj”. Marko 2.1-12 i Ivan 5.¸1 –15.

2. Isus nahrani pet tisuća ljudi sa pet pogača i dvije ribe. Marko 6.33-44 i Ivan 6.1-15. Slijedi odmah u oba evanđelje ovo:

3. Isus hoda po vodi. Marko 6.45-52 i Ivan 6.16-21.

4. Isus vraća vid slijepome. Marko 8.22-26 i Ivan 9.1-11.

5. Isus podiže čovjeka iz mrtvih. Tajni Marko; između Marka 10.34 i 10.35; i Ivan 11.1-44.

Za ciljeve teologije i propovijedanja, takva je kolekcija bila idealna. Isus je najprije izliječitelj, koji otklanja i savladava snage zla koje su odgovorne za njega. Zatim se prave paralele sa pričom o egzodusu. Kao i Mojsije, Isus inicira čudesno hranjenje mnoštva ljudi u pustinji i tu je i čudesno prelaženje preko vode. Također, duhovna ‘hrana’ Isusova, mudrost njegovih izliječenja više je nego dovoljna za svakoga. Isus je uklonio glad i Isus skida sljepoću; on donosi prosvijetljenje, otvara oči onih koji prije nisu mogli ‘vidjeti’. Na kraju, u posljednjem simboličkom aktu, naslućujući svoje vlastito uskrsnuće, koje će doći također kao otkrivanje ‘života’ kojeg donosi Isus, on savladava i samu smrt.

Malo je znao prvobitni skupljač o tome da će ono što Isus započinje svojim pokretom doista postati egzodusom, izlaskom iz samog judaizma.

U Ivanovu evanđelju imamo ukupno samo sedam čuda. Prije gore navedenih pet, Ivan nam daje pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani (2.1-11) i liječenje na daljinu sina dvorskog dužnosnika (4.46-54). Pitam se da li je ova posljednja priča bila prvobitno priča koju imamo u Q, o liječenju sluge rimskog stotnika: zvaničnik kod Ivana vjerojatno treba da bude shvaćen također kao poganin, a podsjetite se da je riječ ‘sin’ i riječ za ‘slugu’ u grčkom ista riječ (pais).

Ivan izbjegava sve priče o egzorcizmu. On je svjesniji od sinoptičkih pisaca da su čuda prije simboli značenja nego izvješća o povijesti. On ih koristi veoma smišljeno na svoj način, nazivajući ih ‘znacima’, i ovo utječe na njegovo stvaranje novog materijala, kao i na njegovo organiziranje naslijeđenih tradicija. Pretvaranje vode u vino nalazi se samo kod Ivana. To je čista alegorija.

Vina na svadbi počinje nedostajati. Voda stoji u kamenim ćupovima za židovske rituale očišćenja, a predstavlja Mojsijev Zakon. Biva zamijenjena čudesnim Isusovim vinom: baš kako je židovski Zakon preživio svoju korisnost i bio zamijenjen spasenjem koje je donio Isus. Ovo nije forsiranje interpretacije u ovoj priči: židovska literatura redovno koristi vino kao simbol za Zakon, a vjenčanje je uobičajena metafora u Starom zavjetu koja simbolizira Božje odnose sa Izraelom.

Možda je ovo čudo također počelo kao priča ili je prosto izraslo iz autentične Isusove izreke o tome da nitko ne stavlja novo vino u stare vinske mješine (Marko 2.22, Matej 9.17, Luka 5.37, Toma 47)

Još jedna druga priča o čudu, koja nije prosto izvješće o jednom događaju, nego slojevita zbog pridodanog značenja, jest ona o Smirivanju Oluje (Marko 4.35-41, Mat 8.18-27, Luka 8.22-25). Učenici su pratili Isusa u čamcu preko Galilejskog mora. Isus spava, ali se diže žestoka oluja koja uplaši učenike. Oni bude Isusa, koji kori vjetar i more i sve se stišava.

Ovo nije priča o ‘vladanju’ nad bezličnim meteorološkim procesima. Riječi koje Isus rabi da bi stišao elemente iste su kao i riječi koje rabi da bi utišao demona kod Marka 1.25: ovo je priča o moći nad demonskim snagama, za koje se vjerovalo da žive u moru. Antički narodi uvijek su vidjeli snage prirode kao izraz moći bogova. Židovi su vjerovali da je božanska moć razdvojila Crveno more za Mojsija. Postoje reference kroz sve psalme i na drugim mjestima u Starom zavjetu na snagu oluje i mora (na pr. Psalm 69); na molbe Bogu, kad su osjećali da su zanemareni, da se probudi i pruži pomoć (Psalmi 35 i 44); te na sposobnost spavanja u neuznemirenom spokoju kao znaku potpunog povjerenja u Božju zaštitu (Psalm 4, Poslovice 3).

Rana crkva jako je voljela ovu priču. Ona je pružala dokaz o Isusovoj moći i umirujući podsjetnik da iako ponekad može izgledati da on spava, on nije ravnodušan prema njihovim nevoljama.

Možda je izvješće o Isusovu hodanju po vodi (Marko 6.47-50) samo još jedna ilustracija ove božanske moći nad neprijateljskim snagama mora. Možda se on nalazio u plićaku pa se radilo o pogrešnoj percepciji. Možda je čak ovo naraslo iz jednog krivog razumijevanja prijevoda: isti grčki prijedlog ‘epi’ može se prevesti kao ‘blizu’ mora, kao kod Ivana 21.1, ali i kao ‘na’ moru, kod Ivana 6.19.

Najvažnija priča o čudu koju treba pokušati razumjeti kako treba jest priča o ribi i pogačama. Ovo se pojavljuje šest puta u četiri evanđelja Novog zavjeta (dva puta kod Marka i Mateja i po jedamput kod Luke i Ivana).

Prvu verziju imamo kod Marka u 6.32-44. Velika masa ljudi okupila se oko Isusa i njegovih učenika i on ‘stade da ih poučava ponešto opširnije’. Postaje kasno i njegovi učenici kažu da bi masu trebalo otpustiti i poslati da nađu nešto za jelo. Isus kaže učenicima da im oni daju nešto da pojedu. Oni kažu, ‘Zar ćemo utrošiti dvije stotine denara za kruh koji će oni pojesti?’ Isus pita koliko hrane imaju i sve što su oni mogli pronaći bile su dvije ribe i pet pogača. Isus blagosiva hranu, lomi pogače i daje učenicima da podijele narodu. Svi jedu do sitosti i na kraju skupljaju dvanaest košara viškova. "Onih koji su jeli kruh bilo je pet tisuća ljudi”.

Isus i njegovi učenici odlaze čamcem. Učenici vide Isusa kako hoda po vodi, ali ‘oni su bili potpuno zabezeknuti, jer nisu razumjeli što je značilo čudo s kruhom; njihove glave bile su zatvorene’ (6.51-52). Očito, za one koji čitaju Bibliju kako treba, ovo je opet nešto sa duhovnim značenjem; ovo nije priča o fizičkom umnožavanju kruha ili ta rečenica ne bi imala nikakvog smisla.

Druga verzija se nalazi kod Marka, u 8.1-10. Mase su slijedile Isusa i on ne želi da ih otpusti gladne. Njegovi učenici kažu, ‘Gdje bi čovjek mogao naći toliko kruha da nahrani ove ljude na pustom mjestu kao što je ovo?’ (I sad, ako je ovo doista druga zgoda, a prvi put je sve doista bilo čudo, što bismo trebali zaključiti o ovom pitanju? Čudesno kratko pamćenje možda?)

Ovaj put imaju kod sebe sedam pogača. Isus blagosiva hranu, lomi kruh i daje učenicima da podijele. ‘Imali su i nekoliko malih riba’ (8.7) Svi jedu koliko hoće i na kraju skupljaju sedam košara ostataka. ‘A bilo je tamo oko četiri tisuće ljudi’. Opet Isus i njegovi učenici odlaze čamcem.

Pored naivnog pitanja učenika u ovoj tobožnjoj drugoj prilici, imamo obilato drugih razloga za vjerovanje da je prvobitno postojala samo jedna priča, a ne dvije. Ima i previše detaljnog verbalnog podudaranja: ‘Koliko kruha imate?’ (6.38 i 8.5); u obje zgode iste riječi rabe se da ih se posjedne na zemlju, Isus uzima i blagosliva i lomi i dijeli i svi ‘oni jedu koliko hoće’. I svaki put ostatci se skupljaju u košare, a Isus i njegovi učenici odlaze čamcem.

Naravno, ima i razlika, u broju pogača, naroda i košara. Riječ koja se rabi za košaru je također različita, u prvoj priči to je kophinos—tip košare koja je čini se bila rabljena među siromašnim Židovima u Rimu – i spyris, veća košara za ribu u drugoj. Zanimljivo pitanje jest--je li Marko rabio ovu tehniku dupliranja da bi pretvorio jednu priču u dvije, mijenjanjem nekih detalja? Ovo bi mu omogućilo da pojača kako Isusovu moć, tako i, u skladu s njegovim temama i motivima, neznanje i sljepilo učenika.

Alternativno objašnjenje bi bilo da Marko nije ni shvatio da reproducira alternativne verzije jednog jedinog prvobitnog događaja, koji je bio tako visoko cijenjen u ranoj crkvi da je prepričavan bezbroj puta, dobijajući različite detalje tijekom ponavljanja koje je išlo godinama. Bi li Marko doista bio tako naivan da pretpostavi da su bile dvije odvojene zgode u predajama koje je prikupio, zbog toga što su neki brojevi bili različiti?

Lako je zamisliti kako je ‘kruh’ bio viđen kao važan simbol, pa je netko jednostavno zbrojio pet i dva da bi u nekoj fazi ponovio priču rabeći sedam pogača i ne mareći da uopće spomene ribu. Marko je lako mogao sam namjerno uskladiti ove dvije verzije dodajući "Imali su i nešto malih riba” u drugoj verziji. Prvo, ovo je jedini ‘detalj’ bez određenog broja, i drugo, dok hranjenje pet tisuća završava "Skupiše dvanaest košara komadića kruha i ribe”, hranjenje četiri tisuće završava "Skupiše sedam košara ostataka”, bez ikakvog spominjanja ribe.

Jednostavna objašnjenja obično se pokazuju kao bolja od kompliciranih i nejasnih, ali je velika domišljatost bila potrebna u pokušaju kako objasniti značenje svih različitih brojeva. U prošlosti, u četvrtom stoljeću, crkva je sugerirala da priče simboliziraju davanje kruha života, s 5000 koji predstavljaju Židove i 4000 pogane. Možda je pet pogača bilo zamišljeno da predstavljaju pet knjiga Zakona; sedam pogača (ili košara) odnose se, kako je bilo rečeno, na 70 poganskih naroda u svijetu ili 70 prevoditelja Septuaginte, ili sedam đakona u ranoj crkvi (Djela 6.3-6). Dvanaest košara predstavljalo je 12 plemena Izraela.

Problem je u tome da, ako razmišljate u magičnim terminima, možete učiniti apsolutno sve što želite s brojevima. Pet pogača mogu predstavljati Isusa i prva četiri učenika, Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana (Marko 1.16-20). Ili bi mogli predstavljati pet slova imena Jesus (ili Judas). Ili pet čuda u bazičnom lancu priča o čudima. Dvije ribe bi mogle predstavljati Stari zavjet i Novi zavjet, ili Josipa i Mariju, ili Petra i Pavla, ili Lennnona i McCartneya. Toliko se zapletete da na kraju izgubite iz vida odakle je priča prvobitno došla i što se s njom dogodilo.

Prva važna poenta jest uporaba kruha u Starom zavjetu, kao simbola života i istine.

"Zašto potrošiti novac na nešto što nije kruh i vaš rad na nešto što ne zadovoljava? Slušajte, slušajte mene i jedite što je dobro i vaša duša će se obradovati najbogatijem jelu.” (Izaija, 55.2)

Pisac četvrtog evanđelja jasno je razumio o čemu se radilo u ovom čudu. Za njega je to bio ‘znak’ istine o samome Isusu i on je to doveo u vezu s onim drugim hranjenjem u pustinji, iz Egzodusa poglavlje 16, kad Bog šalje kruh Mojsiju. Mojsije je, naravno, primio Stari zavjet, a za Ivana, Isus je to zamijenio Novim zavjetom:

"Isus odgovori, ‘Zaista vam kažem, nije to bio Mojsije koji vam je dao kruh s neba, to je bio moj Otac koji vam daje kruh s neba, pravi kruh; jer Božji kruh je taj koji dolazi s neba I daje život svijetu… Ja sam kruh života. Tko dođe k meni neće nikada biti gladan; to vjeruje u mene neće nikada biti žedan.” (Ivan, 6.32-3, 35)

Druga važna stvar koju treba imati na umu jest često oslanjanje rane crkve na ‘dokaze’ kako su židovski sveti spisi upućivali na Isusa. U drugoj knjizi o Kraljevima nalazimo ovo izvješće o hranidbenom čudu proroka Eliše:

"Čovjek dođe iz Baal Shalisha, donoseči Božjem čovjeku dvadeset pogača ječmenog kruha ispečenog od prvog zrelog ploda, zajedno s nekoliko klasova ploda. ‘Dajte to narodu da jede’, reće Elisha. ‘Kako mogu ovo staviti pred stotinu ljudi?’ upita njegov poslužitelj. Ali Elisha odgovori, ‘Dajte to narodu da jede. Jer ovo je ono što Gospod govori: Jesti će i bit će i ostataka.’ Onda on stavi to pred njih i oni su jeli i bilo je i ostataka, baš kako je Gospod rekao.” (II Kraljevi 4.42-55)

Dvadeset pogača, nedovoljno za stotinu ljudi. Ali prorok progovori, Bog je na djelu, oni će svi jesti i bit će i ostataka. Bili itko mogao ozbiljno zamisliti da nema nikakve veze, ni grama inspiracije, nikakvog utjecaja iz svetih spisa na ono što Isus radi u ovoj priči o čudu?

U Ivanovom evanđelju (6.1-15), brojevi su isti kao u prvoj Markovoj priči – pet tisuća ljudi, pet pogača i dvije ribe, dvanaest košara ostataka. Međutim, Ivan opisuje pogače kao ječmene, iste kao u priči o Elishi. Ivan također spominje iznos novca, 200 denara, ali dok je Marko podrazumijevao da bi trošeći ovoliko novca bilo moguće kupiti dovoljno kruha za masu, Ivan kroz usta učemika Filipa kaže,”Dvije stotina denara donijelo bi samo toliko da svatko dobije mali komad” (6.7).

I sad, mi možemo zamisliti korijene priče, preuveličane u ponavljanju. Ako je Elisha bio manje značajan nego Isus, onda je Isus zasigurno mora biti u stanju nahraniti ‘preko stotinu’ ljudi sa ‘manje od dvadeset’ pogača. Možda se ovo onda pretvorilo u ‘stotine’ ljudi, dovoljno da pojedu vrijednost od 200 denara kruha. Skoro tisuću, oko tisuću ljudi, preko tisuću, tisuće ljudi. Četiri tisuće. Pet tisuća ljudi. U ovoj fazi već, Ivan je znao da je brojka od 200 denara, naslijeđena od neke ranije verzije, bila daleko nedovoljna da kupi kruha za pet tisuća ljudi.

Pogledajte kako nma stvari otkriva Matejevo evanđelje, pokazujući da je ovaj proces preuveličavanja još uvijek išao naprijed. Matej je koristio Marka kao izvor za ovu priču, ali tamo gdje je Marko rekao ‘pet tisuća ljudi’ (Marko 6.44), Matej kaže ‘pet tisuća ljudi, da i ne govorimo o ženama i djeci’. Da nije bilo zapisano u ovoj fazi, već bi bilo dobrano na putu ka šest do sedam tisuća. Isus bi morao bukirati Hollywood Bowl. Kako može čovjek u pustinji govoriti masi od pet tisuća ljudi bez PA sustava?

Ivanova verzija nažalost premješta priču dalje od ekstenzivnog poučavanja koje spominje Marko. Kod Ivana, učenje je uvijek o vjeri u Isusa (čak i ako je u njegovim vlastitim ustima). Ivan koristi priču da bi pokazao Isusovu moć. Ne spominje nikakvo učenje, niti opravdava hranjenje govoreći da su ljudi daleko od svojih kuća i hrane. To je ‘znak’ moći.

Pošto smo razmotrili pozadinu proročkog ispunjenja i oralnog preuveličavanja trebamo se sada vratiti na osnovne razloge za važnost ove priče u očima ranih Isusovih sljedbenika. Za Isusa je bilo karakteristično dijeljenje: on bi dijelio kruh sa bilo kim u otvorenom druženju za stolom; dijelio bi mudrost i ljubav sa svima koji su htjeli slušati. Isus ne bi nikad nikoga odbio, pa je tako u njegovu tadašnjem Kraljevstvu Božjem bilo uvijek više nego dovoljno mjesta za svakoga. Kako bolje ovo predstaviti?

Važnost podijeljenih obroka podvučena je činjenicom da je to postalo ritualom u kome je on bio pamćen i njegova nazočnost održavana u životu. U najranijim kršćanskim katakombama u Rimu, koje datiraju s kraja drugog stoljeća po Kristu, imamo crteže na zidovima koje pokazuju sedam ili jedanaest ljudi koji dijele stol, s objedom pred njima. Objed se sastoji od pet hljepčića i dvije ribice. Tu je bilo stvarno prvobitno čudo, život druženja za stolom u Kraljevstvu Božjem.

Razumjeti što ovo čudo znači nije umanjivanje isusa; to je samo razumijevanje suptilnosti i duhovnog značenja. Ali inzistirati na njemu kao fizičkom događaju, s tisućama ljudi koji jedu doslovni kruh donesen niotkuda, znači umanjivati sebe samoga kao inteligentnog ljudskog bića, koje ima moć rasuđivanja.

Postoji još jedna zanimljiva priča koja involvira ribu. U posljednjem poglavlju Ivanovom, uskrsli Isus kaže učenicima da izbace svoje prazne mreže na drugu stranu i onda moraju da je izvuku na obalu, ‘punu velike ribe, stopedeset i tri komada; i unatoč tome što ih je bilo toliko puno mreža se nije pokidala” (Ivan 21.11). Izneseno je nekoliko objašnjenja glede ovoga naizgled znatnog broja ribljih vrsta, da na primjer predstavljaju što se mislilo da je broj ribljih vrsta, ili je to bio broj ljudi u Ivanovoj zajednici. Istina bi mogla biti nešto više mistična ili magična.

Prvo, ako zbrojite brojeve od jedn do sedamnaest, rezultat je 153. Drugo imamo proročanstvo Ezekijela koje glasi kako slijedi:

"Ribari će stajati uz obalu; od En Gedija do En Eglaima bit će mjesta za prostiranje mreža." (Ezekijel 47-10)

Na prvi pogled, u židovskoj terminologiji studija okultnog značenja brojeva, 17 i 153 su brojevi koji su ne samo misteriozno povezani, nego su i numerički ekvivalenti mjesta koja se zovu En Gesi i En Eglaim. Ukoliko ovo nije samo neka fantastična koincidencija, onda je to samo još jedna indikacija ogromne psihološke razdljine između Ivana evanđelista i kršćanina današnjih dana.

Reference na ribarstvo mogu se očekivati ukoliko su najraniji učenici bili ribari. Kod Mateja u 13.47-50, Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko sa ribarskom mrežom, iz koje će na kraju vremena anđeli sortirati dobru ribu i odbaciti lošu ribu. Kad su se prvi učenici vezali za Isusa, biloje to nakon onoga kad im je on rekao "Slijedite me i ja ću vas pretvoriti u ribare ljudi” (Marko 1.17).

Matej je ponovio scenu (Mat. 4.18-22), smatrajući vjerojatno da je Isusov autoritet dovoljno opravdanje što će ovi obično radni ljudi odbaciti svoje mreže i svoje ranije živote i krenuti za njim. Luka je poželio da scena izgleda ‘razumnija’, da učenicima da dobar razlog da slijede Isusa. Ne može biti impresivnijeg razloga od čuda.

Luka je uzeo prva dva stiha iz poglavlja 4 kod Marka, gdje se toliko puno ljudi okuplja oko Isusa na obali da on mora uzeti čamac da ih poučava iz njega. Luka okreće ovo u Šimunovu barku (Luka 5.3). Između ovog dijela scene i poziva da budu ribari ljudi (5.10-11), Luka je umetnuo čudesni ribolov. Iako su cijelu noć radili i ništa nisu uhvatili, oni prihvaćaju Isusov prijedlog da opet bace svoje mreže i ‘oni uhvatiše u mrežu toliko veliki broj ribe da su im se mreže počele razdirati”.

Čini se da je prvobitno ova priča mogla lako biti priča o čudu poslije uskrsnuća pa je zato u biti to ista priča koja se našla na kraju poglavlja 21 kod Ivana. Pogledajte sljedeće stihove:

"Kad je Šimun Petar ovo vidio pao je pred Isusova koljena govoreći, ‘Ostavi me Gospodine, ja sam grešan čovjek’.” (Luka 5.8)

Imamo ovdje dvije poente. Prva je da se ovaj učenik naziva ‘Šimunom Petrom’ u ovom stihu, ali samo ‘Šimunom’ u stihovima prije i poslije. Ne spominje se više ni kao ‘Šimun koga je on nazvao Petrom’sve do Luka u 6.14. Ovo zbog toga izgleda kao scena koja je ‘projicirana unazad’bez da je ime bilo popravljeno. Druga poenta je da, unutar konteksta priča koje je polako prihvaćala rana crkva, ispovijed Šimuna Petra da je on grešan čovjek ima puno više smislaposlje uskrsnuća i nakon što je tri puta zanijekao Isusa. U Lukinoj fazi priče naprosto izgleda kao isforsirana i artificijelna, prije nego nekakav izraz poniznosti pred očitom božanskom moći.

Priče o čudima očito imaju mnoge slojeve značenja, literarnog, psihološkog i teološkog. One su daleko fascinantnije ako ih ne uzimamo naivno kao povijest.
Views: 214 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz