Židovi sa vlastitim osobinama
Tko su bili ovi Galilejci koji su živjeli u Isusovoj zemlji? Prorok
Izaija, iz židovskog glavnog grada Jeruzalema, govorio je o Galileji
plemenitih ljudi. Nikada nije bio posve siguran. Ne znamo točno što se
dogodilo sa sjevernim plemenima nakon što su Asirci osvojili teritorij i
pretvorili Galileju u provinciju Asirije. Sve do nedavno se mislilo da
su Asirci deportirali samo vladajuće klase, ostavljajući seljake da
obrađuju svoju zemlju. Međutim, najnovija iskopavanja konstatiraju
veliki nestanak stanovništva tijekom ovog perioda. Vjerojatno je da je
ostao samo mali broj ovih seljaka.
Ne znamo praktično ništa o ovim Galilejcima koji su živjeli daleko od
Jeruzalema, na teritoriju koji su tijekom šest stoljeća napadali Asirci,
Babilonci, Perzijanci, Ptolomejci i Seleukidi. Vjerojatno su ostali
vjerni Yahvi, Bogu Izraela, i sačuvali velike predaje o Izlasku,
Mojsijevom zakonu ili slavljenju subote, ali ne bez teškoća. S jedne
strane, nisu posjedovali središte kulta kao što je Jeruzalem. S druge,
nisu računali sa domaćom svećeničkom aristokracijom ili vladajućom
klasom koja bi mogla čuvati i gajiti tradiciju Izraela, kao što je bio
slučaj u Judeji. Zato nema ničeg čudnog u tome što su se razvile
tradicije, običaji i lokalna praksa, ponešto drugačija od one koja je
postojala u Judeji.
Poslije bune Makabejaca desio se važan događaj. Asmonejski suvereni
Judeje podredili su Galileju jeruzalemskoj Državi-Hramu i prinudili
njene stanovnike da žive prema židovskim zakonima. Ne bi trebalo da im
je teško pala integracija, jer su se i sami osjećali pripadnicima
židovskog naroda Saveza. Pa ipak, poslije toliko stoljeća odvojenosti od
Jeruzalema, nisu bili naviknuti živjeti u podređenosti prema visokim
svećenicima, Hram je bio, bez sumnje, kuća Božja, ali je sada
predstavljao i središte moći koja ih je izravno potčinjavala sustavu
skupljanja desetine i ostalih svetih poreza.
Kolonizacija koju su poticali vladajući Asmonejci doprinijela je na
odlučujući način integraciji i asimilaciji Galileje unutar židovske
države. Izgleda da su se mnoge židovske porodice iz Judeje preselile da
obrađuju zemlju u Galileji. U svakom slučaju, stanovnici Galileje koji
su bili Isusovi suvremenici mogu se s punim pravom nazvati Židovima.
Njihovi vjerski korijeni nalaze se u Judeji. I stvarno, Rim, Herod i
Antipa tretirali su ih kao Židove, poštujući njihove tradicije i vjeru. S
druge strane, iskopavanja nude neupitne podatke o židovskom karakteru
Galileje koju je poznavao Isus. Posvuda se pojavljuju ‘miqwaot’ odnosno
bazenčići za očišćenje: Galilejci su prakticirali iste rituale očišćenja
kao i stanovnici Judeje. Odsustvo svinje u prehrani, posude od kamena
ili tip pogreba jasno govore da pripadaju židovskoj religiji.
Geografski, Galileja je neka vrsta otoka okruženog važnim helenističkim
gradovima. Na jugu, u neprijateljskoj regiji Samariji, diže se Sebaste,
novi glavni grad sa izrazitim helenističkim utjecajem; na zapadu, na
obali Mediterana, ističu se tri važna urbana središta: Tolemaida, sa
snažnim utjecajem u ravnici Yizreelu, te Tir i Sidon, koji su ostavljali
tragove svoje nazočnosti u graničnim područjima sjevera; na istoku se
nalazio Dekapolis, važna konfederacija gradova koji su sačinjavali
najjače žarište helenističkog razvoja u tom dijelu zemlje. Kad je Pompej
oganizirao regiju dao je ovoj skupini od deset gradova vlastiti statut i
izravno ih uključio u novu rimsku provincju Siriju.
Pa ipak, usred ovog snažnog helenističkog okruženja, Galileja izgleda u
Isusovo vrijeme kao savršeno definirana regija, sa drugačijim
stanovništvom, povezana sa Judejom sa svojom vlastitom osobnošću. Čak se
ni u Sefori i Tiberijadi ne primjećuju pokazatelji nekog značajnog
broja rimskih, grčkih ili sirofeničanskih nežidova. Ova dva grada su se
helenizirala nešto više od ostatka Galileje, ali su i dalje ostali
židovski gradovi.
Nije lako precizno saznati kako je u Galileji doživljavana vjerska
povezanost sa Jeruzalemom. Postojala je svakako geografska i duhovna
distanca. Nikada Galilejci nisu doživjeli tako intenzivan vjerski
utjecaj kao stanovnici Jeruzalema ili seljaci u judaističkim selima oko
njega. Nazočnost pismoznanaca ili učitelja zakona čini se da nije nikada
bila jako aktivna. Kada su Isus i njegovi učenici odlazili u Jeruzalem,
prelazili su na neki način neku barijeru, jer su dolazili sa
zemljopisnih margina judaizma u Galileji do njegova središta. Pa ipak,
Jeruzalem je igrao nezamjenjivu simboličku ulogu i zračio je za
Galilejce privlačnost sa kojom se nisu mogle usporediti ni Sefora niti
Tiberijada. Saznajemo od Josipa Flavija da su Galilejci hodočastili u
Jeruzalem. Mnogi su među njima sigurno imali nekog djeda ili otca
rođenog u Judeji i kotakti među obiteljimam su se i dalje održavali. S
druge strane, hodočašćenje nije bilo samo vjerski fenomen, nego i veoma
važan društveni događaj. Hodočasnici su sudjelovali u vjerskim
svečanostima, ali su u isto vrijeme jeli, pili, pjevali i obavljali
svoje male kupovine. Vjerske svečanosti su predstavljale veoma
atraktivni sveti odmor.
S druge strane, može se razumjeti da su Galilejci na osobit način
cijenili izraelske tradicije sjevera, gdje je bila ukliještena Galileja.
U evanđeoskim izvorima govori se o prorocima sjevera, kao što su Ilija,
Elisej ili Jona, ali gotovo da se uopće ne govori ništa o kraljevima i
svećenicima, tipičnim ličnostima Jeruzalema i Judeje. Govori se o
Izraelcima kao sinovima Abrahamovim, a izbjegava se teologija Siona i
svetog grada. Vjerojatno je da su Galilejci bili navikli na opušteniju
interpretaciju zakona i da su bili manje striktni nego u Judeji u
pogledu izvjesnih pravila čistoće.
U Galileji se govorio aramejski, jezik koji je počeo polako potiskivati
hebrejski poslije asirske ekspanzije. To je bio Isusov maternji jezik. U
njegovoj se kući govorilo na aramejskom i njegove prve riječi kojima je
zvao svoje roditelje bile su abba’ i imma’. Bio je to bez sumnje jezik
na kojem je objavio svoju poruku, pošto je židovsko stanovništvo, kako u
Galileji tako i u Judeji, u svakodnevnom životu govorilo aramejski. I
danas postoje jasni ostatci aramejskog jezika u tekstu evanđelja.
Galilejci su govorili aramejski sa nekim crtama koje su ga razlikovale
od Židova u Judeji. Konkretno, nisu dobro izgovarali guturalne glasove,
pa su bili predmetom šala i ismijavanja u glavnom gradu. Isusa je,
jednako kao i Petra, odavao njegov naglasak, koji je govorio o njegovu
galilejskom podrijetlu.
Hebrejski, koji je bio jezik Izraela u vremenima velikih proroka, opao
je mnogo poslije progonstva u Babilon, ali se nije potpuno izgubio. U
Isusovo vrijeme još se uvijek govorio u nekim mjestima Judeje, ali se
održavao prije svega kao sveti jezik, na kojem su bili napisane knjige
zakona, a koristio se u hramskom kultu i u nekim molitvama. Pismoznanci
su njim vladali savršeno, pa su se s njim služili i u debatama. Međutim,
narod ga nije dobro razumio; kad su se u sinagogama čitala Sveta Pisma
na hebrejskom, tekst se prevodio i komentirao na aramejskom. Vjerovatno
je da je Isus ima nešto znanja o biblijskom hebrejskom, ali se čini da
ga nije redovito govorio u običnom razgovoru.
Počev od helezinatorskog poticaja Aleksandra Velikog, grčki je sve više
puštao korijenje na osvojenim teritorijima, pretvarajući se u zvanični
jezik kulture, administracije i trgovinske razmjene. Nešto od toga
dogodilo se i u Galileji i Judeji. Nije istisnuo aramejski, ali se
dobrim dijelom pretvorio u jezik koji su rabili članovi herodovskog
dvora, vladajuće klase i dužnosnici u administraciji. U Sefori se grčki
govorio možda više nego u Tiberijadi, ali je u oba grada aramejski ostao
živ. Grčki su također poznavali svećenička aristokracija i vladajući
slojevi u Jeruzalemu. Postoje indicije da je u Isusovo vrijeme bilo
dvojezičnih ljudi koji su govorili aramejski, ali su bili u stanju i
poslužiti se rudimentarnim grčkim.
Isus je, bez sumnje, govorio i mislio na aramejskom, ali je njegov
kontakt sa grčkim jezikom bio možda intenzivniji nego što to mi obično
mislimo, prije svega ako se je, tražeći posao, približio Sefori. U
njegovoj skupini sljedbenika neki su govorili grčki. Skupljač poreza kao
što je bio Levi morao ga je znati da bi vršio svoju profesiju. Andrija i
Filip, koji su nosili grčka imena i bili podrijetlom iz Betsaide
(Cezareja Filipova), sigurno su govorili grčki, pa su mogli pomoći Isusu
u komunikaciji sa nežidovskim osobama, kao što je bio slučaj u
Sirofeniciji.
Dolazak Rimljana nije uspio nametnuti latinski. Kako izgleda, koristili
su ga isključivo rimski dužnosnici i vojnici. Točno je da su se na
zgradama, na vodovodima i javnim spomenicima klesali natpisi na
latinskom, ali ljudi nisu razumijevali sadržaj. Nema razloga za pomisao
da je Isus govorio latinski. I tako, u jednom toliko lingvistički
složenom okolišu, Isus je bio Galilejac iz seoskog ambijenta, koji je
učio ljude na svom maternjem jeziku, aramejskom; poznavao je vjerovatno
biblijski hebrejski, toliko da bi razumio i citirao iz Pisama; možda je
ponešto branio na grčkom, a latinski nije poznavao.
|
