GLAVA ČETRNAESTA - 20 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Thursday
2016-12-08
0:08 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 20 » GLAVA ČETRNAESTA
8:56 AM
GLAVA ČETRNAESTA

GLAVA ČETRNAESTA
KUKAVIČJE JAJE U GNIJEZDU

Pavao je rođen u sofisticiranom i kozmoplitskom gradu Tarzu (Tarsus) u Ciliciji, regiji u jugoistočnoj Maloj Aziji. Grad Tarz još postoji, bizu Adane u današnjoj centralno-južnoj Turskoj. U Pavlovo vrijeme, premda je Cilicija bila dio rimske pokrajine Sirija-Cilicija, Tarz je bio jedan od ‘slobodnih’ gradova. Ovaj povlašteni položaj značio je da je imao samoupravu i veliki stupanj nezavisnosti.
Pavao je vjerojatno rođen otprilike u isto vrijeme kad i Isus. On je tvrdio da potječe iz židovskog plemena Benjamin i da je strogi farizej (Fil. 3.5). Njegov otac bio je židovski trgovac u Tarzu. On je bio tkalac platna za šatore, pokrivače i cipele rabeći kozju dlaku koja se prema samoj pokrajini zvala cilicij. Pavao je naučio ovaj zanat od svog oca na tradicionalni način. U kasnijim godinama, kao Kristov apostol, Pavao je ponekad morao prihvatiti financijsku pomoć od ranih crkvenih zajednica (Fil. 4. 15-16), ali je uvijek ostao ponosan i inzistirao na tome da zaradi za život radeći u svom zanatu gdje god je išao (I Kor. 4.12, I Sol. 2.9, Djela 20.34).
Prema Djelima 22.28, Pavao je također po rođenju bio rimski građanin. Prema tome, treba pretpostaviti da je prvobitno ova povlastica data njegovu ocu, što nije bilo uobičajeno za Židove. Posve je moguće da mu je data jer je bio oslobođeni rob ili ratni zarobljenik; alternativno objašnjenje bi moglo biti da je to bila nagrada za usluge koje je učinio rimskim vlastima.
Pavao je stoga bio neobično multikulturalan, rođen u židovskoj obitelji s rimskim državljanstvom u grčkom gradu. Možda je ovo razlog zašto je njegovo židovsko ime Saul ponekad bilo zamjenjivano s najbližim rimskim ekvivalentom Paulus odnosno Pavao.
Za Židove u heleniziranim gradovima uvijek je postojao osjećaj napetosti zbog striktnog ili legalističkog stava prema svom judaizmu u okruženju potencijalnog onečišćenja u nežidovskom svijetu. Možda je Pavlova obitelj bila osobito represivna i neurotična glede zahtjeva Zakona. Stalna svijest o pravilima i krivnji, te osjećaj grijeha zbog neživljenja u skladu sa strogim Božjim zahtjevima, mogla bi biti razlogom velikih unutarnjih konflikata kod Pavla. Za Židova, za vjernog štovatelja svetih spisa, nije bilo nikakvog prihvatljivog bijega, nikakvog načina da sebi stvori osjećaj oslobođenja.
Kao što smo već primijetili, Pavao nije bio u Jeruzalemu kad je počeo progoniti prvu skupinu mesijanista, ‘crkve Kristove’. Možda je to bilo u Damasku, još jednom ‘slobodnom’ gradu. Ovo bi moglo biti samo nekoliko godina poslije Raspeća.
Nije nam poznato kako je Pavao shvatio njihovu poruku u to vrijeme. Možda je jednostavno bio izbezumljen uvredljivom sugestijom da je Mesija ‘visio na drvetu’. Možda je skupinu pokrenuo neki od prvobitnih Isusovih sljedbenika, koji je razumio da čovjek ne smije dozvoliti da strogo pokoravanje židovskom Zakonu stoji na putu ljubavi, pa prema tome i toleranciji prem strancima. Ako je to tako, Pavao je mogao podsvijesno biti ljubomoran na njihovo osjećanje slobode, dok je istovremeno zvanično morao izražavati bijes protiv ovakvih devijantnih učenja.
On je svakako morao biti žestok i elokventan protivnik. Možda je predstavljao neku osobito pobožnu i poštovanu skupinu Židova. Ne znamo točno u čemu se sastojalo ‘proganjanje’. Moglo je ići od debate o biblijskim interpretacijama do prijetnje istjerivanjem iz sinagoge zbog vjerovanja u doktrine koje su starješinama bile neprihvatljive. Pavlova vlastita priznanja o ovoj aktivnosti progona (Fil. 3.6 i Gal. 1.13, 1.23) napisana su mnogo godina kasnije i možda su preuveličana, što bi bilo posve prirodno za obraćenika koji daje izjave o svojoj vlastitoj prošlosti.
Cijelog svog života Pavao je imao akutni osjećaj grijeha. On na to nije gledao kao na običan propust da bude dovoljno moralan, nego kao moćnu nutarnju snagu s kojom se morao boriti (Rim. 7 15-24). On bi zasigurno trpio veliku podsvijesnu konfuziju ako je bio angažiran u progonu devijacija od židovske ortodoksnosti, dok je istovremeno dio njegova vlastitog bića postajao svijestan da poštovanje Zakona naprosto nije dovoljno da spasi svijet od snaga zla.
Pavlovi vlastiti stavovi i respektabilna prošlost ne bi mu nikad dopustili da svijesno bude ‘pridobijen’ idealima mesijanista njihovom logikom ili možda primjerom koji su davali. Nutarnje napetosti i stresovi mogu biti negirani svijesnom osobnošću, ili takva osobnost može činiti nemogućim da se oni priznaju. Ako dostignu nepodnošljivu razinu, podsvijesni duh ima čitav niz mehanizama bijega. Kreću se od manjih fizičkih navika preko privremenih nervnih slomova do ozbiljnih psihotičnih stanja, kao što je na primjer višestruki poremećaj ličnosti.
Drugo rješenje podsvijesti jest iskustvo konverzije. Ovo je način da se prizna da postoje karakteristike vlastitog života koje više niste u stanju trpjeti i da će od sada sve biti drugačije zbog vaše transformacije.
Ne želim umanjivati značaj mističnih ili religioznih iskustava, koja su od ogromne osobne važnosti za osobu koja ih je doživjela. Također, ‘jednostavna’ objašnjenja prethodnih podsvijesnih napetosti nisu u mnogim i mnogim slučajevima ni adekvatna ni prikladna. Međutim, svaki naraštaj u svakoj kulturi ima ljude koji dožive zrake svjetlosti i sveobuhvatni osjećaj značenja i jedinstva. Daleko od toga da je takvo iskustvo bilo dato isključivo Pavlu iz Tarza. Samo su njegova naknadna objašnjenja bila veoma izrazito individualna.
Ova iskustva su uvijek osobno i kulturalno uvjetovana. U Indiji odnose se i na Budu ili indijskog boga. Samo u katoličkim zemljama ona uvijek involviraju Djevicu Mariju. Samo poslije izuma naučne fantastike involviraju i vanzemaljska bića. U Pavlovim danima nije bilo multikulturalnih studija misticizma, niti bilo kakvih istraživača psihologa koji bi mu mogli objasniti da promijenjeno stanje svijesti ne donosi novu informaciju izvana, niti stvaraju novu vjeru za koju nikakvi psihološki ili emocionalni temelji nisu već bili postavljeni. Bilo je samo ljudi koji su mislili da je Bog za sve odgovoran.
Bilo je to dok je putovao u Damask u Siriji, na jednu od svojih misija progona, kad je Pavao bio shrvan zasljepljujućom vizijom koja ga je srušila na zemlju. On je vjerovao da je čuo glas Isusa koji ga pita zašto ga progoni. Ovo iskustvo je bilo tako moćno da je potpuno transformiralo Pavla. Utjecalo je na njegovu svaku riječ i akciju kroz ostatak njegova života i preko njega, doista, transformiralo cijeli svijet.
Kad se oporavio, on nije samo prestao progoniti Kristovu crkvu; nije samo postao sljedbenikom, već jednim od njenih najvećih glasnogovornika i misionara. Bio je potpuno siguran da je ova vizija došla od Boga i u svojim kasnijim tvrdnjama tumačio ju je tako da mu se ukazao sam Isus (I Kor. 9.1, 15.8, Gal. 1. 15-16). Godinama i godinama kasnije, to je bio temelj svog njegovog propovijedanja. Čak i prije razvijanja bilo kakve teološke ideje, Pavao je zasigurno išao naokolo pokušavajući prenijeti drugim ljudima kakvo je bilo to njegovo iskustvo i što je ono značilo. Djela Apostolska nisu repetitivno štivo i ne daju nam čak ni minimalni spomen Pavlovih ideja i teologije, ali opisuju njegovo obraćenje tri puta (Djela 9. 3-9; 22. 6-11; 26. 12-20).
U svojoj vlastitoj glavi Pavao nije odbacio sam Zakon, ali je konačno odbacio svoje osjećanje da je zarobljenik Zakona. Njegov stav prema Zakonu nije bio neka kasnija ‘koncesija’, da bi pokušao obratiti i neke među poganima, kao što bismo mogli reći čitajući njegova Pisma koja sada čine dio Novog zavjeta.
Možda ima neke ironije u tome da je i Isus također mislio da Zakon nije dovoljan, jer koliko se može vidjeti Pavao to nikad nije čuo od mesijanista (od kojih su mnogi vjerojatno već bili počeli potiskivati takvu neortodoksnu ideju). Pavao nikad ne rabi Isusove riječi da bi potkrijepio ideju o neadekvatnosti Zakona. Pavao je ovo osjećao na drugačiji način nego Isus i zbog drugačijih razloga. Njegovo ranije osjećanje da je način na koji je umro Mesija bilo strašno zlo sada je također doživjelo transformaciju. Upravo tumačenje Isusove smrti, a ne bilo što iz njegova života, pružilo je Pavlu značenje i opravdanje ne samo o neadekvatnosti nego i o kraju Zakona.
Pavao se pridružio mesijanskoj zajednici u Damasku. Za samo nekoliko dana počeo je propovijedati o svom iskustvu (Djela 9. 19-20). Mora biti da je imao težak karakter, jer je bio prisiljen bježati iz grada. Djela krive za ovo ‘Židove’ (Djela 9.23), ali sam Pavao nam kaže da su krive bile gradske vlasti (II Kor. 11.32). Čitatelj Djela mora se podsjetiti da su Djela napisali kršćani desetljećima kasnije, ali u tridesetim godinama Pavao i ostatak zajednice bili su Židovi koji su, eto, vjerovali u Isusovo mesijanstvo; u to vrijeme još nije bilo ‘kršćana’.
Pavao je otišao u Arabiju, gdje je, kako treba pretpostaviti, putovao naokolo pričajući ljudima o svom iskustvu, a kasnije se vratio u Damask. U svom Pismu (Poslanici) Galaćanima, Pavao naglašava svoju potpunu neovisnost od jeruzalemske zajednice. Tek tri godine kasnije otišao je posjetiti Kefu (Šimuna Petra) i ostao s njim petnaest dana (Gal. 1.18). To će biti posljednji put da posjećuje Jeruzalem za više od jednog desetljeća (Gal. 2.1). U godinama između toga bit će misionar u Siriji i Ciliciji.
Malo znao o njemu tijekom ovih godina; mora biti da je razvijao svoje ideje dok je propovijedao, uključujući svoje uvjerenje da je bio namijenjen biti apostolom za nežidove. Što god da mu je Petar rekao, Pavao nije imao nikakve osobne uspomene na povijesnog Isusa da bi ga oživio. Nekoliko opskurnih mudrih izreka, priče o egzorcizmu i druženje za otvorenim stolom; ovo, uz primjenu svetih spisa o Sluzi Patniku, nije moglo biti Pavlu dovoljno. To nije moglo biti dovoljno za objašnjenje njegova vlastitog iskustva, koje je morao analizirati na svoj način.
Godinama kasnije, Pavao će tvrditi da njegovo naimenovaje za apostola nežidovima ide unazad do vremena njegova obraćeničkog iskustva (Gal. 1.16). Međutim, pokazatelji u Djelima Apostolskim otkrivaju da ono što se stvarno dogodilo jest da je Pavao u početku vidio značenje Isusa kao poruku Židovima o jedinstvenoj vrsti mesijanstva. U početku, kao i drugi mesijanisti, Pavao je propovijedao drugim Židovima. Kako su prolazile godine i kako se razvijalo njegovo osebujno učenje, njegovu je poruku odbacivalo sve više i više Židova.
Gdje je otišao propovijedati prvi put u Damasku? U sinagogu (Djela 9.20). Gdje je otišao i kojega dana kad je posjetio pisidijsku Antiohiju? "U sinagogu u subotu” (Djela 13.14). Pogledajmo ovo:
"U Ikoniju oni odoše u sinagogu.” (Djela 14.1)
"Na kraju oni dođoše do Soluna, gdje je postojala židovska sinagoga. Pavao je kao obično predstavio sebe i kroz tri uzastopne subote razvijao argumente za njih iz svetih spisa… (Djela 17. 1-2)
"…poslao Pavla i Silasa u Bereju, gdje su posjetili židovsku sinagogu čim su tamo stigli.” (Djela 17.10)
"…u Korint… Svake subote običavao je držati debate u sinagogama.” (Djela 18. 1,4)
"Kad stigoše u Efez, on ih je napustio, ali je prvo otišao sam u sinagogu da debatira sa Židovima.” (Djela 18.19)
Očito, ovaj čovjek nije počeo kao ‘apostol za nežidove!
Kontroverze u sinagogama privukle su značajnu pozornost kod onih koji su se ‘bojali Boga’, Grka koji su osjećali simpatije za judaizam. Kad je većina Židova odbila suglasiti se s Pavlovima tumačenjima, ponekad bi skupina drugova podržala njega; oni bi napustili (ili bili istjerani) sa debate u sinagogi i počeli se sastajati u drugoj sobi. Ovo se dogodilo, na primjer, u Korintu (Djela 18. 7-8) i u Efezu (Djela 19. 9-10).
Uvjeren da je on imao poruku od Boga, nije bilo nikakve šanse da Pavao protumači ovo odbacivanje od Židova kao znak da je poruka pogrešna ili da je njegova misija propala. U Pavlovoj svijesti raslo je uvjerenje da je sve to bila namjera Božja, da su Židovi imali svoju šansu i da je njegova sudbina da evanđelje prenese nežidovima. Na kraju krajeva, Židovi su inzistirali da postoji samo jedan Bog, pa onda je to bio i Bog nežidova također (Rim. 3.29-30, 10.12). Djela nam govore o dvjema prilikama kad je donesena ova ‘odluka’ da se okrene nežidovima, prvi put (Djela 13.46) u pisidijskoj Antiohiji (Antiohija u Pisidiji je grad koji treba razlikovati od Antiohije, glavnog grada Sirije), i kasnije u Korintu (Djela 18.6).
Iako mu je godinu dana baza bila u sirijskoj Antiohiji (Antakija), očito je da je Pavao putovao dosta daleko, pješke ili brodom, preko velikog dijela teritorija koji danas pripada Turskoj i Grčkoj. Mora biti da je posjedovao totalnu predanost i velike rezerve hrabrosti, te također, kakve god bile bolesti od kojih je bolovao, veliku izdržljivost. Bez obzira sa koliko se opozicije i maltretiranja susreo, on je osjećao poticaj da nastavi propovijedati kamo god pošao.
U Drugoj Poslanici Korinćanima (11.21-27, Pavao govori o strahovitoj razini teškoća koje je pretrpio na svojim putovanjima: 39 udaraca bičem u pet različitih prilika, uhićenja, brodolom ne jedamput nego tri puta, kamenovanje, udaranje štapovima; sve ovo i plus hladnoću, žeđ, da i ne spominjemo izranavljena stopala. Iznenađujuće malo od ovoga nalazimo u Djelima, ali nije nikakvo čudo da je rana crkva osjećala prema njemu divljenje kao prema vrhunskom misionaru i najvišem primjeru što se sve može izdržati ako vam je vjera dovoljno jaka.
Uz nešto što je moglo biti prilično oprezno podržavanje od strane jeruzalemskih mesijanista, Pavao je krenuo na svoje prvo veliko misionarsko putovanje negdje oko 45. godine poslije Krista. Iz Sirije je otišao na Cipar i u Malu Aziju. Putovanje je trajalo nekoliko godina, sve do negdje 49. godine. U njegovoj pratnji bio je Barnaba. Bez sumnje, njihove su upute bile da govore prvo u židovskim sinagogama, a onda eventualno pokušati obratiti najprikladnije nežidove.
Kao što smo vidjeli, suočen sa sve češćim protivljenjima u sinagogama, Pavao se sve više okretao nežidovima. Ovo je često bilo praćeno (prema Djelima) neprijateljstvom Židova, što se uzrokovalo neprilike sa vlastima ovih samoupravnih gradova. Pavao i njegovi pratitelji viđeni su kao uzročnici neprilika i prisiljavani na odlazak, možda nakon prethodne kazne ili progona.
Ponekad je možda Pavlovo rimsko državljanstvo spašavalo njegov život. Rimski građani su bili zaštićeni zakonom protiv batinanja bez suđenja. Na svom drugom velikom misionarskom putovanju u gradu Filipi Pavao je bio bičevan i bačen u tamnicu, ali su vlasti bile užasnute kad su otkrile da je on rimski građanin, pa je pušten i zamoljen da odmah napusti grad (Djela 16. 38-39).
Ovo drugo putovanje, možda između 50. i 53. godine, pokrivalo je velike razdaljine, iz Sirije preko Male Azije do Makedonije i Ahaje (Grčke). Pavao je bio u svađi sa Barnabom – na razloge za ovo vratit ću se kasnije – pa ga je ovaj put pratio Silas. Pavao je izdržao neprilike i avanture kao i obično, ali je također i uspostavio crkve u Korintu (gdje je Pavao proveo više od godnu i po dana) i u Efezu.
Korint je bio glavni grad rimske pokrajine Ahaje. Ovdje su Židovi pokušali stvoriti Pavlu neprilike iznoseći optužbe protiv njega, pa je izveden pred upravitelja Galija. Ovo nam daje povijesno sidro, jer znamo iz izvora neovisnih o Bibliji da je Galio bio prokonzul (upravitelj) ove pokrajine u 52. godini poslije Krista. Galio je, kako izgleda, shvatio da je ovo u biti unutrašnja židovska svađa. Ne želeći biti upleten, odbacio je optužbe (Djela 18.15).
Pavlovo treće veliko misionarsko putovanje, između 53. i 58. godine, pokrilo je uglavnom isti taj teren. Međutim, bilo je suđeno da završi u Judeji i bude njegovo posljednje. Jedna od najvažnijih zgoda na ovom putovanju zbila se u samoupravnom grčkom gradu Efezu u zapadnom dijelu Male Azije, gdje je Pavao možda proveo tri godine.
Kako se čini, Pavao je tamo išao naokolo kritizirajući lokalni kult božice Dijane i govoreći da ‘bog načinjen rukom nije uopće nikakav bog” (Djela 19.26). Mjesni obrađivač srebra imenom Demetrijus požalio se da ovo ugrožava životni opstanak svih lokalnih zanatlija koji su izrađivali moćnice i oltare za štovanje Dijane. Djela prilično umanjuju važnost ove afere, tvrdeći (Djela 19.35) da je gradski činovnik uspio umiriti gnjevne demonstrante (nakon dva sata!). Međutim, mora biti da je ovo bio slučaj ozbiljne neprilike; Pavao je napisao, "Ako su moji motivi bili samo ljudski, što bi mi dobro moglo donijeti da se tučem s divljim životinjama u Efezu?” (I Kor. 15.32).
U Djelima, Pavao je pomalo enigma. Izgleda umiljat i poslušan, vedar kao oko uragana usred nevolja za čije je stvaranje zasigurno on bio većim dijelom odgovoran. On sam nam kaže da je bio daleko učinkovitiji kao pisac nego kao govornik (II Kor. 10.1, 10.10-11). Bilo kakva prividna neučinkovitost skrivala je ipak veliku snagu, jer je on znao biti i čvrst i krajnje tvrdoglav. Bio je svadljiv i više je volio da mu se pokoravaju nego da ga propitkuju (I Kor. 4. 18-21). Ima je veliku potrebu za ljubavlju, ali je bio talenat za antagoniziranje ljudi, jer je bio nagle ćudi, prevrtljiv, defenzivan (kao što ćemo vidjeti). Mora da je bio više uzbudljiv karakter nego šarmantna osoba.
On je, naravno, odrastao kao Židov osobito pedantne, puritanske vrste i, unatoč njegovu osobnom osjećaju oslobođenja koje mu je pružila vjera u Krista, veliki dio kršćanskog puritanizma proistekao je iz Pavlovih stavova. Već sam komentirao njegove osjećaje unutrašnjeg konflikta; ovi su ga osjećaji i dalje progonili i to se na više načina može zapaziti u njegovim Poslanicama. Čini se da je bio iskreno skroman čovjek, ali da ipak posjeduje ogromnu mjeru samopouzdanja, možda izvučenu iz njegova uvjerenja da je od Boga dobio osobno otkrivenje.U njegovim Poslanicama riječ ‘hvalisanje’ upotrebljena je više od deset puta.
Pavao je imao nemiran, poetičan, mističan duh. On ne bi sjedio za stolom da razradi konzistentan ili discipliniran teološki sustav. Imao je snažan intelekt, ali nije bio hladnokrvni mislilac. Možda je smišljeno odbijao da svjesno ‘aranžira’ neko pismo, preferirajući da dozvoli svojim emocionalnim impulsima i entuzijazmu – ili, kao što ćemo vidjeti, Duhu Svetome – da ga ponesu. Njegova imaginacija bi dohvatila neku ideju i radila skroz na njenom podrijetlu i asocijacijama i konzekvencama kao što pas ganja neku kost. To ga je dovelo u kaotičnu džunglu dvosmislenosti i samoprotuslovlja koja je stoljećima bila prava mora za teologe.
Same poslanice su bile napisane na grčkom, ponekad diktirane preko pratioca koji je djelovao kao njegov tajnik (Gal. 11). Nije to bila, izuzimajući Pismo Filemonu, obična privatna korespondencija. To su trebale biti instrukcije za održavanje i razumijevanje Vjere kako ju je Pavao vidio:
"Moja je naredba, u ime Gospodinovo, da ovo pismo bude pročitano svoj braći.” (I Sol. 5.27)
Njihov redoslijed u Novom zavjetu nažalost nema nikakve veze s njihovim kronološkim redoslijedom (ili njihovom autentičnošću). Najranija je u stvari I Solunjanima, napisana vjerojatno u Korintu krajem 50. godine poslije Krista zajednici u Solunu. Ovo je najraniji dokumentarni dokaz o postojanju kršćanstva (premda riječ ‘kršćanstvo’ veoma vjerojatno u to vrijeme nije uopće postojala).
II Poslanica Solunjanima malčice je sumnjivija. To je neka vrsta nabrajanja, upozorenje protiv zanemarivanja običnih dužnosti zbog prevše entuzijastičkog očekivanja Drugog Dolaska. Izneseni su argumenti da je mogla biti sastavljena od nekog kasnijeg pisca, koji je u osnovi plagirao I Poslanicu Solunjanima u većem dijelu, ali je želio dati Pavlov autoritet opravdavanju činjenice da se Drugi Dolazak još nije dogodio.
Poslanica Galaćanima je vjerojatno bila sljedeća, napisana u Efezu, vjerojatno u zimu 52-53. Zajednica kojoj je bila upućena nalazila se u južnom dijelu pokrajine Galacije u središnjoj Maloj Aziji. Poslanicu Galaćanima slijedila je Prva Poslanica Korinćanima, napisana Korintu, naravno, također iz Efeza, u zimu 53-54. Druga Poslanica Korinćanima izgleda kao da je bila sastavljena kao neka gatalica od preživjelih ostataka raznih pisama.
Poslanici Rimljanima bilo je suđeno da postane jako, jako utjecajna. Preko tri stotine godina kasnije ona će postati primarna inspiracija za Svetog Augustina. Blizu dvanaest stoljeća poslije Augustina, ona će biti jedan od glavnih izvora utjecaja na inicijatore protestantske Reformacije. Prvih 15 poglavlja Poslanice Rimljanima možda je napisano iz Korinta u zimu 55-56. ili je možda napisana kasnije, tek 57-58. u kojem slučaju bi bila napisana u Efezu. Šesnaesto poglavlje bilo je prvobitno samostalni dokument, pridodat kraju poslanice kasnije.
Poslanice Filipljanima i Filemonu napisane su između 61. i 63. u koje vrijeme je Pavao već bio u zatvoru u Rimu. Prve verzije Poslanica Efežanima i Kološanima također su napisane tijekom tog perioda, ali su obje kasnije bile iznova redigirane i reorganizirane od kasnijih kršćana, pa ih tako nemamo u prvobitnom obliku. Poslanice Timotiju i Titu nisu uopće od Pavla; bile su sastavljene od kasnijih kršćana i pripisane Pavlovom autorstvu.
Zajednice kojima su ova pisma bila adresirana sastojale su se u velikoj mjeri od veoma običnog i neobrazovanog puka (I Kor. 1.26). U svijetu u kojemu je pismenost bila rijetka, ova pisma agilnog imaginativnog genija morala su izgledati doista čudesna, poruka inspirirana od samog Boga. Ti ljudi, korijeni i ‘začinjavci’ onoga što je kasnije postalo Katoličkom crkvom, bili su jednostavni i histerični, zahvaćeni ekstazama ‘govorenja na jezicima’, ‘posjedovanja Duha Svetoga’ i ‘otkrivanja’ novih proglasa ‘Ustaloga Isusa’ (I Kor. 2.13, 12.4-11, 14. 1-6).
Sve je ovo imalo samo veoma daleku vezu s učenjima i primjerom stvarnog Isusa. Pavao je stvorio za njih novi kult, okrećući se oko vjere u njegovu interpretaciju značenja Raspeća i Uskrsnuća. Zamijetite također da se ovo ‘Uskrsnuće’ sastojalo od Pavlove osobne vizije, njegova iskustva na putu u Damask nekoliko godina poslije Raspeća: ono se nije sastojalo od bilo koje vrste ‘dokaza’ koji bi involvirali izvješća očevidaca ili bilo kakvo spominjanje priče o praznom grobu..

U prvim godinama Pavlova propovijedanja, dugo prije nego što su napisane Poslanice, mesijanisti u Jeruzalemu su uglavnom zaboravili što on radi i govori u ime njihova Mesije. Daleko im je bilo važnije ono što se događalo u Jeruzalemu.
U 37. godini Tiberija je naslijedio car Gaj Kaligula. Kaligula je bio bezumni megaloman. Dok je August znao što radi kad je potakao ideju o božanstvu rimskog cara zbog političkih razloga, Kaligula je stvarno vjerovao da je bog. Nežidovski stanovnici Jamnije, grada u Judeji, podigli su oltar za kult cara. Pošto je njihova vjerska osjetljivost bila uvrijeđena ovim, lokalni Židovi su ga srušili. Ovo je preneseno caru Kaliguli koji je pobijesnio. Odlučio je demonstrirati svoje božanstvo i ujedno strogo kazniti Židove.
Kaligulin odgovor je bio naredba Petroniju, novom legatu Sirije, da u jeruzalemskom hramu instalira kolosalnu statuu Zeusa u obličju samog Kaligule. Ako bi Židovi odbili da to trpe Petronije je imao naređenje da pobije buntovnike i da cijelu zemlju preda u ropstvo, ali da statuu svakako instalira.
Jadni Petronije nije vidio pred sobom ništa osim strašne nesreće. Znao je da će Židovi ovo vidjeti kao temeljnu povredu njihove religije i da će biti nužna žestoka borba, pa i mučeništvo ako treba. Ušao je u Palestinu tijekom zime 39-40. godine, vodeći sa sobom dvije legije i pomoćne trupe – moćnu vojnu silu u očekivanju ozbiljnih neprilika.
Židovi su se više brinuli zbog Jahvine srdžbe nego oko masivne snage zemaljskih trupa. Kad je Petronije umarširao u Ptolemais, dočekala ga je masovna židovska demonstracija, uključujući žene i djecu, koji su ga zaklinjali da ima poštovanja prema njihovim starim zakonima. Stavili su jasno do znanja da će prije umrijeti ngo trpjeti takvo strašno svetogrđe.
Znajući da sudar Kaliguline ludosti sa žtidovskim fanatizmom može samo dovesti do krvoprolića, Petronije je kupovao vrijeme. I Josip i Filon govore nam da je prijetnja obesvećenja hrama visila nad Židovima oko godinu dana, zbog kombinacije snage židovskih demonstracija i rezultirajuće Petronijeve taktike odugovlačenja. Petronije je poslao poruku caru da gradnja statue ne smije biti požurivana ako se hoće da bude istinski veličanstvena. U međuvremenu je sazvao sstanak sa židovskim vođama u Tiberijadi.
Petronije im je ukazao na to da drugi podanici rimskog carstva ne bi bili spremni uvijediti cara na ovaj način. Nije bilo nikakve promjene. Židovi su bili spremni izdržati sve radi svoga Boga čiji im Zakon, rekli su mu oni, zabranjuje da bilo gdje postavljaju slike ili kipove, a pogotovu ne u samom njihovom najsvetijem mjestu molitve.
U međuvremenu, židovski princ Herod Agripa (unuk Heroda Velikog) uzeo je stvari u svoje ruke i otišao u Rim da pokuša uvjeriti imperatora da promijeni svoje mišljenje i povuče naredbu. Na neki način, on je doista uspio. Ne znajući za ovo, Petronije je pisao Kaliguli da objasni zaprepaštenje i očaj Židova i njihovu čvrstu rješenost da umru u tisućama za svoju vjeru. Zaklinjao je cara da ne inzistira na tome da ih osudi na ovakvu sudbinu.
U bijesu zbog ovog pisma, Kaligula je poslao odgovor Petroniju naređujući mu da izvrši samoubojstvo. Sudbina se konačno umiješala i nasmiješila se Petroniju. Pismo je stiglo sa zakašnjenjem. Prije nego je došlo do njega, Petronije je dobio vijest da je Kaligula ubijen. Projekt je odbačen i za neko rijeme židovski ustanak je bio spriječen.
Za Židove, naravno, Kaligulina smrt bila je akt Božje intervencije. Ostali su vjerni Jahvi protiv pogana i on je i opet demonstrirao da takva vjera i hrabrost trebaju biti nagrađeni. To vjerovanje će biti njihova katastrofa nekoliko desetljeća kasnije.
Ovo je bio slučaj ozbiljne i dugotrajne prijetnje koja je jednostavno morala ostaviti ogroman dojam na Židove. Pa ipak, Djela apostolska unatoč tome što nam govore o nastavljanju vjernog štovanja hrama od strane mesijanista, ne daju ni najmanji nagovještaj o ovoj opasnosti koja je prijetila svetosti hrama. Ovo ponovno otkriva Djela kao pokušaj da se prikaže odobrena povijest nežidovskih kršćana, koji nisu više bili isključivo zaokupljeni židovskim pitanjima. Ovo je još jedna indikacija zašto historičari moraju Djela tretirati sa velikom sumnjom.
Mi imamo, naravno, mnogo predaja koje potječu od mesijanista, kao što su priče o živom Isusu; očito je da one nisu došle od Pavla, njihovi korijeni došli su od prvobitnih učenika. Možemo očekivati da je događaj od ogromnog značenja za njih ostavio neki trag sačuvan u kršćanskim dokumentima, ali gdje?
Ova prijetnja je zasigurno morala dozvati u sjećanje upadljivu paralelu jedne ranije prilike kada je, u 167. godini prije Krista, seleukidski kralj Antiohus Epifan obesvetio hram podižući oltar Zeusu. O ovome se govori u Knjizi Danijelovoj:
" Jedan koji uzrokuje očajanje stavit će ogavnu stvar u jednom krilu hrama…” (Dan. 9.27)
Ovo bi oživjelo s tim povezano sjećanje na Makabejce, koji su pobjegli u planine da se pripreme za neprekidni oružani otpor. Možda će se ovakva vrsta stvari dogoditi opet. Kad su Židovi napustili svoje domove zimi 39. godine da apeliraju na Petronija u Ptolemaisu, oni su sigurno morali biti posve svijesni teškoća koje će vjerojatno biti izazvane bježanjem u planine u vrijeme zime.
U onome što danas čini 13. poglavlje Evanđelja po Marku, u stihovima 14 do 19, doista nalazimo inače pomalo misterioznu referencu o postavljanju ‘ogavne stvari koja izaziva očajanje’ i savjet Judejcima da bježe u planine kad se ovo dogodi. Dodaje se ‘Molite se Bogu da se ovo ne dogodi zimi’, a onda se opet navodi citat iz
Danijela, koji upozorava da će doći vrijeme nevolje kakva nikad prije nije viđena (Marko 13.19, usporedi Dan. 12.1).
Treba pretpostaviti da je stih 20 dodat ovom pasusu nekog kasnijeg datuma, jer se glagolsko vrijeme odmah mijenja iz futura u prošlo vrijeme; kaže se, "I da Gospodin nije skratio to vrijeme, nitko ne bi bio preživio…”Očito je ovo referenca na Boga koji je interveniraao da zaustavi nastavljanje katastrofe. Meni se čini razumnim da je ovo pridodato kad su Židovi primili vijest o smrti Kaligule.
Kod Marka, ovaj dio teksta sačuvan je kao dio finalnih proglasa Isusovih o nesrećama i patnjama koje će se morati pretrpjeti prije konačnog dolaska Sina Čovječjeg na kraju vremena. Ovo prikriva njegovo podrijetlo kao reakcije na specifičnu krizu 39-40. godine koju su podnijeli mesijanisti i njihovi židovski sunarodnjaci.
Trebalo bi biti očigledno da cijela ova priča za sada sadrži zbunjujuće neusklađenosti koje još uvijek zahtijevaju objašnjenje i elaboriranje. Očigledno je da su glavni jeruzalemski mesijanisti, unatoč njihovu vjerovanju u Isusa, i dalje sebe u potpunosti identificirali sa judaizmom.
Ovo ne pokazuje samo njihovo bogoštovlje u hramu i njihova vidljiva spremnost da napuste svoje domove i priključe se nacionalizmu Izraela protiv Rimljana.
Imamo također i pokazatelje Pavlovih široko razmaknutih posjeta stabilnoj i kontinuelnoj skupini u Jeruzalemu. Ova skupina nije se mogla izdvojiti, kao nešto različito od Židova na neki značajan način, od strane Rimljana, kada su krenuli u svoju represivnu akciju. Ona nije mogla biti ni subjektom ozbiljnog proganjanja od strane židovskih vlasti, s obzirom da je toliko očito da njena praksa i učenja nisu bila antagonistička u odnosu na njih. Djela apostolska pokazuju mesijansku skupinu kako cvjeta tijekom značajno velikog broja godina. Kad Pavao piše o skupljanju novca za ’svete’ u Jeruzalemu, nikada ne pokušava uporabiti sućut kao poticaj za davanje doprinosa, nikada ne spominje da su morali, u obrani vjere, pretrpjeti velike patnje.
U tom slučaju, zašto su Pavao i njegovi pratioci bili prisiljeni da se sve više i više okreću nežidovima? Zašto su njihova učenja u sinagogama dijaspore dovodila do stalnih neprilika i napora tih Židova da Pavla zapletu u neprilike s vlastima? Očigledno, mora da su oni učili drugačije stvari. Pavlovi koncepti i oblici izražavanja nisu bili isti koje su rabili mesijanisti u Jeruzalemu.
Moramo razmotriti ove ideje, jedinstveno njegove, koje su bile toliko različite da su morale dovesti Pavla i mesijaniste na kurs kolizije.
Views: 212 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz