GLAVA ČETRNAESTA
KUKAVIČJE JAJE U GNIJEZDU
Pavao je rođen u sofisticiranom i kozmoplitskom gradu Tarzu (Tarsus) u
Ciliciji, regiji u jugoistočnoj Maloj Aziji. Grad Tarz još postoji, bizu
Adane u današnjoj centralno-južnoj Turskoj. U Pavlovo vrijeme, premda
je Cilicija bila dio rimske pokrajine Sirija-Cilicija, Tarz je bio jedan
od ‘slobodnih’ gradova. Ovaj povlašteni položaj značio je da je imao
samoupravu i veliki stupanj nezavisnosti.
Pavao je vjerojatno rođen otprilike u isto vrijeme kad i Isus. On je
tvrdio da potječe iz židovskog plemena Benjamin i da je strogi farizej
(Fil. 3.5). Njegov otac bio je židovski trgovac u Tarzu. On je bio
tkalac platna za šatore, pokrivače i cipele rabeći kozju dlaku koja se
prema samoj pokrajini zvala cilicij. Pavao je naučio ovaj zanat od svog
oca na tradicionalni način. U kasnijim godinama, kao Kristov apostol,
Pavao je ponekad morao prihvatiti financijsku pomoć od ranih crkvenih
zajednica (Fil. 4. 15-16), ali je uvijek ostao ponosan i inzistirao na
tome da zaradi za život radeći u svom zanatu gdje god je išao (I Kor.
4.12, I Sol. 2.9, Djela 20.34).
Prema Djelima 22.28, Pavao je također po rođenju bio rimski građanin.
Prema tome, treba pretpostaviti da je prvobitno ova povlastica data
njegovu ocu, što nije bilo uobičajeno za Židove. Posve je moguće da mu
je data jer je bio oslobođeni rob ili ratni zarobljenik; alternativno
objašnjenje bi moglo biti da je to bila nagrada za usluge koje je učinio
rimskim vlastima.
Pavao je stoga bio neobično multikulturalan, rođen u židovskoj obitelji s
rimskim državljanstvom u grčkom gradu. Možda je ovo razlog zašto je
njegovo židovsko ime Saul ponekad bilo zamjenjivano s najbližim rimskim
ekvivalentom Paulus odnosno Pavao.
Za Židove u heleniziranim gradovima uvijek je postojao osjećaj napetosti
zbog striktnog ili legalističkog stava prema svom judaizmu u okruženju
potencijalnog onečišćenja u nežidovskom svijetu. Možda je Pavlova
obitelj bila osobito represivna i neurotična glede zahtjeva Zakona.
Stalna svijest o pravilima i krivnji, te osjećaj grijeha zbog
neživljenja u skladu sa strogim Božjim zahtjevima, mogla bi biti
razlogom velikih unutarnjih konflikata kod Pavla. Za Židova, za vjernog
štovatelja svetih spisa, nije bilo nikakvog prihvatljivog bijega,
nikakvog načina da sebi stvori osjećaj oslobođenja.
Kao što smo već primijetili, Pavao nije bio u Jeruzalemu kad je počeo
progoniti prvu skupinu mesijanista, ‘crkve Kristove’. Možda je to bilo u
Damasku, još jednom ‘slobodnom’ gradu. Ovo bi moglo biti samo nekoliko
godina poslije Raspeća.
Nije nam poznato kako je Pavao shvatio njihovu poruku u to vrijeme.
Možda je jednostavno bio izbezumljen uvredljivom sugestijom da je Mesija
‘visio na drvetu’. Možda je skupinu pokrenuo neki od prvobitnih
Isusovih sljedbenika, koji je razumio da čovjek ne smije dozvoliti da
strogo pokoravanje židovskom Zakonu stoji na putu ljubavi, pa prema tome
i toleranciji prem strancima. Ako je to tako, Pavao je mogao
podsvijesno biti ljubomoran na njihovo osjećanje slobode, dok je
istovremeno zvanično morao izražavati bijes protiv ovakvih devijantnih
učenja.
On je svakako morao biti žestok i elokventan protivnik. Možda je
predstavljao neku osobito pobožnu i poštovanu skupinu Židova. Ne znamo
točno u čemu se sastojalo ‘proganjanje’. Moglo je ići od debate o
biblijskim interpretacijama do prijetnje istjerivanjem iz sinagoge zbog
vjerovanja u doktrine koje su starješinama bile neprihvatljive. Pavlova
vlastita priznanja o ovoj aktivnosti progona (Fil. 3.6 i Gal. 1.13,
1.23) napisana su mnogo godina kasnije i možda su preuveličana, što bi
bilo posve prirodno za obraćenika koji daje izjave o svojoj vlastitoj
prošlosti.
Cijelog svog života Pavao je imao akutni osjećaj grijeha. On na to nije
gledao kao na običan propust da bude dovoljno moralan, nego kao moćnu
nutarnju snagu s kojom se morao boriti (Rim. 7 15-24). On bi zasigurno
trpio veliku podsvijesnu konfuziju ako je bio angažiran u progonu
devijacija od židovske ortodoksnosti, dok je istovremeno dio njegova
vlastitog bića postajao svijestan da poštovanje Zakona naprosto nije
dovoljno da spasi svijet od snaga zla.
Pavlovi vlastiti stavovi i respektabilna prošlost ne bi mu nikad
dopustili da svijesno bude ‘pridobijen’ idealima mesijanista njihovom
logikom ili možda primjerom koji su davali. Nutarnje napetosti i
stresovi mogu biti negirani svijesnom osobnošću, ili takva osobnost može
činiti nemogućim da se oni priznaju. Ako dostignu nepodnošljivu razinu,
podsvijesni duh ima čitav niz mehanizama bijega. Kreću se od manjih
fizičkih navika preko privremenih nervnih slomova do ozbiljnih
psihotičnih stanja, kao što je na primjer višestruki poremećaj ličnosti.
Drugo rješenje podsvijesti jest iskustvo konverzije. Ovo je način da se
prizna da postoje karakteristike vlastitog života koje više niste u
stanju trpjeti i da će od sada sve biti drugačije zbog vaše
transformacije.
Ne želim umanjivati značaj mističnih ili religioznih iskustava, koja su
od ogromne osobne važnosti za osobu koja ih je doživjela. Također,
‘jednostavna’ objašnjenja prethodnih podsvijesnih napetosti nisu u
mnogim i mnogim slučajevima ni adekvatna ni prikladna. Međutim, svaki
naraštaj u svakoj kulturi ima ljude koji dožive zrake svjetlosti i
sveobuhvatni osjećaj značenja i jedinstva. Daleko od toga da je takvo
iskustvo bilo dato isključivo Pavlu iz Tarza. Samo su njegova naknadna
objašnjenja bila veoma izrazito individualna.
Ova iskustva su uvijek osobno i kulturalno uvjetovana. U Indiji odnose
se i na Budu ili indijskog boga. Samo u katoličkim zemljama ona uvijek
involviraju Djevicu Mariju. Samo poslije izuma naučne fantastike
involviraju i vanzemaljska bića. U Pavlovim danima nije bilo
multikulturalnih studija misticizma, niti bilo kakvih istraživača
psihologa koji bi mu mogli objasniti da promijenjeno stanje svijesti ne
donosi novu informaciju izvana, niti stvaraju novu vjeru za koju nikakvi
psihološki ili emocionalni temelji nisu već bili postavljeni. Bilo je
samo ljudi koji su mislili da je Bog za sve odgovoran.
Bilo je to dok je putovao u Damask u Siriji, na jednu od svojih misija
progona, kad je Pavao bio shrvan zasljepljujućom vizijom koja ga je
srušila na zemlju. On je vjerovao da je čuo glas Isusa koji ga pita
zašto ga progoni. Ovo iskustvo je bilo tako moćno da je potpuno
transformiralo Pavla. Utjecalo je na njegovu svaku riječ i akciju kroz
ostatak njegova života i preko njega, doista, transformiralo cijeli
svijet.
Kad se oporavio, on nije samo prestao progoniti Kristovu crkvu; nije
samo postao sljedbenikom, već jednim od njenih najvećih glasnogovornika i
misionara. Bio je potpuno siguran da je ova vizija došla od Boga i u
svojim kasnijim tvrdnjama tumačio ju je tako da mu se ukazao sam Isus (I
Kor. 9.1, 15.8, Gal. 1. 15-16). Godinama i godinama kasnije, to je bio
temelj svog njegovog propovijedanja. Čak i prije razvijanja bilo kakve
teološke ideje, Pavao je zasigurno išao naokolo pokušavajući prenijeti
drugim ljudima kakvo je bilo to njegovo iskustvo i što je ono značilo.
Djela Apostolska nisu repetitivno štivo i ne daju nam čak ni minimalni
spomen Pavlovih ideja i teologije, ali opisuju njegovo obraćenje tri
puta (Djela 9. 3-9; 22. 6-11; 26. 12-20).
U svojoj vlastitoj glavi Pavao nije odbacio sam Zakon, ali je konačno
odbacio svoje osjećanje da je zarobljenik Zakona. Njegov stav prema
Zakonu nije bio neka kasnija ‘koncesija’, da bi pokušao obratiti i neke
među poganima, kao što bismo mogli reći čitajući njegova Pisma koja sada
čine dio Novog zavjeta.
Možda ima neke ironije u tome da je i Isus također mislio da Zakon nije
dovoljan, jer koliko se može vidjeti Pavao to nikad nije čuo od
mesijanista (od kojih su mnogi vjerojatno već bili počeli potiskivati
takvu neortodoksnu ideju). Pavao nikad ne rabi Isusove riječi da bi
potkrijepio ideju o neadekvatnosti Zakona. Pavao je ovo osjećao na
drugačiji način nego Isus i zbog drugačijih razloga. Njegovo ranije
osjećanje da je način na koji je umro Mesija bilo strašno zlo sada je
također doživjelo transformaciju. Upravo tumačenje Isusove smrti, a ne
bilo što iz njegova života, pružilo je Pavlu značenje i opravdanje ne
samo o neadekvatnosti nego i o kraju Zakona.
Pavao se pridružio mesijanskoj zajednici u Damasku. Za samo nekoliko
dana počeo je propovijedati o svom iskustvu (Djela 9. 19-20). Mora biti
da je imao težak karakter, jer je bio prisiljen bježati iz grada. Djela
krive za ovo ‘Židove’ (Djela 9.23), ali sam Pavao nam kaže da su krive
bile gradske vlasti (II Kor. 11.32). Čitatelj Djela mora se podsjetiti
da su Djela napisali kršćani desetljećima kasnije, ali u tridesetim
godinama Pavao i ostatak zajednice bili su Židovi koji su, eto,
vjerovali u Isusovo mesijanstvo; u to vrijeme još nije bilo ‘kršćana’.
Pavao je otišao u Arabiju, gdje je, kako treba pretpostaviti, putovao
naokolo pričajući ljudima o svom iskustvu, a kasnije se vratio u Damask.
U svom Pismu (Poslanici) Galaćanima, Pavao naglašava svoju potpunu
neovisnost od jeruzalemske zajednice. Tek tri godine kasnije otišao je
posjetiti Kefu (Šimuna Petra) i ostao s njim petnaest dana (Gal. 1.18).
To će biti posljednji put da posjećuje Jeruzalem za više od jednog
desetljeća (Gal. 2.1). U godinama između toga bit će misionar u Siriji i
Ciliciji.
Malo znao o njemu tijekom ovih godina; mora biti da je razvijao svoje
ideje dok je propovijedao, uključujući svoje uvjerenje da je bio
namijenjen biti apostolom za nežidove. Što god da mu je Petar rekao,
Pavao nije imao nikakve osobne uspomene na povijesnog Isusa da bi ga
oživio. Nekoliko opskurnih mudrih izreka, priče o egzorcizmu i druženje
za otvorenim stolom; ovo, uz primjenu svetih spisa o Sluzi Patniku, nije
moglo biti Pavlu dovoljno. To nije moglo biti dovoljno za objašnjenje
njegova vlastitog iskustva, koje je morao analizirati na svoj način.
Godinama kasnije, Pavao će tvrditi da njegovo naimenovaje za apostola
nežidovima ide unazad do vremena njegova obraćeničkog iskustva (Gal.
1.16). Međutim, pokazatelji u Djelima Apostolskim otkrivaju da ono što
se stvarno dogodilo jest da je Pavao u početku vidio značenje Isusa kao
poruku Židovima o jedinstvenoj vrsti mesijanstva. U početku, kao i drugi
mesijanisti, Pavao je propovijedao drugim Židovima. Kako su prolazile
godine i kako se razvijalo njegovo osebujno učenje, njegovu je poruku
odbacivalo sve više i više Židova.
Gdje je otišao propovijedati prvi put u Damasku? U sinagogu (Djela
9.20). Gdje je otišao i kojega dana kad je posjetio pisidijsku
Antiohiju? "U sinagogu u subotu” (Djela 13.14). Pogledajmo ovo:
"U Ikoniju oni odoše u sinagogu.” (Djela 14.1)
"Na kraju oni dođoše do Soluna, gdje je postojala židovska
sinagoga. Pavao je kao obično predstavio sebe i kroz tri uzastopne
subote razvijao argumente za njih iz svetih spisa… (Djela 17. 1-2)
"…poslao Pavla i Silasa u Bereju, gdje su posjetili židovsku sinagogu čim su tamo stigli.” (Djela 17.10)
"…u Korint… Svake subote običavao je držati debate u sinagogama.” (Djela 18. 1,4)
"Kad stigoše u Efez, on ih je napustio, ali je prvo otišao sam u sinagogu da debatira sa Židovima.” (Djela 18.19)
Očito, ovaj čovjek nije počeo kao ‘apostol za nežidove!
Kontroverze u sinagogama privukle su značajnu pozornost kod onih koji su
se ‘bojali Boga’, Grka koji su osjećali simpatije za judaizam. Kad je
većina Židova odbila suglasiti se s Pavlovima tumačenjima, ponekad bi
skupina drugova podržala njega; oni bi napustili (ili bili istjerani) sa
debate u sinagogi i počeli se sastajati u drugoj sobi. Ovo se dogodilo,
na primjer, u Korintu (Djela 18. 7-8) i u Efezu (Djela 19. 9-10).
Uvjeren da je on imao poruku od Boga, nije bilo nikakve šanse da Pavao
protumači ovo odbacivanje od Židova kao znak da je poruka pogrešna ili
da je njegova misija propala. U Pavlovoj svijesti raslo je uvjerenje da
je sve to bila namjera Božja, da su Židovi imali svoju šansu i da je
njegova sudbina da evanđelje prenese nežidovima. Na kraju krajeva,
Židovi su inzistirali da postoji samo jedan Bog, pa onda je to bio i Bog
nežidova također (Rim. 3.29-30, 10.12). Djela nam govore o dvjema
prilikama kad je donesena ova ‘odluka’ da se okrene nežidovima, prvi
put (Djela 13.46) u pisidijskoj Antiohiji (Antiohija u Pisidiji je grad
koji treba razlikovati od Antiohije, glavnog grada Sirije), i kasnije u
Korintu (Djela 18.6).
Iako mu je godinu dana baza bila u sirijskoj Antiohiji (Antakija), očito
je da je Pavao putovao dosta daleko, pješke ili brodom, preko velikog
dijela teritorija koji danas pripada Turskoj i Grčkoj. Mora biti da je
posjedovao totalnu predanost i velike rezerve hrabrosti, te također,
kakve god bile bolesti od kojih je bolovao, veliku izdržljivost. Bez
obzira sa koliko se opozicije i maltretiranja susreo, on je osjećao
poticaj da nastavi propovijedati kamo god pošao.
U Drugoj Poslanici Korinćanima (11.21-27, Pavao govori o strahovitoj
razini teškoća koje je pretrpio na svojim putovanjima: 39 udaraca bičem u
pet različitih prilika, uhićenja, brodolom ne jedamput nego tri puta,
kamenovanje, udaranje štapovima; sve ovo i plus hladnoću, žeđ, da i ne
spominjemo izranavljena stopala. Iznenađujuće malo od ovoga nalazimo u
Djelima, ali nije nikakvo čudo da je rana crkva osjećala prema njemu
divljenje kao prema vrhunskom misionaru i najvišem primjeru što se sve
može izdržati ako vam je vjera dovoljno jaka.
Uz nešto što je moglo biti prilično oprezno podržavanje od strane
jeruzalemskih mesijanista, Pavao je krenuo na svoje prvo veliko
misionarsko putovanje negdje oko 45. godine poslije Krista. Iz Sirije
je otišao na Cipar i u Malu Aziju. Putovanje je trajalo nekoliko godina,
sve do negdje 49. godine. U njegovoj pratnji bio je Barnaba. Bez
sumnje, njihove su upute bile da govore prvo u židovskim sinagogama, a
onda eventualno pokušati obratiti najprikladnije nežidove.
Kao što smo vidjeli, suočen sa sve češćim protivljenjima u sinagogama,
Pavao se sve više okretao nežidovima. Ovo je često bilo praćeno (prema
Djelima) neprijateljstvom Židova, što se uzrokovalo neprilike sa
vlastima ovih samoupravnih gradova. Pavao i njegovi pratitelji viđeni su
kao uzročnici neprilika i prisiljavani na odlazak, možda nakon
prethodne kazne ili progona.
Ponekad je možda Pavlovo rimsko državljanstvo spašavalo njegov život.
Rimski građani su bili zaštićeni zakonom protiv batinanja bez suđenja.
Na svom drugom velikom misionarskom putovanju u gradu Filipi Pavao je
bio bičevan i bačen u tamnicu, ali su vlasti bile užasnute kad su
otkrile da je on rimski građanin, pa je pušten i zamoljen da odmah
napusti grad (Djela 16. 38-39).
Ovo drugo putovanje, možda između 50. i 53. godine, pokrivalo je velike
razdaljine, iz Sirije preko Male Azije do Makedonije i Ahaje (Grčke).
Pavao je bio u svađi sa Barnabom – na razloge za ovo vratit ću se
kasnije – pa ga je ovaj put pratio Silas. Pavao je izdržao neprilike i
avanture kao i obično, ali je također i uspostavio crkve u Korintu (gdje
je Pavao proveo više od godnu i po dana) i u Efezu.
Korint je bio glavni grad rimske pokrajine Ahaje. Ovdje su Židovi
pokušali stvoriti Pavlu neprilike iznoseći optužbe protiv njega, pa je
izveden pred upravitelja Galija. Ovo nam daje povijesno sidro, jer znamo
iz izvora neovisnih o Bibliji da je Galio bio prokonzul (upravitelj)
ove pokrajine u 52. godini poslije Krista. Galio je, kako izgleda,
shvatio da je ovo u biti unutrašnja židovska svađa. Ne želeći biti
upleten, odbacio je optužbe (Djela 18.15).
Pavlovo treće veliko misionarsko putovanje, između 53. i 58. godine,
pokrilo je uglavnom isti taj teren. Međutim, bilo je suđeno da završi u
Judeji i bude njegovo posljednje. Jedna od najvažnijih zgoda na ovom
putovanju zbila se u samoupravnom grčkom gradu Efezu u zapadnom dijelu
Male Azije, gdje je Pavao možda proveo tri godine.
Kako se čini, Pavao je tamo išao naokolo kritizirajući lokalni kult
božice Dijane i govoreći da ‘bog načinjen rukom nije uopće nikakav bog”
(Djela 19.26). Mjesni obrađivač srebra imenom Demetrijus požalio se da
ovo ugrožava životni opstanak svih lokalnih zanatlija koji su izrađivali
moćnice i oltare za štovanje Dijane. Djela prilično umanjuju važnost
ove afere, tvrdeći (Djela 19.35) da je gradski činovnik uspio umiriti
gnjevne demonstrante (nakon dva sata!). Međutim, mora biti da je ovo
bio slučaj ozbiljne neprilike; Pavao je napisao, "Ako su moji motivi
bili samo ljudski, što bi mi dobro moglo donijeti da se tučem s divljim
životinjama u Efezu?” (I Kor. 15.32).
U Djelima, Pavao je pomalo enigma. Izgleda umiljat i poslušan, vedar kao
oko uragana usred nevolja za čije je stvaranje zasigurno on bio većim
dijelom odgovoran. On sam nam kaže da je bio daleko učinkovitiji kao
pisac nego kao govornik (II Kor. 10.1, 10.10-11). Bilo kakva prividna
neučinkovitost skrivala je ipak veliku snagu, jer je on znao biti i
čvrst i krajnje tvrdoglav. Bio je svadljiv i više je volio da mu se
pokoravaju nego da ga propitkuju (I Kor. 4. 18-21). Ima je veliku
potrebu za ljubavlju, ali je bio talenat za antagoniziranje ljudi, jer
je bio nagle ćudi, prevrtljiv, defenzivan (kao što ćemo vidjeti). Mora
da je bio više uzbudljiv karakter nego šarmantna osoba.
On je, naravno, odrastao kao Židov osobito pedantne, puritanske vrste i,
unatoč njegovu osobnom osjećaju oslobođenja koje mu je pružila vjera u
Krista, veliki dio kršćanskog puritanizma proistekao je iz Pavlovih
stavova. Već sam komentirao njegove osjećaje unutrašnjeg konflikta; ovi
su ga osjećaji i dalje progonili i to se na više načina može zapaziti u
njegovim Poslanicama. Čini se da je bio iskreno skroman čovjek, ali da
ipak posjeduje ogromnu mjeru samopouzdanja, možda izvučenu iz njegova
uvjerenja da je od Boga dobio osobno otkrivenje.U njegovim Poslanicama
riječ ‘hvalisanje’ upotrebljena je više od deset puta.
Pavao je imao nemiran, poetičan, mističan duh. On ne bi sjedio za stolom
da razradi konzistentan ili discipliniran teološki sustav. Imao je
snažan intelekt, ali nije bio hladnokrvni mislilac. Možda je smišljeno
odbijao da svjesno ‘aranžira’ neko pismo, preferirajući da dozvoli
svojim emocionalnim impulsima i entuzijazmu – ili, kao što ćemo vidjeti,
Duhu Svetome – da ga ponesu. Njegova imaginacija bi dohvatila neku
ideju i radila skroz na njenom podrijetlu i asocijacijama i
konzekvencama kao što pas ganja neku kost. To ga je dovelo u kaotičnu
džunglu dvosmislenosti i samoprotuslovlja koja je stoljećima bila prava
mora za teologe.
Same poslanice su bile napisane na grčkom, ponekad diktirane preko
pratioca koji je djelovao kao njegov tajnik (Gal. 11). Nije to bila,
izuzimajući Pismo Filemonu, obična privatna korespondencija. To su
trebale biti instrukcije za održavanje i razumijevanje Vjere kako ju je
Pavao vidio:
"Moja je naredba, u ime Gospodinovo, da ovo pismo bude pročitano svoj braći.” (I Sol. 5.27)
Njihov redoslijed u Novom zavjetu nažalost nema nikakve veze s njihovim
kronološkim redoslijedom (ili njihovom autentičnošću). Najranija je u
stvari I Solunjanima, napisana vjerojatno u Korintu krajem 50. godine
poslije Krista zajednici u Solunu. Ovo je najraniji dokumentarni dokaz o
postojanju kršćanstva (premda riječ ‘kršćanstvo’ veoma vjerojatno u to
vrijeme nije uopće postojala).
II Poslanica Solunjanima malčice je sumnjivija. To je neka vrsta
nabrajanja, upozorenje protiv zanemarivanja običnih dužnosti zbog prevše
entuzijastičkog očekivanja Drugog Dolaska. Izneseni su argumenti da je
mogla biti sastavljena od nekog kasnijeg pisca, koji je u osnovi
plagirao I Poslanicu Solunjanima u većem dijelu, ali je želio dati
Pavlov autoritet opravdavanju činjenice da se Drugi Dolazak još nije
dogodio.
Poslanica Galaćanima je vjerojatno bila sljedeća, napisana u Efezu,
vjerojatno u zimu 52-53. Zajednica kojoj je bila upućena nalazila se u
južnom dijelu pokrajine Galacije u središnjoj Maloj Aziji. Poslanicu
Galaćanima slijedila je Prva Poslanica Korinćanima, napisana Korintu,
naravno, također iz Efeza, u zimu 53-54. Druga Poslanica Korinćanima
izgleda kao da je bila sastavljena kao neka gatalica od preživjelih
ostataka raznih pisama.
Poslanici Rimljanima bilo je suđeno da postane jako, jako utjecajna.
Preko tri stotine godina kasnije ona će postati primarna inspiracija za
Svetog Augustina. Blizu dvanaest stoljeća poslije Augustina, ona će biti
jedan od glavnih izvora utjecaja na inicijatore protestantske
Reformacije. Prvih 15 poglavlja Poslanice Rimljanima možda je napisano
iz Korinta u zimu 55-56. ili je možda napisana kasnije, tek 57-58. u
kojem slučaju bi bila napisana u Efezu. Šesnaesto poglavlje bilo je
prvobitno samostalni dokument, pridodat kraju poslanice kasnije.
Poslanice Filipljanima i Filemonu napisane su između 61. i 63. u koje
vrijeme je Pavao već bio u zatvoru u Rimu. Prve verzije Poslanica
Efežanima i Kološanima također su napisane tijekom tog perioda, ali su
obje kasnije bile iznova redigirane i reorganizirane od kasnijih
kršćana, pa ih tako nemamo u prvobitnom obliku. Poslanice Timotiju i
Titu nisu uopće od Pavla; bile su sastavljene od kasnijih kršćana i
pripisane Pavlovom autorstvu.
Zajednice kojima su ova pisma bila adresirana sastojale su se u velikoj
mjeri od veoma običnog i neobrazovanog puka (I Kor. 1.26). U svijetu u
kojemu je pismenost bila rijetka, ova pisma agilnog imaginativnog genija
morala su izgledati doista čudesna, poruka inspirirana od samog Boga.
Ti ljudi, korijeni i ‘začinjavci’ onoga što je kasnije postalo
Katoličkom crkvom, bili su jednostavni i histerični, zahvaćeni ekstazama
‘govorenja na jezicima’, ‘posjedovanja Duha Svetoga’ i ‘otkrivanja’
novih proglasa ‘Ustaloga Isusa’ (I Kor. 2.13, 12.4-11, 14. 1-6).
Sve je ovo imalo samo veoma daleku vezu s učenjima i primjerom stvarnog
Isusa. Pavao je stvorio za njih novi kult, okrećući se oko vjere u
njegovu interpretaciju značenja Raspeća i Uskrsnuća. Zamijetite također
da se ovo ‘Uskrsnuće’ sastojalo od Pavlove osobne vizije, njegova
iskustva na putu u Damask nekoliko godina poslije Raspeća: ono se nije
sastojalo od bilo koje vrste ‘dokaza’ koji bi involvirali izvješća
očevidaca ili bilo kakvo spominjanje priče o praznom grobu..
U prvim godinama Pavlova propovijedanja, dugo prije nego što su napisane
Poslanice, mesijanisti u Jeruzalemu su uglavnom zaboravili što on radi i
govori u ime njihova Mesije. Daleko im je bilo važnije ono što se
događalo u Jeruzalemu.
U 37. godini Tiberija je naslijedio car Gaj Kaligula. Kaligula je bio
bezumni megaloman. Dok je August znao što radi kad je potakao ideju o
božanstvu rimskog cara zbog političkih razloga, Kaligula je stvarno
vjerovao da je bog. Nežidovski stanovnici Jamnije, grada u Judeji,
podigli su oltar za kult cara. Pošto je njihova vjerska osjetljivost
bila uvrijeđena ovim, lokalni Židovi su ga srušili. Ovo je preneseno
caru Kaliguli koji je pobijesnio. Odlučio je demonstrirati svoje
božanstvo i ujedno strogo kazniti Židove.
Kaligulin odgovor je bio naredba Petroniju, novom legatu Sirije, da u
jeruzalemskom hramu instalira kolosalnu statuu Zeusa u obličju samog
Kaligule. Ako bi Židovi odbili da to trpe Petronije je imao naređenje da
pobije buntovnike i da cijelu zemlju preda u ropstvo, ali da statuu
svakako instalira.
Jadni Petronije nije vidio pred sobom ništa osim strašne nesreće. Znao
je da će Židovi ovo vidjeti kao temeljnu povredu njihove religije i da
će biti nužna žestoka borba, pa i mučeništvo ako treba. Ušao je u
Palestinu tijekom zime 39-40. godine, vodeći sa sobom dvije legije i
pomoćne trupe – moćnu vojnu silu u očekivanju ozbiljnih neprilika.
Židovi su se više brinuli zbog Jahvine srdžbe nego oko masivne snage
zemaljskih trupa. Kad je Petronije umarširao u Ptolemais, dočekala ga je
masovna židovska demonstracija, uključujući žene i djecu, koji su ga
zaklinjali da ima poštovanja prema njihovim starim zakonima. Stavili su
jasno do znanja da će prije umrijeti ngo trpjeti takvo strašno
svetogrđe.
Znajući da sudar Kaliguline ludosti sa žtidovskim fanatizmom može samo
dovesti do krvoprolića, Petronije je kupovao vrijeme. I Josip i Filon
govore nam da je prijetnja obesvećenja hrama visila nad Židovima oko
godinu dana, zbog kombinacije snage židovskih demonstracija i
rezultirajuće Petronijeve taktike odugovlačenja. Petronije je poslao
poruku caru da gradnja statue ne smije biti požurivana ako se hoće da
bude istinski veličanstvena. U međuvremenu je sazvao sstanak sa
židovskim vođama u Tiberijadi.
Petronije im je ukazao na to da drugi podanici rimskog carstva ne bi
bili spremni uvijediti cara na ovaj način. Nije bilo nikakve promjene.
Židovi su bili spremni izdržati sve radi svoga Boga čiji im Zakon, rekli
su mu oni, zabranjuje da bilo gdje postavljaju slike ili kipove, a
pogotovu ne u samom njihovom najsvetijem mjestu molitve.
U međuvremenu, židovski princ Herod Agripa (unuk Heroda Velikog) uzeo je
stvari u svoje ruke i otišao u Rim da pokuša uvjeriti imperatora da
promijeni svoje mišljenje i povuče naredbu. Na neki način, on je doista
uspio. Ne znajući za ovo, Petronije je pisao Kaliguli da objasni
zaprepaštenje i očaj Židova i njihovu čvrstu rješenost da umru u
tisućama za svoju vjeru. Zaklinjao je cara da ne inzistira na tome da ih
osudi na ovakvu sudbinu.
U bijesu zbog ovog pisma, Kaligula je poslao odgovor Petroniju
naređujući mu da izvrši samoubojstvo. Sudbina se konačno umiješala i
nasmiješila se Petroniju. Pismo je stiglo sa zakašnjenjem. Prije nego je
došlo do njega, Petronije je dobio vijest da je Kaligula ubijen.
Projekt je odbačen i za neko rijeme židovski ustanak je bio spriječen.
Za Židove, naravno, Kaligulina smrt bila je akt Božje intervencije.
Ostali su vjerni Jahvi protiv pogana i on je i opet demonstrirao da
takva vjera i hrabrost trebaju biti nagrađeni. To vjerovanje će biti
njihova katastrofa nekoliko desetljeća kasnije.
Ovo je bio slučaj ozbiljne i dugotrajne prijetnje koja je jednostavno
morala ostaviti ogroman dojam na Židove. Pa ipak, Djela apostolska
unatoč tome što nam govore o nastavljanju vjernog štovanja hrama od
strane mesijanista, ne daju ni najmanji nagovještaj o ovoj opasnosti
koja je prijetila svetosti hrama. Ovo ponovno otkriva Djela kao pokušaj
da se prikaže odobrena povijest nežidovskih kršćana, koji nisu više bili
isključivo zaokupljeni židovskim pitanjima. Ovo je još jedna indikacija
zašto historičari moraju Djela tretirati sa velikom sumnjom.
Mi imamo, naravno, mnogo predaja koje potječu od mesijanista, kao što su
priče o živom Isusu; očito je da one nisu došle od Pavla, njihovi
korijeni došli su od prvobitnih učenika. Možemo očekivati da je događaj
od ogromnog značenja za njih ostavio neki trag sačuvan u kršćanskim
dokumentima, ali gdje?
Ova prijetnja je zasigurno morala dozvati u sjećanje upadljivu paralelu
jedne ranije prilike kada je, u 167. godini prije Krista, seleukidski
kralj Antiohus Epifan obesvetio hram podižući oltar Zeusu. O ovome se
govori u Knjizi Danijelovoj:
" Jedan koji uzrokuje očajanje stavit će ogavnu stvar u jednom krilu hrama…” (Dan. 9.27)
Ovo bi oživjelo s tim povezano sjećanje na Makabejce, koji su pobjegli u
planine da se pripreme za neprekidni oružani otpor. Možda će se ovakva
vrsta stvari dogoditi opet. Kad su Židovi napustili svoje domove zimi
39. godine da apeliraju na Petronija u Ptolemaisu, oni su sigurno morali
biti posve svijesni teškoća koje će vjerojatno biti izazvane bježanjem u
planine u vrijeme zime.
U onome što danas čini 13. poglavlje Evanđelja po Marku, u stihovima 14
do 19, doista nalazimo inače pomalo misterioznu referencu o postavljanju
‘ogavne stvari koja izaziva očajanje’ i savjet Judejcima da bježe u
planine kad se ovo dogodi. Dodaje se ‘Molite se Bogu da se ovo ne dogodi
zimi’, a onda se opet navodi citat iz
Danijela, koji upozorava da će doći vrijeme nevolje kakva nikad prije nije viđena (Marko 13.19, usporedi Dan. 12.1).
Treba pretpostaviti da je stih 20 dodat ovom pasusu nekog kasnijeg
datuma, jer se glagolsko vrijeme odmah mijenja iz futura u prošlo
vrijeme; kaže se, "I da Gospodin nije skratio to vrijeme, nitko ne bi
bio preživio…”Očito je ovo referenca na Boga koji je interveniraao da
zaustavi nastavljanje katastrofe. Meni se čini razumnim da je ovo
pridodato kad su Židovi primili vijest o smrti Kaligule.
Kod Marka, ovaj dio teksta sačuvan je kao dio finalnih proglasa Isusovih
o nesrećama i patnjama koje će se morati pretrpjeti prije konačnog
dolaska Sina Čovječjeg na kraju vremena. Ovo prikriva njegovo podrijetlo
kao reakcije na specifičnu krizu 39-40. godine koju su podnijeli
mesijanisti i njihovi židovski sunarodnjaci.
Trebalo bi biti očigledno da cijela ova priča za sada sadrži zbunjujuće
neusklađenosti koje još uvijek zahtijevaju objašnjenje i elaboriranje.
Očigledno je da su glavni jeruzalemski mesijanisti, unatoč njihovu
vjerovanju u Isusa, i dalje sebe u potpunosti identificirali sa
judaizmom.
Ovo ne pokazuje samo njihovo bogoštovlje u hramu i njihova vidljiva
spremnost da napuste svoje domove i priključe se nacionalizmu Izraela
protiv Rimljana.
Imamo također i pokazatelje Pavlovih široko razmaknutih posjeta
stabilnoj i kontinuelnoj skupini u Jeruzalemu. Ova skupina nije se mogla
izdvojiti, kao nešto različito od Židova na neki značajan način, od
strane Rimljana, kada su krenuli u svoju represivnu akciju. Ona nije
mogla biti ni subjektom ozbiljnog proganjanja od strane židovskih
vlasti, s obzirom da je toliko očito da njena praksa i učenja nisu bila
antagonistička u odnosu na njih. Djela apostolska pokazuju mesijansku
skupinu kako cvjeta tijekom značajno velikog broja godina. Kad Pavao
piše o skupljanju novca za ’svete’ u Jeruzalemu, nikada ne pokušava
uporabiti sućut kao poticaj za davanje doprinosa, nikada ne spominje da
su morali, u obrani vjere, pretrpjeti velike patnje.
U tom slučaju, zašto su Pavao i njegovi pratioci bili prisiljeni da se
sve više i više okreću nežidovima? Zašto su njihova učenja u sinagogama
dijaspore dovodila do stalnih neprilika i napora tih Židova da Pavla
zapletu u neprilike s vlastima? Očigledno, mora da su oni učili
drugačije stvari. Pavlovi koncepti i oblici izražavanja nisu bili isti
koje su rabili mesijanisti u Jeruzalemu.
Moramo razmotriti ove ideje, jedinstveno njegove, koje su bile toliko
različite da su morale dovesti Pavla i mesijaniste na kurs kolizije. |
