Ivanovo krštenje - 10 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Friday
2016-12-09
1:35 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 10 » Ivanovo krštenje
7:45 AM
Ivanovo krštenje

Ivanovo krštenje


Kad je Ivan stigao u pustinjsku oblast Jordana, na cijelom Istoku su bile veoma rasprostranjene svete kupke i očišćenja vodom. Mnogi narodi su vodi pripisivali simboličko značenje svetog karaktera, jer voda pere, uklanja nečistoću, osvježava i daje život. I židovski je narod prihvatio obredna pranja i kupke da bi postigao očišćenje pred Bogom. To je bilo jedno od najizrazitijih sredstava vjerske obnove. Što su više bili uronjeni u grijeh i nesreću, toliko su više težili za purifikacijom koja će ih očistiti od svakog zla. Još se uvijek pamtilo uzbudljivo obećanje koje je Bog dao proroku Ezekijelu, oko 587. godine prije Krista: Izabrat ću vas među svim zemljama i odvesti u vašu zemlju. Posut ću vas čistom vodom i bit ćete očišćeni; od svake vaše nečistoće i smeća ja ću vas očistiti. I dat ću vam novo srce, ulit ću u vas novi duh.

Želja za purifikacijom generirala je među Židovima prvog stoljeća iznenađujuću proširenost rituala pročišćenja i pojavu raznih pokreta ljudi koji su krstili. Svijest da žive daleko od Boga, potreba za obraćenjem i nada u spasenje posljednjeg dana, navodila je ne mali broj ljudi da potraže svoje očišćenje u pustinji. Nije Ivan bio jedini. Na manje od dvadeset kilometara od mjesta gdje je on krstio dizao se kumranski manastir, gdje je brojna zajednica monaha obučenih u bijelo i opsjednutih ritualnom čistoćom prakticirala cijelog dana kupke i rituale purifikacije u malim bazenima koji su posebno za to tamo bili postavljeni. Privlačnost pustinje kao mjesta obraćenja i očišćenja morala je biti veoma intenzivna. Flavije Josip nas obavještava kako se neki Banus, koji je živio u pustinji, nosio odjeću napravljenu od lišća i jeo hranu koju bi našao u prirodi, prao nekoliko puta danju i noću u hladnoj vodi, da bi se očistio.

Međutim, krštenje Ivanovo i, nadasve, njegovo značenje, bili su apsolutno novi i originalni. Nije to bio ritual koji se mogao ostvariti bilo kako. Za početak, ne ostvaruje se u bazenima ili kakvim drugim posudama za vodu, kako se to čini u kumranskom manastiru ili oko nekog hrama, već usred toka rijeke Jordan. Nije to nešto slučajno. Ivan želi očistiti narod od duboke nečistoće koju je prouzročila zloća, a zna da kada se radi o veoma ozbiljnoj i zaraznoj nečistoći židovska tradicija zahtijeva da se rabi ne voda u posudi ili mrtva voda, već živa voda, voda koja teče i juri.

One koji prihvate krštenje Ivan uranja u vodu Jordana. Njegovo krštenje je kompletna kupka tijela, ne neko prskanje vodom ni djelomično pranje ruku ili nogu, kako se to bio običaj u drugim praksama očišćenja u to vrijeme. Njegovo novo krštenje teži potpunom očišćenju. Baš zato se radi samo jedanput, kao novi početak života, a ne kao uranjanja koja su prakticirali monasi u Qumranu nekoliko puta dnevno, da bi vratili ritualnu čistoću izgubljenu tijekom dana.

Ima ipak nešto još originalnije. Do pojave Ivana, među Židovima nije postojao običaj krstiti druge. Bio je poznat veliki broj rituala očišćenja i uranjanja u vodu, ali oni koji su se željeli očistiti uvijek su se prali sami. Ivan je prvi koji je sebi pripisao vlast da krsti druge. Upravo zbog toga su ga počeli zvati krstiteljem ili čovjekom koji ljude uranja u vodu. Ovo daje njegovu krštenju osebujan karakter. S jedne strane, stvara tijesnu vezu između krštenih i Ivana. Očišćenja koja su se prakticirala između Židova bila su stvar svakog pojedinca, privatni rituali koji su se ponavljali uvijek kad se mislilo da su potrebni. Krštenje u Jordanu je drugačije. Svijet govori o Ivanovu kštenju. Biti uronjen od krstitelja u živu vodu Jordana značilo je prihvatiti njegov poziv i uključiti se u obnovu Izraela. S druge strane, kad je to učinio Ivan a ne bilo tko, krštenje izgleda kao dar Božji. Sam Bog dopušta očišćenje Izraela. Ivan je samo njegov posrednik.

Ivanovo krštenje pretvara se tako u znak i obvezu radikalnog obraćenja Bogu. Gest izražava svečano napuštanje grijeha u koje je upao narod i povratak Savezu s Bogom. Ovo obraćenje se mora odigrati u najdubljem dijelu osobe, ali se mora prevesti u ponašanje dostojno naroda koji je vjeran Bogu: Krstitelj traži plodove dostojne obraćenja. Ovo obraćenje je apsolutno potrebno i nijedan vjerski ritual ga ne može zamijeniti, pa ni krštenje.

Bez sumnje, sam ovaj ritual stvara klimu pogodnu za buđenje želje za radikalnim obraćenjem. Muškarci i žene, bilo da spadaju u kategoriju griješnika ili ne, bilo da se smatraju čistima ili nečistima, bivaju kršteni od Ivana u rijeci Jordan dok podignutim glasom ispovijedaju svoje grijehe. Nije to kolektivno krštenje, nego individualno: svatko pojedinačno preuzima vlastitu odgovornost. Međutim, ispovijedanje grijeha ne ograničava se samo na okvir individualnog ponašanja, nego uključuje i grijehe cijelog Izraela. Vjerojatno je sličilo na javno ispovijedanje grijeha koje je vršio cijeli narod kada se okupljao za svečanost Okajanja.

Ivanovo krštenje je mnogo više od znaka obraćenja. Uključuje i Božji oprost. Nije dovoljno kajanje da bi nestali grijesi što ih je nakupio Izrael i da bi se stvorio obnovljeni narod na koji misli Ivan. On proglašava krštenje obraćenja radi oprosta grijeha. Ovo oproštenja koje Bog daje u posljednjem času ovom potpuno izgubljenom narodu jest ono što možda mnoge najviše uzbuđuje. Svećenike u Jeruzalemu, na protiv, sablažnjava: Krstitelj djeluje izvan hrama, potcjenjujući jedino mjesto gdje je moguće primiti Božji oprost. Ivanova pretenzija je nečuvena: Bog nudi svoj oprost narodu, ali daleko od tog korumpiranog jeruzalemskog hrama!

Kad se približio Jordanu, Isus je naišao na uzbudljivi prizor: ljudi koji su došli sa svih strana puštali su da ih Ivan krsti ispovijedajući svoje grijehe i zazivajući Božji oprost. U tom mnoštvu nije bilo svećenika iz hrama ni jeruzalemskih pismoznanaca. Većinom su to bili ljudi sa sela; vide se među njima i prostitutke, skupljači poreza i osobe sumnjiva ponašanja. Udiše se djelo obraćenja. Očišćenje u živoj vodi Jordana znači korak iz pustinje ka zemlji koju im Bog ponovno obećava, da bi je koristili na dostojan i pravedan način. Tu se oblikuje novi narod Saveza.

Ivan ne misli na zatvorenu zajednicu, kao što je Qumran; njegovo krštenje nije ritual inicijacije, da bi se formirala skupina izabranih. Ivan ga nudi svima. U Jordanu sa započinje restauracija Izraela. Krštenici se vraćaju svojim kućama da bi živjeli na nov način, pripremljeni da dočekaju sad već bliski dolazak Boga.

Krstiteljeva očekivanja

Ivan nikad nije sebe smatrao Mesijom posljednjih dana. On je bio samo onaj koji počinje pripreme. Njegova je vizija fascinirala. Ivan je razmišljao o dinamičnom procesu u dvije dobro diferencirane etape. Prvi trenutak će biti priprema. Njegov je protagonist Krstitelj i scena će biti u pustinji. Ova se priprema okreće oko krštenja u Jordanu: to je veliki znak koji izražava obraćenje Bogu i primanje njegova oprosta. Zatim će doći druga etapa koja će se odigrati u obećanoj zemlji. Protagonist neće biti Krstitelj, već jedna misteriozna osoba za koju Ivan kaže da biti jača. Poslije krštenja vodom slijedit će krštenje ognjem, koje će preobraziti narod na definitivan način i uvesti ga u puni život.

Tko će to doći poslije Krstitelja? Ivan ne govori jasno. Bez sumnje, to je središnja osoba posljednjih dana, ali je Ivan ne zove Mesijom, niti joj daje bilo kakvu titulu. Kaže samo da je to onaj koji mora doći, onaj koji je jači od njega. Je li mislio na Boga?

U biblijskoj tradiciji veoma je uobičajeno Boga zvati jakim; osim toga, Bog je sudac Izraela, jedini koji može suditi svom narodu ili pobuditi svoj Duh u njemu. Međutim, čini se čudnim slušati ga kad kaže da je Bog jači od njega ili da on nije dostojan ni odvezati vezice na njegovoj obući. Vjerojatno je da je Ivan očekivao neku ličnost koja tek treba doći, kroz koju će Bog realizirati svoj krajnji plan. Nije imao jasnu ideju tko bi to trebao biti, ali ga je očekivao kao definitivnog posrednika. Neće više doći da pripremi Bogu put kao Ivan. Doći će da pretvori u stvarnost svoj sud i svoje spasenje. On će dovesti do raspleta proces koji je započeo Krstitelj, vodeći svakoga ka sudbini koju su i jedni i drugi izabrali svojim reagiranjem na Ivanovo krštenje: osuda ili obnova.

Teško je precizno saznati kako je Krstitelj zamišljao ono što se ima dogoditi. Prvo u ovoj definitivnoj etapi bilo bi, bez sumnje, veliki očišćujući sud, vrijeme krštenja ognjem koje će definitivno očistiti narod, uklanjajući zlo i uspostavljajući pravdu. Krstitelj je vidio kako će se odrediti dvije velike skupine: oni koji, kao Antipa i njegovi dvorjani, nisu slušali poziv na pokajanje, i oni koji su, dolazeći sa svih strana, primili krštenje počinjući novi život. Bog će ognjem definitivno presuditi svom narodu.

Ivan rabi poljodjelske metafore koje su veoma pogodne za čovjeka seoskog podrijetla. To su silovte metafore koje su bez sumnje ostavljale snažan dojam na seljake koji su to slušali. Izrael je vidio kao Božji nasad kome treba radikalna čistoća. Dolaii trenutak da se uklone sve nekorisne izrasline, rušeći i spaljujući stabla koja ne daju dobre plodove. Ostat će u životu i na nogama samo plodonosna stabla: pravi Božji nasad, istinski Izrael.

Ivan se koristi i drugim slikama. Izrael je kao selo gdje je bilo svega i svačega, žita, prašine i slame. Potrebno je temeljito čišćenje, da bi se odvojilo žito i pospremilo u žitnicu, i da bi se pokupila slama i spalila u ognju. Svojim sudom Bog će ukloniti sve što ne služi ničemu i pokupiti svoju čistu žetvu.

Veliki očišćujući sud otvorit će put jednoj novoj situaciji mira i punog života. Za nju nije dovoljno ni krštenje ognjem. Ivan očekuje i krštenje duhom svetim. Izrael će iskusiti Božju snagu preobražaja, životvorni izliv svoga Duha. Narod će na kraju upoznati život dostojan i pravedan u preobraženoj zemlji. Doživjet će novi Savez s Bogom.

Isusovo obraćenje

U određenom trenutku, Isus se približio Krstitelju, čuo njegov poziv na obraćenje i pustio da ga krsti u vodama rijeke Jordan. Događaj se odigrao oko 28. godine i to je jedan od njegovih najsigurnijih datuma. U prvim kršćanskim zajednicama, nikome ne bi palo na pamet da izmišlja tako nepriličnu epizodu, koja nije mogla da ne stvori teškoće Isusovim sljedbenicima.

Dva su nadasve problema koje je postavljalo njegovo krštenje. Ako je prihvatio da ga Ivan krsti, nije li onda Isus manji od Krstitelja?

Još i više, ako se spustio u rijeku Jordan kao i svi drugi, ispovijedajući svoje grijehe, nije li onda i Isus bio grešnik? Ova pitanja nisu uopće bila teoretska, jer su vjerojatno neki kršćani živjeli u kontaktu sa krstiteljskim ambijentom koji je slijedio Ivana, a ne Isusa.

Kršćani nisu mogli negirati činjenicu, ali su je prezentirali na način da dostojanstvo Isusovo nije bilo okrnjeno. Marko, najstariji evanđelist, tvrdi: Isus je bio kršten od Ivana u rijeci Jordan, ali je odmah dodao da je Isus, izlazeći iz vode, doživio čudno iskustvo: vidio je da Duh Božji silazi na njega kao golub i čuo glas s neba koji je govorio: Ti si sin moj ljubljeni. Na ovaj način svi su mogli shvatiti da, unatoč tome što je pustio da ga Ivan krsti, Isus u stvari ona jača osoba o kojoj je govorio Krstitelj; ona koja će doći poslije njega da krsti duhom. Matej je otišao i korak dalje. Kad se Isus približio da bude kršten, Krsitelj pokušava da ga udalji ovim riječima: Ja sam taj koji treba biti kršten od tebe, a ti dolaziš meni? Isus mu odgovara: Dolikuje nam da se ispuni sve što je pravedno. I tako bi trebalo biti potpuno jasno da Isusu nije bilo potrebno da bude kršten; ako to čini, onda je to zbog nekog nepoznatog razloga, koji ga navodi da tako postupa. Luki sad nije bilo više nužno da bilo što retušira, jer, iako spominje Isusovo krštenje, izbacuje intervenciju Krstitelja (već je bio bačen u Antipin zatvor). Isus je taj koji zauzima cijelu scenu: dok se moli, doživljava vjersko iskustvo koje navodi Marko. Četvrti evanđelist čak ni ne govori o krštenju; Ivan nije više krstitelj Isusov, već svjedok koji ga proglašava jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta i koji dolazi da krsti Duhom Svetim.

Ostavit ćemo za sada ovu kasniju kršćansku lektiru. Ne može se negirati da je Ivan krstio Isusa. Za Isusa je to odlučujući trenutak, jer znači potpuni preokret njegova života. Mladi obrtnik podrijetlom iz malog sela u Galileji ne vraća se više u Nazaret. Od sada će se posvetiti dušom i tijelom zadaći pročkog karaktera koja iznenađuje članove njegove porodicei susjede: nikad nsu mogli ni naslutiti nešto slično dok je bio među njima. Možemo li saznati nešto o ovom tako važnom trenutku dok je Isus živio uz Krstitelja, što će na odlučujući način obilježiti njegov život?

Kako se čini, Isus još uvijek nema vlastiti dobro definirani projekt. Međutim, njegova odluka da se pusti da ga krsti Ivan dopušta da sagledamo nešto od njegove potrage. Ako prihvaća krštenje Ivanovo, to znači da dijeli njegovu viziju o očajnoj situaciji Izraela: narodu je nužno radikalno obraćenje da bi dobio Božji oprost. Ali Isus dijeli također i prije svega Krstiteljeve nade. Privlači ga ideja da se narod pripremi za susret s Bogom. Ubrzo će svi saznati za njegov nagli i spasonosni dolazak. Izrael će biti obnovljen, Savez će biti obnovljen i narod će moći uživati u dostojnijem životu. Ovu nadu, preuzetu u početku od Krstitelja, Isus neće nikada zaboraviti. To će biti njegov glavni cilj kada se, unutar jednog novog horizonta, posveti tome da je pretvori u realnost, prije svega među onima koji su najnesretniji: pozivati narod da prihvati svog Boga, buditi nadu u srcima, raditi na obnovi Izraela, tražiti suživot koji je najpravedniji i najvjerniji Savezu… Vjerojatno je da je Isus u pustinji Jordana već profilirao velike crte svoje misije.

Isus je primio krštenje kao znak i obvezu radikalne promjene. Tako je to tražio Krstitelj od svih koji su dolazili da ih uroni u vode Jordana. I Isus želi konkretizirati svoje obraćenje i to čini donoseći svoju prvu odluku: od sada unaprijed on će se posvetiti suradnji s Krstiteljem u njegovu služenju narodu. Nije li to najbolji način da se dočeka ovaj Bog koji već dolazi da očisti i spasi Izrael? Odvaja se od svoje obitelji i posvećuje se svom narodu. Zaboravlja i svoj posao. Privlači ga jedino ideja suradnje u tom divnom pokretu obraćenja što ga je inicirao Ivan. Kad se, usred tišine pustinje, smire noću povici Krstitelja i više se ne čuje šušur ispovijedanja grijeha onih koji uranjaju u vodu Jordana, Isus sluša glas Boga, koji ga zove na novu zadaću.

Isus se ne vraća odmah u Galileju, već provodi neko vrijeme u pustinji uz Krstitelja. Nije nam poznato kakav je mogao biti život onih koji su se kretali oko Ivana. Nije presmjelo pomisliti da su bila dva tipa sljedbenika. Njihova većina, kad su jednom kršteni, vraćala se svojim kućama, premda je u njima bila živa svijest da čine dio obnovljenog naroda koji se stvarao oko Krstitelja. Neki su, međutim, ostajali s njim u pustinji, udubljujući se više u njegovu poruku i pomažući mu u njegovim zadaćama. Vjerojatno su provodili život u stilu strogosti i molitava, nadahnuti Krstiteljem. Isus je ne samo prihvatio Ivanov projekt, nego se i pridružio ovoj skupini učenika i suradnika. Izvori nam ne dopuštaju da kažemo nešto više. Vjerojatno mu je pomagao u njegovoj aktivnosti krštavanja i to činio s entuzijazmom. Tamo je upoznao dva brata, Andriju i Šimuna, te jednog njihovog prijatelja, Filipa, koji su svi bli podrijetlom iz istog sela Betsaide. Sva su trojica dakle pripadala Krstiteljevom krugu, iako će nešto kasnije pristupiti Isusu.

Isusov novi projekt

Pokret koji je inicirao Krstitelj počeo se primjećivati u cijelom Izraelu. Čak i skupine obilježene kao nedostojne i grešne, kao što su skupljači poreza ili prostitutke, čuju njegovu poruku. Samo vjerska elita i Herodove pristaše oko Antipe pružaju otpor.

Obično je svaki entuzijazam naroda za neki novi poredak stvari uznemirivao vladajuće. S druge strane, Krstitelj je hrabro osuđivao svačije grijehe, pa se nije ustručavao ni pred nemoralnim ponašanjem kralja. Ivan se pretvara u opasnog proroka, prije svega kad je Herod odbacio svoju ženu da bi se oženio Herodijom, ženom svog polubrata Filipa, koju je upoznao u Rimu u svojim mladenačkim danima. Nije teško razumjeti uznemirenost i neraspoloženje koje je izazvao ovaj događaj. Antipa je bio oženjen kćerkom Arete IV, kralja Nabateje. Brak je bio dobro prihvaćen, pošto je zapečatio mir između regije Pereje i tog pograničnog naroda, koji je uvijek bio neprijateljski i ratnički. Sada je, bez sumnje, ovaj razvod ponovno narušio mir. Nabatejci su ga smatrali uvredom za svoj narod i pripremali se da zarate s Herodom Antipom.

Situacija je postala eksplozivna kad je Krstitelj, koji propovijeda na manje od dvadeset kilometara od granice sa Nabatejcima, javno osudio ponašanje kralja, smatrajući da je suprotno Tori. Prema onome što nas obaviještava Flavije Josip, Herod se plašio da bi ogroman utjecaj koji je Ivan imao na narod mogao izazvati neku vrstu revolta, pa je zaključio da je mnogo bolje ukloniti ga ranije, nego kasnije se suočiti sa teškom situacijom u revoltu i lamentirati zbog svoje neodlučnosti. Prije nego bi se situacija mogla pogoršati, Antipa nalaže uhićenje Krstitelja i zatvara ga u tvrđavi Maqueronte, a nešto kasnije daje nalog da ga ubiju.

Smrt Krstitelja morala imati veliki odjek. S njim je nestao prorok zadužen da pripremi Izrael za konačni dolazak Boga. Cijeli je Ivanov projekt bio prekinut. Nije bilo moguće niti završiti prvu etapu. Obraćenje Izraela ostalo je nedovršeno. Što će sad biti s narodom? Kako će djelovati Bog? Među učenicima i sljedbenicima Ivanovim vlada samo nemir i nedoumica.

Isus reagira na iznenađujući način. Ne napušta nadu koja je nadahnjivala Krstitelja, nego je radikalizira do neslućenih ekstrema. Ne nastavlja krštavati kao drugi Ivanovi učenici, koji će nastaviti njegovu djelatnost i poslije njegove smrti. Smatra dovršenom pripremu koju je Krstitelj poticao do tada i preobražava njegov projekt u drugi, novi. Nikada ne dovodi u sumnju Ivanovu misiju i autoritet, ali započinje drugačiji projekt za obnovu Izraela. U Isusu se budi uvjerenje: Bog će djelovati u ovoj beznadnoj situaciji na neslućeni način. Smrt Krstitelja neće biti propast Božjih planova, nego početak njegove spasonosne akcije. Bog neće napustiti svoj narod Na protiv, upravo će sada otkriti još više svoju milost.

Isus je počeo sve gledati sa jednog novog obzora. Već je dovršeno vrijeme priprema u pustinji. Počinje konačni i siloviti dolazak Boga. Treba se postaviti na drugačiji način. Ono što je Ivan očekivao za budućnost počinje se već sada pretvarati u stvarnost. Počinju vremena koja ne pripadaju staroj epohi pripremanja, već jednoj novoj eri. Već stiže Božja pomoć.

To o čemu je Isus meditirao nije bilo samo mijenjanje vremenske perspektive. Njegova intuicija vjernika i njegovo totalno pouzdanje u Božju milost doveli su ga do toga da je korjenito transformirao ono čemu se nadao Krstitelj. Kad bi jednom bila završena priprema u pustinji, narod je čekalo, po Krstiteljevoj logici, veliko očišćujuće Božje suđenje, krštenje ognjem, i tek nakon toga njegov siloviti i preobrazujući dolazak putem krštenja Duhom. Isus je počeo gledati na sve to sa polazišta Božje milosti. Ono što sad počinje za ovaj narod koji nije mogao dovršiti svoje obraćenje nije Božji sud, već veliki dar njegova spasenja. U ovoj očajnoj situaciji narod će upoznati nevjerojatnu samilost Božju, a ne njegov rušilački gnjev.

Ubrzo počinje Isus govoriti novim jezikom: dolazi kraljevstvo Božje. Ne treba ništa nego nastaviti čekati, treba ga dočekati i prihvatiti. Ono što je Ivanu izgledalo kao nešto još uvijek daleko, već sad silovito nailazi; uskoro će razviti svoju spasilačku snagu. Treba proklamirati svima ovu Dobru Vijest. Narod se mora obratiti, ali obraćenje se neće sastojati u pripremanju za suđenje, kako je mislio Ivan, nego u tome da se uđe u kraljevstvo Božje i primi njegovo spasilačko oproštenje.

Isus to nudi svima. Ne samo onima koje je Ivan krstio u Jordanu, već i nekrštenima. Ne nestaje kod Isusa ideja o sudu, ali se totalno mijenja njena perspektiva. Bog dolazi za svakoga kao spasitelj, ne kao sudac. Ali Bog nikoga ne prisiljava, samo poziva. Njegov poziv može biti prihvaćen ili odbijen. Svatko odlučuje o svojoj sudbini. Neki slušaju poziv, prihvaćaju kraljevstvo Božje, ulaze u njegovu dinamiku i dopuštaju svoju preobrazbu; drugi ne slušaju dobru vijest, odbijaju kraljevstvo, ne ulaze u dinamiku Božju i zatvaraju se prema spasenju.

Isus napušta pustinju koja je bila scenom pripreme i premješta se u zemlju koju nastanjuje Izrael, da bi proklamirao i inscenirao spasenje koje se sad dolaskom Božjim nudi svima. Ljudi neće više morati pribjegavati pustinji, kao u Ivanovo vrijeme. On će sam, praćen svojim učenicima i najbližim suradnicima, obilaziti obećanu zemlju. Negov život obilaženja galilejskih sela i okolice bit će nabolji simbol dolaska Boga, koji stiže kao Otac da uspostavi dostojniji život za sve svoje sinove.

Isus napušta također Ivanov vanjski aspekt i proročku strategiju. Strogi život u pustinji bit će zamijenjen svečanim stilom života. Ostavlja po strani Krstiteljev način odijevanja. Isto tako nema smisla nastavljati s postom. Došao je trenutak da se slave zajednički objedi, otvoreni svima, da bi se prihvatio i slavio novi život koji Bog želi uvesti u svoj narod. Isus pretvara banket u kojemu sudjeluju svi u najizrazitiji simbol naroda koji u potpunosti prihvaća život koji želi Bog.

Sada ni samo krštenje nema smisla kao ritual novog ulaska u obećanu zemlju. Isus to zamjenjuje drugim znacima oprosta i izlječenja, koji izražavaju i pretvaraju u stvarnost oslobođenje koje Bog želi za svoj narod. Da bi se dobio oprost nije potrebno uzlaziti do Jeruzalema radi podnošenja žrtava okajanja; isto tako nije potrebno uroniti u vode Jordana. Isus to nudi gratis svima koji prihvaćaju kraljevstvo Božje. Da bi objavio svoju milost na opipljiviji i konkretniji način, posvetit će se nečemu što Ivan nije nikada radio: liječiti bolesne koje nitko ne liječi; ublažavati bol napuštenih ljudi, dodirivati gubave koje nitko ne dodiruje, blagoslivati i grliti djecu i malene. Svi moraju osjetiti spasilačku blizinu Boga, uključujući i one koji su najviše zaboravljeni i prezreni: skupljače poreza, prostitutke, opsjednute, Samaritance.

Isus napušta i tvrdi jezik pustinje. Narod mora sada čuti Dobru Vijest. Negova se riječ pretvara u poeziju. Poziva ljude da gledaju život na nov način. Počinje pričati usporedbe koje Krstitelj nije nikada mogao ni zamisliti. Narod je osvojen. Sve mu počinje govoriti o blizini Boga: sjeme koje siju i kruh koji peku, ptice nebeske i žetve na polju, svadbe u familiji i objedi oko Isusa.

Sa Isusom sve počinje biti drugačije. Strah od suda ustupa mjesto radosti dočekivanja Boga, prijatelja života. Nitko više ne govori o njegovoj neizbježnoj srdžbi. Isus poziva na potpuno povjerenje u Boga Oca. Ne samo da se mijenja vjersko iskustvo naroda. Preobrazbu doživljava i sama figura Isusova. Nitko ga sad ne vidi kao suradnika ili učenika Krstitelja, nego kao proroka koji sa strašću proklamira dolazak kraljevstva Božjeg. Je li on ona osoba koju je Ivan nazivao jačom?


Views: 228 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz